Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Američke i britanske kompanije imale su potpunu slobodu nad svjetskim naftnim tržištima

 
 
Uništavanjem postojeće strukture željeznice i električnih tramvaja na Manhattanu, te zamjenom željezničkog prometa autobusima i automobilima na benzin, General Motors je prouzrokovao prometni kaos i golem porast u prodaji automobila i potrošnji goriva. […] Između 1945. i 1964. godine korištenje lokalnim željezničkim linijama smanjilo se za nevjerojatnih 84% jer je svaki Amerikanac koji je to mogao priuštiti kupio vlastiti automobil. […] Desecima milijuna Amerikanaca automobili i autobusi postali su nužni za odlazak na posao i za svakodnevni život. Rijetki su sumnjali u očit nedostatak energetske učinkovitosti transformiranog krajolika; sve je bilo prihvaćeno kao nešto što je gospodarski nužno. […] Nafta je postala gorivo izbora u pomorskom prijevozu, te je ugrozila upotrebu ugljena kao glavnog izvora energije u industrijskoj proizvodnji. Strojevi na naftni pogon postali su ključni u modernoj poljoprivredi, a nafta je postala osnovna sirovina za proizvodnju gnojiva i pesticida. DuPont, Dow Chemical i ostale kemijske kompanije temeljene na nafti bile su usko povezane s interesima Rockefellera. […] Vodeći američki naftni divovi, zajedno s proizvođačima automobila iz Detroita, postali su jedna od najvećih i najmoćnijih korporacija u povijesti. […]
https://image.slidesharecdn.com/antitrustpresentation-170506015602/95/antitrust-policy-a-century-of-economic-and-legal-thinking-10-638.jpg?cb=1494036061
Zaklada braće Rockefeller i Zaklada Rockefeller, čije su stipendije oblikovale budućnost znanstvenih istraživanja diljem svijeta, [činile su to] sve za ispunjenje krajnjeg cilja privatnih obiteljskih interesa. […] Do 1950. godine velike naftne kompanije Rockefellerovih bile su povezane s pojavom američke 'državne nacionalne sigurnosti'. Sve veća ratna mašinerija Pentagona bila je jedna od najvećih potrošača nafte i plina. […] Godine 1948. Zaklada Rockefeller dodijelila je, za tadašnje uvjete pozamašnu, stipendiju u iznosu od 100.000 dolara mladom ekonomistu sa Sveučilišta Harvard, Wassilyju Leontiefu, rođenom u Rusiji. […] Za izračunavanje složenih ekonomskih varijabli po prvi su put korištena moderna IBM-ova digitalna računala. Rezultat rada Leontiefove skupine na Harvardu bio je vrlo vrijedan dar vladajućim skupinama unutar establišmenta: precizan mehanizam koji je po prvi put mogao odrediti slučaj kada razvoj gospodarstva ugrožava njihove interese. Leontiefov rad podario je Rockefellerovim krugovima mehanizam socijalnog planiranja nevjerojatnih razmjera. […] 'Upravljanje ograničenim resursima' - razvijeno primjenom Leontiefovih operacijskih istraživanja - postalo je temelj ekonomske strategije Rockefellerovih nakon 1950-ih. No bili su odlučni u tome da budu jedini koji će moći odlučivati kada, gdje i na koliko ograničiti najvrjedniji od tih navodno 'ograničenih' izvora - naftu. […]
 
Razvijanjem sve sofisticiranijih metoda ekonometrije za opisivanje i 'bilježenje' ukupnog gospodarstva i njegovih energetskih potreba daleko u budućnosti, te prijelazom američkog gospodarstva sa željeznice, koja se koristila ugljenom, na prijevoz koji je upotrebljavao naftu, grupacija Standard Oil, njihovi saveznici u Shellu i tadašnja Anglo-iranska naftna kompanija (kasnije British Petroleum), postali su sve zabrinutiji da bi se njihova pažljivo osmišljena konstrukcija svjetske dominacije nad naftom mogla urušiti ako prevelike količine nafte odjednom preplave tržište. Tada su, 1948. godine, Rockefellerove kompanije unutar podružnice Standard Oila u Saudijskoj Arabiji - američko-saudijske kompanije Aramco - otkrile najveće naftno polje na svijetu Ghawar. […] Otkriće naftnog polja u Ghawaru preko noći je promijenilo svijet nafte, te je postavilo temelje za strategiju koja će naftom bogati SAD učiniti ovisnim o uvozu nafte. […] Nakon Ghawara uslijedilo je otkriće golemog naftnog polja Rumalia u Iraku 1953. godine. Srećom po Rockefellerove američke gigantske naftne kompanije, kao i njihove vrlo bliske britanske kompanije Shell i Anglo-Iranian (BP), većina značajnih, novih divovskih naftnih polja bila su pod izravnom kontrolom Rockefellerovih.
 
S obzirom na to da su pod kontrolom imali nova polja u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Bliskom istoku, američki naftni giganti okupljeni oko grupacije Rockefeller odlučili su da bi bilo mnogo bolje koristiti se vrlo jeftinom naftom s Bliskog istoka umjesto domaćim američkim zalihama, koje je često bilo mnogo skuplje crpiti i koje su često bile u rukama malih nezavisnih naftnih kompanija. […] Ne čudi stoga što su vodeće naftne kompanije počele zajedničku akciju preplavljivanja američkog naftnog tržišta svojom jeftinom naftom s Bliskog istoka, te na taj način upropastile tisuće malih i srednjih nezavisnih američkih proizvođača nafte. […]
 
Od [Marion King] Hubberta [geofizičara Sveučilišta u Chicagu] su zatražili da napravi rad za godišnji sastanak američkog instituta za naftu 1956. godine, za događaj koji će postati jedan od najsudbonosnijih primjera znanstvene izmišljotine u modernom dobu. Hubbert je svoje zaključke iz 1956. godine temeljio na nedokazanim pretpostavkama da je nafta fosilno gorivo, biološki spoj dobiven od ostataka mrtvih dinosaura, algi i drugih oblika života od prije 500 milijuna godina. Hubbert je prihvatio teoriju o fosilnom podrijetlu nafte, a da nije ni pokušao znanstveno potvrditi taj bitan, ključan dio njegove teze. […] Štoviše, Hubbert je malo prije smrti, u nevjerojatno iskrenom intervjuu, priznao da metoda kojom se koristio za izračun ukupno pridobivenih američkih rezervi nafte nije bila znanstvena. Moglo bi ju se usporediti s metodom provjere jakosti vjetra uz pomoć navlaženog prsta. […] L. G. Weeks, u to vrijeme najcjenjeniji istraživač naftnih rezervi u SAD-u, procijenio je da postoji 400 milijuna barela pridobivenih rezervi nafte, i redovito je povisivao tu cifru, što je velikim naftnim kompanijama bilo neprihvatljivo. Ako nafte ima u izobilju, kako će opravdati njezinu visoku cijenu i podizanje te cijene u budućnosti? […] Marion King Hubbert je bio član fašistoidne skupine Technocracy Incorporated, koja je zagovarala ideju da društvom trebaju upravljati tehnokrati - znanstvenici i inženjeri. [Kojim to 'demokratskim' izborima? Možda onim koji djelatnicima Sveučilišta 'plaćaju' postdiplomski studij, što za ostalu 'raju' ne vrijedi!] […] Moćni naftni establišment nagradio je Hubbertov trud. Godine 1957. primljen je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti. […] Nakon što je CIA izvela udar u Iranu 1953. godine i ponovno dovela na vlast iranskog šaha koji je bio sklon obitelji Rockefeller, velike količine jeftine iranske nafte po prvi su se put našle u rukama američkih naftnih giganata. […]
 
No, nije se javno govorilo o tome da su vodeće naftne kompanije SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u poslijeratnom razdoblju uživale slobodu kakvu su ostale korporacije mogle samo sanjati. Imale su manje-više potpunu slobodu nad svjetskim naftnim tržištima, što će kasnije imati kobne posljedice i gurnuti svijet u bezbrojne ratove i sukobe zbog nafte. […] Izvještaj ['Međunarodni naftni kartel'] je pokazao da sedam najvećih naftnih kompanija: Anglo-Iranian (BP), Royal Dutch Shell, Standard of New Jersey (Exxon), Standard of New York (Socony Mobil), Gulf Oil, Texaco i Standard of California (Socal, kasnije Chevron) - kontrolira 88% naftnih rezervi izvan SAD-a i Sovjetskog Saveza. Tih sedam kompanija, 'Sedam sestara', kontrolirale su većinu područja na kojima se proizvodila nafta izvan SAD-a, kao i sve strane rafinerije; međusobno su dijelile svjetska tržišta, naftovode i tankere, te namještale cijenu nafte diljem svijeta. […] Pedesetih godina 20. stoljeća svijet je počeo ovisiti o anglo-američkoj kontroli nafte, a Rockefellerova grupa kontrolirala je taj svijet, barem izvan SAD-a. […]
(T. E. Lawrence, Seven Pillars of Wisdom, A Triumph, Anchor Books /Random House/, New York, 1991, str. 3., 17., 23.-26., 29., 31., 33., 36.-37., 39., 55., 89., 99., 101., 172., 270., 329., 333.-336., 661.).
 
(Nastvak slijedi)
 

Đivo Bašić

Posljedica neodrživog svjetskog gospodarskog i političkog sustava

 
 
Kada je jedan od najutjecajnijih američkih politologa, Samuel Huntington (1927.-2008.), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harward, još davne 1993. godine, u časopisu „Foreign Affairs“, objavio članak „Sukob civilizacija“, a nešto poslije i knjigu „Sukob civilizacija: preustroj novog svjetskog poretka“ (Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order, 1997.), mnogi autoriteti, poput francuskog filozofa Finkelkrauta, bili su spremni njegove teze proglasiti potpunim idiotarijama. Huntingtonove ideje o sukobu civilizacija, različitih kultura i religijskih identiteta, na žalost, uskoro su (uz suglasnost ili protivljenje samog autora?) postale misao vodilja američkog intervencionizma.
http://media.breitbart.com/media/2017/07/Migrants-Cross-Into-Slovenia.png
Huntington u ovoj, za politologe „must have“ literaturi, navodi kako će civilizacijska pripadnost u budućnosti biti sve važnija, a novi svjetski poredak bit će oblikovan međudjelovanjem velikih civilizacija: zapadne, islamske, konfucijanske, japanske, hinduističke, slavensko–pravoslavne, latinoameričke i moguće afričke. Huntington smatra kako se civilizacije jedna od drugih razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije – religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju sasvim različite poglede na odnose između Boga i čovjeka, individue i grupe, građanina i države, roditelja i djece, muža i žene, kao i vrlo različite poglede na relativnu važnost zakona i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. U čitavom svijetu procesi globalizacije i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identita, međutim, unatoč nastojanju Zapada, vrlo često upravo religija ispunjava ovu prazninu, i to u obliku fundamentalističkih pokreta čiji su nositelji mladi, visokoobrazovani ljudi. Pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti kao univerzalnih, u održanju vojne prevlasti i širenju ekonomskih interesa, dovode do situacije u kojoj je moguće očekivati da druge civilizacije odgovore protumjerama.
 
Naime, zapadni vrijednosni koncepti jako se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama; zapadne ideje individualizma, liberalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve od države, gotovo nemaju nikakav odjek u drugim civilizacijama, te im, zapravo, uopće nisu važne. Zapadni intervencionizam, poglavito „imperijalizam ljudskih prava“ samo vodi potvrđivanju i jačem vezivanju uz vlastite autohtone vrijednosti, zbog čega mlade generacije, često upravo one školovane na prestižnim zapadnim sveučilištima, pružaju sve snažniju potporu religijskom fundamentalizmu. Među „ne-zapadnim“ civilizacijama, autor primjećuje trend povratka korijenima, „odzapađivanje“ i „podomaćivanje“ elita, zbog čega se Zapad (početkom 90.-ih na vrhuncu svoje moći), suočava s „ne-zapadom“ koji sve snažnije želi oblikovati svijet na „ne-zapadne“ načine. Tako i Huntington vizionarski najavljuje kako će se najvažniji sukobi nakon završetka hladnog rata pojaviti duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jedne od drugih, a glavna os svjetske politike bit će odnos „Zapada i ostalih“. Za Zapad to znači: ili osigurati superiornost, poglavito nad islamom, ili razvijati razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija. Teze Huntingtona, kao jednog od najutjecajnijih svjetskih politologa, naveliko su  raspravljane, a uskoro su zadobile kultni status samoispunjavajućeg proročanstva koje će na najgori mogući način obilježiti naredna desetljeća.
 
Scenarij paklene budućnosti koji ljudski rod razdvaja po demografsko-socijalnim odrednicama već je viđen u brojnim hollywoodskim filmovima, a precizna futuristička „proročanstva“ i drugih velikih američkih geostratega, poput Brzezinskog ili Kissingera, pomno su razrađena u „kuhinjama“ najutjecajnijih američkih think thankova. Jedan od njih – biblijska, planirana i ciljano pokrenuta neviđena „seoba naroda“ suočila je Europu s nizom ekonomskih, sigurnosnih, političkih, ali i kulturoloških izazova s kojima se teško nosi. Dok zemlje EU-a uvode nove propise i zatvaraju granice za imigrante, kako bi zaštitile svoj teritorij od njihovog neželjenog priljeva, rasprava o imigracijskoj politici kao dugoročnoj strategiji Europske unije za 21. st. svakako nadilazi usko polje razgovora o pravnim aspektima ovog gorućeg problema. Nužno je razgovarati o uzrocima sadašnjeg stanja zbog čega bi zemlje članice Europske unije neizostavno trebale razmotriti razloge koji stoje iza masovnih ilegalnih migracija, a koji dotiču gospodarske, demografske, političke i sigurnosne uzroke, posljednjih godina najčešće prisilnih migracija, a za koje su moćne europske zemlje itekako odgovorne. Naime, iako se u brojnim raspravama nastoji izgraditi koordinirana strategija djelovanja prema izbjeglicama, koja uključuje rasprave o politici prema strancima, azilu, useljavanju, graničnoj kontroli, činjenica je da takva rasprava, zapravo, odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih međunarodnih aktera, poglavito Sjedinjenih Američkih Država, a zatim i njezinih saveznika – država članica EU, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima snažno desetljećima destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, kao i Bliskog istoka odakle pritječe najveći broj izbjeglica.
 
„Rat protiv terorizma“ koji je uz pomoć saveznika pokrenula administracija Georga Busha, mlađeg, 2001. nakon 11. rujna i napada na New York, tijekom posljednjih sedamnaest godina rezultirao je katastrofalnim brojem ljudskih žrtava, neviđenim materijalnim razaranjem i pretvaranjem doslovno u „prah i pepeo“ velikih i stabilnih država poput Iraka, Libije i Sirije, ali posredno i Afganistana, Jemena i Somalije. Gotovo teološki termini i crno-bijele premise „sraza dobra i zla“, „svjetla protiv tame“, s kojima je predsjednik Bush oblikovao ovu doktrinarnu kampanju, sugestivno su oblikovali novu paradigmu prema kojoj je islam, nesklon Zapadu i osobito američkim liberalnim vrijednostima, stvorio plodno tlo za terorističko nasilje protiv Amerike. U siječnju 2002., predsjednik Bush je u svom obraćanju naciji, izdvojio Irak, Iran i Sjevernu Koreju kao „osovine zla“ koje mogu ucjenjivati Sjedinjene Države, ali i njihove saveznike. „Cijena ravnodušnosti bila bi katastrofalna. Povijest je pozvala Ameriku i naše saveznike na akciju, stoga je naša dužnost i privilegija voditi ovu bitku za slobodu“, rekao je američki predsjednik. „Rat protiv terorizma“ uskoro je potvrdio sliku islamskog neprijatelja, raspirio mržnju i pokrenuo neviđenu spiralu nasilja na svim stranama. Tisuće civila postale su žrtve američkog „ciljanog bormbardiranja“ bespilotnim letjelicama, proizvoljnih uhićenja, mučenja pod okriljem CIA-e. Savezničke intervencije nisu poštedjele niti vjenčanja, niti slavlja, niti sprovode… Na žalost, te kolateralne žrtve na Zapadu nemaju lice niti identitet. Međutim svaka od njih ima obitelj – roditelje, braću, sestre! Trebamo li se onda čuditi da sjećanja na njih podpiruju sve snažniju mržnju prema SAD-u i Zapadu (A. Gresh, Le Mond Diplomatique). Gotovo desetljeće nakon pokrenutog rata protiv terorizma, stvoreni „konstruktivni kaos“ u ime demokracije i slobode, dramatično je utjecao na pogoršanje problema kojem se, navodno, željelo stati na kraj.
 
Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji Bliskog istoka, kao i ekonomskom propadanju regije, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontroverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona i područje Palestinske samouprave, sedamnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji, kao i prostoru Indonezije, te sve više usmjerene prema Europi.
 
Naime, prva desetljeća 21. stoljeća obilježile su brojne vojne intervencija koje su zapadni saveznici pokrenuli s „plemenitim“ ciljevima – borbe protiv terorizma, ali istovremeno i s ideološkom matricom „širenja ljudskih prava, demokracije i slobodnih tržišta“. Ove uljuđene, velike sile, predvodnice „slobodnog“ zapadnog svijeta, pri tom se nisu ni najmanje susprezale od necivilizacijskih poduhvata koji su, podsjetimo, još uvijek izvan okvira važećeg međunarodnog prava i međunarodnog poretka, uspostavljenog u okviru UN-a 1945. godine. Osporavanje suvereniteta drugih država, ubojstva državnika, nasilno mijenjaje režima i prekrajanje granica, postale su, tako, općeprihvaćene metode koje su u svega desetljeće i pol pretvorile Bliski istok i Sjever Afrike u Divlji zapad. Rat protiv terorizma, tijekom kojeg je poginulo više od 1,5 milijuna ljudi, a broj terorista se popeo na preko 100 tisuća, Ameriku je stajao oko četiri milijarde eura. Sekularne „diktature“ u kojima su ljudi imali posao, stanove, zdravstvenu i mirovinsku skrb, a djeca masovno pohađala škole, pretvorene su u utočišta džihadista, koje su, uz Zapad, obilno financijski pomogli i omiljeni saveznici – Saudijska Arabija i Katar. Cost benefit analiza, ipak ne ide u prilog zaključku prema kojem bi rat protiv terorizma bio potpuni promašaj. Naime, samo rekonstrukcija – obnova Iraka koji je svoja  državna sredstva (nafta) u potpunosti otvorio globalnom kapitalu, donijela je Sjedinjenim Državama preko 100 milijardi dolara.
 
Neoimperijalne politike zapadnih demokracija imaju i svoju „soft“ metodu – gospodarsko izrabljivanje nerazvijenih djelova svijeta povijesna je konstanta. Kolonijalizam je oduvijek opravdavan kulturnom, ekonomskom i političkom superiornošću kolonizatora (u pravilu zapadnih sila), i nesposobnošću domicilnog stanovništva takvih područja da sami urede svoje državne zajednice. Kolonijalizam, ma koliko bio politički određen, u svojoj je srži zapravo tek darvinistički poduzetnički projekt, čiji su pokretači u prošlosti bili trgovci koji su razvili unosne poslove poput trgovine robljem ili nesmiljene eksploatacije prirodnih bogatstava ovih nesretnih zemalja. Kultura i uređenost zapadnih demokracija, njihov kontinuirani gospodarski uspon nosi u sebi sjeme prokletstva: njihovo bogatstvo utemeljeno je na podjarmljivanju i iskorištavanju različitih djelova svijeta – od Afrike, Azije, Južne Amerike do sada najnovijeg iscrpljivanja materijalnih i ljudskih resursa istočne Europe.

 

Slučaj Afrike, iz koje pristiže ogroman broj migranata, ogledni je primjer održivosti starog europskog kolonijalnog sustava koji u suradnji s afričkim elitama na vlasti eksploatira mineralne resurse 37 podsaharskih zemalja, prebogatih zlatom, platinom, dijamantima, uranom, bakrom, naftom, prirodnim plinom, šumama, kakaom, kavom i još mnogo čime, u vrijednosti koje se mjere milijardama eura. Francuska, danas vrlo aktivna u prijedlozima za rješavanje europske migrantske krize, kontrolira monetarni sustav četrnaest bivših kolonija preko CFA (izvorno Colonies Francaises d’Afrique). Kako bi očuvale paritet s eurom, ovih četrnaest afričkih država obvezne su uplaćivati Francuskoj središnjoj banci 85 % vlastitih monetarnih rezervi. Valuta ovih zemalja i dalje se tiska u Francuskoj koja upravlja njihovim elitama i određuje cijenu njihovih resursa na svjetskom tržištu. Od 50,-tih godina 20. stoljeća, francuska Legija stranaca izvela je preko 60 državnih udara na području frankofonske Afrike (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja…). „Bez Afrike, Francuska bi bila zemlja trećeg svijeta“, izjavio je 2008. godine, tađašnji francuski predsjednik Jacques Shirac.
 
Gadafijeva Libija, koja je nastojala stvoriti autonomnu valutu i izvući Afriku iz kolonijalnih ralja Zapada, nestala je zahvaljujući vojnoj intervenciji složnih zapadnih zemalja 2011. godine, a Francuska je predvodila. U Obali Bjelokosti (CFA regija), najvećem svjetskom proizvođaču kakaa, francuske korporacije kontroliraju najveći dio proizvodnje i izvoza ovog unikatnog proizvoda, dok većina stanovništva živi u krajnjoj bijedi i siromaštvu. U percepciji međunarodne javnosti, Afrika je oduvijek kontinent ovisan o međunarodnoj humanitarnoj pomoći i donacijama, iako u stvarnosti, prebogatim zapadnim zemljama godišnje isporučuje oko 58 milijardi dolara. Društvene posljedice zapadnih neokolonijalističkih politika su razorne! U subsaharskoj Africi, gdje živi više od milijarde ljudi, 60% njih u dobi do 24 godine, oko dvije trećine stanovništva živi u uvjetima neopisivog, krajnjeg siromaštva.
 
Migrantska kriza s kojom se danas suočava Europa, zapravo je kriza neodrživog gospodarskog i društvenog sustava. Zapadni mainstream mediji vrlo rijetko problematiziraju ovaj aspekt, odnosno pozadinu biblijske seobe naroda. Ipak, danas se Europa i svijet suočavaju s posljedicama ovakvih imperijalnih strategija zapadnih sila, a koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno-sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, u međuvremenu su postali permanentno društveno stanje čije su posljedice suočile europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalo humanitarno stanje.
 
Danas je u svijetu više od 70 milijuna raseljenih osoba, očekuje se da će njihov broj neprestano rasti. Međutim većina današnjih izbjeglica nisu žrtve genocida ili političkog progona, radi se o svojevrsnom socijalnom džihadu. U ovoj prijevari, najvećem fake newsu međunarodne politike, aktivno sudjeluje globalni kapital, na stotine nevladinih ljudskopravaških organizacija, „filantropi“ poput Georgea Sorosa, međunarodne organizacije UN-a, brojne „demokratske“ političke stranke lijeve i liberalne orijentacije, kao i trgovci ljudima. Svi oni našli su se zajedno ujedinjeni u profitabilnom biznisu krijumčarenja „žive robe“, a uz svesrdnu pomoć zapadnih vlada ilegalne su migracije ili trgovina ljudima pretvorene u vrlo profitabilan posao. Prema podacima UN-a, u protekloj, 2017. godini, posao je bio vrijedan  preko 30 milijardi eura!
 

Dr. sc. Jadranka Polović, http://geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-velika-seoba-naroda-kao-posljedica-neodrzivog-svjetskog-gospodarskog-i-politickog-sustava/

Usred rastućeg nasilja protiv bijelaca, Buri dolazi u regiju Stavropolj

 
 
Prema riječima izaslanstava, do 15.000 Boersa, potomaka nizozemskih doseljenika u Južnoj Africi, planira se preseliti u Rusiju usred rastućeg nasilja koje proizlaze iz vladinih planova za oduzimanje njihove zemlje. Izaslanstvo od 30 južnoafričkih poljoprivrednih obitelji stiglo je u Rusiju u regiju Stavropolj, izvijestila je Rossiya 1. Grupa kaže da se poljoprivrednici suočavaju s nasilnim napadima i prijetnjama smrću kod kuće.“Riječ je o životu i smrti – provode se napadi na nas. To je došlo do te mjere da političari izazivaju val nasilja” – rekao je Adi Slebus medijima.“Klima je ovdje [regija Stavropolj] umjerena, a zemlja je bogomdana za uzgoj. Sve je to vrlo privlačno.”
https://newsonia.com/media/upload/images/2018/07/08/ArxizGuDevYqXLNYvhk4XjpcbSyppemk_598x414.jpg
Nova južnoafrička vlada, koju predvodi predsjednik Cyril Ramaphosa, obećala je povratak zemljišta koje je u vlasništvu bijelih farmera još od 1980-ih godina – crnim državljanima. Vlada je priopćila kako planira ukinuti ono što naziva “naslijeđem apartheida”, gdje je većina kopnene zemlje u Južnoj Africi još uvijek u rukama manjinske bijele populacije. Skupine za prava kažu kako inicijativa potiče nasilje. Prema podacima skupine AfriForum za manjinska prava, dogodila su se 74 ubojstava i 638 napada na farme, prvenstveno u vlasništvu bijelih farmera, u razdoblju od 2016.-2017. u Južnoafričkoj Republici.
 
Poljoprivrednici su spremni dati doprinos ruskom rastućem poljoprivrednom sektoru, prenosi Rossiya 1. Svaka obitelj je spremna donijeti do 100.000 dolara za zakup zemljišta. Rusija ima 43 milijuna hektara neiskorištenih poljoprivrednih površina, a nedavno je počela davati besplatno zemljište ruskim građanima za obrađivanje poljoprivrede. Zemljišni program koji je započeo u 2014. godini bio je veliki uspjeh.


http://www.novi-svjetski-poredak.com/2018/07/10/sto-se-to-dogada-na-jugu-afrike/

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Nedjelja, 21/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 933 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević