Get Adobe Flash player
Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

Ne krene li demografska obnova, Hrvatska će 2030. imati 3,9 milijuna...

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

Mediji imaju moć a Vlada odgovornost     Vijest da...

HUOJ-ov namaz manipulacije

HUOJ-ov namaz manipulacije

Andrej Macana treba otpustiti, prije nego mu dođe...

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

Popis onih koji su u Saboru podržali izglasavanje Zakona o genetski...

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

"Srbi na okup!" na profesorov...

  • Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    Produbljen negativni prirodni prirast stanovništva

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:36
  • Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    Marin Strmota - žrtva krivih savjetnika

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:29
  • HUOJ-ov namaz manipulacije

    HUOJ-ov namaz manipulacije

    četvrtak, 22. veljače 2018. 10:21
  • Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    Ne zaboravimo ovih 90 zastupnika!

    utorak, 20. veljače 2018. 21:58
  • Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    Pupovac olajava Hrvatsku po inozemstvu

    četvrtak, 22. veljače 2018. 16:59

Baroknim bavarskim javnim životom već pola stoljeća kao državna stranka dominira CSU

 
 
Bavarska Kršćansko-socijalna unija na svojoj je sjednici frakcije od Viktora Orbána ponovno napravila bio-dekoraciju. Oni su mađarskoga premijera pozvali i u rujnu 2015. godine: tada je CSU samom prisutnošću Orbána uspio naljutiti lijevoliberalnu njemačku javnost, odnosno svoga demokršćanskoga partnera, CDU. Otada je prošlo više od dvije godine, a Orbán je u mnogim aspektima postao najpoznatijim protivnikom migrantske politike Merkel. Budući da je kancelarka iz rujanskih izbora u Njemačkoj jasno izašla oslabljeno, a CSU smatra kako je za loš rezultat uglavnom kriva migrantska politika, oni ponovno u prvi plan guraju Orbána kao živoga simbola protumerkelskoga kursa.
http://www.jurblog.de/wp-content/uploads/2008/07/csu_bayern_600x300.jpg
Uzalud su se CDU i CSU pomirili i uzalud Njemačka okreće leđa willkommenskulturu, migracijska tema i danas polarizira. A CSU ove godine, kada se održavaju bavarski pokrajinski izbori, ne želi se pokazati popustljivijim od svoga glavnog rivala, stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Stoga je prisutnost Viktora Orbána, te nove protumerkelske zvijezde, austrijskoga kancelara Sebastiana Kurza u živopisnom Seeonu u prvom redu njemačka, dapače, bavarska unutarnja politika. CSU njima dokazuje svoju protumigrantsku usmjerenost, što brojni glasači očekuju od njega.
 
Baroknim bavarskim javnim životom već pola stoljeća kao državna stranka dominira CSU. Rustičnom scenom bavarske politike vladaju iz njemačke politike drugdje izumrle makijavelističke intrige i političari klasični alfa-mužjaci. Stil CSU-a bliži je onomu što i Orbán podrazumijeva pod pojmom politika. To i nije nikakav problem, uz uglavnom bezbojnih i bezmirisnih likova vrijednih zaborava bavarski je CSU sa svojom kreštavošću, pretjerivanjima doista osvježavajući element. Dok su godine pod Merkel isprale CDU iz kojega je kancelarka prognala svakog političara s karakterom, CSU je sačuvao svoj stil i mjesto. 
 
Međutim, postoji jedna značajna razlika između CSU-a i Fidesza. Dok Viktor Orbán svoju politiku gradi isključivo na komunikaciji, CSU-a pored uspjeha na izborima legitimira i uistinu znalačko vladanje pokrajinom. Stranka nije popularna u Bavarskoj iz razloga što bi od Aschaffenburga do Passaua, od Bamberga do Lindaua sve bilo puno njihovim plakatima. Bavarski birači uistinu cijene visoki životni standard koji imaju zahvaliti desetljećima CSU-ovih vlada. Bavarska nije samo najljepša, najdraža i za život najugodnija pokrajina Njemačke, nego je i jedna od najbogatijih, koju pored starih tradicija karakteriziraju odlično obrazovanje, istraživanje i razvoj i socijalna politika. Laptop i kožne hlače – u skladu s negdašnjom devizom stranke.
 
Rezultate jugoistočne pokrajine Nijemci primaju frustriranom zavisti, sami Bavarci, pak, svojim nespretno pretjeranim patriotizmom. U Njemačkoj priliči ismijavati Bavarce – no većina Nijemaca ipak tamo ide na ljetovanje, a München je jedan od najpopularnijih njemačkih velikih gradova. Raniji premijer Horst Seehofer je svoju domovinu opisivao čak kao „predvorje raja“, a Bavarci bi s pravom kimali glavom tim prilikama. Čak ni sustav smještaja za migrante ili skloništa za beskućnike nije najprofesionalnije organiziran u ljevičarskom Berlinu ili Bremenu, nego u Bavaraca, koji doduše grakću protiv migranata, ali su puno kršćanskiji od ostalih njemačkih pokrajina.
 
U Bavarskoj blagostanje nije politički proizvod. Nije lažni moto s plakata. CSU nije morao opsjednuti bavarske medije kako bi pokrajina bivala prikazana u dobrom svjetlu. Najkritičniji prema stranci veliki njemački list Süddeutsche Zeitung bez problema radi u Münchenu, a i u bavarskim javnim medijima ne pušta se vladina propaganda. CSU ne vodi kulturnu borbu protiv bavarske kulturne elite i minhenskih intelektualaca. CSU kroz pedesetogodišnje neslomljivo vladanje nije izgradio oligarhiju vjernu stranci. CSU nije pretvorio crkve vlastitim podružnicama (jedan od najoštrijih kritičara stranke je minhenski kardinal Reinhard Marx), istina, ni crkve u Bavarskoj nisu toliko kukavičke i šutljive kao mađarske. CSU nije gradio stadione od državnoga novca, iako je bavarski nogomet nekoliko svjetlosnih godina bolji od mađarskog. CSU nije preraspodijelio zemlju. Instalater plina ili supruga ni jednoga dosadašnjeg premijera nisu postali veleposjednicima. Naravno, gledano po sjevernom, mjerilu protestanata, i bavarska je politika puta korupcije, protekcije – dovoljno je samo prisjetiti se trgovine oružja čime se bavila obitelj negdašnjega čuvenog premijera Franza Josefa Straussa. No proteklih više od pola stoljeća CSU nije iskoristio za rast i jačanje nekoliko prijateljskih obitelji nego cijele nacije, dvanaest milijuna Bavaraca. Nekoć siromašna, poljoprivredna pokrajina danas je tehnološki i industrijski motor Njemačke. Ako Viktor Orbán pomaže CSU-u pomoći u svojoj kući, to možemo samo pozdraviti. No bilo bi dobro ako bi, prolazeći Bavarskom, primijetio: CSU nije uspješan zbog protuimigracijske usmjerenosti. Nego iz razloga što je doista stvorio blagostanje. Za sve, a ne samo za pojedince.
 

Péter Techet, Magyar Nemzet

Uskoro će se granice dovoditi u pitanje

 
 
Kada su na Balkanu nastale nove države, Bruxelles ih je priznao. Danas prema Kataloniji, Korzici i Škotskoj postupa drukčije. Čini se da ideja regionalizma više ne vrijedi.
https://i.pinimg.com/originals/fd/11/af/fd11af3015195faa5cf8a7f13f9b2931.gif
Od pada Željezne zavjese u Istočnoj Europi nastalo je dvanaest novih država, od kojih je danas većina u članstvu Europske unije. Taj boom neovisnosti koji je u zemljovid ucrtao odavno nestale ili novonastale nacije popup Slovačke, Estonije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, čini se da je vijorio i na Zapadu. No za razliku od baltičkih i balkanskih država, koje je Europska unija brzo priznala, a mnoge i primila u svoje članstvo, čini se da su nacionalni start upovi izašli iz mode. Iako se dosada nijedna od separatističkih pokrajina poput Škotske, Lombardije ili Katalonije nije uspjela odcijepiti, problemi se zaoštravaju. Hoće li EU, gurnut u defenzivu, svladati taj izazov?
 
Na Iberskom poluotoku pokušaj odcjepljenja Katalonaca prerastao je u akutnu državnu krizu u kojoj se sudaraju dva nacionalizma. Samo što Španjolska uživa sva prava jedne nacije, dok Katalonija, kao slabija strana, želi ući u EU kao neovisna zemlja. Rabijatno požurivanje katalonskih separatista – prvo su sumnjivim referendumom željeli legitimirati osamostaljenje, a potom ga proglasiti neovisnost tijesnom većinom u parlamentu u Barceloni – dovelo je do teških pravnih posljedica: Madrid je dekretom smijenio regionalnu vladu. Polovina ministara je zajedno s katalonskim aktivistima u zatvoru nedaleko Madrida. Druga polovina, na čelu s bivšim predsjednikom Puigdemontom, pobjegla je u Bruxelles kako bi izbjegla uhićenje.
 
Za Europsku uniju koja se dugo smatrala rajem za rješavanje sukoba, lišenim nasilja, Katalonija je velika dilema. Budući da Španjolska prijeteće odcjepljenje Katalonije smatra isključivo problemom kaznenog prava, Bruxelles se ne može službeno uključiti. Stoga naveliko hvaljenu Europu regija ogorčeni Katalonci doživljavaju kao novonastali zatvor naroda po uzoru na Habsburšku monarhiju. S druge strane, jasan stav madridskih centralista predvođenih premijerom Marianom Rajoyem ima na svojoj strani slovo Ustava, no s obzirom na to da su raspisani prijevremeni izbori za katalonski parlament 21. prosinca, kriza ostaje politički neriješena. Separatisti na izbore izlaze s dvije liste, jednu predvodi uhićeni bivši ministar Oriol Junqueras, a drugu odbjegli bivši predsjednik Puigdemont. Obojica su pravomoćno osuđeni i na izbore izlaze čisto simbolike radi. Što bi se dogodilo kada bi poniženi separatisti u Barceloni osvojili premoćnu pobjedu u Barceloni? Bila bi to prava božićna noćna mora za Madrid, ali i za Bruxelles. Međunarodnu tjeralicu za Puigdemontom u njegovom samoproglašenom egzilu španjolski su istražitelji u međuvremenu povukli jer belgijski kazneni zakon među kaznenim djelima ne predviđa „pobunu“.
 
Europska normala doista izgleda drukčije. Koliko bi bila apsurdna bavarska predizborna kampanja 2018. da Markus Söder pobjegne u Poljsku, a Ilse Aigner bude zatvorena u Brandenburgu? Odcjepljenje i regionalna tvrdoglavost nisu rješenje za probleme sadašnjice. Upravo tu poziciju zastupala je nekoć i jugoslavenska središnja vlast kada su devedesetih godina njene republike Slovenija, Hrvatska, Makedonija pa sve do Kosova proglasile neovisnost. Zbog toga su vladajući u Beogradu zajedljivo komentirali suzdržanost Europske unije u pitanju Katalonije: tada su EU i Njemačka podržavale odcjepljenje, a danas o tom istom pitanju vlada ledena šutnja. Prema katalonskim pobunjenicima simpatije je izrazila i Putinova Rusija jer time Rusija želi lobirati za implicitno priznanje aneksije Krima i separatiste u ukrajinskom Donbassu. Istina je da svi Katalonci, pa i oni prošpanjolski orijentirani, uživaju europska građanska prava i široku političku autonomiju – dakle, njihov se položaj ne može usporediti s krvavom agresijom jugoslavenske vojske na Hrvatsku, a još manje s brutalnim etničkim čišćenjem na Kosovu 1999. Ali gorak okus u ustima ostaje i kada Guardia Civil mlati starice pred biralištima, a španjolski helikopteri tjednima kruže nad Barcelonom.
 
Malo olakšanje za europski poredak donose aktualne vijesti iz drugih pobunjeničkih regija: ni imućni Padanci u Lombardiji i Venetu, ni Baski ne traže neovisnost, već u prvom redu veću autonomiju. Slično je u Južnom Tirolu i na Korzici gdje su separatisti prošli tjedan na regionalnim izborima doživjeli premoćnu pobjedu i utjerali Emmanuelu Macronu strah u kosti. Sve jači neposluh Korzike drugi je pucanj upozorenja za Europu. I pogled na kaotični brexit pokazuje koliko je europski status quo već odavno postao fragilan. Dok škotski nacionalisti sve glasnije traže regionalni „exit from brexit“ ili bar posebne uvjete, na granici između Irske i Sjeverne Irske raste opasnost. Na otoku je sloboda kretanja osoba i roba EU-a ublažila konflikt između katoličkih republikanca i protestantskih monarhista. Sada sjevernoirski katolici žele u smjeru EU-a, dok unionisti tradicionalno žele s kraljicom ostati dijelom Britanije. Nije isključeno da se Škotska uskoro na novom referendumu izbori za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva. Ili da ponovno uskrsne nasilna IRA.
 
Mirovni poredak Europske unije ionako se ne može uzimati zdravo za gotovo. U mnogim regijama ljudi pomno prate donosi li im EU u njihovim nacionalnim državama uistinu prednosti. Uskoro će se granice dovoditi u pitanje. A ne smije se zaboraviti: još uvijek unutar Europske unije postoji jedna demarkacijska crta uz koju se još uvijek žestoko puca: u Cipru koji je nekoć nasilno podijeljen između dvaju nacionalističkih rivala. Europa, koja nikada nije uspjela riješiti ciparsko pitanje, sada uistinu ima previše drugih problema. Ali na izazov „usitnjavanja država“ u Bruxellesu se još nije pronašao odgovor. Postaje li labava Europa regija tvrđavom nacija?
 

Dirk Schümer, Die Welt

Berlin u svjetskoj politici zalazi u slijepu ulicu

 
 
U bliskoistočnoj politici Berlin i druge vlade članica Europske unije slijede zastarjele reflekse. Tamošnji konflikti vode se uzduž novih crta. Okrene li Europa leđa SAD-u, past će pod utjecaj autoritarnih sila. Njemačka podrška Rezoluciji Opće skupštine UN-a, u kojoj se osuđuje planirano preseljenje američkog veleposlanstva u Izraelu u Jeruzalem, označava dno njemačke vanjske politike – a možda čak i opasnu prekretnicu. Takvim glasovanjem Njemačka je bespotrebno, a očito namjerno, zadala pljusku našem najvažnijem transatlantskom savezniku.
https://pbs.twimg.com/media/DRmRA_XUMAAtq6v.jpg
Tvrdnja da se pozicija SAD-a prema međunarodnopravnom statusu Jeruzalema korjenito promijenila – pogrješna je. Donald Trump samo želi provesti odluku koju je američki Kongres usvojio još davne 1995. godine, a čiju su provedbu bivši američki predsjednici samo odgađali. Međutim, Trump i dalje izričito ističe da se konačni status čitavog Jeruzalema može definirati isključivo u izraelsko-palestinskom mirovnom sporazumu. Da bi se distancirala od preseljenja veleposlanstva u ovom trenutku Njemačkoj je bilo dovoljno da bude suzdržana ili da ne sudjeluje na glasovanju. Umjesto toga Njemačka je dala svoj glas Rezoluciju koju je predložila Turska. A turski režim redovno agresivno napada Izrael i otvoreno govori o pružanju potpore islamističkom, proiranskom Hamasu. Berlin je, svrstavši se u red najgorih neprijatelja židovske države, zadao veliku ranu njemačko-izraelskim odnosima koja ne će tako lako zacijeliti.
 
Njemačka i druge članice Europske unije, koje su glasovale za Rezoluciju očito u njoj vide priliku da kazne jednostrane korake američkog predsjednika u globalnoj politici i da mu jasno stave na znanje koliko je izoliran u međunarodnoj zajednici. Ali varaju se. Premoćna većina, kojom je usvojena rezolucija, odražava, istina, široko jedinstvo. No zapravo ono u velikoj mjeri počiva na licemjerju. Naime, Saudijska Arabija i druge sunitsko-arapske države Perzijskog zaljeva hine prema van da su odane Palestincima i da podržavaju njihovo pravo na vlastitu državu. No zapravo one već odavno slijede sasvim druge ciljeve. U borbi protiv Irana za prevlast u regiji Saudijci teže strateškom savezu s Izraelom, kojem Palestinci ne bi smjeli stati na put s pretjeranim zahtjevima. Egipat, kao druga važna arapska sila, već odavno u Izraelu vidi nužnog partnera u borbi protiv islamskog terorizma. Kairu u prvom redu želi spriječiti to da palestinska područja postanu biotopom i utočištem džihadista. Trumpova odluka o Jeruzalemu nedvojbeno je na sunitsko-arapskoj liniji, po kojoj se palestinsko vodstvo mora primorati na velike ustupke Izraelu. SAD podržava razvoj izraelsko-sunitske osovine i pritom igra ključnu ulogu.
 
Dakle, Sjedinjene Američke Države nisu propustile zauzeti svoje mjesto nakon tog dramatičnog zaokreta na Bliskom istoku, dok Njemačka i vodeće članice EU-a koje su glasovale za Rezoluciju zasigurno jesu. Ponavljanje formula poput one o nedodirljivosti rješenja dviju država ne može biti zamjena za vlastiti odgovor na promijenjene konstelacije u konfliktu u regiji. Na drugim bojištima na kojima se odlučuje o novom poretku Bliskom istoka SAD je u velikoj mjeri izgubio utjecaj. Protiv pokušaja Rusije da se nametne kao začetnik mirovnog poretka za Siriju i za to diktira uvjete, Amerikanci nemaju ponuditi nikakav koncept, a Europljani još manje.
 
K tome, njima nedostaje realpolitičke težine, da se izbore za antiruski koncept – što u prvom redu vrijedi za Njemačku, koja za razliku od Francuske i Velike Britanije strogo isključuje mogućnost vojnog angažmana u regiji. U sirijskom poslijeratnom scenariju koji bi diktirao Kremlj Europskoj uniji pripala bi samo uloga glavnog pokrovitelja obnove opustošene zemlje.
 
Približavanje Rusiji izgledalo bi ovako: Assadov režim kojim upravljaju Rusija i Iran ostao bi na vlasti, a EU bi platila znatan dio ceha za razaranja koja su počinili Moskva i Teheran. Naznaka da bi se Berlin upustio u tako mračan sporazum već ima. Naime, prije godinu i pol dana tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier izjavio je u svom govoru u ruskom Ekatarinburgu: „Kada konačno dođe vrijeme za obnovu Sirije, posebno bi Njemačka i Rusija trebale usko surađivati.“ „To bi moglo potaknuti kulturno približavanje naših zemalja“, izjavio je Steinmeier u trenutku kada su se ruski bombarderi pretvarali Alepp u prah i pepeo.
 
Bi li tako trebala izgledati „nova politika popuštanja prema Rusiji“ koju je ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel u svom govoru nazvao ključnim interesom Njemačke? On je također naveo ustrajavanje na Sporazumu o nuklearnom programu s Iranom, čiji bi raskid, kako kaže, povećao opasnost od rata u našem neposrednom susjedstvu i time ugrozio našu nacionalnu sigurnost.“ On je pritom previdio da je Sporazum o iranskom nuklearnom programu zapravo u velikoj mjeri potaknuo napetosti na Bliskom istoku – jer on zapravo nikako nije prigušio iranska nastojanja za prevlašću u regijom, već ih je, štoviše, još više potaknuo.
 
Njemačko distanciranje od Washingtona raste i u drugim pitanjima svjetske politike. Dok su Sjedinjene Američke Država i Kanada – nedavno najavile da će Ukrajini isporučiti obrambeno naoružanje, kancelarka Merkel i francuski predsjednik Macron vježbali su političko-moralnu ekvidistancu i pozvali obje strane, dakle i napadača i napadnute, da se pridržavaju primirja u Istočnoj Ukrajini, čime su osujetili američku-kanadsku namjeru da se poveća pritisak na Rusiju kao agresora. Trumpov svojeglavi unilateralizam sigurno ne olakšava koordinaciju transatlantske politike. Međutim, Nijemci i Europljani ne smiju refleksno odbacivati mjere aktualne američke vlade kada one zapravo jačaju svjetskopolitičku poziciju Zapada.
 
Bude li njemačka vanjska politika svoju samostalnost mjerila po tome koliko se udaljava od SAD-a, neizbježna posljedica bit će njeno postupno podčinjavanje smjernicama neoimperijalne Rusije i drugih autoritarnih sila. Podržavši Rezoluciju UN-a o Jeruzalemu Berlin nikako nije pridonio izoliranju Trumpa u svijetu, već vlastitom izoliranju od SAD-a kao partnerske svjetske sile.
 

Richard Herzinger, Die Welt

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Petak, 23/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 795 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević