Get Adobe Flash player
IDS-ov

IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

Na Dan antifašističke borbe, vladajući u Istri, hrvatskim...

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

Ne zaboravimo da su svi smijenjeni ministri u vrijeme otkrivanja...

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

Fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno s...

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

Plenković je previdio da je ljudima svega dosta i, naravno, krivac je...

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

Srbi su prvi i jedini 1941. pobili sve svoje Židove i Srbiju Milana Nedića...

  • IDS-ov

    IDS-ov "antifašizam" = talijanski fašizam

    utorak, 30. lipnja 2020. 20:05
  • Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    Zašto smo se pretvorili u Stupidostan?

    utorak, 30. lipnja 2020. 14:52
  • U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    U Istri ništa ne smije podsjećati da je tu Hrvatska

    utorak, 30. lipnja 2020. 19:49
  • Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    Andrej je oživio Beru i doveo Zokija na Pantovčak

    petak, 03. srpnja 2020. 00:00
  • Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    Davor Krile, opasne laži i Slobodanka

    četvrtak, 02. srpnja 2020. 14:12

Kina želi promijeniti politiku prema sirovinama

 
 
Kina je veliki izvoznik sirovina a u budućnosti bi mogla znatno smanjiti opskrbu trgovinskih partnera poput Njemačke kako bi podmirila vlastitu potražnju, pokazalo je izvješće objavljeno u ponedjeljak. Opskrba iz Kine mogla bi se smanjiti zbog pandemije koronavirusa i promijenjene domaće gospodarske politike, pokazuje istraživanje njemačke agencije za mineralne resurse (DERA). Aktualna strategija Pekinga mogla bi značiti da će se "ključne sirovine sve više koristiti za vlastitu industrijsku proizvodnju kako bi se stvorili uvjeti za proizvodnju proizvoda veće vrijednosti", navodi se u izvješću.
https://media-cdn.tripadvisor.com/media/photo-s/02/e7/80/36/china-restaurant-rheinpark.jpg
Jedna od mogućih posljedica bilo bi "smanjenje opskrbe njemačkih kompanija sirovinama i intenzivnija konkurencija u proizvodnji materijala veće vrijednosti i industrijske robe". Kina je najvažniji proizvođač 17 od ukupno 27 sirovina koje EU klasificira kao "ključne", prema Saveznom institutu za geoznanosti i prirodne resurse (DERA). "Ovisnost o opskrbi nosi opasnost od uskih grla u slučaju nepredviđenih mjera industrijske politike ili događaja poput aktualne pandemije Covida-19", objavila je DERA.
 
Kina želi promijeniti politiku prema sirovinama, posebno s obzirom na rast domaće potražnje za mineralima poput rijetkih minerala Zemljine kore, magnezija i volframa. Prema DERA-i, opskrba sirovinama, koje Kina većinom i sama mora uvoziti, treba biti osigurana, između ostalog i većim stranim ulaganjima. Prema drugoj mogućoj strategiji, povezanoj sa sporijim gospodarskim rastom, pojačana orijentacija na više standarde zaštite okoliša i rudarstvo manje štetno za klimu mogli bi otvoriti nove mogućnosti izvoza.
 

https://www.seebiz.eu/trzista/potreba-kine-za-sirovinama-mogla-bi-postati-usko-grlo-izvoza/229149

Američki proizvođači nafte iz škriljevca ulaze u "kliničku smrt"

 
 
Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sečina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sečin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosneft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.
https://s2.reutersmedia.net/resources/r/?m=02&d=20200320&t=2&i=1506053975&w=&fh=545px&fw=&ll=&pl=&sq=&r=LYNXMPEG2J2GF
Igor Sečin
 
Dana 6. ožujka, kao grom iz vedra neba stigla je vijest o ruskom povlačenju iz formata OPEC+ (koji samim time prestaje postojati)  i najavi ruskog povećanja proizvodnje nafte. Naime, Rusija je na prošlotjednom maratonskom sastanku te organizacije odbila prijedlog Saudijske Arabije za daljnje smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog utjecaja koronavirusa na potražnju „crnog zlata“ u svijetu. Ruski predstavnik – ministar energetike Aleksandar Novak, nakon zanimljivog telefonskog poziva, primljenog tijekom tog sastanka u vrijeme nastale pat-pozicije koja nije davala izgleda za bilo čije skorije popuštanje, demonstrativno je napustio dvoranu, što je kod ostalih sudionika izazvalo šok i nevjericu i – naravno, strah od posljedica koje će uslijediti. A uslijedile su vrlo brzo – i to još kakve! Ali krenimo redom.
 
Format OPEC+ (osim tradicionalnih država članica OPEC uključivao je i Rusiju), zapravo je po prvi put povezao dva najveća konkurenta u proizvodnji nafte, Saudijsku Arabiju i Rusiju (koje su najveći svjetski proizvođači crnog zlata), u smislu koordiniranja svoje politike vezane uz naftnu proizvodnju, od koje, u konačnici, ovisi svjetsko naftno tržište. OPEC+ je formiran 2016. temeljem dogovora između Moskve i Rijada s ciljem stabiliziranja tržišta kroz formiranje zadovoljavajućih cijena nafte i za proizvođače i za kupce nafte (do tada su od 2014. te cijene bile vrlo kolebljive što je izazivalo neizvjesnost na tržištu, a onda i u svjetskom gospodarstvu u cjelini jer s neizvjesnim i promjenjivim cijenama nafte povećavaju se investicijski, bankovni i drugi, s njima povezani rizici), a što se postizalo dogovornim smanjivanjem kvota dnevne proizvodnje. Te je proizvodne kvote OPEC+ razmatrao i po potrebi mijenjao svakih 6 mjeseci. Taj je sporazum, koji je cijene nafte proteklih godina prosječno držao na razini između 50 i 60 dolara za barel, Rusiji omogućavao stabilan i prilično velik priljev deviza u državnu blagajnu s obzirom da se uravnoteženost ruskog proračuna osigurava kroz prodajnu cijenu nafte od 40 dolara. Sa Saudijskom Arabijom stvar je drukčija, osiguranje njezine proračunske uravnoteženosti osigurava se s prodajnom cijenom nafte u iznosu od 80 dolara jer saudijski proračun o nafti ovisi u iznosu od 80 % (ruski oko 40 %). Međutim, Rijad, s obzirom na golemo akumulirano bogatstvo i svoj značajan udio u prodaji nafte na svjetskom tržištu i taj je dogovor smatrao povoljnijim od opasne kolebljivosti naftnih cijena.
 
Međutim, na prošlotjednom sastanku OPEC+ Saudijska Arabija je tražila novo smanjenje proizvodnje nafte zbog spomenutog negativnog utjecaja koronavirusa. S druge strane Rusija je smatrala kako se time samo još dodatno pogoduje američkim naftnim tvrtkama koje naftu proizvode iz škriljevca i koje su od formiranja OPEC+ intenzivirali svoju proizvodnju na maksimalnu razinu koja iznosi između 12 i 13 milijuna barela dnevno (ruska i saudijska, zbog uvedenih kvota, iznosi od 7-9 milijardi barela), čime su SAD već mjesecima najveći svjetski proizvođač nafte. Zbog smanjenja prisutnosti ruske i saudijske nafte uzrokovane kvotama američki su naftaši iz škriljevca osvojili i nova tržišta. Moglo bi se reći kako su na određeni način svi bili zadovoljni ali, nedvojbeno, najviše ipak američki naftaši i Trumpova administracija koja iza njih stoji zajedno s vodećim američkim bankama, kao kreditorima.
 
Međutim, za ovu analizu je vrlo bitno naglasiti kako je postupak proizvodnje nafte iz škriljevca puno skuplji od tradicionalnog načina bušenja i da granica rentabilnosti po proizvođače iz škriljevca iznosi 50 dolara po barelu tj. oni traže cijene nafte iznad toga iznosa. Za usporedbu, granica rentabilnosti za ruske (i ostale, približno tako) tradicionalne proizvođače nafte iznosi oko 17 dolara po barelu, a osim toga većina ugovora na isporuke ruske nafte sklopljena je u rubljima, juanima ili eurima, a ne više u dolarima i to će se nastaviti još dugi niz godina.
 
Rusko-saudijska utrka u proizvodnji nafte
 
Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sečina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sečin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosnjeft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.
 
Pa iako je Saudijska Arabija tražila suprotno tj. smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog učinka koronavirusa, rusku rukavicu izazova ubrzo je prihvatila. Tako je u petak, 6. ožujka, Rijad najavio saudijsko povećanje proizvodnje nafte ali i da će na rusku cijenu staviti dodatne popuste. Zbog te su odluke cijene nafte 9. ožujka pale za 32 posto i došle na svega 31 dolara za barel (sorta Brent), što je iz temelja uzdrmalo svjetske burze i pokrenulo sveopću paniku koja je rezultirala pitanjem: ulazi li svijet, ovime, u novu veliku gospodarsku krizu? Prema mom mišljenju (koje, naravno, ne mora biti ispravno, a koje temeljim na podacima kojima raspolažem i korištenjem izvora koje obično koristim), čitava stvar izgleda puno kompliciranije od teze – “za sve je kriv koronavirus”. Radi se, prije svega, o konačnom obračunu za kontrolu naftnog tržišta između 3 glavna igrača: Rusije, Saudijske Arabije i SAD-a. Odabrani tajming Rijada za svoju odluku o povećanju proizvodnje nafte, u petak, nije slučajan. Osim što je slijedio vikend, u Rusiji je u ponedjeljak bio i neradni dan pa na nagli pad rublje u odnosu na dolar nitko od nadležnih institucija nije mogao reagirati. To su učinile tek u utorak ubrizgavanjem svježeg novca iz ruskog nacionalnog fonda nakon čega se tečaj opet stabilizirao.
 
Moskva je, nakon toga, vrlo brzo uzvratila informacijom kako njezino gospodarstvo svoju stabilnost može zadržati punih 6 godina na razini cijena nafte od oko 20 dolara, zahvaljujući akumulaciji kapitala u njezina tri glavna nacionalna fonda. Tome, svakako, treba pridodati i činjenicu da se Rusija od 2014. g. i ukrajinske krize, nakon koje je stavljena pod snažni udar gospodarskih i financijskih sankcija, za razliku od Saudijske Arabije, aktivno pripremala za veliku gospodarsku krizu: formirala je vlastiti sustav međubankovne naplate umjesto SWIFT-a, poput Kine, uvela vlastite kreditne kartice (iz straha od povlačenja onih zapadnih poput Dinersa, Mastercarda itd.), i, što je najvažnije, kupovala velike količine zlata u vrijeme dok je Saudijska Arabija kupovala dionice visokotehnoloških tvrtki. Zbog toga su Rusiji pojedini analitičari spočitavali svojevrsnu konzervativnost u oslanjanju na zlatne rezerve u vrijeme kada su mnoge zemlje svijeta od zlata postupno odustajale. Rusija je u 5 godina uspjela udvostručiti svoju količinu zlatnih pričuva, a zlato sada predstavlja i glavninu njezinih ukupnih deviznih rezervi. Upravo se taj ruski potez pokazao dalekovidnim jer sada joj zlato, a ne papiri nekih tehnoloških i drugih profitabilnih tvrtki (koje vrlo brzo mogu postati neprofitabilne) upravo i jamče dugoročnu stabilnost. Rusija se, usprkos teškoćama koje proizlaze zbog uvedenih sankcija koje traju već 7. godinu, uspjela zadržati „na površini“ tj. njezino gospodarstvo nije potonulo, kako se očekivalo, štoviše, održava se na razini rasta od oko 2 posto BDP-a godišnje. To je vrlo malo (u usporedbi s kineskim ili nekim drugim rastućim divovima) i nedovoljno za snažni inovacijski tehnološki iskorak, ali ipak dovoljno za održavanje stabilnosti sustava. Što se tiče Saudijske Arabije pad cijena nafte na 30 dolara ili niže, ukoliko bi trajao duže, mogao bi značiti katastrofu po njezin proračun. Osim toga saudijska robna razmjena već drugu godinu zaredom proživljava veliki deficit. Zato će biti vrlo zanimljivo pratiti rusko-saudijsku „utrku“ u proizvodnji nafte.
 
Za američke proizvođače nafte iz škriljevca nepotrebno je i govoriti što će po njih značiti zadržavanje niskih cijena nafte s obzirom na njihovu granicu rentabilnosti do 50 dolara. Sve te američke tvrtke imaju i veliku kreditnu zaduženost. Naime, od trenutka „revolucije“ tog oblika proizvodnje nafte u SAD-u i njezinog povećanja do tada neslućenih razina, te tvrtke aktivno financijski prate najveće američke banke koje su, kao i uvijek, brzo „namirisale“ gdje leži profit. A u ponedjeljak su američke naftne tvrtke i velike banke koje ih prate, a jedna od njih je i City Group, na burzi u New Yorku doživjele pravi slom i izgubile čak 40-ak posto vrijednosti svojih dionica. Američki naftni sektor iz škriljevca gotovo je ubijen, napisao je u svojoj tviter objavi Javier Blas, glavni korespodent Bloomberga po temi energetike. On navodi kako su dionice Occidental Petroleum pale za 44 %, EOG za 35 %, a Continental Resources za 40 %. A još manji igrači izgubili su i puno više, poput  Parsley koji je potonuo za više od 50 %. A britanski BP izgubio je 20 %, što je najveći pad dionica te tvrtke u posljednjih 30 godina, čak veći i od onoga nakon velikog istjecanja nafte s platforme te tvrtke u Meksičkom zaljevu.
Slično je prošao i ruski „Rosneft“ na burzi u Londonu pretrpjevši gubitak od oko 20 %. Međutim upravo je njegov šef Igor Sečin svjesno pokrenuo ovu najnoviju „igru“, koju bih ja ipak prije nazvao Putinovom “objavom velikog naftnog rata”. Jer Rusija više nema nikakvog razloga štititi američke nezavisne naftaše niti spašavati OPEC (manje proizvođače) smanjivanjem svoje proizvodnje: SAD i dalje uvodi proturuske sankcije, čak i protiv njezinog energetskog sektora, “Rosnjefta” i plinovoda “Sjeverni tok 2”, a na geopolitičkom planu nastavlja se sukobljavati s Rusijom po pitanju Sirije, Ukrajine, Irana, Kine…
 
A da nešto nije u redu svjedoči i izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji za ovo stanje optužuje Rusiju i Saudijsku Arabiju: „Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i Fake News su razlozi zašto je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti“, napisao je Trump na svom tvitu. Međutim, jasno je kako se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Teksasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogao izvojevati čak i Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ukoliko bi se natjecao za drugi mandat.
 
Kao i obično, u ovakvim i sličnim situacijama pojavljuju se i one verzije koje graniče s teorijama urota. Tako pojedine od njih sada tvrde kako krah formata OPEC+ nije inicijativa Rusije, već dogovor Moskve i Rijada koji u sebi kalkulira budući slabi dolar, za kojeg se zalaže Trump (isto kao i Kina koja s jeftinijim juanom dodatno stimulira svoj izvoz). U tom smislu pojedini analitičari smatraju kako se nafta može vratiti na 60 dolara za barel, ali da će tada to već biti „drugi“ dolar.
 
Još jedan citat iz Bloomberga: „Ovo što se događa – stihijska je nesreća za „škriljevce“, uključno Chesapeake Energy Corp. i Whiting Petroleum Corp., koji su odmah nakon pada već trgovali na najnižoj razini. Nakon što su tvrtke koje proizvode naftu posljednjih desetljeća spržile stotine milijardi (dolara), sektor iz škriljevca je razočarao investitore, akumulirajući ogromne dugove. Oni su ih stjerali u kut. Banke već prekidaju kreditne linije, otpisavši samo prošle godine 1 miljardu dolara.“ A menadžer Pickering Energy Partners, Dan Pickering, navodi kako su naftaši iz škriljevca „sami sebe ustrijelili u nogu, kardinalno povećavši proizvodnju“, ali i  dodavši, kako ih je na to isprovociralo smanjenje proizvodnje u okviru OPEC+.
 
Gube svi! Hoće li, ipak, netko izići kao pobjednik?
 
Pa iako s cijenama nafte od 30-ak dolara za barel najviše gube američki proizvođači iz škriljevca (ali i bankarski sektor koji ih proteklo desetljeće aktivno prati što je po SAD još opasnije), činjenica je kako u tim uvjetima gube svi – i Rusi i Saudijci. Ali ovdje se ipak, usprkos tome, radi o vremenski tempiranom „projektu“, koji, osim što dramatično utječe na svjetsko energetsko tržište, utječe i na ukupno svjetsko gospodarstvo (vrlo jeftina nafta, osim za krajnje potrošače, ipak nije potpuna blagodat za male države koje od njezine prodaje uzimaju značajne marže) koje opet ulazi u fazu neizvjesnosti, ali i na (geo)političke procese (izborna godina u SAD-u, Iran, koji je ionako suočen sa snažnim američkim sankcijama po izvozu nafte…), dok, s druge strane, odgovaraju velikim, nafte uvijek žednim kupcima – Kini, Indiji i td.
 
U svakom slučaju pokrenut je veliki naftni rat, a stvar je jedino u tome koliko je on kontroliran (u prvoj fazi svakako je) i koliko će dugo trajati (što umnogomu ovisi upravo o spomenutoj kontroli). A analitičarima koji sumnjaju kako se ovdje radi o „uroti“ Saudijske Arabije i Rusije protiv SAD-a, ja bih ipak suprotstavio slijedeću tezu (koja isto tako ne mora biti ispravna) koja se temelji na činjenici kao su Rijad i Washington višedesetljetni strateški saveznici upravo po pitanju kontrole svjetskog tržišta nafte: nakon što je SSSR 1980. godine vojno intervenirao u Afganistanu to je izazvalo ljutnju kako SAD-a tako i islamskog svijeta, te je već iste godine Saudijska Arabija počela drastično povećavati naftnu proizvodnju iskoristivši svoje novo veliko nalazište na istoku zemlje, čime je uvelike smanjila njezinu cijenu. Budući da SSSR nije imao diversificirano gospodarstvo, koje je u golemom dijelu ovisilo upravo o izvozu nafte, i s obzirom na dodatni nedostatak novca zbog skupe vojne kampanje u Afganistanu, vrlo brzo su se počele osjećati teške posljedice po sovjetsko gospodarstvo, što je na kraju i dovelo do raspada te zemlje. Ali danas je stanje posve drukčije. Rusija je znatno smanjila svoju ovisnost o izvozu nafte, a Saudijska Arabija je i dalje gotovo u cijelosti (spomenutih 80%) ostala o njoj ovisna. Moguće je i da se Rusija, osim što želi smanjiti sadašnji američki udio na naftnom tržištu i svesti ga u okvire prije razdoblja OPEC+, na neki način sada osvećuje i svom glavnom konkurentu za ono što je on napravio SSSR-u 80.-ih godina. Naravno, i ovo se može razmatrati kao teorija urote, ali, složit ćete se kako itekako ima utemeljenost na logici, prije svega s obzirom na spomenuto američko-saudijsko savezništvo. Jer teško je vjerovati kako bi se saudijski princ-prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman, koji s Trumpom ima izvrsne odnose, odrekao američkog pokroviteljstva i protiv SAD-a počeo „rovariti“ skupa s Rusijom (iako u današnjem svijetu, „okrenutom naglavce“, više uistinu ništa nije nemoguće). Bilo kako bilo naftni rat je pokrenut, a glavna pitanja koja se sada postavljaju jesu: koliko će on trajati i tko će iz njega izići kao pobjednik a tko kao poraženi (naravno, postoji i mogućnost iznalaženja nekog novog kompromisa, moguće vezanog i uz klasične političke trgovine)?
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-putin-objavio-veliki-naftni-rat/

Globalizam je samo paravan za neke druge prljave, podzemne radnje

 
 
Globalizacija je proces ujednačavanja različitosti u svijetu. Pojam se javlja u suvremenoj ekonomiji, sociologiji, ekološkim, kulturološkim i drugim studijama koje istražuju nove odnose između sve izraženijeg utjecaja svjetskog tržišta s visokom konkurentnom moći međunarodnih korporacija, novih tehnologija. Osobito razvitka komunikacijskih procesa industrijskog i postindustrijskog razvitka sa sociološkim i demografskim promjenama, te potrebe uravnotežena korištenja i razvijanja svjetskih prirodnih i ljudskih resursa. Potrebe za očuvanjem kulturne različitosti, socijalnih prava,  kulturne baštine, i prirodnog okoliša, kao i u vezi s pitanjima shvaćanja nacionalnog suvereniteta unutar svjetskih političkih i ekonomskih asocijacija.
https://cdn.newspunch.com/wp-content/uploads/2016/12/bill-gates-george-soros-1200x675-cropped.jpg.optimal.jpg
Bill Gates i George Soros
 
Kako se ti procesi i odnosi javljaju uz proturječne interese i posljedice od kojih mnoge nisu dobro sagledane, proces globalizacije je dobio svoje pristaše i gorljive antiglobaliste, koji globalizaciju smatraju prijetnjom suverenosti i nacionalnog identiteta. Nasuprot globalizaciji pojavljuju se antiglobalistički pokreti. Jedan od jakih i radikalnih antiglobalističkih pokreta pojavio se 2003. godine na demonstracijama u Torinu.
 
Otvoreno društvo
 
Otvoreno društvo je pojam kojeg je uveo engleski filozof i profesor K. R. Popper u djelu (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, 1945. godine). Temeljne značajke otvorenog društva su sloboda, demokracija i individualizam nasuprot zatvorenom društvu  kojega su značajke tribalizam, kolektivizam, totalitarizam i nacionalizam. Njegov vjerni učenik George Soros osnovao je zakladu „Otvoreno društvo“ 1990. godine. A isto tako i mrežu instituta pod istim imenom sa zadaćom pomaganja razvoja civilnog društva u postkomunističkim zemljama Istočne Europe.
 
Tko je George Soros?
 
George Soros je američki financijaš i filantrop (Budimpešta, 12.8. 1930.). Pobjegao je iz Mađarske 1947. godine u Veliku Britaniju, gdje je diplomirao na London „School of Menagement“ 1952. godine. Jedan od predavača mu je bio profesor K. R. Popper. Od 1956. godine živi u u SAD-u, i spada među 27. najbogatijih Amerikanaca. Predsjednik je je zaklade „Soros Fund Menagement“. Novčanim špekulacijama je 1992. godine ugroziočak i britansku funtu. Nadahnut filozofijom K. Poppera pomagao je disidentske pokrete i uspostavu demokracije u Istočnoj Europi. Neki ga zovu psihopatom, nad psihopatima. Bio je oštar protivnik američkog predsjednika G. W. Busha. Važna njegova djela: „Alkemija financija, Otvaranje sovjetskog sustava, Kriza globalnoga kapitalizma, Znanost i otvoreno društvo, Otvoreno društvo: reforma globalnoga kapitalizma, Mjehur američke nadmoći, Vrijeme pogrješaka: posljedice rata protiv terora“.
 
Bill Gates – „Microsoft Corporation“
 
Microsoft Corporation je najveća svjetska softverska tvrtka na svijetu. Ona je među pet najjačih svjetskih kompanija po tržišnoj vrijednosti. „Miccrosoft orporation“ su osnovala  1975. godine dva, tada mlada i ambiciozna studenta, Bill Gates i Paul Alenn. Ostavili su redoviti studij i posvetili se računalnoj tehnologiji. Era vladavine Microsofta na području operativnih sustava je započela 1981. godine i traje sve do danas. „Microsoft“ se nije time zadovoljio, nego je krenuo u osvajanje drugih tržišta. Ulazi u područje Interneta, mobilnih tehnologija i razvija danas jednu od najpopularnijih igračkih konzola na svijetu „X- box“. Sa velikim i brzim razvojem Microsofta pojavile su se optužbe da se Microsoft ponaša monopolistički i da ograničava konkurenciju. Microsoft danas zapošljava više od 60 000 tisuća ljudi diljem svijeta. Neto prihod im je oko 37. milijardi dolara godišnje. Sjedište korporacije je u Redmondu, država Washington, SAD.
 
Pohlepa, bahatost i psihičko moralna zastranjenja G. Sorosa i Billa Gatesa
 
Obojica ekonomski jakih moćnika, G. Soros i Bill Gates su u svojoj pohlepi krenuli ulagati novac u farmaceutske tvrtke diljem svijeta. Tako neki tvrde da je G. Soros vlasnik jake farmaceutske tvrtke u kineskom gradu odakle je krenuo koronavirus. I ne samo te tvrtke, nego i drugih farmaceutskih tvrtki diljem svijeta, pod svojim, ili pod tuđim imenom i prezimenom. Prema nekim internetskim tekstovima iz 2017. godine, Bill Gates i njegova supruga sponzoriraju razne laboratorijske pokuse sa raznim vrstama virusa. Pa su tako krajem 2019. godine radili i simulaciju stanja koje bi se moglo događati širenjem koronavirusa. Zabrinjavajuća je izjava Billa Gatesa preko koje su svi mediji olako prešli, ili namjerno prešutjeli. U tijeku 2017. godine Bil Gates je izjavio da je na planeti previše stanovništva, i da bi trebalo smanjiti pučanstvo za 10 – 20 %. Bahatosti gdje ti je kraj? George Soros također nije stao sa svojim financijskim donacijama i potkopavanjima političkih sustava u svijetu. U nekim zemljama svijeta je nepoželjan zbog takve svoje „rabote“. Poznato je neslaganje pokojnog predsjednika Franje Tuđmana sa G. Sorosem koji je u ono vrijeme posjetio Hrvatsku. U novije vrijeme Soros je „persona non grata“, nepoželjna osoba, u Mađarskoj gdje je rođen. Jednog i drugog, sa moralno antropološke strane možemo slobodno promatrati i označiti kao bahate, pohlepne bogataše koji novcem ne prežu činiti što im je na njihovom bolesnom umu. Ono što proklamiraju i čine je doista suludo. Svom egoizmu i pohlepi prilagođuju sve, kako bi postali još bogatiji, moćniji i utjecajniji. Zanimljivo je da je čitav svijet rekao svakom rasizmu „NE“. Da se na sportskim borilištima i u drugim sferama života kažnjava svaki oblik rasizma. A Bill Gates može slobodno govoriti o smanjenju pučanstva na zemlji za čak do 20%. I to ne ratom, nego raznim fabriciranim laboratorijskim boleštinama. Hrvati bi se trebali prisjetiti sa kim se sve G. Soros nakon smrti prvog predsjednika RH susretao u Hrvatskoj, i koje je nevladine udruge pomagao.
 
Zašto u svijetu jača pokret antiglobalista?
 
Čini se da je globalizam samo paravan za neke druge prljave, podzemne rabote. Globalizam se u biti treba zalagati za uravnoteženo svjetsko gospodarstvo, ali to se to u stvarnosti ne događa. Cilj globalizma i globalista su svjetske demografske promjene, promjene u Euroipi. Takve, demografske promjene kakve se događaju u Europi doseljavanjem islamskih izbjeglica nisu u skladu sa poštivanjem različitih kulturnih različitosti. To je vidljivo u čitavoj Europi kroz zadnjih dvadesetak godina. Jedan od ciljeva globalizma i globalista bio je i ostao očuvanje prirode i prirodnog okoliša. I tu globalizam nije polučio gotovo nikakve rezultate. Zagađenje zraka, mora, vode, zemlje se i dalje događa velikom brzinom. Četiri životna prapočela: zemlja, voda , vatra i zrak su oduvijek bila na cijeni. U naše vrijeme zemlja, voda, zrak su ugrožene od bahatog čovjeka, bahatih moćnika i „bogova podzemlja“, U zadnje vrijeme smo svjedoci da se krenulo na samog čovjeka, na njegovo zdravlje i živote. Ima li takva globalistička civilizacija budućnost? NEMA! To je jasno, kao bijeli dan. Filozofija K. R. Poppera zastupa individualizam protiv kolektivizma. Individualizam, zapravo egoizam i tobožnja filantropija tipa G. Sorosa, i njegovih učenika je opasna bolest. Nijekati kolektivizam i jačati individualizam, egocentrizam i bahatost dobro nam je poznato danas u svim mogućim oblicima. Ne samo u filozofiji, bahatost i zlobu raznih vrsta osjećamo duhovno duboko i jako u praktičnom životu. Suvremeni globalisti su protiv tribalizma. Tribalizam je je u sociologiji društvena organizacija plemenskog tipa. To je posprdno govorenje o nacionalnim društvima koja njeguju nacionalni identitet, solidarnost, iste vrijednosti i ista vjerovanja. Takav tip nacionalne države je za globaliste nazadna ideologija koja se opire društvenim promjenama i progresu. Suludo! Smeta im povezanost ljudi nacionalnim ozemljem, koji je označen i izrican nacionalnim nabojem. Tobože moderna politika treba biti iznad svega toga, iznad nacionalnih ciljeva i interesa. Koronavirus nam je pokazatelj kako je „ otvoreno društvo“, otvorena, nezaključana kuća u koju ulazi tko god hoće. A isto tako i izlazi. Sa sobom može donijeti što god hoće, neku boleštinu, pun ruksak eksploziva. Došljak, izbjeglica, ima ista, ako čak i ne veća prava nego vlasnik kuće. Useljava se tko hoće, ponaša se kako ga je volja. „Otvoreno društvo“ je kao otvorena kuća. To je bilo moguće u mjestima i selima gdje je vladalo poštenje, gdje su na cijeni bile moralne vrijednosti, a ne izopačene osobe pune pohlepnog grabeža, suludog egoizma i individualizma.
 
Zašto reći „NE“ takvom globalizmu, globalistima i „bogovima podzemlja“?
 
Vrlo jednostavno. Globalisti i globalizam nije ostvario niti jedan svoj proklamirani cilj, osim „otvorenog društva“, otvorene kuće. Nije se sačuvala čistom ni voda, ni zrak, ni zemlja. Sve se to dalje onečišćuje bez kazni i sankcija za one države koje to čine. Demografske promjene u svijetu su postale balast za domaće, domicilno stanovništvo određenih zemalja. Tribalizam je očiti promašaj. Ekonomske ravnoteže među zemljama u svijetu nema. A iza koronavirusa, kada se virus smiri, bogati će biti još bogatiji, a siromašni još siromašniji. „ Otvoreno društvo“, otvorena svjetska kuća ima samo jednu prednost, ali puno više nedostataka.  „Bogovi podzemlja“ i prikrivene sile zla su na strani velikih korporacija, koje su iznad država i vlada. Kakav je taj globalistički svijet i planeta? Trenutno u kaosu, namjerno ili nenamjerno. Čovjek se boji čovjeka. Nosi rukavice i masku, bježi od vlastitih sunarodnjaka, članova svoje uže li šire obitelji, nije siguran nigdje u svijetu. Umjesto u otvorenom društvu, živi u četiri zida. Svi mu mediji sugeriraju „ostani doma“. Tko je u tim globalističkim težnjama pogriješio? Tko ima, ili bi trebao imati nečistu savjest više nije bitno? Hoće li tko odgovarati za „ostani doma“, jer ti prijeti strašna zaraza? Tko su sijači bolesti? Je li to prirodna, ili u laboratoriju stvorena boleština? Na ta pitanja trenutno nema odgovora. Ali će vjerojatno nakon svega narodi i pojedinci početi shvaćati da globalizam nije ostvaren, niti moguć zbog „bogova svjetskog, umreženog podzemlja.“
 

Vladimir Trkmić, 2. IV. 2020., https://www.geopolitika.news/razgovori/ostro-ne-globalistima-i-bogovima-podzemlja/

Anketa

Jeste li iznenađeni izbornim rezultatima?

Utorak, 07/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1576 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević