Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Bože čuvaj našu domovinu od sinagoge sotonine koja je rak cijelog planeta

Prema reakciji TK možete vidjeti koliko smo pod kontrolom Garija Kasparova, Goldsteina i Wiesenthala. Jadna Hrvatska. Bože čuvaj našu domovinu od sinagoge sotonine koja je rak cijelog planeta. Nakon što su Rusi eliminirali centar stranih obavještajnih službi u pećinama planina do neba visokih koje okružuju Alep džihadistička rulja je ostala bez navođenja. Ubijeno je još sedamdesetak operativaca koji su djelovali izvan pećine. Sada više nemaju točne koordinate kamo da pucaju pa gube. AAA koalicija je izvan sebe. Uhvaćeni su s dokazima, zvučnim i radarskim snimkama da su oni zapalili humanitarni konvoj - dron iz Incirklika i prateći džip džihadista koji puca po konvoju. Kako je u UN-ovom konvoju bilo oružje i municija više nego hrana i lijekovi roba je prihvatila vatru. Nastala je luda diplomatska ofenziva SAD-a i saveznika Velike Britanije i drugih, koje sada na terenu ne mogu ništa nego direktno baciti atomsku bombu.
U Alepu ima i kršćana...
Morate znati da je još prošle godine kad je započeo ofenzivu u Siriji u rujnu, Putin rekao da će bitka za Alep biti za zapadnu koaliciju bitka kod Staljingrada i tko dobije bitku dobio je rat. Evo izvrsne analize najnovijih događaja od 26. rujna 2016. od Alexandara Marcourisa na web stranici
Russia calls U.S. bluff on Syria, Washington rages
Alexander Mercouris2 days agoSeptember 27, 201632 8816
With the Kerry - Lavrov agreement having collapsed and the US military ruling out imposition of a no-fly zone, the US can only rage as the Syrian army with Russian backing closes in on the Jihadis in eastern Aleppo.
Over the course of the last week, following the collapse of the Kerry – Lavrov agreement and the ceasefire, and with the Syrian army closing in on the Jihadis trapped in eastern Aleppo, the reality of pending defeat in Aleppo has finally struck home with the Western powers.   
The result is a round of frantic diplomatic and media activity to try to embarrass the Russians to bring the Syrian army’s offensive in Aleppo to a stop.
The reason for this activity is the further advance of the Syrian army in Aleppo since the breakdown of the ceasefire.
Having defeated and driven back the Jabhat Al-Nusra led Jihadi offensive against the south west of Aleppo by the first week of September, the Syrian army since the collapse of the ceasefire has consolidated its control of the Castello road by capturing the now deserted area of the Handarat Palestinian refugee camp.  It is also, following intense artillery shelling and bombing, advancing from the area of the Aleppo citadel and from the Ramousseh district into the Jihadi controlled areas of eastern Aleppo, apparently in order to consolidate its control of the suburbs of south western Aleppo and – possibly – so as to cut Jihadi controlled eastern Aleppo in half.
Reports from Aleppo speak of the Syrian military and its allies concentrating substantial forces near or in the city to support the offensive.  The Russian marines are still at the Castello road, and there are reports that up to 8,000 Iranian commanded Iraqi Shia militia have also arrived in the city.  The main strike force however remains the Syrian army.
It appears that the Russian aerial strike force at Khmeimim air base has also been reinforced.  A videoreleased on Saturday 24th September 2016 by Russian Ruptly TV supposedly shows Syrian troops advancing against Jihadi fighters in Lattakia province following the collapse of the ceasefire.  The video shows SU25 aircraft providing ground support. Russia deployed SU25 aircraft to Khmeimim air base in September last year.  However they were all withdrawn in March.  It seems they are now back.
The key point to understand, and which explains all the furious rhetoric of the last few days, is that the Western powers cannot stop the Syrian offensive against the Jihadis trapped in Aleppo.
At a US Senate hearing on Thursday 22nd September 2016 US General Dunford, the Chairman of the Joint Chiefs of Staff, explained why.  Pressed by Mississippi Republican Senator Roger Wicker to say if the US could take “decisive action” by imposing a no-fly zone – something which Wicker said he had discussed with the Democrats and which might have bipartisan support – Dunford replied
“For now, for us to control all the airspace in Syria would require us to go to war with Syria and Russia. That’s a pretty fundamental decision that certainly I’m not going to make.”
Dunford’s comment provoked an intervention by Republican Senator John McCain, a perennial war hawk and interventionist who constantly presses for US military action at any and every opportunity and especially so in any conflict involving Russia.  McCain tried to get Dunford to say that a no-fly zone was not the same as  “total control of the Syrian airspace”, which would require  war with Russia and Syria.
The reality, as both McCain and Dunford know, is that the US has never imposed a no-fly zone over a country over which it did not have “total control of the airspace”.  It is inconceivable the US would try to impose a no-fly zone over Syria if it did not have “total control of the airspace”.  Dunford’s admission that “total control of the airspace” cannot be achieved in Syria without going to war with Russia for all practical purposes rules the whole idea of a no-fly zone over Syria out.
Unable to impose a no-fly zone, there is nothing in practical terms that the US can do to change the course of the fighting in Aleppo.  
It is this US awareness of its own impotence as its Jihadi proteges in Aleppo face total defeat which accounts for all the angry rhetoric and cranking up of atrocity stories we have been seeing over the last week.  These have now culminated  in some typically furious denunciations of Russia by US ambassador Samantha Power on Sunday’s 25th September 2016 at the UN Security Council, over the course of which she actually accused Russia of “barbarism”.  
British Foreign Secretary Boris Johnson, in an unguarded comment for which he is probably already being taken to task, slipped the truth outduring a television interview on Sunday 25th September 2016
“If you say to me the West is too impotent, I would have to agree. I would have to agree that, since we took those decisions in 2013, when those red lines were crossed, we have not really had a viable military response, or any kinetic response to what is going on. I don’t think there is any real appetite for such a thing.”
(bold italics added)
Johnson then went on to say that the only thing the West could do in this situation is to try to embarrass the Russians into calling a stop.  He explained this by saying that “the one thing the Russians respond to is adverse global public opinion”. 
This explains all the current talk of war crimes, encompassing charges of (the unproved) Russian guilt for the attack on the relief convoy, complaints about the deliberate cutting off of Aleppo’s water supply, charges of the indiscriminate bombing of civilian areas of Aleppo, claims of the use of firebombs there etc. – all things which happen in Syria all the time, and which having been happening continuously there ever since the war started, but which are now being talked about as war crimes.  
In the same interview Johnson put it this way
“They (the Russians – AM) are in the dock of the court of international opinion. They are guilty of making the war far more protracted and far more hideous, and yes, when it comes up, the bombing of civilian targets, we should be looking … to see if the targeting is done in the knowledge they are wholly innocent civilian targets, [because] that is a war crime.”
To Western dismay the Russians however show no sign of bending.
The key point about the events at the UN General Assembly last week was that Russian Foreign Minister Lavrov – despite coming under intense concerted pressure from the US and its allies – flatly ruled out any more unilateral ceasefires by the Syrian army.
Instead he made it crystal clear that a ceasefire could only happen if the Syrian opposition fighters genuinely committed themselves to it and separated themselves from Jabhat Al-Nusra, as the US promised in February and in the recent Kerry – Lavrov agreement that they would do.
At the UN Security Council meeting on Sunday 25th September 2016 Russia’s UN ambassador Vitaly Churkin said the same thing
“The American side de facto signed that it was unable to influence the groups it sponsors and to deliver on the deal as it promised. First of all, to separate those groups from terrorists and mark their positions on the groundaccordingly.
The ceasefire can only be salvaged now on a collective basis. It’s not us that have to prove something to somebody unilaterally. We have to see proof that there is a genuine desire to separate US-allied rebel groups from the Al-Nusra Front, then destroy the Al-Nusra Front and bring the opposition into a political process. Otherwise our suspicions that this was only meant to shield the Al-Nusra Front would only grow stronger.”
(bold italics added)
Two weeks ago I said that the likely motivation of the realists in Washington who supported the Kerry -Lavrov agreement was to save the Jihadis in Aleppo and preserve them as a coherent forceby evacuating them from the city, where they had become trapped and where their position had become untenable.  That was why – as I speculated on the strength of certain comments made by Russian military officials – it appeared that the Kerry – Lavrov agreement made provision for their withdrawal from Aleppo by way of the Castello road.
As it turns out the Kerry – Lavrov agreement did indeed provide for that.  This has now been confirmed by the text of the part of the Kerry – Lavrov agreement the US has disclosed (through the bizarre device of a leak to the Associated Press).  This is the specific provision in the text
“Any Syrians can leave Aleppo via Castello Road, including armed opposition forces with their weapons, with the understanding that no harm will come to them and they can choose their destination. Opposition forces leaving Aleppo with weaponsmust coordinate ahead of time with UN representatives as to the time they will be using Castello Road and the number of personnel and weapons and military equipment departing.”
(bold italics added)
The document the US has published is only one document of the five which together make up the Kerry – Lavrov agreement.  The other documents no doubt go into much greater detail about the separation of the fighters the US supports from Jabhat Al-Nusra.  It is likely that these documents specify which fighters were to leave Aleppo via the Castello road, and what would happen to those who remained.
In the event the intentions of the realists were defeated because the hardliners in Washington and the Jihadis on the ground in Syria rejected the Kerry – Lavrov agreement.
The result was that instead of separating themselves from Jabhat Al-Nusra – as the Kerry-Lavrov agreement required them to do – the Jihadi fighters have remained united with Jabhat Al-Nusra, and tried to exploit the ceasefire to carry out more attacks on the Syrian armye
Following the collapse of the ceasefire, and with the forcible imposition of a no-fly zone for all practical purposes ruled out, the US has found itself left with nothing other than US Secretary of State Kerry’s absurd proposal that Russia and Syria impose a no-fly zone on themselves.  The moment the Russians rejected this proposal – as they were bound to do – the US’s bluff was effectively called. 
It is this awareness on the part of the US that its bluff has been called, and that its impotence to effect militarily the course of the battle of Aleppo has been laid bare, which is behind the furious denunciations we are now hearing from the US and its allies, as they scramble desperately to try to get the Russians to call off the battle of Aleppo so as to save their Jihadi proteges in Aleppo from total defeat, and themselves from the humiliation of the public failure of their strategy.

Kornelija Pejčinović

Od Južnog kineskog mora do međunarodnog trgovačkog sporazuma, američka politika u problemima je

Predsjednik  Filipina Rodrigo Duterte izazvao je šok i smijuljenje po cijelom svijetu kad je Baracka Obamu nazvao „kurvinim sinom“. Ali Duterteova rečenica koja će stvarno zaboljeti Bijelu kuću došla je nekoliko dana kasnije. Najavljujući završetak zajedničkog pomorskog patroliranja s SAD-om u Južnom kineskom moru, filipinski predsjednik je rekao: „Kina je sada na vlasti i oni su vojno nadmoćni u regiji.“
Ta je izjava sigurno zapekla one u Washingtonu. Sve godine otkako je Obama  na vlasti SAD pokušava uvjeriti svoje azijske saveznike da Amerika ima i sredstava i volje da ostane dominantna vojna sila u regiji Azija-Pacifik. Predsjednik Obama odredio je ton u svom govoru 2011. kada je  izjavio da je „SAD pacifička sila i mi ćemo to ostati“. Otada je Amerika u tu regiju poslala još mornarice, a Obama je redovito odlazio na dugo putovanje iz Washingtona u istočnu Aziju.
Ali Duterte je sada direktno posumnjao u to da je Amerika još uvijek hegemeon na Pacifiku. Počnu li i drugi tako misliti i priklanjati se Pekingu, moć Washingtona mogla bi početi kopnjeti. Procjena vojne ravnoteže između SAD-a i Kine koju je dao filipinski predsjednik upitna je. Amerikanci trenutačno imaju 11 nosača aviona, a Kina ima jedan – drugi je na putu. Ali kineska vojna potrošnja raste desetljećima. I Peking investira u onu vrstu opreme, uključujući rakete i podmornice, koja bi američke nosače  aviona mogle učiniti vrlo ranjivima.
Prošle se godine nova samouvjerenost Kine odrazila u programu „izgradnje otoka“ u Južnom kineskom moru, zamišljenog kao pojačanje kontroverznoj tvrdnji da oko 90 posto toga mora spada u kineske teritorijalne vode. Amerikanci nisu mogli zaustaviti taj jasan izraz kineske moći i ograničili su se na plovidbu pored prijepornih i sve više militariziranih „otoka“ kako bi dali do znanja da ne prihvaćaju tvrdnje Kine.
Važnost koju SAD pridaje Južnom kineskom moru Obamina je administracija naglasila više puta. U članku „Pacifičko stoljeće Amerike“ objavljenom 2011. Hillary Clinton istaknula je da „polovina svjetske trgovačke tonaže prolazi tim morem“. SAD strahuje da Peking te važne vode namjerava pretvoriti u „kinesko jezero“. Amerikanci već dugo tvrde da je njihov stav o Južnom kineskom moru obrana međunarodnog prava, a ne borba s Kinom za premoć. Filipini su u toj strategiji koja se temelji na pravu jako važni. Manila je pobijedila u međunarodnoj parnici koja se vodila zbog kineskog svojatanja Južnog kineskog mora, a to je bila presuda koju je većina smatrala udarcem kineskim ambicijama. Međutim, sada je Americi prilično teško braniti prava Filipina kad Duterte javno psuje Obamu, a zatim prekida zajedničko patroliranje morem.
SAD ima i druge partnere u toj regiji. Prošli je tjedan Japan najavio da će sa SAD-om ići u zajedničko patroliranje u Južnom kineskom moru. Ali partnerstvo s Tokijom, koji je ogorčeni takmac Pekinga, taj pomorski problem čini više nalik borbi s Kinom nego pitanjem međunarodnog prava, osobito s obzirom na to da su Rusi i Kinezi upravo završili zajedničke vježbe u Južnom kineskom moru. U takvim okolnostima mnoge zemlje u jugoistočnoj Aziji radije će stati na nečiju stranu nego se zaplesti u sukob regionalnih titana.
Osjećaj da je američko „uporište“ u Aziji u problemima povećavaju i sve veće sumnje u sudbinu Transpacifičkog partnerstva (TPP), trgovačkog sporazuma koji potiču Amerikanci. TPP združuje 12 država, Japan i SAD su među njima, ali isključuje Kinu. Smatra ga se savezom protiv sve veće ekonomske dominacije Kine u regiji Azija-Pacifik. Iznoseći argumente za TPP u američkom Kongresu, premijer Japana Shinzo Abe kazao je: „Dugoročno gledano, njegova je strateška vrijednost strahovita.“
Ali Abeova i Obamina preklinjanja vjerojatno ne će spasiti TPP. Dva glavna kandidata za mjesto predsjednika, Trump i Clinton, protive se tom sporazumu. Obama bi mogao pokušati progurati ga kroz Kongres prije nego ode s dužnosti, ali malene su šanse da bi TPP preživio sadašnju protekcionističku klimu u Americi.
Ne prođe li TPP u SAD-u, američki saveznici u Aziji bit će ostavljeni na cjedilu. Priključujući se inicijativi pod vodstvom SAD-a, oni su riskirali neprijateljstvo s Kinom. A Washington bi ih sada mogao ostaviti u zadnjem trenutku. Prigodom nedavnog posjeta glavnom gradu SAD-a singapurski premijer Lee Hsien Loong nazvao je TPP „testom (američke) vjerodostojnosti i ozbiljnosti“ u Aziji. Istaknuo je da posljedice daleko nadmašuju trgovinu i da se šire na vjerodostojnost američkih sigurnosnih jamstava azijskim saveznicima. Nažalost, dugoročno strateško razmišljanje u sadašnjem vrtlogu američke politike skoro je nemoguće. Stoga su pred Obamom možda žalosni izgledi da će otići s dužnosti, a njegova vanjskopolitička inicijativa – uporište u Aziji – potonuti u pacifičkim valovima.

Gideon Rachman, Financial Times, London

Švicarci su usavršili umijeće stalnog kompromisa i konsenzusa

Dok su svi usredotočen na brexit - gdje se sve promijenilo, ali ništa nije započelo - postoji još jedna ponosna europska demokracija koja bi voljela zatvoriti svoja vrata imigrantima, ali zadržati otvorena vrata prema Europskoj uniji za svoje robe i usluge – a to je Švicarska. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker otputovao je 19. rujna u Zürich kako bi se sastao s švicarskim predsjednikom, Johannom Schneiderom Ammannom. Ammann će biti predsjednik još svega nekoliko mjesec jer je tajna švicarske demokracije osigurati da nitko nema mnogo vlasti. Tako se predsjednik mijenja svake godine, a u redovima savezne vlade od 7 članova uvijek ima konzervativaca, liberala i socijalista.
Švicarci su usavršili umijeće stalnog kompromisa i konsenzusa. Međutim, do sada nisu bili u stanju postići ni kompromis ni konsenzus s Europskom unijom. Kao i u Velikoj Britaniji, nesretni populistički referendumi stalno to ometaju. Nikada nije postojala velika šansa, s obzirom da 24 uglavnom - autonomna kantona koji određuju svoj porez na dohodak, imaju vlastite policijske snage i sustav obrazovanja, gdje se referendum može raspisati za svega nekoliko švicarskih franaka, da se Švicarci pridruže Europskoj uniji i prihvate supremaciju zakona EU-a. Wilhelm Tell nije gađao jabuku na glavi svog sina kako bi se pokorio superiornom europskom entitetu. Švicarci su 1992. glasovali protiv ulaska u Europski gospodarski prostor, a 2014. godine su glasovali na drugom referendumu o ograničavanju broja europskih imigranata koji dolaze živjeti i raditi u Švicarskoj.
Bern je bio prisiljen prihvatiti slobodno kretanje kao dio kompleksnog niza bilateralnih sporazuma koji je dao Švicarcima pristup jedinstvenom tržištu za jedan dio njihove poslovne zajednice, ako ne i svim ključnim financijskim igračima. U nekom smislu, to nije bilo važno, jer su banke UBS i Credit Suisse, kao i druga poznata švicarska poslovna imena  dobro instalirana u Londonu ili drugim glavnim gradovima Europske unije, odakle mogu voditi poslove na jedinstvenom tržištu, premda ne i u ključnim financijskim sektorima. Populistička protuimigrantska kampanja koja se ne razlikuje mnogo od UKIP-ove i od konzervativne retorike protiv EU-ovih imigranata, kulminirala je na referendumu u veljači 2014., te je u švicarski Ustav unesena obveza o ograničavanju slobode kretanja. Odgovor Bruxellesa i drugih prijestolnica Europske unije umnogome je naličio na  odgovor nakon izglasavanja brexita - jedinstveno tržište i sloboda kretanja su dvije strane istog novčića. Hoćeš jednu stranu, onda moraš prihvatiti  i onu drugu.
Bern i Bruxelles su od tada zaglavljeni u tangu bez ljubavi. Švicarci su iznijeli plan prema kojem će prvo lokalni švicarski građani dobiti radno mjesto, a ako niti jedan nije dostupan, onda bi Europljanin mogao biti kandidat. Malo je Švicaraca koji žele raditi teški posao imigranata u graditeljstvu ili u planinskom ugostiteljstvu ili brinuti za starije Švicarce, ali je 1950. godine u Europski sporazum unesena nediskriminatorna klauzula. Međutim, bez obzira na to kako uredan švicarski prijedlog izgledao, u očima Bruxellesa on je izgledao kao da je prepun rupa.
Osim toga, Bruxellesu su dosadili beskrajni pregovori sa Švicarcima o svakom aspektu jedinstvenog pristupa tržištu, od energije do električne struje, te je rekao da u budućnosti Švicarci moraju prihvatiti supremaciju Europskog suda pravde u slučajevima da se pojave razlike u stajalištima između Bruxellesa i Berna.
To je teško prodati u švicarskoj kulturi koja je uvijek bila neovisna od bilo kakve vanjske kontrole. Tako su se sada Bern i Bruxelles našli u slijepoj ulici. EU želi da Švicarci organiziraju novi referendum kako bi dobili podršku za konačni sporazum između Europske unije i Švicarske, ali švicarski političari znaju kakav će rezultat biti, tako da ne mogu prihvatiti ponudu Europske unije. Francuska i Njemačka imaju bliske pogranične odnose sa Švicarskom, tako da žele izbjeći bilo kakav dramatičan sukob. Međutim, premda se Švicarci nadaju da će dobiti veći pristup jedinstvenom tržištu Europske unije, nisu postigli nikakav pomak, i više ne će biti nikakvih bilateralnih sporazuma.
Dakle, ako u Velikoj Britaniji pregovori o brexitu nisu ni započeli, u Švicarskoj ne postoji ništa više o čemu bi se moglo pregovarati, a odnosi između Švicarske i Europske unije duboko su zamrznuti jer bi Bern morao prihvatiti ono što njegovi susjedi - Njemačka, Francuska, Italija i Austrija – odluče o cijelom nizu područja politike, bez protivljenja ili utjecaja. Lekcija iz Švicarske je da populistički referendum rješava vrlo malo, a retorika javnog sastanka ili TV debate ne može promijeniti stvarnost da Europska unija postoji, te da njezine članice ne će dozvoliti svom susjedu, bio on veliki ili mali, „da dobije njezin kolač i da ga pojede“. Švicarske tvrtke će se morati suočiti s tim problemom, ali  sretni dani, kada je Švicarska imala dobre i jednostavne odnose sa svojim susjedima, postaju polako stvar prošlosti.

Denis MacShane, Euractiv, Bruxelles


Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2085 gostiju i nema članova online


AIPK Trgovine d.o.o.


Registar Branitelja


Udruga Zavjet



Grawe osiguranje




Veliko srce malom srcu





Optika Kraljević