Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Južna Amerika ima drukčije viđenje internacionalizacije

 
 
Tridesetoga studenoga mogla se uočiti promjena dosadašnjeg modela - od starog liberalno-konzervativnog modela, u internacionalno-nacionalistički model. Ovaj novi model zasniva se na europskom, američkom i ruskom iskustvu,  kao reakciji na Drugi svjetski rat. Unatoč svom nazivu, rat nije dopro do svih zemalja svijeta. Niti jedna velika bitka ili vojna kampanja nije se vodila u Južnoj Americi. S obzirom da je iskustvo Južne Amerike u Drugom svjetskom ratu bilo drastično drugačije od iskustva Europe, Azije, Sjeverne Afrike, Rusije i Sjedinjenih Država, ne čudi što je reakcija  ove regije na događaje u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata također ostala jedinstvena. Južna Amerika nije u potpunosti doživjela opasnosti  nacionalizma na način kako je to doživjela Europa, tijekom i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Premda je internacionalizam postao moralni imperativ za Europu, te u manjoj mjeri  za Sjedinjene Države i druge zemlje, nacionalizam je i dalje ostao pitanje nacionalne strategije za Južnu Ameriku.
https://i.ytimg.com/vi/PCRKbvbzVfI/maxresdefault.jpg
U usporedbi s ostatkom svijeta, Južna Amerika i dalje je pretežno ostala na marginama i netaknuta nakon sukoba i razaranja Drugog svjetskog rata. Regija je uglavnom ostala  neutralna tijekom rata, a mnoge zemlje u ovoj regiji čekale su sve do posljednjih nekoliko mjeseci prije završetka rata da se izjasne da su na strani saveznika. Brazil je bio najaktivnija južnoamerička zemlja, u velikoj mjeri zbog toga što su njemačke podmornice potapale brazilske brodove. Brazil je poslao mali broj vojnika u Italiju 1944. godine, te je surađivao sa Sjedinjenim Državama na osiguravanju plovnih putova u srednjem i južnom Atlantiku. Kolumbija i Ekvador također su surađivali sa Sjedinjenim Državama. Kolumbiji je to bilo od strateškog interesa, zbog toga što se nalazi blizu Panamskog kanala, dok je Ekvador dao američkim vojnicima bazu na otoku u Tihom oceanu.
 
Južna Amerika ima temeljno drugačiji odnos prema međudržavnim ratovima nego Europa. Međudržavni rat nije se vodio u Južnoj Americi više od 80 godina, dok je u Europi to bilo povijesno uobičajeno. Demografija i zemljopis objašnjavaju zašto. Oko 739 milijuna ljudi živi u 50 zemalja u Europi, koja se prostire na 3,93 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke ne označavaju uvijek razgraničenje između država-nacija u Europi, a neke zemlje, poput Poljske, ostaju iznimno osjetljive na invaziju zbog široke i otvorene ravnice. Za razliku od toga, 422,5 milijuna stanovnika Južne Amerike živi u 12 zemalja, koje se nalaze na teritoriju koji je više nego dvostruko veći od europskog, te se prostire na 8,89 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke - poput Anda, pustinje, velikih nenaseljenih područja i prašume - podudaraju se s državnim granicama nacionalne države, čime su te zemlje dodatno zaštićene od invazije. Kao posljedica toga, nacionalizam u Južnoj Americi nije bio prezren na isti način na koji je bio prezren u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
 
Europa je mnogo stariji kontinent od Južne Amerike. Teritoriji su stoljećima u ratovima ponovno osvajani i mnogo puta ponovno su iscrtavane granice. Povijesno gledano, rat u Europi obično traje nekoliko godina. Isti razorni sukob često se ponavlja i razara zemlje. U međuvremenu je Južna Amerika iskusila samo dva međudržavna sukoba velikih razmjera. Vodili su se brojni ratovi za neovisnost i Paragvajski rat. Nekoliko međudržavnih sukoba koji su se dogodili od tada nije eskaliralo u tolikim razmjerima, a trajali su svega nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Isto tako, žarišta sukoba nisu se proširila na glavna gradska središta.
 
Osim toga, ideja veće integracije - posebno ekonomske integracije - nije uvijek bila korisna za Južnu Ameriku. Regiju se smatralo, i još se uvijek smatra, glavnim izvorom prirodnih resursa. Od kolonijalnih vremena,  veliki dio trgovinske aktivnosti regije sastojao se od izvoza sirovina u više razvijene zemlje, dok je regija istodobno bila i tržište za robe proizvedene iz tih sirovina. Ti trgovački putovi kretali su se uglavnom u smjeru sjever-jug. Taj okvir pokazao se štetnim za gospodarski razvoj zemalja u toj regiji, a nastaviti na taj način nije bilo u najboljem interesu regije. To je ujedno bio i jedan od glavnih pokretača za uvođenje, kao i za eksperimentiranje, sa zamjenskim uvoznim programima tijekom 20. stoljeća, dok se oni sada provode u manjoj mjeri.
 
Nakon što se globalizacija proširila u drugoj polovici 20. stoljeća, zemlje u regiji počele su shvaćati da trebaju u njoj sudjelovati, kako ne bi bile izostavljene iz globalnog sustava. Zemlje u regiji počele su ponovo razmatrati i analizirati svoje strategije, jer su bile vezane za integraciju. Regija je morala prevladati dvije velike prepreke. Kao prvo, trebala je stvoriti dovoljno velika gospodarstva i tržišta, koja bi se mogla natjecati sa Sjedinjenim Državama, Rusijom i Europom. Da bi stvorile brojčano veliku silu, zemlje u regiji počele su ponovno razmatrati ideju integracije i shvatile da bi ona bilo potencijalno blagotvorna na regionalnoj razini. Trgovinski blokovi poput Mercosura i Pacifičkog saveza (Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru) nisu samo otvorili regionalna tržišta, nego su istodobno zemljama članicama omogućili stvoriti  tržište čija su veličina i značaj bili važni za sklapanje budućih trgovačkih sporazuma.
 
Integracija izvan regionalne razine, odnosno ona koja se odnosi na globalno poslovanje, nije nešto što se, općenito, prirodno događa u Južnoj Americi. Regiju se u odnosu na ostatak svijeta na neki način  može opisati kao autsajdera koji želi ući. Ta regija u biti je ogroman otok koji pluta između Južnog Pacifika i Atlantskog oceana, te je jedva povezana sa sjeverom preko Panamskog kanala, i u nju se ne može doći kopnom. Regija je fizički izolirana od glavnih trgovačkih putova  sjeverne hemisfere, te je istodobno izolirana od Europe i Azije. Premda su se posljedice velikih geopolitičkih događaja odrazile na globalni sustav, zbog fizičke odvojenosti Južne Amerike od većih centara gravitacije u svijetu, ona je do određenog stupnja ostala prirodno izolirana.
 
Kao što je već navedeno, Sjever se nalazi u prvoj fazi nacionalističko-internacionalističkog sukoba, i niti jedna strana ne zna točno kako nastaviti dalje. Međutim, taj sukob odrazit će se na Sjever  bitno drugačije nego na Južnu Ameriku, i njena reakcija na novi model bit će drugačija. Integracija se i dalje u Južnoj Americi koristi kao strateško i političko sredstvo, a ne kao moralni imperativ. U Južnoj Americi postoji nacionalizam, ali bez snažnih  negativnih konotacija, koje su postojale u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj temeljno drugačiji odnos između nacionalizma i integracije u Južnoj je Americi osnova za izrazito osebujan odgovor regije.
 

Allison Fedirka, Geopolitical Futures, Austin

Indeks neprijateljstva u svjetskim medijima 2015.

 
 
Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) objavio je nedavno analitički izvještaj kojim je obuhvaćen i "Indeks neprijateljstva u svjetskim medijima 2015." U dokumentu se navode najznačajnije promjene u izvještavanju stranih medija o Rusiji.
http://1.bp.blogspot.com/-EwbJLcSfxIs/VckMIe0U4uI/AAAAAAAAKBY/lIHO0y_wH7k/s1600/3.%2BBaltic-Way-Photo-by-Vilijus-Jasinevi%25C4%258Dius.jpg
Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) je znanstveno-istraživački i analitički centar kojeg je 1992. godine osnovao predsjednik Ruske Federacije. RISI je 28. ožujka predstavio svoju novu publikaciju "Strani mediji u 2015.: Antiruski vektor". To je nastavak dokumenta "Indeks neprijateljstva u svjetskim masovnim medijima", prvi put objavljenog prošle godine. Izvještaj donosi podatke o tome u kolikoj su mjeri određene zemlje prijateljski nastrojene prema Rusiji, i to na temelju analize sadržaja objavljenih u njihovim masovnim medijima. Najvažniji cilj istraživanja instituta RISI bio je otkriti koje države provode agresivnu medijsku politiku prema Rusiji.
 
Metodologija istraživanja
 
Stručnjaci instituta RISI su tijekom 2015. godine brižljivo pratili sadržaj masovnih medija u 60 zemalja i analizirali ukupno oko 65 500 originalnih publikacija. Predmet istraživanja bili su originalni medijski materijali koji su sadržavali vrijednosni sud o Rusiji ili o djelovanju njezinog rukovodstva. Tijekom istraživačkog procesa spomenuti sadržaji su na temelju ocjene profesionalnih lingvista i stručnjaka za zemlju u kojoj je tekst objavljen razvrstavani u tri grupe - neutralnu, pozitivnu ili negativnu - i kasnije podvrgnuti daljnjoj analitičkoj obradi. Cjelokupan proces rađen je ručno, bez softvera za obradu podataka. Autori su uvjereni da im je takav pristup osigurao da dođu do vrlo kvalitetnih i objektivnih rezultata. Važno je napomenuti da istraživanjem nisu obuhvaćeni sadržaji novinskih agencija, jer se doživljavaju kao neutralni sami po sebi, kao ni oni objavljeni na društvenim mrežama, s obzirom na to da u tom slučaju djeluju potpuno drugačiji mehanizmi formiranja javnog mnijenja.
 
Fokus istraživanja bio je na ispitivanju načina na koji svjetski masovni mediji tumače ulogu Rusije na međunarodnoj sceni, uzimajući u obzir njezine odnose s drugim državama, kao i na tome što inozemni mediji tretiraju kao ključne pojave i trendove u unutarnjoj politici Rusije. Treba istaknuti da je u istraživanju skup statističkih podataka obrađivan pomoću metodologije nove primijenjene discipline nazvane "politička medijametrika". Kreatori izvještaja naglašavaju da provedeno istraživanje ima znanstveni, a ne politički karakter. Rangiranje masovnih medija po stupnju neprijateljstva oni su iskoristili prije svega kao sredstvo za popularizaciju vlastitih znanstvenih saznanja.
 
Medijski i međunarodni kontekst
 
Prema rezultatima istraživanja, još su od 2014. godine, tj. od sjedinjenja Krima s Rusijom i eskalacije sukoba na istoku Ukrajine, što su mnogi na Zapadu predstavljali kao činove ruske agresije, zapadna sredstva informiranja počela diskreditirati Rusiju i objavljivati negativno intonirane i antiruske stavove. Upravo zbog toga je postalo izuzetno važno da se analiziraju prijetnje po državnu sigurnost Rusije u informativnoj i medijskoj sferi.
 
Autori izvještaja ukazuju i na glavne mete antiruskih kampanja zapadnih medija. To su politika obrane nacionalnih interesa Rusije u sukobu u Ukrajini, reintegracija Krima, ruska vojna operacija u Siriji i produljenje sankcija protiv RF. Primijećen je i ranije nezabilježeni intenzitet medijskih pritisaka na ličnost ruskog predsjednika Vladimira Putina. Toliki pritisak može se objasniti time što Zapad personificira rusku politiku. Sergej Markedonov, izvanredni profesor Ruskog državnog sveučilišta društveno-humanističkih znanosti u Moskvi, istaknuo je tijekom nedavnog skupa u organizaciji Valdajskog kluba da zapadni mediji i stručnjaci analiziraju Rusiju i njezinu vanjsku politiku smatrajući da je to isključivo osobna stvar predsjednika Vladimira Putina, pritom ignorirajući državne interese zemlje - što je, naravno, potpuno pogrešno.
 
Prošle godine je analitički portal Russia Direct zabilježio da je riječ "propaganda" postala omiljena u medijskom svijetu. I zaista, alat Google Trends pokazuje da u pretragama sadržaja na internetu raste zanimanje za tu riječ u kategoriji "vijesti". Prošlogodišnji "Indeks neprijateljstva u svjetskim masovnim medijima" ukazuje da je u antiruski intoniranim vijestima i agresivnoj retorici zapadnih medija središnja tema bila kriza u Ukrajini. Međutim, u 2015. godini težište je premješteno s Ukrajine na Siriju, što nije bilo teško predvidjeti, jer su u to vrijeme brojni stručnjaci smatrali da svjetska zajednica postaje umorna od ukrajinske krize.
 

Aleksej Hlebnjikov, https://hr.rbth.com/politics/2016/06/24/u-kojim-zemljama-najvise-ne-vole-rusiju_605815

Hoće li nas Srbija ponovno nadmudriti u geopolitičkoj šahovskoj igri?

 
 
U Bruxellesu i brojnim glavnim gradovima Europske unije vodeći političari spavaju sve nemirnije. Počelo je najprije s Brexitom, zatim je protiv svih mogućih očekivanja za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, najjače svjetske vojne sile, izabran outsider Donald Trump, a prošle nedjelje na referendumu o promjeni ustava u Italiji pao je jedan od glavnih zagovaratelja EU-a, talijanski premijer Matteo Renzi. Nešto više od 60 posto talijanskih glasača reklo je NE Renzijevoj reformi, koja bi Renziju, da je referendum uspio, dala diktatorske ovlasti. Talijanski BDP pao je za 12 posto od 2008. godine, a talijanske banke predstavljaju najveću opasnost za financijski i monetarni sustav u EU-u. Zahvaljujući mobilizaciji doseljeničkih islamista, kandidat desne i suverenističke Slobodarske stranke Norbert Hofer na ponovljenim je predsjedničkim izborima u Austriji dobio “samo” 46 posto glasova. Globalistički i ljevičarski  mainstream mediji to nazivaju velikom pobjedom kandidata Zelene stranke Alexandra Van der Bellena. Međutim, prenese li se taj rezultat na parlamentarne i predsjedničke izbore u Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, koji su na redu 2017. godine, Europa i svijet nalaze se pred najvećom promjenom geopolitičke karte od konca Drugog svjetskog rata.
https://s.yimg.com/ny/api/res/1.2/Vr63GKCKwY2tgarGBYxvDQ--/YXBwaWQ9aGlnaGxhbmRlcjtzbT0xO3c9ODAwO2lsPXBsYW5l/http://media.zenfs.com/en_us/News/afp.com/8ab174f80c8585642f3c7d82a1fb0f4497d8851c.jpg
Matteo Renzi - gubitnik
 
Na nedavnim unutarstranačkim izborima u Republikanskoj stranci za stranačkoga kandidata na predsjedničkim izborima u Francuskoj u travnju 2017. godine izabran je François Fillon, kojeg su mainstream mediji prije izbora nazivali “gospodin Nitko”. Fillon je ipak nadmoćno pobijedio s programom koji je bio vrlo kritičan prema liberalnom francuskom establišmentu. Fillon, katolik koji ima petero djece, u kampanji je zagovarao oštru borbu protiv islamističkog totalitarizma, zabranu nošenja burke u javnosti i protivljenje istospolnim brakovima, donogu je potukao najpoznatije vođe Republikanske stranke, bivšeg predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i bivšeg premijera Alaina Juppéa. Tu treba također dodati kako se očekuje da će se u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj naći François Fillon te Marine Le Pen, kandidatkinja izrazito domoljubne i suverenističke Nacionalne fronte. Ta sve popularnija francuska političarka oštro se bori protiv globalizacije i otvoreno zagovara poseban položaj Francuske u EU. U suprotnom, ona će, pobijedi li, tražiti referendum o izlasku Francuske iz Europske unije. Prema današnjim anketama, u prvom krugu predsjedničkih francuskih izbora Fillon i Le Pen zajedno će dobiti najmanje 70 posto glasova i naći će se u drugom krugu. Ljevica nema nikakve šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj iduće godine. Iz straha od potpunog debakla, izrazito nepopularani sadašnji predsjednik Francuske François Hollande ne će se kandidirati za drugi mandat, što je presedan od konca Drugog svjetskog rata. Ono što je zajedničko Françoisu Fillonu i Marine Le Pen jest zalaganje za pozitivnu promjenu sadašnje antiruske politike u vladajućim krugovima u Francuskoj i cijeloj EU.
 
Iduće godine s velikom se strepnjom očekuju parlamentarni izbori u Njemačkoj. Nitko više ne može garantirati da će sve manje popularna Angela Merkel, koja je na čelu CDU-a, pobijediti po četvrti put na tim izborima. Merkel je u zadnjih godina dana pokazala svoju veliku nedosljednost kad je u pitanju primanje velikog broja islamskih imigranata i azilanata u Njemačku i ostatak Europske unije. Merkelici snažno za vratom puše populistička i antidoseljenička Alternativa za Njemačku (AfD), koju vodi vrlo karizmatična Franke Petry. AfD je odgovorna za to što je CDU na zadnjim lokalnim izborima pala na treće mjesto.
 
Duboke političke promjene u Europi ne osjećaju se samo u zraku, one se već i događaju. Najveći postotak tih promjena generira nezadovoljstvo sve većom birokratskom i antisuverenističkom diktaturom u Bruxellesu, te  strah od goleme prijetnje koju za europske zemlje predstavljaju doseljenici iz Afrike i Azije. Iako je u početku bilo simpatija i u širim slojevima pojedinih zemalja u EU-u, sada u gotovo cjelokupnom društvu vlada golem strah da će doseljenici potpuno promijeniti kulturološku i demografsku sliku Europe.
 
Osim Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije te dobrim dijelom Austrije, veliki politički potresi očekuju se i u Nizozemskoj, gdje sve veću popularnost uživaju Geert Wilders i njegova Stranka slobode, koja se beskompromisno suprostavlja islamizaciji Nizozemske, ali i sadašnjem ustroju Europske unije. Jedna anketa u poznatom nizozemskom dnevniku pokazala je da čak 88 posto anketiranih traži referendum o izlasku Nizozemske iz EU-a. Osim gore navedenih zemalja, slični anti-EU politički procesi počinju se događati i u Mađarskoj, Poljskoj, Švedskoj i Danskoj. Švedski član parlamenta Peter Lundgren izjavio je kako su Danska i Švedska “na rubu izlaska iz EU-a”. Također je predložio osnivanje “Nordijskog trgovačkog sporazuma”.
 
O velikoj ozbiljnosti političkoga stanja u Europi i diljem svijeta prošlog je petka u Chatham Houseu u Londonu progovorio i ministar vanjskih poslova Velike Britanije - nekonvencionalni političar Boris Johnson, koji je zagovarao Brexit. Johnson je upozorio kako demokracija diljem svijeta uzmiče pred snažnim vođama. Zanimljiv je podatak da je Johnson u cijelosti promijenio svoje mišljenje o Trumpu. U govoru prošli petak napravio je potpuni zaokret izjavom “da se raduje suradnji s Trumpom”. Tijekom predizborne kampanje u SAD-u Johnson je Trumpa nazvao nesposobnim da vlada Amerikom te je kazao da Trump ne zna što govori kad je izjavio kako će u Americi uvesti potpunu zabranu ulaska muslimana u SAD-u. Johnson je također rekao kako on ne bi želio posjetiti neke dijelove New Yorka, zbog opasnosti da tamo ne susretne Trumpa.
 
Kako spavaju vodeći hrvatski političari?
 
U gornjem dijelu komentara pokušao sam u vrlo grubim crtama opisati političko stanje unutar najvažnih europskih zemalja, tj. unutar Europske unije. Sada želim javno postaviti pitanje: Kako spavaju vodeći hrvatski državni dužnosnici? Ima li razloga i za njihov nemiran san? Prema onome kako se ponašaju u javnosti stječe se snažan dojam kako naši političari zapravo mirno spavaju kao da ne žive u Europi koja gotovo ključa, nego da žive u nekom daleko mirnijem i stabilnijem dijelu svijeta. Evo zašto.
 
Svaki prosječno obrazovan čitatelj dobro zna da smo mi Hrvati kao narod teško stradali u dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Oba puta zato što su naše tada potpuno razjedinjene političke elite zatvarale oči pred opasnošću koja je prijetila hrvatskom narodu. Nakon ta dva svjetska rata završili smo u dvije velikosrpske i diktatorske Jugoslavije isključivo zato što su nas na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj poloči nadmudrili Srbijanci ili, bolje rečeno, njihova nacionalno daleko svjesnija beogradska čaršija. Znamo koliko su nas skupo stajale te dvije katastrofalne pogrješke naših tadašnjih političara. Čak i danas, dvadeset i pet godina nakon uspostave samostalne i demokratske hrvatske države, Hrvatska se nalazi na rubu demografskog kolapsa i vlastitog nestanka na geopolitičkoj karti Europe. Kako?
 
Vodeći idealističku i slugansku politiku naši su političari u prošlom stoljeću ostajali do zadnjeg trenutka slijepo vjerni okupatorima Hrvatske u tom vremenu. Austriji u Prvom svjetskom ratu i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Naši tadašnji neprijatelji iz susjedstva, Srbijanci, imali su daleko lukavije političke vođe i sjedili su na dvije stolice, što im je omogućilo da pred sam kraj rata stanu na stranu pobjednika i u cijelosti zavladaju Hrvatskom, koja im je predana kao ratni plijen. Nažalost, slična se situacija, iako ne istovjetna, jer još nismo došli do kritičnog razdoblja, događa i danas.
 
Kao najmlađa članica Europske unije, koja je i najmanje gospodarski profitirala ulaskom u tu uniju, Hrvatska je zadnjih godina postala i najglasnijom zagovarateljicom provedbe svih vrsta politika, pa i one vanjske, iz Bruxellesa. Nisam još potpuno načistu s time radi li se o tradicionalnom hrvatskom sluganstvu prema velikima i moćnim strancima ili je pak na djelu vrlo opasan osobni oportunizam naših vodećih političara. Naš predsjednik Vlade kao da nije svjestan da će i za njega, kao i Mattea Renzija, Merkelica u jednom trenutku samo reći – “žao mi je što je otišao”. No, za moguć konačan katastrofalan ishod za interese hrvatskoga naroda nije najbitnije ponašaju li se oni tako iz ovog ili onog razloga. Ipak, moramo se kao narod ozbiljno brinuti o vrlo mogućim posljedicama tog njihovog ponašanja.
 
Juncker o Rusiji
 
U zadnje smo vrijeme svjedoci oštrih javnih izjava vodećih hrvatskih političara na račun ruske ekspanzionističke politike u našem dijelu Europe, iako nas Rusija još uvijek vojno ne ugrožava. Je li takvo ponašanje diplomatski mudro i pametno? Osobno mislim da nije. Prije tjedan dana predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je “kako bez Rusije nije moguće stvoriti arhitekturu sigurnosti u Europi te da se Rusiju treba tretirati kao veliku zemlju i ponosnu naciju”. To umnogome odudara od izjava hrvatskih političara. Također, nedovoljno političko i svjetsko diplomatsko iskustvo naših vodećih političara izišlo je na vidjelo tijekom predsjedničke izborne kampanje u Americi, kad su naši političari, a da ni ne govorim o pojedinim ljevičarskim hrvatskim diplomatima u SAD-u, sto posto stali na stranu Hillary Clinton i protiv Donalda Trumpa. Jednostavno nisu imali dovoljno znanja koje bi im omogućilo da shvate kako se u Americi događa prava politička revolucija, s golemim potencijalnim posljedicama za cijeli svijet, pa i za Hrvatsku.
 
Hrvatskim političarima i mainstream medijima u Hrvatskoj zasmetalo je, između ostalog, i Trumpovo blagonaklono, ali i vrlo lukavo namigivanje Putinu i Rusiji. Hrvatski političari nisu ni jednoga trenutka pomislili kako je moguće da iza toga ne stoji Trumpovo šarlatanstvo iili vanjskopolitičko neiskustvo, nego vrlo promišljena i ozbiljna strategija. Naime, odgovorno tvrdim kako će vrijeme uskoro pokazati da glavni i najopasniji geopolitički protivnik Amerike nije Rusija, nego gospodarski i vojno sve razvijenija i moćnija NR Kina, te da dođe li do novog velikog svjetskog rata, on će se voditi između Kine i Amerike, tj. njezinih saveznika u Istočnoj Aziji. Današnja Putinova Rusija ima nuklearni paritet s Amerikom, ali ona nije globalna gospodarska i trgovinska opasnost za SAD u onoj mjeri kao što je Kina, koja se i dalje brzo razvija i već danas čini drugo najveće gospodarstvo na planeti.
 
Film “Dolazeći rat s NR Kinom”
 
Za Ameriku je sada zadnji trenutak za pokušaj zaustavljanja ili usporavanja NR Kine u izbacivanju SAD-a iz Istočne Azije i izrastanju te najmnogoljudnije zemlje na svijetu u globalnog hegemona, poziciju koju su dosad držale SAD. Izuzetno je naivno i opasno razmišljati da je Trump bez dobroga razloga i dubokoga razmišljanja prošlog petka primio telefonski poziv od nedavno demokratski izabrane tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen. Prema izjavi ljudi oko Trumpa, bio je to dugo pripreman poziv i razgovor. Jednostavno, radilo se o poruci SAD-a Kini da će Amerika promijeniti svoju sadašnju kompromisnu politiku prema toj velikoj državi. Budući da je Tajvan najosjetljivije nutarnje i vanjsko pitanje za Kinu, Trumpov razgovor s predsjednicom Tajvana vrlo je jasna poruka kako je Amerika u krajnjoj nuždi spremna ići i u rat s Kinom kako bi zaustavila propadanje svoje dosadašnje gospodarske i vojne svjetske hegemonije. Ako je tomu tako, a ja sam prilično uvjeren da jest, tada je trenutačno daleko manje moguć ozbiljan vojni sukob između SAD-a i Rusije, a mnogo izvjesniji rat između Kine i Amerike.
 
O ozbiljnoj mogućnosti rata između SAD i Kine, zbog miskalkulacije, govori i novi film poznatog australskog redatelja i novinara John Pilgera “The Coming War on China”, koji se od jučer prikazuje u Britaniji. Pilger u filmu iznosi podatak da je Kina okružena s 400 američkih vojnih baza. Prije četiri godine australski stručnjak za strateška pitanja Hugh White, koji je u kabinetu premijera Bob Hawkea 1991. bio savjetnik za sigurnost, napisao je knjigu “The China Choice”. White u toj knjizi tvrdi da je Kina najveći povijesni izazov za Ameriku, koja ima tri izbora: “natjecati se s NR Kinom, dijeliti s njom vlast ili prepustiti Kini vodstvo u Aziji”.  
 
O realnoj opasnosti rata između SAD-a i Kine govori mi i moje petogodišnje diplomatsko iskustvo u veleposlanstvu RH u Pekingu. Više sam puta izravno čuo, u privatnim razgovorima, iz usta visokih kineskih dužnosnika i analitičara, kako je Kina spremna koristiti nuklearno oružje u slučaju američkog vojnog napada na tu zemlju. Što se pak tiče vanjskopolitičkih i vojnih odnosa između Amerike i Rusije u dogledno vrijeme, veća je mogućnost sklapanja saveza između te dvije moćne države u borbi protiv ekstremne islamističke ekspanzije, nego rata SAD-a i Rusije oko Krima. Jedan od kandidata za državnog tajnika SAD-a, nama Hrvatima sklon kongresnik Dana Rohrabacher jučer je na televiziji izjavio “kako on zagovara savez između SAD-a i Rusije u borbi protiv danas najopasnijeg svjetskog neprijatelja – diktature ekstremnog islama”.
 
Trajni i neprekidni nacionalni interesi
 
Pokažu li se utemeljena moja realizmu sklona razmišljanja u ovom komentaru, tada vodeći hrvatski političari rade katastrofalnu grješku kad izlijeću s javnim napadima i kritikama o trenutačnom vanjskopolitičkom i vojnom ponašanju Rusije. Moram naše političare i najviše državne dužnosnike ovom prigodom podsjetiti na izjavu britanskog lorda Actona “kako nema vječitih neprijatelja i saveznika, nego samo trajnih i neprekidnih interesa, i da smo te interese dužni slijediti”. To su nam dokazali i događaji u Drugom svjetskom ratu, u kojem su Njemačka i Sovjetski Savez najprije sklopili sporazum o nenapadanju, a onda je Hitlerova Njemačka kratko vrijeme nakon potpisivanja taj sporazum potpuno ignorirala i izvršila vojnu invaziju na Rusiju.
 
U zaključku smatram potrebnim reći kako ovoga puta naši najviši državni dužnosnici, koje smo izabrali da štite naše državne interese, trebaju biti daleko mudriji, lukaviji, informiraniji i oprezniji nego što su to dosad bili. Geopolitičko ozračje u Europi i svijetu brzo se mijenja i svi skupa ulazimo u vrlo opasno i tekuće stanje, u kojem može biti velikih promjena kad je riječ o savezima, ali ne i kad su u pitanju trajni nacionalni interesi najvećih i najmoćnijih država. U takvoj situaciji, kako je to izvrsno formulirao Stjepan Radić, “kad se veliki tuku, mali moraju pod stol”. Naravno, to nije uvijek moguće, ali ono što je moguće jest to da mali narodi trebaju po svaku cijenu nastojati da na kraju takvih sukoba ne završe na gubitničkoj strani. Veliki narodi, kao što su Nijemci, Japanci i drugi, pokazali su da se takve države i narodi brzo oporavljaju i nakon što izgube rat. S druge strane, mali narodi, kao što smo mi Hrvati, u takvim slučajevima teško stradaju. Na našu žalost, i veliku opasnost, Srbijanci na međunarodnom planu ponovno igraju lukaviju igru od nas Hrvata. Mi smo daleko bolji ratnici, ali još uvijek i mnogo slabiji političari.
 
Hrvatska je trenutačno članica EU-a i NATO-a. Mi to moramo ostati i u dogledno vrijeme. No, ono što ne moramo i ne smijemo jest biti najveći javni zagovaratelji tih saveza, ali ni njihovi najveći kritičari. Kao narod, mi možemo opstati u dolazećim vremenima samo ako budemo mudri i ako budemo slijedili izjavu lorda Palmerstona o tome da nema vječnih neprijatelja, nego samo trajnih nacionalnih interesa. Samo ćemo na taj način spasiti svoju sadašnju samostalnu državu u dolazećim velikim europskim i svjetskim promjenama, koje mogu izazvati i opasne vojne sukobe.
 

Mr. sc. Antun Babić

Anketa

Treba li M. Bandić podnijeti ostavku na dužnost gradonačelnika zbog odlikovanja Budimira Lončara?

Petak, 22/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 840 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević