Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Drugoga lipnja Bundestag pokolj počinjen nad Armencima 1915. proglasio genocidom. Sada ga povlači

 
 
Angela Merkel je sve manje Mutter Angela, a sve više osoba koja popušta sultanu Reçepu Tayyipu Erdoğanu. Najnovije popuštanje njemačke kancelarke Turskoj je najava da će se njemačka vlada distancirati od Rezolucije Bundestaga o genocidu nad Armencima. Zauzvrat će Ankara Njemačkoj ukinuti zabranu posjeta vojnicima Bundeswehra koji su stacionirani u Turskoj. Njemačka vlada planira tu ponižavajuću političku gestu prema turskoj vladi kako bi njemački zastupnici ponovno mogli posjećivati vojnike Bundeswehra stacionirane u Incirliku na jugu Turske. Prema informacijama lista Der Spiegel njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Ured kancelarke postigli su dogovor o tome da će glasnogovornik vlade Steffen Seibert izaći pred novinare i u ime vlade distancirati se od Rezolucije Bundestaga o Armeniji.
http://www.zerohedge.com/sites/default/files/images/user5/imageroot/armenians.jpg
Jesu li Armenci uzalud zahvaljivali Njemačkoj?
 
Bundestag je 2. lipnja pokolj počinjen nad Armencima 1915. proglasio genocidom nakon čega je Ankara njemačkim zastupnicima zabranila posjet zračnoj bazi Incirlik na istoku Turske odakle međunarodna koalicija za borbu protiv IS-a kreće u operacije. U toj bazi smještene su i izvidničke letjelice Bundeswehra. Proteklih tjedana državni tajnik za vanjske poslove Martin Ederer i voditelj Političkog odjela u Ministarstva vanjskih poslova, Andreas Michaelis, u Ankari su pokušali pronaći rješenje prijepora. Tom im je prigodom jasno rečeno da turska vlada zahtijeva javno distanciranje od Rezolucije Bundestaga o genocidu. Tom zahtjevu Berlin će sada udovoljiti.
 
Tursku je posjetio i jedan drugi Nijemac, Martin Schulz, ali kao predsjednik Europskoga parlamenta. I on popušta Turskoj. Nakon sastanka s premijerom Binaliejm Yildirimom i predsjednikom Reçepom Tayyipom Erdoğanom Schulz je izjavio: „Moj posjet je signal da nam je stalo do vrlo uske i intenzivne suradnje s Turskom. Moramo ponovno započeti razgovarati jedni s drugima, a ne jedni o drugima.“ Ranije je Schulz nastupao kao jedan od najjasnijih kritičara Erdoğana. Optužio je Erdoğana da uspostavlja „državu jednog čovjeka“ u kojoj se svi kritičari proglašavaju njegovim neprijateljima, a sada je u Ankari govorio samo o „iritacijama“. „Postupanje turskih vlasti nametnulo je više pitanja negoli odgovora. Istina je da su EU i Turska imale i bolji odnos“, izjavio je Schulz. „Sada moramo ponovno raditi na razvoju zajedništva.“ Još je pohvalio „hrabro zauzimanje Turaka za demokraciju“ u noći nakon pokušaja puča.
 

Tomislav Pavelić

Mogu li Njemačka, Francuska i Poljska spasiti Ukrajinu od Putina

 
 
Weimarski trokut, dijaloška forma koja slavi 25 rođendan, se nalazi u krizi. Savezu Berlina, Varšave i Pariza ponestaje daha i ideja. No to ne znači da ovaj format treba otpisati. Prije 25 godina, 28. i 29. kolovoza 1991. su se u tirinškom Weimaru sastali ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske: Hans-Dietrich Genscher, Roland Dumas i Krzysztof Skubiszewski. Bio je to trenutak dolaska na svijet tzv. Weimarskog trokuta. Ministri su svoju viziju 'budućnosti Europe' saželi i objasnili u 10 točaka. Radilo se o zajedničkoj odgovornosti za zajedničku europsku budućnost. „Model Weimar“ je trebao poslužiti kao vodič ka Europskoj uniji i to ne samo Poljske nego i drugih demokracija istočne i srednje Europe.
http://www.parisberlinmag.com/partners/paris-berlin/cacheDirectory/HTMLcontributions/img/20160419102958_WeimarerDreieck.png
Ovaj projekt je imao nesporan udio u procesu proširenja Europske unije, ali i kod prijma Poljske i njenih susjeda u NATO. No, ovaj dijaloški forum od 2004. gubi na snazi i politički je zamrznut. Svaki pokušaj da se ovaj model jače iskoristi kao baza za velike političke izazove je propao. Doduše takozvani Weimarski trokut je poslao još jedan snažan impuls 2014., tijekom kulminacije krize u Ukrajini, kada su se ministri vanjskih poslova zemalja Weimarskog trokuta u Kijevu sastali s ukrajinskim predsjednikom i vođama oporbe.
 
Ali, 25 godina nakon njegovog osnivanja ovaj oblik suradnje se pretvorio u jednu od mnogih redovnih dijaloških formi. Nije to ni toliko strašno s obzirom da je misija ispunjena! I sve dok je to izraz normalne suradnje u jednoj ujedinjenoj i funkcionalnoj Europi. Ali, vremena su se dramatično promijenila. Tu je izbjeglička kriza, nova nepredvidljivost Rusije, teror ali i Brexit. To je opasnost koja u Europi može dovesti do tektonskih promjena. Nije li onda solidarnost između tri velike europske države bio važan signal? Signal za stabilnost i kontinuitet? Ne bi li onda upravo suradnja tri tako eksponirane zemlje, kao što su Francuska, Njemačka i Poljska, mogla biti jedna nova evropska pokretačka snaga.
 
Ali, od toga svega je malo ostalo. Ministar vanjskih poslova Poljske, Witold Waszczykowski je u travnju kazao na to da je Weimarski trokut čak iscrpljen. Zbog toga Poljska, kao možda najvažnija istočnoevropska zemlja EU-a, nastoji da u Višegradskoj grupi i u bilateralnim sporazumima predvodi istočnoevropsku interesnu zajednicu koja bi prije svega odbila izbjegličku politiku Angele Merkel i tako se suprotstavila Njemačkoj. Francuska je zbog terorističke opasnosti, ekonomskih problema i jednog nemoćnog predsjednika previše zauzeta sama sobom. To još onda misli na Weimarski trokut?
 
Jubilarni susret u Weimaru dolazi na kraju tjedna koji je bio prepun bilateralnih susreta. Njemačka kancelarka Merkel je tjedan započela u Italiji sastankom s novim europskim trokutom: Italija-Francuska-Njemačka. Njemačkoj je od vitalnog interesa suradnja sa susjedima. A Poljska i Francuska su svakako najvažnije. Zemlje Weimarskog trokuta su danas jaki eksponenti tri različite europske interesne sfere. Ukoliko pak ova osovina funkcionira, onda je to glavno za europsku suradnju na privrednom, političkom i na polju sigurnosne politike. Zbog toga je ohrabrujuće da poljski ministar vanjskih poslova želi oživjeti sporazum iz Weimara i da prije svakog važnog sastanka odredi koordinatore. A to bi se moglo shvatiti kao ponovno davanje na vrijednosti ovom procesu.
 
„Trokut“, 25 godina nakon osnivanja, dugo već ne predstavlja pomoć integraciji istočne Europe. Ali, ipak ostaje važan oblik komunikacije na središnjoj geopolitičkoj osovini europskog kontinenta koja obuhvaća 180 milijuna ljudi iz tri važne nacije. Tako da bi ovaj potencijal trebao iskoristiti ovu dijalošku formu, i ovu bazu zapravo pretvori u motor kada je riječ o rješavanju gorućih europskih problema. I to neovisno od unutarnjopolitičkih i bilateralnih napetosti, što se posebno vidi u poljskom „skretanju udesno“.
 
Poljska, Njemačka i Francuska pored svih razlika još uvijek imaju velike zajedničke interese. Na primjer u vremenima europskih kriza promovirati sigurnosnu i obrambenu politiku kao i europske integracije. Ali, svim ovim objektivnim izgledima nedostaje trenutno duh koji bi im udahnuo život. Njih poništavaju nacionalni egoizam i međusobno prebacivanje krivnje. Ipak, Weimarski trokut je simbol uspješne priče o integraciji, što je zapravo zasluga njegovih članova. I iz tog simbola bi trebalo razviti nove snage za obnavljanje europskih integracija.
 

Adelheid Feilcke, Deutsche Welle, Köln

Sovjeti su podržali stvaranje Kurdske i Azerbajdžanske Republike!

 
 
Pozicija Moskve u regiji nije tako dominantna kako možda izgleda. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, medijska izvješća su prikazivala kao da izgleda  da ruski utjecaj raste na Srednjem istoku. Uostalom, ruska zračna potpora pomogla je režimu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da ponovo stekne prednost nad pobunjenicima u Siriji. Nakon toga, Turska se naglo i intenzivno okrenula poboljšanju odnosa s Rusijom - u vrijeme kada su se tursko-američki odnosi pogoršali. Ruski strateški bombarderi su također nedavno izveli zračne napade u Siriji, polijećući iz iranske zračne baze.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7e/Kurdish-inhabited_areas_of_the_Middle_East_and_the_Soviet_Union_in_1986.jpg
Danas, međutim, ozbiljna geopolitička ograničenja s kojima se Rusija suočava u širenju svoga utjecaja na Bliskom istoku postala su vrlo očita. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Kremlja je rekla da se Rusija i Turska i dalje razilaze oko sukoba u Siriji. Turski ministar pravosuđa Bekir Bozdağ rekao je kako svatko tko optuži Tursku da pomaže Islamskoj državi - što je Moskva učinila prilično glasno - je neprijatelj. Drugo, samo nekoliko dana nakon što je dozvolio ruskim zrakoplovima da polijeću iz jedne od svojih baza, Iran je opozvao dozvolu. Ministar obrane Hossein Dehghan optužio je Rusiju za "izdaju povjerenja" jer je objavila sporazum. Ti različiti, ali definitivni znakovi naglašavaju koliko se Turska i Iran nelagodno osjećaju zbog prevelikog približavanja Rusiji.
 
Rusija i Iran su na istoj strani kad je Sirija u pitanju. Oni su glavni saveznici sirijskog režima i blisko su  surađivati ​​kako bi osigurali da Asad ostane na vlasti. Teheran i Moskva imaju veoma bliske bilateralne odnose u brojnim područjima. Rusija je pomogla Iranu na međunarodnom planu, s obzirom na kontroverzni nuklearni program Irana. Osim toga, postoji velika rasprava u Iranu glede davanja povjerenja Rusiji. Ovdje ne govorimo o reformistima u odnosu na tvrdolinijaše. Nepovjerenje je mnogo dublje u  konzervativnom establišmentu Teherana. Prije nekoliko dana Heshmatollah Falahatpisheh, visoko pozicionirani tvrdolinijaški član moćnog parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku, upozorio je da je u posljednjih nekoliko godina Rusija pokazala "drugačiju i vrlo promjenjivu vanjsku politiku".
 
Kritizirajući odluku da se ruskim zrakoplovima dozvoli korištenje zračne baze Shahid Nojeh, Falahatpisheh je istaknuo da, kad je god Iran bio suočen s krizom, Rusija je bila protiv njega. Iranci dobro znaju da Rusija smatra Iran žetonom za pregovaranje kako bi izvukla koncesije od Amerikanaca. Činjenica je da je Rusija 2012. godine podržala najnoviji val štetnih sankcija Iranu, na čelu s SAD-om, te već dugi niz godina kasni s isporukom raketnog sustava S-300 Teheranu. Iranski problem s Rusijom zapravo seže u daleka stoljeća. Rusi i Perzijanci vodili su niz ratova između 17. i 19. stoljeća. Osim toga, 1941. godine, Sovjetski Savez je (u koordinaciji s Britanijom) napao i zauzeo Iran. Čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, Sovjeti su podržali stvaranje Kurdske i Azerbajdžanske Republike, koje su vrlo kratko opstale, a koje su stvorene od dijela teritorija na sjeverozapadu Irana. Suvremeni Iran je dobro poznat po svojim neprijateljskim odnosima sa Sjedinjenim Državama, ali njegovi odnosi s Rusijom također su prilično problematični – premda je to daleko manje vidljivo.
 
Još od izbijanja građanskog rata u Siriji 2011. godine, Turska i Rusija su se sukobile. Turska pokušava svrgnuti Asada, te je glavni pomagač raznih pobunjeničkih skupina koje se bore protiv sirijskog režima kojeg podupire Rusija. Napetosti su se obuzdavale sve do prošle godine zbog više razloga - glavni među njima je činjenica da Turska ovisi o Rusiji za više od polovice svojih prirodnih potreba za plinom. Međutim, kada je Rusija započela izvoditi zračne napade protiv pobunjenika koje podupire Turska, Turska je oborila ruski ratni zrakoplov u studenom prošle godine.
 
Premda su Turska i Rusija uspjele izbjeći otvoreni sukob, tursko-ruski odnosi su bili krajnje neprijateljski tijekom šest mjeseci nakon obaranja ruskog zrakoplova. U lipnju, dvije strane su zatoplile odnos, nakon što je turski predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan ponudio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu pismenu ispriku zbog obaranja zrakoplova. Turska mora poboljšati odnose s Rusijom, jer se njen odnos sa Sjedinjenim Država kvari zbog razlika glede toga kako riješiti probleme sa Sirijom, a posebno zbog opasnosti od Islamske države.
 
Nakon toga se u Turskoj 15. srpnja dogodio pokušaj državnog udara, za koji je Turska optužila Sjedinjene Države za umiješanost, s obzirom da  je osnivač Gülenovog pokreta nastanjen u Pennsylvaniji. Istodobno, Rusija je bila prva zemlja koja je nakon pokušaja  državnog udara dala izjavu potpore Erdoğanu, te je izgledalo da je bačena kocka za prestrojavanje turske vanjske politike. Tijekom proteklih šest tjedana u Turskoj je dominirala snažna protuamerički retorika, uz istodobno  zatopljenje odnosa s Rusima. Erdoğan se čak sastao s Putinom u St. Petersburgu. Međutim, to su sve bili propagandni trikovi za širu javnost, jer na kraju, ni Turska, a niti Iran, ne mogu se osloniti na Rusiju. Današnja zbivanja su samo razotkrila o čemu se zapravo radilo. Ako Iran, koji je imao blisku suradnju s Rusijom, ne može u potpunosti vjerovati Kremlju, Turska ima mnogo više razloga da mu također ne vjeruje. Turski i ruski interesi povijesno su se sukobljavali u crnomorskoj regiji, gdje su ove dvije zemlje ratovale jedna protiv druge, a teritoriji su dolazili pod vlast Rusije, ili Irana. Čak i danas, turski i ruski opunomoćenici su u ratu.
 
Što je još važnije, Turska treba Sjedinjene Američke Države, što je razlog zašto je Ankara napravila korak natrag glede traženja izručenja Fethullaha Gülena. Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoglu je danas negirao da je Ankara ikada optužila Washington da je uključen u državni udar. Turski mediji tvrde da nije vrijedno truda tražiti izručenje Gulena. Turci znaju da oni mogu bolje ostvarivati ​​svoje interese ako surađuju sa Sjedinjenim Državama, nego ako koketiraju s Rusijom.
 
S druge strane, Turska ne može sebi priuštiti da se jednostavno oslanja na Sjedinjene Države. Ankara se okrenula Moskvi dijelom i zbog potrebe da uspostavi ravnotežu sa Sjedinjenim Državama, ali su se Turci previše udaljili od SAD-a, a sada se repozicioniraju. Mogla se očekivati loša procjena ​​u zemlji koja se bavi posljedicama pokušaja puča. Na kraju, premda se Turska neće previše približiti Rusima, ona će također zadržati svoju distancu od Amerikanaca. Takva kretanja pokazuju da su Rusi, u najboljem slučaju, sekundarni igrači na Bliskom istoku. U budućnosti  će stoga biti važnije promatrati ono rade prave regionalne sile, Turska i Iran, kako bi se međusobno  pomirili i kako bi se riješila budućnost Bliskog istoka.
 

Kamran Bokhari, Geopolitical Futures, Austin, Teksas, SAD

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 23/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 793 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević