Get Adobe Flash player
Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

Milan Bandić ima potporu samo 21,33 posto biračkoga...

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

Opetovani napad i politički pritisak IDS-a preko Glasa Istre na Katoličku...

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

HRT-ove orjunaške norme novinarstva

Traženje istine nije 'revizionizam' nego revizija laži koje se i...

Stalne političke pretumbacije

Stalne političke pretumbacije

Klecala prepuna bivših komunista     Kolo...

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

Eeeeeeeej, bre, Milorade, što ti...

  • Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    Subdemokratski i groteskni izborni legitimitet!

    četvrtak, 21. veljače 2019. 16:47
  • Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    Miletić i Glas Istre krše ljudska prava Hrvata

    četvrtak, 21. veljače 2019. 12:16
  • HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    HRT-ove orjunaške norme novinarstva

    utorak, 19. veljače 2019. 06:56
  • Stalne političke pretumbacije

    Stalne političke pretumbacije

    utorak, 19. veljače 2019. 06:47
  • Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

    utorak, 19. veljače 2019. 06:42

Moraju se povući crvene crte za Erdoğana

 
 
Kako reagirati na razvoj situacije u Turskoj? Ako spremnost Europe na pregovore bude neograničena, onda će to biti poruka turskoj vladi da može kršiti svaki tabu. Optuživati urednike lijevog lista Cumhuriyet za poticanje islamskog Gülenova pokreta isto je kao i optuživati urednike taz-a za suradnju s Nacionalsocijalističkim podzemljem. Gotovo nijedno uredništvo nije prije odlučnije upozoravalo na opasnost od Gülenista koji su nekoć bili koalicijski partneri turskog predsjednika R. T. Erdoğana. No vjerojatno Erdoğanova borba protiv slobode izražavanja mišljenja u Turskog ne će prestati.
https://newcoldwar.org/wp-content/uploads/2015/11/Journalists-protest-arrests-of-Cumhuriyet-newspaper-editors-in-Istanbul-Nov-27-2015-Ozan-Kose-AFP-Getty-Images.jpg
A kada država želi staviti logiku izvan snage i od svojih građana traži isto, to je jedan od prvih znakova uvođenja diktature. Zbog toga možemo biti zabrinuti, kao što je zabrinuta njemačka vlada. Ali možemo učiniti više. U jednom trenutku to ćemo čak i morati. Jer Erdoğan ne će stati na ovome. Što ako turski predsjednik ponovno uvede smrtnu kaznu? O tome sve više govori. Ako obistini tu prijetnju, onda više Turska ne će moći biti članica Vijeća Europe. A upravo je Vijeće Europe institucija koja bi trebala posredovati između Ankare i Europske unije u prijeporu o viznim olakšicama za turske državljane, čije je rješenje uvjet za provedbu sporazuma o izbjeglicama.
 
Ako ubijanje ljudi uistinu postane praksa turskog pravosuđa, onda će Europa morati odustati od sporazuma o rješavanju izbjegličkog pitanja. Najkasnije tada. Moraju se povući crvene crte za Erdoğana. Jer ako spremnost Europe za pregovore bude neograničena, turska vlada shvatit će to kao pozivnicu da krši svaki tabu. Tada Europa više ništa ne će moći postići. Za kratkoročno smanjenje broja migranata u konačnici nije zaslužan pakt s Ankarom, već zatvaranje balkanske rute.
 
Srednjoročno gledano nedemokratska Turska mnogo je veća opasnost od nekoliko stotina tisuća izbjeglica manje ili više. Među političarima i građanima Njemačke raširen je stav da se zemljom poput Turske može vladati samo čvrstom šakom i da je Erdoğan pouzdan partner. No upravo je nefunkcionalnost autokracija dovela do katastrofa na Bliskom istoku čije posljedice ugrožavaju i nas. Diktatura proizvodi konflikte, a što je ona duža i žešća, to je gore. Tu logiku pregovorima ne može ukloniti nijedna zapadna diplomacija.
 

Daniel-Dylan Böhmer, Die Welt

Borba za moć u regiji usmjerena je protiv Turske

 
 
Turski predsjednik Erdoğan obećava svojim pristalicama povratak starom sjaju. Državna televizija zemlju već prikazuje u granicama Osmanskoga Carstva – a vojska intervenira u susjednim državama. U novinskim člancima po cijelom svijetu Reçepa Tayyipa Erdoğana već godinama nazivaju „sultanom“. No rijetko je kada taj naziv bio toliko prikladan kao sada, rijetko je kada bilo jasno koliko predsjednik čezne za Turskom po uzoru na Osmansko Carstvo. Nakon čistki u zemlji Erdogana sada, tri mjeseca nakon neuspjelog puča, i u vanjskoj politici zauzima agresivan  kurs.
http://decenei.com/wp-content/uploads/2016/06/imperiul-otoman1.gif
„Mi svoje sadašnje granice nismo prihvatili dragovoljno“, kazao je nedavno u jednom govoru. „Naši utemeljitelji rođeni su izvan tih granica.“ Time aludira na otpor Ugovoru iz Lausanne 1923. godine, kojim su između ostaloga utvrđene i današnje granice Turske. Od Osmanskoga Carstva, koje je nekad sezalo od sjeverne Afrike i Egipta preko Balkana do Kaspijskoga jezera, nakon Prvoga svjetskog rata nije ostalo mnogo – što je činjenica koju Erdogan očito ne želi prihvatiti. Neprestano aluzijama dovodi u pitanje današnje granice. U smjeru Grčke izjavio je primjerice: „Ugovorom iz Lausanne dali smo otoke. Tako blizu da vam čujemo glasove kad se dovikujete. To su bili naši otoci. Ondje su naše džamije.“
 
Mnogi njegovi pristaše ne skrivaju da žele povratak staroj veličini.  Na internetu šire karte koje pokazuju zemlju u granicama 1920. Čak i televizije pod kontrolom države povremeno prikazuju takve slike. Do 1920. u tim su granicama bili i dijelovi današnjeg sjevera Sirije i Iraka, i gradovi Alep i Mosul. Vezano za Siriju i Irak Erdoğan redovito naglašava da ondje ima „turskih interesa“. Premijer  Binali Yildirim izjavio je da je „čudno u toj regiji kovati planove bez Turske“. Ali, smirivao je on, Ankara nema „ekspanzionističku politiku“ nego je ondje „kako bi rješavala probleme  koji nas bole.“
 
Krajem kolovoza Turska se vojno umiješala u sukob u Siriji  i zašla na sirijski teritorij tenkovima, artiljerijom i borbenim zrakoplovima. Cilj operacije „Štit Eufrat“, objasnio je Erdogan, jest „čišćenje pograničnog područja od terorista.“ Po njegovu mišljenju u njih se ne ubrajaju samo ekstremisti „Islamske države“ nego i članovi kurdskoga PKK-a i njegove sestrinske organizacije u Siriji, koja je ondje u zadnje vrijeme bila vojno uspješna uz američku i rusku pomoć. Zapravo je Erdogan htio spriječiti da na granici s Turskom nastane povezano kurdsko područje.
 
Turska je vojno nazočna i u sjevernom Iraku, protiv volje vlada u Bagdadu i Washingtonu. Turska je vojska stacionirala 700 svojih vojnika sjevernoistočno od Mosula; iračka vlada smatra to „okupacijom“. Turska je vojska po Yildirimovim riječima za vikend prvi put aktivno sudjelovala u borbama protiv IS-a u Mosulu. Erdogan je više puta jasno pokazao da Turska smatra da je njezino pravo odlučiti tko će u tom gradu ubuduće živjeti: naime „Arapi suniti, Turkmeni i Kurdi suniti“ -   što je uvreda Iraku u kojemu su u većini šijiti.
 
Vojno postupanje Turske pokazuje da je vlada u Ankari spremna svoje interese ostvariti i silom. Ta je zemlja nakon takozvanog Arapskog proljeća vidjela svoju šansu da postane regionalna sila i Bliski i Srednji istok oblikuje po svojim interesima: s jakom sunitskom dominacijom i vladama u svim zemljama koje su Erdoganu naklonjene. Ali taj plan nije se ostvario. Turska je zapravo posvađana sa svim susjedima, u Siriji već godinama traje rat, Irak se praktično raspao, u Egiptu je Muhamed Mursi pučem svrgnut s vlasti – i Turska gotovo nigdje nema utjecaja. Ali u sjevernom Iraku ipak se pomirila s kurdskom autonomnom vlasti.
 
Erdoğan i njegova vlada krivicu za takvo stanje ne traže kod sebe nego u inozemstvu. Strane sile žele, kažu, spriječiti uspon Turske kao regionalne sile, zavide joj na gospodarskom usponu proteklih godina i najradije bi izazvale podjelu zemlje.  Pokušaj puča, uvjereni su, dio je te inozemne zavjere protiv Turske, jer Zapad podržava Gülenov pokret, koji po mišljenju vlade stoji iza toga puča. Puč je „najveći pokušaj zapadne okupacije nakon križarskih ratova“ napisao je vladi odan list Yeni Safak. Čini se da neuspjeli puč, koji je Erdoğan nazvao „Božjim darom“, istovremeno potiče neoosmanske snove Erdoğana i njegovih sljedbenika. Državni poglavar treba postati moćniji – a s njim i njegova zemlja. Premijer Yildirim ovaj je tjedan sažeto kazao o čemu je riječ: „Nakon pokušaja puča 15. srpnja širom su se otvorila rata prema predsjedničkom sustavu.“ A s predsjedničkim sustavom narastao bi i utjecaj Turske u regiji, nadaju se. Takav način razmišljanja riječima je sažeo Ibrahim Karagül iz Yeni Safaka: Alep ubuduće ionako ne će kontrolirati Sirija, niti Mosul Irak. Borba za moć u regiji usmjerena je protiv Turske. Zato Turska te gradove i područja sjeverno od njih treba tražiti za sebe. Zaključuje: Turska treba postati „najjača snaga u regiji“ – „svejedno uz kakvu cijenu“.
 

Hasnain Kazim, Der Spiegel

Srbija treba biti posrednik između EU-a i Rusije

 
 
Francuski povjesničar i inozemni član SANU-a Jean-Paul Bled: Bez Moskve nema borbe protiv terorista - Sustav u Bruxellesu danas je vrlo krhak. Službeni Pariz prema Beogradu mora voditi uravnoteženiju politiku. Srbi sami najbolje znaju je li im u interesu nastaviti put europskih integracija ili ne. Države članice Europske unije mogu imati svoj stav za ili protiv, ali Srbija treba jasno izraziti tu svoju želju. Ukoliko odluči ići prema Uniji, srpski narod treba znati da će, ako Srbija postane članica, ući u sustav koji je trenutno vrlo krhak. Tako, u intervjuu za „Novosti“, govori Jean-Paul Bled, jedan od najuglednijih francuskih povjesničara i odnedavno pridruženi inozemni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Profesor sa Sveučilišta u Sorboni, stručnjak za povijest Srednje Europe i Austrougarske monarhije, politički aktivan od mladosti u redovima degolista, ukazuje i da je za Srbiju ovo komplicirano doba, budući da posljednjih godina postoji jaz između Zapada i Rusije.
http://www.tanjug.rs/SlikeNovosti/Velike/274809.jpg
S jedne strane, Srbija kreće k članstvu u EU-u, a s druge strane tradicionalno je okrenuta prema Rusiji, prijateljstvu i solidarnosti s njom. Vjerujem, ipak, da bi bilo potpuno legitimno da, zbog povijesnih veza Srbije i Rusije, Srbija igra ulogu posrednika.
 
• Pred Europom su danas mnogobrojne prijetnje i, čini se, pregršt problema?
- Terorizam je, svakako, najveća opasnost. To je suštinski problem i neugodna stvarnost koja, istina, u ovom trenutku, najviše prijeti Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj, ali bi mogla pogoditi i Italiju, pa i sve druge europske zemlje. Osim toga, ni Europskoj uniji, kao djelu Europe ne ide dobro. Uzroci su mnogobrojni, od problema eura kao jedinstvene valute vrlo različitih i suprotnih ekonomija zemalja članica, preko „brexita“, do pitanja migranata koje uzrokuje velike lomove u okviru EU-a. Ne znam u kojem će smjeru ići narednih godina i desetljeća, ali sve ovo znači da sada Europi nije dobro.
 
U Srbiji se godinama debatira o ulozi SANU-a. Kakva bi trebalo biti uloga Akademije u jednom društvu?
- Akademija u svakom društvu treba biti netko tko potiče, ustanova iz koje dolaze nove ideje. Ona treba slušati i osluškivati društvo. Drugim riječima, ne treba se zatvoriti i postati neka vrsta geta. Kroz razgovor koji sam vodio s Vladimirom Kostićem, predsjednikom SANU-a, shvatio sam da je to njegova namjera, njegov plan.
 
• Može li se protiv terorizma boriti bez Rusije?
- Ne! Jer, postoje dvije mogućnosti: ili povući se pred teroristima, što smatram neprihvatljivim, ili zajednički pojačati borbu. U ratu protiv terorista Islamske države, Rusija treba imati svoje mjesto koje joj po svemu, realno, pripada.
 
• Što trenutačno Europu najviše „lomi“?
- Migrantska kriza. Svjedoci smo da je prije skoro godinu dana Europska unija odlučila rasporediti 160.000 migranata po zemljama članicama i uvela je sustav kvota. Danas, godinu dana poslije, ta odluka uopće nije primijenjena. To govori da su odluke koje se donose u centru osporavane, a osporavaju ih zemlje članice.
 
• Kakav utjecaj na rješavanje tog pitanja imaju drugi čimbenici, ponajprije neke islamske zemlje, ali i velike sile?
- To je problem koji se različito promatra u različitim europskim zemljama. U Podunavlju, a u okviru njega i na velikom dijelu Balkana, trenutno postoji vidljivo neprijateljstvo prema kretanju migranata. Austrija potiče blok nekih država, koje bi trebale provoditi politiku zajedničkog zatvaranja granica. S druge strane, imamo slučaj Njemačke čiji službeni stav jest mnogo otvorenija politika prema izbjeglicama i prošle godine u tu ih je zemlju došlo oko milijun. I to je veliki broj, pa su nastali problemi koji kancelarku Merkel mogu stajati vlasti, što će pokazati parlamentarni izbori u rujnu 2017. Stvari se do tada mogu promijeniti, ali rekao bih da su sve političke opcije u Njemačkoj sada otvorene, što je prije godinu dana bilo teško zamislivo.
 
• Idu li sva ta događanja na ruku desničarskim strankama, kojih je sve više i u Europi i u svijetu?
- Ne treba dramatizirati. Uzdizanje populističke desnice je stvarnost. No, srećom, u toj desnici koja se pojavljuje širom Europe, malo je onih koje proklamiraju nacističku i postnacističku ideologiju. To, ipak, ne znači da ti pokreti nisu opasni.
 
Bi li bilo Prvoga svjetskog rata da nije bilo atentata u Sarajevu?
- Teško je odgovoriti, čak i stoljeće kasnije. Situacija je bila već do te mjere napeta da bi do sukoba sigurno došlo. Koliko kasnije, zašto i kako - ne znamo. Ali, u Beču je, poslije balkanskih ratova, bilo odlučeno da se Srbiji više ništa ne popušta niti dopušta. Nakon atentata samo su se ubrzala razmišljanja o ratu, a on ne bi mogao početi bez odobrenja Franje Josipa koji je do tada bio protiv rata sa Srbijom. U njegovim očima atentat je ugrozio dinastiju. Da Ferdinand nije ubijen, nisam siguran da bi se Franjo Josip složio sa ratom protiv Srbije jer je još imao moć kazati "ne".
 
• Gdje je Francuska danas u takvom EU-u?
- Pozicija Francuske, željeli mi to ili ne, još se zasniva na ideji posebnog saveza s Njemačkom. To ostaje i dalje osnova francuske politike.
 
• Jesu li intelektualci u rješavanju važnih pitanja ustuknuli pred globalnom politikom i spregom politike i biznisa?
- Intelektualci nisu jedan blok. Oni imaju i zastupaju različite stavove i među njima postoje najmanje dvije struje. Jedna koja se pokazuje i u Francuskoj i širom Europe, proklamira jačanje principa identiteta. Nastala je kao reakcija na migrante i na islam što izaziva neprijateljstvo prema ovoj vjeroispovijesti. Druga struja, pak, potpuno odbija taj princip poistovjećivanja koji glasi: „Svi muslimani su teroristi“. I čini mi se da je, srećom, taj stav među intelektualcima zastupljeniji, a podrazumijeva želju da se uspostavi dijalog i da se razgovara.
 
• Posebno mjesto u vašem znanstvenom radu odnosi se na vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata. Ima li sličnosti sadašnjih odnosa između Zapada i Rusije i odnosa u to doba?
- Prije vidim sličnost s vremenom Hladnog rata. Jer, prije Prvog svjetskog rata, Francuska i Velika Britanija su bili saveznici Rusije. Danas, međutim, situacija sve više „klizi“ prema onoj koja je vladala u vreme Hladnog rata. I to je zaista vrlo, vrlo tužno.
 
• Koji su uzroci zahladnjenja odnosa između Francuske i Rusije?
- Objašnjenje, možda, treba tražiti u tome što se već nekoliko godina Francuska pomalo udaljila od uputa i smjernica koje je ostavio De Gaulle.
 
• Kako bi De Gaulle danas gledao na Europu i svijet?
- To je pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti. Ne možemo natjerati mrtve da govore, niti govoriti u njihovo ime. Ne bi bilo u redu kazati što mislim što bi De Gaulle mislio,
 

Jelena Matijević, Večernje novosti

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 955 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević