Get Adobe Flash player
Zdravka nagraditi, a ne progoniti

Zdravka nagraditi, a ne progoniti

Hrvatsko pravosuđe s USKOK-om i tajnim službama najodgovornije je za...

'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

Na djelu je negacionizam, revizionizam, krivotvorenje povijesti,...

(Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

(Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

Udomljavanje nevine dječice kod 'tople braće' i 'toplih...

Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

Ostatak od HNS-a pretvara se u travestiju, operetu i...

Nigdje nema roditelja i obitelji

Nigdje nema roditelja i obitelji

Građanski odgoj i obrazovanje     Čitajući Prijedlog...

  • Zdravka nagraditi, a ne progoniti

    Zdravka nagraditi, a ne progoniti

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 11:06
  • 'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

    'Antifašizam' - sredstvo protiv hrvatske države

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 11:03
  • (Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

    (Ne)ljudska prava naših 'drukčijih'

    srijeda, 05. prosinca 2018. 14:43
  • Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

    Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

    srijeda, 05. prosinca 2018. 14:38
  • Nigdje nema roditelja i obitelji

    Nigdje nema roditelja i obitelji

    četvrtak, 06. prosinca 2018. 21:07

Putin i Erdoğan jedinstveni su prije svega u neprijateljstvu prema demokratskoj Europi

 
 
„Prošlost je izbrisana, brisanje zaboravljeno, laž je postala istina.“ Ta rečenica Georgea Orwella (1984.) u prošlosti se često citirala vezano za postupanje s činjenicama u komunističkom prikazivanju prošlosti. Dvadeset i pet godina nakon raspada Sovjetskog Saveza njegova se povijest piše iznova u Orwellovu smislu, a oslobođenje nacija od ruske vlasti prikazuje se kao uspješna zapadna, prije svega američka zavjera. Svaka kritična obrada sovjetske povijesti u bivšim sovjetskim republikama odbacuje se kao „proturuska“. Pobjeda nad nacističkom Njemačkom pripisuje se samo Rusiji i istovremeno se odbija kritika okupacije baltičkih država i njezinih posljedica. Nacionalističkim i ultranacionalističkim parolama, uz podršku pravoslavne crkve Vladimir Putin dosad je uspijevao unatoč gospodarskom padu pridobiti jasnu većinu Rusa za svoj agresivno ekspanzionistički kurs. Intervencijama u Gruziji, Ukrajini i Siriji, te informacijskim internetskim ratom protiv SAD-a i EU-a, podijeljenog  i na pitanju sankcija, Putinova Rusija postala je uzor svima onima koji sanjaju o jakom vođi i snazi modela protivnog liberalnoj demokraciji.
http://www.cunoastelumea.ro/wp-content/uploads/2015/12/putin-erdogan-car-sultan-670-620x264.jpg
Mješavina moći i oholosti uvijek je, bez obzira na ideološko pakiranje, svojstvena autokratima. Na otpor reagiraju s jedne strane jačanjem moći i njezinom koncentracijom, s druge strane prijezirom prema navodno dekadentnim zapadnim demokracijama, spremnima na kompromise, mnogostranim i previše kompliciranima. Na toj pozadini valja promatrati i iznenadno prijateljstvo Reçepa Tayyipa Erdoğana i Vladimira Putina, dvojice naizgled tako različitih autokrata, prije njihova susreta u Petrogradu. Čini se da je, kao kod Orwella, službeno zaboravljeno da su oni krajem 2015. gotovo zaratili jer su Turci 24. studenoga blizu sirijske granice srušili jedan ruski borbeni mlažnjak. Ruske sankcije – zabrana uvoza iz Turske i putovanja ruskih turista u Tursku – teško su pogodila tursko gospodarstvo već potreseno terorističkim napadima. Nakon sedam mjeseci Erdoğan, izoliran na zapadu, napisao je unatoč poniženju kojemu ga je javno izložio Putin pismo isprike obitelji ubijenoga ruskog pilota. Sankcije su ukinute. Nakon pokušaja puča Erdoğana je Putin nazvao prvi put i izrazio mu svoju podršku.  
 
Dvojica autokrata jedinstveni su prije svega u svom neprijateljstvu prema demokratskoj Europi, protiv onih koji ih ometaju poukama o pravnoj državi i ljudskim pravima. Obojica teže apsolutnoj vlasti i obojica se osjećaju isključenima od zapada. Ali uvjete njihovog novog strateškog partnerstva diktira samo jedna strana, taktički pobjednik Putin.
 

Paul Lendvai, Der Standard

Kineska diplomatska pobjeda mogla bi biti kratkotrajna

 
 
Čini se da je Kina upornom retorikom postigla diplomatsku pobjedu u posljednjih tjedan dana, prkoseći presudi Stalnog arbitražnog suda (PCA), koji je presudio protiv kineskih neumjerenih pretenzija u Južnom kineskom moru. Neki tvrde da bi to moglo stvoriti opasnost da presuda arbitražnog suda postane irelevantna. Drugi vjeruju da će se Kina ipak morati suočiti s dugoročnim posljedicama presude, što će povećati broj slučajeva u kojima će  njezini zahtjevi u spornim vodama i dalje biti  osporavani.
http://en.dangcongsan.vn/DATA/3/2016/07/duongluoibo1072016_1272016-10_37_56_354.jpg
Predstojeći bilateralni pregovori Pekinga s drugim tužiteljima, među kojima su Filipini i Vijetnam, temeljit će se na međunarodnom pravu, rekao je Tim Huxley, izvršni direktor Međunarodnog instituta za strateške studije u Aziji. "Drugim riječima, oni [Filipini i Vijetnam] kažu: "U redu, možemo pregovarati, ali  nećemo pregovarati pod vašim uvjetima. Mi ćemo pregovarati pod našim uvjetima, a naši uvjeti temelje se na međunarodnom pravu", rekao je Huxley. Dakle, bilo bi pogrešno očekivati ​​neposrednu implementaciju, jer bi moglo potrajati godinama, ako ne i desetljećima, da se materijaliziraju dugoročni učinci sudske odluke, dodao je istraživač instituta iz Singapura.
 
Početkom ovog tjedna Peking je "pokazivao  mišiće" glede odluke ASEAN-a o brisanju bilo kakvih  referenci povezanih s  Kinom ili arbitražnim slučajem, u zajedničkom priopćenju ASEAN-a nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Laosu. To je shvaćeno kao još jedna diplomatska pobjeda Kine, nakon što je ona izvršila pritisak na  deseteročlanu skupinu da povuče izjavu  sredinom lipnja. Nakon što je priopćenje objavljeno u  ponedjeljak, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi rekao je novinarima kako vjeruje da se "groznica napokon smiri", te je "upro prstom" u ono što on naziva „vanjske sile“, koje je optužio da su izazvale groznicu među podnositeljima zahtjeva za slobodnu plovidbu ovom rutom.
 
Wang je nazvao presudu tribunala "pripisivanjem doze pogrješnog lijeka, koji ne će pomoći izliječiti bolest." On se nakon toga u srijedu  bučno okomio na trilateralo priopćenje SAD-a, Japana i Australije,  zbog "raspirivanja plamena" regionalnih napetosti, nakon što su tri zemlje saveznice pozvale Kinu da ne gradi vojne baze i ne vrši isušivanje zemljišta u spornim vodama, u znak potpore drugim azijskim pretendentima na sporna područja. Kineska vojska u četvrtak je objavila planove za održavanje zajedničkih vježbi s ruskim snagama u rujnu u Južnom kineskom moru. Vježbe imaju za cilj produbiti suradnju dviju vojski i povećati njihovu sposobnost odgovora na pomorske prijetnje, rekao je glasnogovornik ministarstva Yang Yujun na mjesečnoj konferenciji za novinare. Sve u svemu, Kina vrši snažan pritisak na svim mogućim frontama, kako bi dobila potporu za  svoj stav „neprihvaćanja“ odluke suda u sporu. To uključuje i prvi reklamni video u trajanju od tri minute na Time Squareu, koji će se ponavljati 120 puta dnevno do sljedećeg petka, kojem su se neki u američkim medijima narugali da je to razina dosade koja prelazi prag ljudske tolerancije.
 
Integritet Kine upitan je
 
Možda je obraz Kine spašen, nakon što je ona izvršila pritisak na ASEAN da objavi razvodnjenu izjavu, međutim, upitno je hoće li  Peking očuvati svoj integritet, rekli su promatrači. "U kratkom roku, zemlje su možda zastrašene, ali ovi pokušaji  nasilničkog ponašanja  pamtit će se, te će sigurno na kraju pomoći Kini da ostvari svoje ciljeve", rekao je Walden Bello, viši znanstveni suradnik u Centru za jugoistočne azijske studije u Kyotu, Japan. "Problem s kojim je tu Kina suočena jest to da što ona više poriče odluku suda, to više kredibiliteta  gubi", dodao je Bello, koji je nekad  bio član Zastupničkog doma na Filipinima.
 
Bivši filipinski zastupnik je, međutim, pozdravio pozive Kine za nastavak pregovora s Filipinima, tijekom kojih bi se, kako je rekao, trebalo  odvojeno pregovarati o smanjenju angažmana vojske i teritorijalnim pretenzijama u spornim vodama. On je, međutim, također izrazio zabrinutost zbog poteškoća da se od Kine zatraži da demilitarizira ili denuklearizira  područje, nakon što su sami Filipini  potpisali Sporazum o unapređenju sigurnosne suradnje sa SAD-om, za koji je rekao da nije učinio ništa, osim što je potaknuo sigurnosne strahove Kine od takozvanog američkog okruživanja.
 
Kolateralna šteta
 
Filipinski pravni problem i reakcija ASEAN-a na odluku suda su savršeni primjeri kako se azijske zemlje nalaze u delikatnoj situaciji između jamstva sigurnosti SAD-a i gospodarske suradnje s Kinom, kao kolateralnom štetom, rekao je Dan Steinbock, direktor istraživanja međunarodnog poslovanja na Institutu za Indiju, Kinu i Ameriku. "Fokusiranje na jedno ili drugo nikada nije bilo konstruktivno, nego se balansiranje između to dvoje pokazalo povoljnim za osiguravanje  mira i prosperiteta u regiji", rekao je Steinbock u svom odgovoru upućenom e-mailom, dodajući kako vjeruje, nakon uspješnog djelovanja prvog singapurskog premijera Lee Kuan Yewa, da su svi čelnici ASEAN-a pokazali odlične sposobnosti manevriranja između dviju supersila. Zemlje članice ASEAN-a također su vrlo dobro znale da  je "međunarodno pravo jedna stvar, a politički realizam u regiji druga stvar", dodao je on. Dakle, vjerojatnost slučajnih sukoba u regiji i dalje raste, što zahtijeva suradnju svih zainteresiranih strana kako bi smanjile napetost kroz izgradnju povjerenja i kroz pregovore, tvrdi Steinbock.
 

Joyce Huang, Voice of America

Sjedinjene Države povlače se sa svjetske pozornice, raspada se konsenzus o vodstvu

 
 
Opasne posljedice eksperimenta predsjednika Obame glede smanjivanja vodstva Sjedinjenih Država očite su u inozemstvu, ali postoji štetna posljedica kod kuće koja dobiva manje pažnje: pogrješka koja postaje sve veća. To je suprotno od ispravljanja samog sebe.
http://media.theindychannel.com/photo/2016/07/14/hillary-clinton-mike-pence_1468553407059_42439929_ver1.0_640_480.jpg
Hillary Clinton i Mike Pence
 
Dok se Sjedinjene Države povlače iz svijeta, drugim riječima, svijet postaje sve neuredniji i ružniji - a to samo potvrđuje mnogim Amerikancima da je njihov angažman glup i beskoristan. Ova povratna petlja potiče neku vrstu izolacionizma kakvu smo ove godine čuli da zagovaraju Donald Trump i Bernie Sanders. To pomaže objasniti zašto je bilo malo govora o vanjskoj politici, osim busanja o prsa na konvencijama zbog poraza Islamske države. Hillary Clinton bit će mnogo teže ako bude izabrana i zatraži od javnosti i Kongresa podršku za tradicionalniju ulogu vodstva Sjedinjenih Država. Demokratska platforma usvojena prošlog tjedna hvali se da su Sjedinjene Države "jače u inozemstvu i sigurnije kod kuće zbog principijelnog vodstva [Obame]." Kao dokaz za to, Obama je u svom govoru na konvenciji naveo povlačenje američkih vojnika, ubojstvo Osame bin Ladena, nuklearni sporazum s Iranom, otvaranje prema Kubi i globalni sporazum o klimatskim promjenama.
 
To su pravi uspjesi, premda su neki više potencijalni nego dokazani. Međutim,  teško je bilo kojem razumnom promatraču reći da je svijet u boljem stanju danas nego što je bio prije osam godina. Irak, koji je bio ujedinjen i uglavnom miran 2009., opet je u plamenu, a Sirija je u još gorem stanju. Islamska država ostvarila je ono što Al Kaida nikad nije mogla, kontrolu teritorija s kojih pokreće destabilizirajuće napade u Francuskoj, Belgiji i drugdje. Ona je osnovala ispostave u Afganistanu, Sjevernoj Africi i dalje. Kaos na Bliskom istoku stvorio je milijune izbjeglica, koji su se pokazali vrlo traumatičnima za Europu, tako da je veliko postignuće kontinenta u posljednjih pola stoljeća, politička unija, u opasnosti. U zapanjujućem kršenju normi nakon Drugoga svjetskog rata, jedna europska zemlja okupirala je i zauzela dio druge, a nitko ne očekuje da će Krim ili istočna Ukrajina biti vraćeni u skorije vrijeme.
 
U međuvremenu, demokracija je u povlačenju. Represija je pojačana u Rusiji i Kini, i obje zemlje šire svoje modele netolerantne vladavine čvrste ruke. Nekada demokratski saveznici kao što su Turska i Tajland,   kreću se prema diktaturama ili su već prešli u taj tabor. Američki angažman nije ublažio potporu Irana terorizmu ili smanjio nezadovoljstvo Kube. Nuklearni program Sjeverne Koreje napreduje.
Obama nije izolacionist, i naravno to nije samo njegova krivnja. Međutim, njegova politika ograničavanja troškova doprinijela je: povlačenju američkih vojnika iz Iraka, stajanju po strani dok se Sirija raspadala, neuspjehu nametanja crvene crte, napuštanju Libije nakon svrgavanja diktatora, smanjivanju američke potpore demokraciji i ljudskim pravima u mnogim dijelovima svijet.
 
Umjesto da se argumentirano objasni američkom narodu da je američko vodstvo u njegovom dugogodišnjem interesu, on je uvjeravao narod da je za ostvarivanje sigurnosti potrebno usredotočiti se na izgradnju nacije kod kuće. Nakon što je Sirija upala u humanitarnu katastrofu kakva nije viđena od Ruande, predsjednik je opravdavao neaktivnost tako da je povećanom žestinom ustrajavao na objašnjavanju nemogućnosti da  Amerika utječe na zbivanja u inozemstvu kako bih ih popravila. Ironija je, možda, što je Obama, premda je loše govorio o sposobnostima Amerike, pred kraj svog mandata obrnuo kurs do neke mjere, kao što je to napravio Jimmy Carter na kraju mandata nakon što je Sovjetski Savez napao Afganistan. Obama je poslao tisuće američkih vojnika natrag u Irak i odustao od svog plana povlačenja svih vojnika iz Afganistana. Međutim, on nije popratio svoju akciju retorikom. On tvrdi kako se vojnici u Iraku ne bore, i nije dao strateški razlog kako bi objasnio svoj obrat američkom narodu.
 
S obzirom na Trumpovo bombastično neznanje, njegovo odbacivanje saveznika i divljenje diktatorima, fokus na Obamu može izgledati bespredmetno. Obama se nalazi, kao uostalom i Clinton i Mike Pence, u okviru američkog poslijeratnog vanjskopolitičkog konsenzusa, koji je uvijek podržavao raspravu o pravilnoj razini aktivnosti SAD-a u inozemstvu i pravilnoj ravnoteži između idealizma i realizma. Trump je prilično izvan granica tog konsenzusa. Međutim, čak i ako Trump bude  poražen, vrlo je nejasno hoće li Clinton biti u mogućnosti vratiti SAD-u vodstvo, zbog toga što će svijet biti u gorem stanju nego što je mogao biti i zato što će konsenzus o vodstvu biti potkopan. Povijest bi mogla pokazati je li Obamina štednja više bila samo jedan zastoj u tradicionalnom ciklusu hladnog rata između asertivnosti i povlačenja - ili početak dugotrajnijeg okretanja prema unutra, što bi moglo završiti tako da svijet postane daleko opasnije mjesto.
 

Fred Hiatt, The Washington Post

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1299 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević