Get Adobe Flash player
Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

Istarska županija ima nižu stopu rasta i od stope rasta Zadarske županije...

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

Hrvati su postali obespravljena manjina koja o ničemu ne...

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

Sve što radi proistječe iz njegova komunističkog mentalnog...

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Zablude i činjenice o sustavima (4)

Politika i političari ne ispunjavaju niti jedno...

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

Zbog IDS-a Istra je puna zločinca Tite     Dana 7....

  • Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    Laži o gospodarskoj uspješnosti Istre

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:31
  • Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    Plenković podilazi Pupovcu i Srbima

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:26
  • Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    Plenkovićeva izbaciteljska 'demokracija'

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:22
  • Zablude i činjenice o sustavima (4)

    Zablude i činjenice o sustavima (4)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:19
  • IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    IDS je uvijek bio protiv hrvatske države (3)

    srijeda, 12. rujna 2018. 15:16

Erdogan je svjestan da podignuti kažiprst kancelarke može opušteno ignorirati

 
 
Angela Merkel sklopila je sporazum s Turskom, a bilo bi bolje da to nije učinila. Ona sada stalno putuje u Tursku i izražava „zabrinutost“. Ali Turska ne snosi nikakve posljedice. Horst Seehofer zvuči vrlo licemjerno kada optužuje Angelu Merkel da je pristup Turske Europskoj uniji i ukidanje viza toj zemlji povezala sa sporazumom o izbjeglicama i tako Njemačku učinila ovisnom i podložnom ucjenjivanju s obzirom da je upravo on kancelarku izložio tolikom unutarnjopolitičkom pritisku da joj nije preostalo ništa drugo doli upustiti se u sporazum s Turskom.
http://cdn5.img.sputniknews.com/images/103091/52/1030915286.jpg
Racep Tayyip Erdogan i Angela Merkel
 
Jasno je da Merkel nikada nije smjela sklopiti sporazum prema kojem se izbjeglice koje uspiju doći u Europu mogu vratiti u Tursku, dok se Europa obvezuje da će za svakog vraćenog izbjeglicu preuzeti po jednog Sirijca iz Turske. Također je jasno da ona nikada smjela razmjenu izbjeglica povezati s uvjetima za članstvo u Europskoj uniji ili ukidanjem viza. No političari poput Seehofera i stranke poput CSU-a pobrinuli su se za to da kancelarkina politika solidarnosti prema izbjeglicama ne bude moguća u Europskoj uniji. Kancelarka je ponovno bila u posjetu Turskoj, peti put u samo pola godine, kako bi spasila loš deal s nepouzdanom partnerskom zemljom na čijem je čelu autoritarni čelnik. Zadaća je to koja sigurno nije nimalo ugodna. Ali kancelarka mora spasiti najvažniji vanjskopolitički projekt svog kancelarstva. Njena politička budućnost ovisi upravo o tome hoće li uspjeti riješiti izbjegličko pitanje ili neće.
 
Merkel je ponovno „duboko zabrinuta“
 
Samo tako je moguće objasniti činjenicu Turska nije morala snositi posljedice ni za primjenu sile nad civilnim stanovništvu u kurdskim područjima, ni za ukidanje imuniteta četvrtini parlamentarnih zastupnika, ni za strašno postupanje turske vlade prema novinarima, prosvjednicima i kritičara, ni za napade na neovisnost pravosuđa. Jedina moguća posljedica koju bi Turska mogla snositi jest odgoda vizne liberalizacije, ali to ionako neće pogoditi one koje bi trebalo. Merkel ponovno izražava duboku zabrinutost i ističe određene vrijednosti.
 
Ali sve će ponovno ostati na „Ti, ti, ti!“ Naime, Erdogan je svjestan da podignuti kažiprst kancelarke može opušteno ignorirati. Pa on je i sam u više navrata rekao da EU treba Tursku više nego što Turska treba EU. Nažalost, ima i pravo, bar u izbjegličkoj politici, jer EU nije u stanju iznjedriti zajedničku politiku prema izbjeglicama. Merkel je odustala od svoje kulture dobrodošlice, a EU je iznevjerio svoje vrijednosti. Sada su obje osuđene na suradnju s Erdoganovom Turskom.  Doduše, deal s Turskom polučio je i jedan uspjeh: od sklapanja sporazuma u Egejskom se moru utopilo mnogo manje ljudi. No u ovoj je trgovini dobrobit izbjeglica ionako sasvim sporedna stvar.
 

Hasnain Kazim, Der Spiegel

AfD: Islam ne spada u Njemačku!

 
 
U Njemačkoj se ponovno raspravlja o velikom pitanju: što znači biti Nijemac? I do koje mjere morate biti Nijemac da bi vam mjesto bilo u Njemačkoj? S obzirom da je u zemlju 2015. pristiglo 1,1 milijuna izbjeglica i migranata, riječ je o važnom pitanju. No umjesto da vodimo razumnu raspravu, ekstremisti su već preuzeli kontrolu. Za zabrinjavajuće velik broj Nijemaca odgovor na ta pitanja glasi „kultura”, što uključuje i religiju. Poruka je to koju šalje Alternativa za Njemačku, radikalna desničarska stranka koja je na nedavno održanim regionalnim izborima osvojila više od 10 posto glasova. Na stranačkoj konvenciji početkom mjeseca stranka je u službeni program uvrstila rečenicu: „Islam ne spada u Njemačku.”
http://img.welt.de/img/deutschland/crop154463988/5609401430-ci16x9-w780/Anti-Islam-Hofreiter.jpg
Ta je rečenica izravna kritika na račun glasovite izjave koju je 2010. dao bivši njemački predsjednik Christian Wulff, koji je kazao upravo suprotno, čime je zaradio pohvale migranata, liberala i ljevice. U to vrijeme to nije bilo kontroverzno stajalište jer su ga podupirali kancelarka Angela Merkel i većina javnosti. Danas se oko 60 posto ispitanika u anketama slaže sa stajalištem Alternative za Njemačku, kako je u svibnju utvrđeno ispitivanjima javnog mnijenja. Animozitet spram muslimana samo je jedan čimbenik u prilično usuglašenom urođeničkom konceptu nacionalne kulture. Preambula programa stranke obećava očuvati „našu zapadnu i kršćansku kulturu te povijesni i kulturni identitet naše nacije i neovisnu njemačku naciju njemačkog naroda.” Stranka govori o njemačkoj kulturi kao o „einhemische Kultur” – urođenoj kulturi – i opisuje njemačku naciju kao „kulturnu jedinicu” koja se nalazi pod prijetnjom useljeničkih kultura. U njezinu je programu za pokrajinske izbore u Baden- Württembergu u ožujku stajalo: „Kulturne temelje Njemačke razbija useljavanje.”
 
Za mnoge liberale i centrističke konzervativce, kultura se definira kao način na koji neka osoba ili skupina nešto čini. Za Alternativu za Njemačku, kultura je mnogo više od toga – ona je prirodna činjenica, srž osobe ili bit skupine, opipljiva stvar, a ne skup praksi. I ta stvar mora ostati homogena i čista. Otuda slijedi, barem za novu njemačku desnicu, da se kulture mogu uspoređivati i rangirati – neke vrijedi očuvati, a druge su invazivne i inferiorne. Njemačka kultura nalazi se pod stalnom prijetnjom gubitka čistoće i njezina je obrana suštinska uloga države. Riječ je o slabo prikrivenom ažuriranju starih rasističkih ideologija: kulturizam ako novi rasizam.
 
U ožujku je Alternativa za Njemačku dospjela u tri pokrajinska parlamenta. Ankete trenutačno procjenjuju da bi stranka na nacionalnim izborima dobila 10 do 15 posto glasova. To bi moglo biti dovoljno da silom pomakne CDU Angele Merkel udesno. Progresivni i konzervativni demokršćani još uvijek raspravljaju o ispravnom načinu za nošenje s novom ekstremnom desnicom, no stranka je već izbacila svoj odgovor na pitanje „Što znači biti Nijemac”: koncept zvan „Leitkultur”, odnosno vodeća nacionalna kultura. Leitkultur nije nov pojam po sebi; uveo ga je u raspravi o useljavanju 2000. Friedrich Merz, tadašnji šef kluba zastupnika demokršćana. Njemačka vlada bila je planirala reformu politike useljavanja kako bi privukla veći broj inženjera. Merz je zahtijevao da se useljenici prilagode dominantnoj njemačkoj kulturi: sekularnosti, služenju njemačkim jezikom i poštovanju zakona. Uslijedile su teške kritike na Merzov račun. Unatoč tome što demokršćani nisu usvojili taj pojam u službenome stajalištu o useljavanju, više ili manje odustali su od cijele stvari kao otvorenog pitanja. No s obzirom da Alternativa za Njemačku isisava glasače iz biračkog tijela odanog stranci kancelarke Merkel, konzervativci pokušavaju pomaknuti nagovoriti stranku da kulturnome identitetu Njemačke prida važniju ulogu. Leitkultur se ponovno počinje pojavljivati u govorima i nacrtima stajališta demokršćana. Merkel je za vrijeme predizborne kampanje u ožujku spomenula taj pojam u pozitivnom kontekstu.
 
Postoji razlika između Leitkulture i urođeničke kulture Alternative za Njemačku: u verziji CDU-a, urođenički je čimbenik slab; Islam nije meta, barem ne eksplicitno. No ponovno uvođenje tog koncepta u trenutku kada Alternativa za Njemačku promiče svoju kulturnu verziju ideologije arijevstva strateški je pametno koliko je i opasno: demokršćani umivaju ekstremno desnu verziju ideje „Nijemca po kulturi”. Politička cijena pothvata je visoka, no koncept Leitkulture je beskoristan. Pokušaji pravnog definiranja i štićenja „njemačke kulture” često graniče s apsurdom. Nakon što su se u travnju javile vijesti da neke javne menze više ne služe svinjetinu iz poštovanja prema prehrambenim ograničenjima muslimanskih mušterija, demokršćani u pokrajini Schleswig-Holstein predstavili su prijedlog da se u javnim kantinama zadrže jela od svinjetine. „Ne smijemo dopustiti manjini da određuje što većina jede”, rekao je jedan lokalni demokršćanin. Dio izvješća o tome događaju pokazao se lažnim. „Zakon o šniclu” izazvao je podsmijeh i odbačen je.
 
Kada su ga 2000. pitali što prema njegovu mišljenju spada u njemačku Leitkulturu, Merz je spomenuo ustav i prava žena. No nema smisla tjerati izbjeglice da prisežu na prava žena. Nijemci ne će moći kontrolirati mišljenje došljaka. No Njemačka im može pomoći da razumiju zakone koji štite prava žena – i da ih poštuju. Moderna nacionalna država ne može se graditi na ontološkoj predodžbi o tome tko u nju pripada, a tko ne, bila ta predodžba naprosto etnička ili pseudokulturna. Država se mora graditi na temelju predodžbe o naciji kao zajednici – zajednici koja uključuje one koji su u njoj rođeni, one koji su se u njoj trajno nastanili i one koji će ostati neko vrijeme prije povratka svojim domovima. Prava i dužnosti članova te zajednice trebali bi se definirati prema njihovim postignućima i vladavini prava, a ne prema tome jedu li šnicle ili nose pokrivalo na glavi.
 

Anna Sauerbrey, urednica rubrike s komentarima u dnevnome listu Der Tagesspiegel i dopisnica The New York Timesa

Uzor i rješenje sada valja tražiti u Tunisu

 
 
Nakon debakla turskog modela, prvo u Egiptu, a sada čak i u samoj Turskoj, samo u Tunisu napreduje jedna muslimanska demokratska stranka. Prije pet godina kada je došlo do arapskih pobuna, iskustvo Turske pružalo je argumente za kompatibilnost političkog islamizma i demokracije, zahvaljujući R. T. Erdoganu i njegovom AKP-u. Otkako je Erdogan došao na vlast, započelo je desetljeće modernizacije, ekonomskog rasta, gradnje infrastrukture, otvaranje pristupnih pregovora. Bio je to turski model, u kojem se činilo da je islam kompatibilan s demokracijom, slobodama i tržišnim gospodarstvom, i naravno, NATO-om, i koji su pokušale imitirati zemlje koje su pogađale vojne diktature, kao što su Egipat i Tunis.
http://cdn.timesofisrael.com/uploads/2013/02/Tunisia-Pro-Islamist-_Horo.jpg
Jedna od tih stranaka, Ennahda (preporod na arapskom), koju predvodi Rachin Ghannuchi, Istinski ispit demokracije jest alternacija. Demokratski karakter jedne stranke dokazuje se djelima, ustupanjem vlasti drugoj stranci. Turski AKP još nije imao to iskustvo, a sudeći prema Erdoganovim namjerama, koji želi ostati na vlasti do 2023. kada republika obilježava stotu obljetnicu, njegova želja za takvim iskustvom vrlo je slaba. Za razliku od AKP-a, Ennahda, je dobrovoljno ustupila ključnu ulogu u vlasti 2013. i sada sudjeluje u koalicijskoj vladi kao manjinski partner iako je najsnažnija stranka u zemlji.
 
Prvi debakl turskog modela zabilježen je u Egiptu, zemlji u kojoj su se pojavila Muslimanska braća, najutjecajnije bratstvo u arapskom i islamskom svijetu koje teži islamizaciji društva prije preuzimanja političke vlasti. U Egiptu se dogodilo ono što se već dogodilo više puta, i u samoj Turskoj ili Alžiru, a to je da su vojne čizme zgazile glasove islamista, iako je takvom razvoju pridonijela i nesposobnost Muslimanske braće da vladaju zemljom u ime svih građana i da donesu Ustav u kojemu bi svi imali svoje mjesto.
 
Ono što nisu znala napraviti Muslimanska braća, znala je Ennahda koja je pobijedila na prvim izborima, sudjelovala u izradi inkluzivnog ustava koji jamči vjersku slobodu i odvojenost vjere i politike, te se transformirala u stranku koja je najbliža demokratskoj muslimanskoj stranci, ekvivalentu europske kršćanske demokracije. Islam nije rješenje, govorila su Muslimanska braća. Turska više nije uzor – čemu je težio Erdogan. Uzor i rješenje, sada valja tražiti u Tunisu, tamo gdje je sve započelo u prosincu 2010. i jedinoj zemlju u kojoj još postoji tračak nade.
 

Lluís Bassets, El País, Madrid

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Srijeda, 19/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 824 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević