Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom je ostala

 
 
Udžbeničke definicije liberalizam predstavljaju kao ideologiju individualne slobode i univerzalizacije ljudskih prava. Protupovijest liberalizma, važna knjiga preminuloga talijanskog povjesničara ideja Domenica Losurda, uvjerljivo otkriva selektivnost i jednostranost tih hagiografskih prikaza. U srce liberalnog projekta od početka je bila upisana antidemokratska i rasistička dimenzija.
https://www.humanite.fr/sites/default/files/styles/1048x350/public/images/seve_0.jpg?itok=u38rNeIr
Lucien Sève
 
Onaj tko o liberalizmu gaji sliku kakvu nude liberali neugodno će se iznenaditi čitajući Protupovijest liberalizma, ključnu knjigu Domenica Losurda koja već na samom početku otkriva nevjerojatan paradoks. Biti liberalom u principu znači boriti se, po uzoru na velike mislioce poput Huga Grotiusa ili Johna Lockea, Adama Smitha ili Alexisa de Tocquevillea, za slobode pojedinca i protiv političkog apsolutizma, dirigirane ekonomije i filozofske netolerancije. Posrijedi je idejno i u praksi moćan pokret koji je u razdoblju od 16. do 18. stoljeća, s tri slavne revolucije u Nizozemskoj, Engleskoj i Americi, oblikovao čitavu suvremenu povijest. No upravo je s njim došlo do najvećeg razvoja ropstva. U Americi 1700. godine ima tristo tisuća robova, 1800. gotovo tri milijuna, a sredinom 19. stoljeća još dvostruko više. Holandija ukida ropstvo u svojim kolonijama tek 1863. godine. Sredinom 18. stoljeća, broj robova najveći je u Velikoj Britaniji – gotovo devetsto tisuća. Pritom je riječ o najgoroj vrsti ropstva, tzv. chattel racial slavery, gdje je rob druge rase jednostavno “imovina”. Teško je zamisliti radikalnije poricanje slobode pojedinca. Gdje je grješka?
 
Ovo je djelo od početka do kraja posvećeno objašnjavanju te greške, potkrijepljeno dojmljivim obiljem krvavih činjenica i citata od kojih zastaje dah. Ne, ne radi se o grješci. Liberalna je doktrina rođena s dva lica i takvom je ostala: s jedne strane gorljiva poruka o slobodi pojedinca samo za građane, bijele posjednike koji čine Herrenvolk, “rasu gospodara” – germanizam koji je ta uvelike anglofona ideologija bez kompleksa usvojila; s druge cinično poricanje ljudskosti ne samo drugih rasa u kolonijama, nego jednako tako i naroda koje se smatralo “barbarima”, kao što su Irci ili američki Indijanci, te mnoštva sluga i radnika u metropolama, slobodno se može reći – velike većine ljudi. Protupovijest liberalizma, nimalo ne niječući njegove dobre strane, otkriva pune razmjere njegova mračnog naličja, koje je prisutno od početka, a liberalna ga hagiografija neprestano skriva. Na primjer (uzmimo jedan detalj od tisuću), kad saznamo da je veliki liberalni filozof John Locke bio dioničar tvrtke Royal African Company, glavne organizatorice trgovine crnim robljem, odjednom su nam jasnije mnoge stvari u našoj modernoj povijesti.
 
No također nam je jasno da je ovoj ikonoklastičkoj knjizi trebalo vremena da se pojavi. I da ono što o njoj škrto prozbore glavni mediji često odaje posramljenu zlovolju. Djelo je ujedno i previše eruditsko i jasno da bi ga se moglo lako odbaciti. Zbog toga se protiv njega služe izlizanim polemičkim trikovima. Dovode se u pitanje autorovi stavovi prema sasvim drugim temama, s kojima se uopće ne moramo slagati. Optužuje ga se za jednostranost, dok on ne propušta priliku da prikaže raznolikost aspekata liberalizma, složenost njegovih pravaca, često i dvosmislenost njegovih mislioca. Za kraj mu se dobacuje “Ali to je općepoznato!” iako dominantna ideologija bez prestanka radi na oživljavanju bezobrazno pristranog pozlaćenog mita o liberalizmu.
 
Treba reći da Losurdova knjiga obiluje navodima koji veoma štete tom mitu. Poput ovog Tocquevilleova teksta koji opravdava istrebljenje crvenokožaca: “Providnost im je, čini se, smještajući ih posred bogatstava Novog svijeta, dala samo kratkotrajno pravo uživanja. Oni su tamo, na neki način, samo čekali. Obale tako dobro pripremljene za trgovinu i industriju, tako duboke rijeke, neiscrpna dolina Mississippija, cijeli taj kontinent, djelovali su tada kao još uvijek prazna kolijevka jednog velikog naroda.” “Prazna kolijevka”: tako jedan slavni liberal lakim zamahom pera opravdava jedan od najvećih genocida u povijesti, unaprijed dajući dragocjeno opravdanje doktrinarcima “zemlje bez naroda” koju Bog nudi narodu bez zemlje. Tekstovi takvoga tona nisu rijetki u ovoj protupovijesti i često ih potpisuju imena kojima bismo se najmanje nadali.
 
Podučavajući nas mnogome, autor nam još više daje za razmišljanje. Na primjer, kad iznosi ove riječi jednog Georgea Washingtona ili Johna Adamsa, toliko indikativne za američku revoluciju koju su krajem 18. stoljeća vodili liberalni kolonisti, vlasnici robova, potpuno svjesni da su oni u odnosu na robove “bijeli britanski podanici, rođeni slobodni”, spremni na vapaj zbog Engleza iz metropole koji ih gnjave: “Ne želimo biti njihovi crnci!” Ovdje najednom upada u oči da liberalna misao nikad nije bila autentično univerzalistička misao. Slobode koje su se zahtijevale “za pojedinca” nipošto nisu za sva ljudska bića, nego samo za mali broj izabranih, u dvostrukom, biblijskom i građanskom, smislu riječi.
 
Ovakav agresivni partikularizam doista jest u samom temelju liberalnog učenja. Grotius, jedan od očeva liberalne doktrine u 17. stoljeću, bez oklijevanja opravdava instituciju ropstva (“Postoje ljudi rođeni za služenje”, piše on pozivajući se na Aristotela), govori o stanovnicima holandskih kolonija kao o “divljim životinjama” i, opisujući njihovu religiju kao “pobunu protiv Boga”, unaprijed opravdava njihovo kažnjavanje najokrutnijom “kaznom primjerenom krivcima”. Uopće se dakle ne radi o odstupanjima u praksi, sama ideja liberalizma odaje izravno segregirajući i dehumanizirajući antropološki aristokratizam.
 
Francuz Tocqueville, aristokrat-demokrat, i sâm o više tema misli na vrlo sličan način. Losurdo navodi ovu izjavu: “Europska je rasa od neba primila ili svojim trudom stekla toliko neporecivu nadmoć nad svim ostalim rasama koje čine veliku ljudsku obitelj, da je čovjek odavde, sa svim svojim porocima i neznanjem, onaj s dna društvene ljestvice, još uvijek prvi među divljacima.” Mnoge danas zapanjuje kastinska oholost koju pokazuju mnogi, i muški i ženski članovi vladajućeg miljea. Čitajući ovu Protupovijest shvaćamo da je ona, prije no što bi bila psihološko-društvena crta pojedinaca, temeljna osobina same liberalne doktrine i praktičnog držanja koje je u svim razdobljima nalagala. Liberalizam i demokracija nikad nisu bili sinonimi.
 
“Radi se”, zaključit će Losurdo, “o diskursu potpuno usredotočenom na ono što, za zajednicu slobodnih ljudi, predstavlja ograničen sveti prostor” – sveti prostor koji priznaje protestantska etičko-religiozna kultura odgojena na Starom zavjetu. Dovoljno je u analizu unijeti i čimbenik “profanog prostora” (robove iz kolonija i sluge iz metropola) da bi se uvidio neprikladan i varljiv karakter kategorija koje se uobičajeno koriste pri prikazu povijesti liberalnog Zapada: apsolutno prvenstvo slobode pojedinca, antietatizam, individualizam. Je li Engleska 18. i 19. stoljeća zemlja vjerske slobode? Što se Irske tiče, liberal Gustave de Beaumont, koji je pratio Tocquevillea za njegova putovanja u Ameriku, govori o “vjerskoj opresiji koja prelazi svaku maštu”.
 
Praćenje duge povijesti liberalizma također podrazumijeva makar drugorazredno zanimanje za ono što ga je pobijalo, što mu se protivilo. U ovoj knjizi vidimo kako su se oblikovale razne figure univerzalizma, od onog katoličkog i monarhijskog Jeana Bodina u 16. stoljeću, preko antikolonijalnog i abolicionističkog radikalizma kojemu su ponekad pomagali napredni liberali 19. stoljeća, pa sve do temeljne kritike Karla Marxa, koji briljira raskrinkavajući “konzervativni karakter engleske revolucije”. Buržujska politička emancipacija zapravo je bila znak društvenog bijesa ne samo prema narodima iz kolonija, nego i prema samim engleskim seljacima, prije no što će se okomiti na gradski proletarijat, nevjerojatno zlostavljan u tzv. workhouses, radnim kućama. Losurdo takvu analizu ipak ne slijedi u potpunosti, nego skicira osobni pregled liberalnih revolucija, kako latinskoameričkih tako i europskih.
 
No koliko god bili važni ti antiliberalni istupi, konkretnije su rezultate ostvarili sami narodni pokreti. Na prvo mjesto među njima Losurdo smješta pobunu na Saint-Domingueu (danas Haiti) i njezinog vođu Toussainta Louverturea, pravi topovski udar za to vrijeme (crnački narod s nevjerojatnom odvažnošću da se oslobodi!), koja, istodobno s Francuskom revolucijom, predstavlja odlučujuću prekretnicu za kreolsku neovisnost i ukidanje ropstva u Latinskoj Americi. Sto dvadeset i pet godina kasnije, moćan podstrek u istom smjeru dat će Oktobarska revolucija u Rusiji. “Kad se sve temeljito razmotri, pobuna na Saint-Domingueu i Oktobarska revolucija ugrozile su, svaka zasebno, prvo ropstvo, zatim teroristički režim bjelačke dominacije”; to su dva povijesna poglavlja koja je “većinski mrzila liberalna kultura epohe”.
 
Ne dotičući se nedavne povijesti neoliberalizma, Losurdo se za kraj pita o odgovornosti liberalizma za “katastrofe 20. stoljeća”, te je vrlo uvjerljivo procjenjuje velikom. Oslanjajući se na tezu Hannah Arendt koja “polazi od kolonija britanskog carstva da bi objasnila genezu totalitarizma 20. stoljeća”, podsjeća da su se svijet koncentracijskih logora i ostale antidemokratske institucije “počele ocrtavati davno prije kraja samoprozvane belle époque”, navodeći primjere “krvavih i uzastopnih deportacija Indijanaca, počevši od one koju je poduzela Jacksonova Amerika (koju je Tocqueville proglasio uzorom demokracije)”.
 
S postupanjem prema crncima u Novom svijetu dostignuti su, što se dehumanizacije tiče, “vrhunci kojima je teško parirati”. Na britanskoj Jamajci “roba bi se prisililo da se olakša u usta robu koji je nešto skrivio, da bi mu se zatim ta usta na četiri-pet sati zašila”. U SAD-u školska su djeca mogla dobiti slobodan dan da bi prisustvovala linčovanju. Jedna knjiga, izašla u Bostonu 1913. godine, u svom naslovu zaziva “krajnje rješenje” (ultimate solution) crnačkog pitanja. Jedan američki istraživač, Ashley Montagu, o rasizmu i nacizmu piše da je “to što se čudovište moglo slobodno kretati svijetom u velikoj mjeri naših ruku djelo (…), i mi smo odgovorni za stravičan oblik koji je poprimilo”. Griješi li autor kad u zaključku poziva da se prestane s lažljivom hagiografijom liberalizma, koja nam se ponovno u visokim dozama servira posljednja tri desetljeća, od početka vladavine Margaret Thatcher?
 
(S francuskog prevela: Mirna Šimat)
Lucien Sève je filozof. Autor je brojnih knjiga u kojima istražuje odnos filozofske antropologije, teorije ličnosti i marksizma.
 

Lucien Sève, https://lemondediplomatique.hr/liberalizam-ideologija-rase-gospodara/

Kako se množio imetak Rockefellera

 
 
„Kako se množi[o] imetak Rockefellera, donijele su jedne američke novine [1916.] slijedeće podatke: 1855. ne posjedovaše ništa; 1865 – 5.000 dolara; 1870. – 50.000 dolara; 1872. – 1 milijun dolara; 1875. – 5 milijuna dolara; 1885. – 100 milijuna dolara; 1899. – 250 milijuna dolara; 1900. – 400 milijuna dolara; 1906. – 615 milijuna dolara. Međutim, porasla je ta svota sigurno već [1916.] za kojih 500 milijuna“.
https://fedora.digitalcommonwealth.org/fedora/objects/commonwealth:vm415j46f/datastreams/access800/content
„Kako je javljao 'Washington Post', u SAD-u je [1916.] bilo ništa manje nego 186 novopečenih dolarskih milijunaša koji su još nedavno bili obični tvornički radnici. Ti su se ljudi velikom smionošću prihvatili ratnih dobava, pa im je uspjelo da od čednih početaka dotjeraju do velikih uspjeha. Prije svega valja spomenuti Johna Jimmya Clippera, namještenika jedne tvornice cipela, kojemu je uspjelo dobiti dobavu vojnih cipela za rusku vladu. Svojim je prvim poslom zaslužio 80.000 dolara i postao tako pravim i gotovim poduzetnikom“.
 
„Napoleonski ratovi [1795.-1810., i kasnije] progutali su golemu svotu od po prilici 3 milijarde engleskih funti (oko 75 milijardi kruna). U Krimskom ratu [1854.-1856.] troškovi obiju ratujućih strana dosegli su 340 milijuna funti (oko 8500 milijuna kruna). Ratovi od 1795. do 1905. godine progutali su zajedno 6.770.000 funti (oko 170 milijardi kruna). Engleski stručnjak H. I. Jennings došao je do zaključka da je I. svjetski rat do kraja prosinca 1915. godine progutao ukupno 8800 milijuna funti (oko 220 milijardi kruna), dakle znatno više nego svi ratovi prethodnih 120 godina zajedno“.
 
„Prema [iz]računu [u]porabe, kao i velikih, srednjih, te malenih topova, stojopušaka i pješačkih pušaka, a k tomu, po francuskom [iz]računu, i njemačke potrošnje, iznosili su [troškovi] u sto dana bitke kod Verduna [u I. svjetskom ratu], izdani za topovsko strjeljivo u novčanoj vrijednosti 80 kubičnih metara zlatnog novca“. (Ilustrovani list, god. III., br. 13., 39., 43., 49., Zagreb, 1916, str. 304., 928., 1024., 1169.).
 

Priredio: Đivo Bašić

Do 1878. Niš i istočna Srbija nikada nisu bili pod vlašću Srbije

 
 
Institut za bugarski jezik u Sofiji je 8. prosinca predstavio kartu bugarskih dijalekata, a cio projekt je financiran iz fonda Europske unije. Međutim, bugarski dijalekt se na ovoj karti nije zadržao u okviru ove države već se proširio i na Makedoniju, Grčku, Albaniju, Tursku, pa i Srbiju. Prema ovoj karti veći dio Balkana govori na nekom od bugarskih dijalekata. Pa tako se u Skoplju govori skopsko-crnogorskim, u Tetovu tetovskim, a u Srbiji moravsko bugarskim dijalektom.
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/qSyk9lLaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvTVdJN01EQV8vNTNmN2Y1ZjY3ODJkNTUyZWMwNzA2YTAyZWQ0NjcwZTcuanBnkZMCzQSwAIGhMAE
To je zasmetalo Srbima pa se pitaju: zna li uopće EU koji je projekt financirala? Činjenica je da prema ovoj bugarskoj mapi makedonski jezik ne postoji, da je Makedonija dio Grčke, i da se na teritoriju Turske, Bugarske, Abanije, Grčke i Srbije govori bugarskim dijalektom. Prema mape se i u okolici Aleksinca, na samo 170 kilometara od Beograda, govori bugarskim dijalektom. „Na ovaj način mapa direktno ili indirektno potiče rasizam i netoleranciju među ovim narodima – reagirala je preko društvenih mreža EFA (Alijansa manjinskih partija u EU-u)“, ljute se i bune u Beogradu.
https://www.google.hr/url?sa=i&rct=j&q=&esrc=s&source=images&cd=&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwi7rNWB3NPdAhVI1hoKHRlPAb0Qjhx6BAgBEAM&url=https%3A%2F%2Fwww.blic.rs%2Fvesti%2Fdrustvo%2Fsvi-pricamo-bugarski-naucna-mapa-koja-tvrdi-da-ceo-balkan-prica-isti-jezik%2Frmytm6n&psig=AOvVaw1033CL0r3H__5tcDm4G2pm&ust=1537881188014304
 
Evo nekih činjenica koje govore da Srbi baš i nisu u pravu. Naime, Huni su Niš zauzeli 441 godine. Razoren je od barbara 448., te 480. Justinijan obnavlja Niš, Avari ga opet ruše.Godine 540. pojavljuju se Slaveni(?). Godine 987. Niš zauzima bugarski car Simeon. U XI. stoljeću ponovio vlada Bizant. Godine 1072. prodiru Mađari. smjenjuje se vlast Mađara (Bela III.) i Bizanta (Manuel, Andronik). Godine 1185. Niš prvi put u srpskim rukama, zakratko. Izak Angel pobjeđuje Stjepana Nemanju. Godine 1196. zauzimaju ga Srbi tek  1241. Stjepan Nemanja se udružuje s Friedrichom
 
Barbarossom protiv Bizanta. Niš pada u turske ruke 1385. i s kratkim razdobljima austrijske vlasti ostaje pod Turcima do 1878. godine. I onda se svojata pola svijeta i gađa se s niškim padežima. (t.t.)

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Srijeda, 24/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 936 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević