Get Adobe Flash player
SNV Novosti - oaza mržnje u Hrvatskoj

SNV Novosti - oaza mržnje u Hrvatskoj

Samo kretenska i samoubilačka država može tolerirati ovakav napad na...

Mogući novi referendum opasnost po centralizaciju države

Mogući novi referendum opasnost po centralizaciju države

Suvišno je trošiti energiju na referendum o preferencijalnom...

Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada

Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada

Njegova vizija ujedinjenog kršćanstva pokazala se sve više...

  • SNV Novosti - oaza mržnje u Hrvatskoj

    SNV Novosti - oaza mržnje u Hrvatskoj

    četvrtak, 11. rujan 2014. 14:57
  • Večernji list ima priliku dodijeliti nagradu najgorem od najgorih novinara

    Večernji list ima priliku dodijeliti nagradu najgorem od najgorih novinara

    četvrtak, 11. rujan 2014. 08:17
  • Mogući novi referendum opasnost po centralizaciju države

    Mogući novi referendum opasnost po centralizaciju države

    srijeda, 10. rujan 2014. 20:02
  • Današnje muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma, terorizma i islamizacije u svijetu

    Današnje muslimansko političko i vjersko vodstvo u službi je turcizma,...

    četvrtak, 11. rujan 2014. 08:07
  • Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada

    Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada

    srijeda, 10. rujan 2014. 15:22

Prodaja oružja i tajne službe

 
 
Njemački proizvođači oružja moraju dobiti dozvolu vlade kad žele prodati oružje u inozemstvo. To znači da zastupnici Bundestaga o tome ne trebaju znati gotovo ništa i zato su se požalili Ustavnom sudu. Naravno, kad je riječ o izvozu oružja u neku zemlju NATO-a, odnosno saveznicu Njemačke, dozvola za izvoz je u pravilu tek formalnost. Ali miroljubive zemlje ionako rijetko kupuju oružje i tako onda i ima problema kod pitanja, čija vojska će koristiti to oružje koje je proizvedeno u Njemačkoj i protiv koga?
http://img.welt.de/img/deutschland/crop102077668/3708722183-ci3x2l-w620/ks-Bundesrat-DW-Politik-Berlin.jpg
Ovaj spor koji se od 15. travnja 2014. našao pred njemačkim Ustavnim sudom bio je izazvan medijskim napisima koji su 2011. javljali o prodaji 200 najsuvremenijih njemačkih tenkova tipa Leopard 2 Saudijskoj Arabiji. Problem je bio što je Saudijska Arabija aktivno pomagala vlastodršcima Bahreina u gušenju tamošnjih prosvjeda i bila je barem teoretska mogućnost da će se prosvjednici u tom sultanatu morati suočiti s tenkovima "Made in Germany". Zato je i više zastupnika oporbe u Bundestagu htjelo znati detalje o tom izvozu tenkova u Saudijsku Arabiju. Ali, obzirom da je uobičajena diskrecija u poslovima s oružjem, njemački Ustav predviđa da o takvim poslovima odlučuje Vlada.
 
Ako je pak slučaj osobito osjetljiv, onda odlučuje Vijeće za nacionalnu sigurnost koje čine glavni ministri: osim kancelarke i njenog zamjenika, tu je i predsjednik Ureda kancelarke i ministri vanjskih i unutarnjih poslova, kao i ministri pravosuđa, financija i ministar razvoja. Njihove sjednice su tajne i samo jednom godišnje objavljuju općenite informacije o izvozu njemačkog oružja u inozemstvo. Ali zastupnicima stranke Zelenih je to ionako previše ekskluzivan klub bez ikakvog sudjelovanja oporbe koji odlučuje o prilično važnim pitanjima. Za zastupnika Christiana Ströbelea je tu i pitanje legitimnosti tog osobitog Vijeća: "U Ustavu ne piše samo da Njemačka ne smije sudjelovati u napadačkom ratu, nego i da o takvim osjetljivim pitanjima mora odlučiti Vlada", smatra Ströbele, a ne nekakvo "tijelo koje zasjeda u tajnosti".
 
Ovom političaru su se priključile i njegove dvije kolegice iz stranke Zelenih, Claudia Roth i Katja Keul u tužbi pred Ustavnim sudom. Oni ističu i činjenicu kako je Njemačka parlamentarna demokracija i kako zastupnici imaju pravo i dužnost znati baš sve relevantne činjenice, pa i kamo odlazi oružje koje je proizvedeno u Njemačkoj. Utoliko traže barem preciznija izvješća i svakako takva koja su još aktualna, dakle gdje oružje nije već odavno stiglo na odredište.
 
Ustavni sud je ovog utorka tek saslušao argumente i odluka se očekuje možda tek na ljeto. Jer pitanje nije baš sasvim lagano: Vlada ustraje na činjenici kako izvoz oružja pripada u osnovne djelatnosti izvršne vlasti, dakle njemačke vlade, a to piše i u Ustavu. Tajnost je potrebna ne samo zbog vanjskopolitičkih razloga, nego i proizvođači imaju svoje poslovne tajne koje ne žele da se vješaju na sva zvona.
 
Utoliko nije niti na Ustavnom sudu da piše nove odredbe, nego da tumači postojeće - i tu se sve čini jasno. Vijeće za nacionalnu sigurnost je svojevrsno operativno tijelo Vlade u kojem praktično uvijek sjede i ministri koalicijskih partnera, ali niti Ustav ne piše da o tome trebaju znati i raspravljati preko 600 zastupnika Bundestaga. Ustavni sud može dati mišljenje što bi se moglo poduzeti kako bi se izbjegli ovakvi sporovi, a i predstavnik vlade na raspravi pred Sudom se pokazao spreman na nagodbu. Njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere je pristao izvještavati Parlament u mnogo manjem vremenskom odmaku od kada je nekakav izvoz oružja odobren, jer i on se slaže kako je Bundestag i pitanja zastupnika "važan instrument nadzora parlamentarne demokracije".
 

M. Rieber SWR i A. Šubić, DW

Subverzija iznutra – a ne napad izvana

 
 
Subverzija iznutra – a ne napad izvana – najdraža je tehnika ruskoga predsjednika u kontroli događaja u Ukrajini. Kada invazija nije invazija? Preko istočne ukrajinske granice nisu se kotrljali ruski tenkovi i nikakve pješačke postrojbe ne pustoše postindustrijske ostatke Donbasa, a Kremlj je ipak uspio de fakto preuzeti kontrolu nad nizom gradova u susjednoj državi.
http://www.globalsecurity.org/military/world/ukraine/images/ukraine-map-3.gif
Tajanstvena operacija u istočnoj Ukrajini otkriva mnogo o temperamentu predsjednika Putina. Narediti konvencionalnu vojnu invaziju – neku vrstu obrnute Operacije Barbarossa – bilo bi previše očito za tog KGB-ovog diplomca. Dok se NATO-ovo zapovjedništvo ljutilo zbog prisutnosti 35 do 40 tisuća ruskih vojnika na ukrajinskoj granici, on je odabrao suptilniju metodu prisile. Subverzija iznutra – a ne napad izvana – najdraža je Putinova tehnika kontrole događaja u Ukrajini. Još bi moglo doći do prave invazije, ali zasad je Kremlj odabrao nejasan rat koji može poricati.
 
Prvi stupanj ove operacije počeo je prije deset dana kada su naoružani ljudi zauzeli vladine zgrade u Harkivu, Luhansku i Donjecku, glavnim gradovima triju ukrajinskih regija u kojima žive velike ruske manjine. Onda je u subotu kampanja naglo eskalirala. U roku od 24 sata naoružani ljudi zauzeli su policijske postaje i druge službene zgrade u šest gradova u regiji Donjeck. Njihov način postupanja izazvao je usporedbe sa sudbinom Krima koji je pod rusku kontrolu pao za nekoliko dana u veljači. Kao i na Krimu, ljudi u prethodnici tih napada mahali su ruskim zastavama. A što se tiče cilja, tražili su potpunu autonomiju svojih regija – ili odmah ujedinjenje s Rusijom. Ministar vanjskih poslova William Hague jučer je eksplicitno usporedio zbivanja s onima na Krimu, rekavši da su se „snage“ u istočnoj Ukrajini „ponašale točno kao i one na Krimu za koje se poslije pokazalo da su ruske snage“.
 
Hoće li dakle Ukrajina poći putem Krima i završiti kao još jedna ruska regija ili Putin igra rafiniraniju igru? Nitko ne sumnja u to da je već postigao svoj prvi cilj, naime doveo ukrajinsku postrevolucionarnu vladu u nemoguću dilemu. Ako novi čelnici odgovore na njegov izazov i pošalju vojsku da vrati zauzete gradove i državne zgrade, mogli bi smrtno stradati Rusi – a Putin bi dobio svoju izliku za pravu invaziju. Sat za satom ruska televizija emitira propagandu o tome kako je u Ukrajini zavladao građanski rat, a revolucija u veljači na vlast dovela „fašiste“ i „ekstremiste“. Putin bi svaki krvavi incident smatrao dokazom. Kad bi odlučio izvršiti invaziju, napad bi prikazao kao jedini način smirivanja kaosa nadajući se da će svijet zaboraviti njegovu ulogu u njegovu nastanku.
 
Ako pak ukrajinski čelnici budu ignorirali provokacije i ostavili da gradovi kao što je Slovjansk padnu u ruke neprijatelja, onda će središnja vlada neprestano gubiti kontrolu nad  istokom. Skupine maskiranih ljudi zauzimat će jedan grad za drugim, karta će ostati ista, ali zapravo će granica između Rusije i Ukrajine potonuti kako Kremlj bude i dalje provodio puzeću aneksiju velikih dijelova susjedne države, zgradu po zgradu, grad po grad. Teoretski je vlada u Kijevu već odlučila. U nedjelju je predsjednik Oleksandr Turčinov naoružanim ljudima dao vremena do jučer da napuste zauzete zgrade ili će se suočiti s „antiterorističkim operacijama“. Ali taj je ultimatum istekao bez ikakve akcije, što znači da se Turčinov i njegovi kolege još bore sa svojom dilemom. Ne će razočarati Putina. On je svojim  protivnicima pažljivo ostavio izlaz: mogu umaknuti svojim nevoljama tako da čine točno ono što im on kaže.
http://cdn1.independent.ie/incoming/article29847719.ece/de16a/ALTERNATES/h342/Putin+Ukraine+Deal+App.jpg
Viktor Janukovič i Vladimir Putin
 
Rusija je već jasno rekla što su njezini ciljevi u Ukrajini. Kremlj želi da zemlja dobije novi ustav koji će istočnim regijama dati punu autonomiju. Rusija osim toga traži da novi dogovor jamči nesvrstan status Ukrajine – drugim riječima zauvijek isključi članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. Svi zajedno, ti bi diktati jamčili da će Ukrajina ostati čvrsto u orbiti Moskve. Putin se nada da je varkama prošlih nekoliko dana stekao moć da ukrajinske čelnike prisili da čine što on hoće. „Dvije su moguće interpretacije ovih događaja“, kaže Alex Pravda, specijalist za Rusiju u St.Antony's Collegeu u Oxfordu. „To je ili dugoročna strategija podjele Ukrajine. Ili niz taktičkih poteza zamišljenih da povećaju utjecaj nad  Kijevom. Mislim da je ovo potonje.“
  
Ali Putin se izlaže rizicima. Prvi je to da bi ukrajinski čelnici mogli na silu odgovoriti silom. Ako silom vrate grad i pritom  smrtno strada desetak Rusa, Putin bi se mogao naći pod pritiskom da uzvrati, bilo to dio njegova plana ili ne. „Više od pet do deset žrtava  bilo bi stanje kojim bi teško upravljao“, kaže Pravda. „Pokušava stvoriti kaos u kojem on drži kontrolu, ali to je velik rizik.“ Osim toga, ljudi u istočnoj Ukrajini možda se neće ponašati onako kako se Putin nada. Ako je želio izazvati snažno raspoloženje javnosti protiv revolucionara u Kijevu, onda još nije uspio. U okupaciju je neposredno uključeno svega nekoliko stotina ljudi, a podupire ih relativno skroman broj prosvjednika.
 
Za razliku od Krima u istočnoj Ukrajini Rusi su manjina, iako ih u Donjeckoj regiji ima 38 posto.  Unatoč tome ankete pokazuju da je podrška priključenju Rusiji stvar manjine. Više od 83 posto glasača u Donjecku podržalo je neovisnost Ukrajine na referendumu koji je pratio raspad Sovjetskog saveza u prosincu 1991. Daleko je dakle od očitog to da Putin radi uz podršku javnosti. Ako napadne, stanovnici istočne Ukrajine mogli bi započeti vječiti partizanski rat čak i ako on postigne konvencionalnu vojnu pobjedu. Postoji, međutim, još važnije pitanje. Što su točno Putinovi dugoročni ciljevi? U govoru u kojem prošli mjesec  najavio povratak Krima Rusiji osudio je nepravde poretka nakon hladnog rata nametnutog njegovoj zemlji u trenutku najveće slabosti. Oduševljenim slušateljima obećao je da će ispraviti te nepravde i vratiti Rusiji njezinu veličinu.
 
Jasno je da je ta ambicija uključivala Krim. No zahtijeva li i nasilno novo crtanje karte istočne Ukrajine da bi se dijelovi s ruskom većinom priključili matici? A što je s baltičkim državama koje su sve članice NATO-a i EU-a, a istodobno imaju značajne ruske manjine? Ako Putin želi promijeniti svijet koji je nastao nakon pobjede Zapada u hladnom ratu, gdje će točno završiti njegova misija? Možda ga uistinu zanimaju samo slavenske zemlje starog Sovjetskog Saveza, naime Rusija, Ukrajina i Bjelorusija. Jednako je tako moguće da ne zna odgovor na to pitanje. Sudbina Ukrajine u tjednima pred nama otkrit će   koliko je daleko Putin spreman ići u obnovi ruske veličine.

 

David Blair, The Daily Telegraph, London

Ima li Putin 28 milijardi dolara!?

 
 
Procjenjuje se da je Vladimir Putin „sakupio“ bogatstvo u vrijednosti od najmanje 28 milijardi dolara i to pomoću mita od gradnje objekata Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, potom udjela u ruskim nekretninama i energetskim divovima, a svi ti „poslovi“ vuku korijenje još iz kasnih 1990-ih. Putin i njegov uži krug smatra da se radi o najnormalnijem poslovanju. Ruski šef države se prvi put u posljednjih deset godina suočio sa čvršćim stavom Zapada nakon aneksije ukrajinskog poluotoka Krim.
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTnMKAj2wBZg-tm8eGWDBLKhXn7ji4q3z-ciaSOP0XyjIrJXkY5
U prošlosti je Obamina administracija nametnula zabranu kritičkog izvještavanja političkog, obavještajnog i pravnog sustava, a u okviru politike popravljanja ili „resetiranja" odnosa s Rusijom, piše Gertz. Nakon aneksije Krima i novih vojnih prijetnji prema Ukrajini, Washington je prošli mjesec usvojio financijske sankcije protiv Putinova režima. Ministarstvo financija  je 20. ožujka  nametnulo  financijske sankcije za 16 ruskih dužnosnika povezanih s Putinovom korumpiranom financijskom mrežom, kao i za Banku Rusije, preko koje Putin i njegovi bliski suradnici peru novac i vode poslove.  
 
Korupcijsku mrežu čine Putin i njegov najuži krug partnera, od kojih su mnogi bivši KGB-ovci i pripadnici obavještajnih službi, poput samog Putina. Ta je mreža dodatno proširena kada je Putin ponovno zasjeo u predsjedničku fotelju 2012. "Korupcija nije prestala biti problem u Rusiji, postala je sustav. Njene metastaze su paralizirale društveni i gospodarski život zemlje. Godišnji promet od korupcije u Rusiji je 300 milijardi dolara", smatra jedan od istaknutijih opozicijskih ličnosti.
 
Bivši potpredsjednik vlade  Boris Njemcov za  Radio Slobodna Europa / Radio Liberty izjavio je da su ključne figure koje povezuju Putina s milijardama korupcijskih dolara uglavnom nepoznate većini Rusa. "Ono što ruska javnost  ne zna jest to  da su se ti Putinovi prijatelji "obogatili, ne zato što je netko od njih stvorio facebook ili Google, ili nešto treće, već svoje bogatstvo zahvaljuju državi i državnoj imovini", ističe Njemcov. Ove online novine citiraju izvore neimenovanih američkih dužnosnika koji tvrde da ima još onih koje sankcije Ministarstva financija nisu ni dotaknule.
 
- Procjenjuje se da Putin kontrolira 37 posto dionica u naftnoj i plinskoj tvrtki Surgutnjeftegaz; ima 4,5 posto udjela u Gazpromu; i 50 posto u naftom trgovačkom  poduzeću Gunvor. Putin je dobio novac od Gunvora preko svog suradnika, Genadija Timčenka, jednog od sankcioniranih, a za kojeg se kaže da je "izravno povezan s Putinom".
 - Putin i njegovi suradnici, prema pisanju Freea Beacona, ukrali su između 25 i 30 milijardi dolara iz sredstava namijenjenih razvoju Sočija za Olimpijske igre.
 - Putin je, nedopušteno, iz tih fondova sredstva trošio na luksuz, uključujući tu kupnju 20 stanova, 58 aviona i četiri jahte.
 - Putin kontrolira najveću energetsku tvrtku u svijetu, Gazprom, koji je osnovan 1989, kada su sva sredstva od Ministarstva plinske industrije Sovjetskog Saveza prebačena u privatni koncern. Kroz Gazprom, Putin je pronevjerio sredstva od kapitalnih rashoda tvrtke od oko 52 milijarde dolara, pišu ove internetske novine.  
 
Putin je također unovčio svoju poziciju u rusko–njemačkoj tvrtki Saint Petersburg Real Estate Holding Co, kao savjetodavni član odbora, i to  prije nego je postao  predsjednik. Tvrtka, poznata po svom ruskom akronimu SPAG, bila je povezana s operacijama ruskog i kolumbijskog organiziranog kriminala, te pranju novca u Lihtenštajnu. Okidač korupcijskih akcija je zadruga Ozero Dača, stambena zadruga koju su osnovali Putin i njegovi prijatelji 1996., a koja se nalazi u sjevernom obalnom predgrađu St. Petersburga. Ruska korumpirana elita pod Putinom je zato prozvana „jezerskom korporativnom grupom“ (ozjero u prijevodu znači jezero).
 
Jedan od suosnivača zadruge, Vladimir Jakunjin, sankcioniran od strane američkog Ministarstva financija, aktualni je šef Ruskih državnih željeznica i "bliski pouzdanik Vladimira Putina". Jakunjin je za Putina ključna financijska figura, osoba koja je osnovala  veliko poslovno carstvo izvan Rusije, a također je direktor Gunvora.
 - Putin i Gazprom su povezani preko Sergeja Fursenka, koji se također nalazi na američkoj listi sankcija. Fursenko je šef Gazpromove podružnice - Motorno gorivo, a bio je  član Putinova vijeća za športski razvoj. Andrej Fursenko, njegov brat, također je Putinov suradnik. Pomogao je u pokretanju Ozjero korporacije, i bio je na čelu dva ruska ministarstva od 2002.
 - Putinov osobni bankar, službena osoba koja najviše zna o Putinovu nezakonito stečenom bogatstvu i korupciji je Jurij Kovaljčuk, koji je najveći dioničar Banke Rusija, jedine institucije pogođene američkim sankcijama. Kovaljčuk kontrolira banku, te ga se opisuje kao Putinova "blagajnika".
http://www.globalist.it/QFC/NEWS_61204.jpg
- Vjeruje sa da Putin ima koristi od još jednog posla, a koji uključuje Vladimira Smirnova, koji vodi nuklearnu izvoznu tvrtku pod nazivom Tečsnabexport koja je povezana  s nezakonitim izvozom polonija - otrova koji koriste ruske obavještajne službe i kojim je ubijen  KGB-ov prebjeg Aleksandar Litvinenko u Londonu 2006. Smirnov, direktor SPAG-a, okoristio se Putinovim dekretom iz 1996., koji je njegovoj tvrtki Petersburg goriva Co, dao monopol na maloprodaju benzina u St. Petersburgu, što mu je omogućilo da nagomila ogromno bogatstvo. Smirnovljev partner u benzinskom poslu je bio Vladimir Kumarin, šef Tambov Ganga, skupine koja se bavila organiziranim kriminalom.
 
- Druga dva ključna Putinova partnera su Nikolaj Patrušev, bivši šef  Federalne službe sigurnosti, FSB-a, a trenutačno čelnik ruskog Vijeća za sigurnost, ključnog tijela u kreiranju politike Kremlja; i Viktor Čerkesov, bivši KGB-ov dužnosnik koji je nekada vodio rusku Agenciju za borbu protiv droge. On je trenutačno na čelu ruske Savezne agencije za nabavu vojne i posebne opreme. I Patrušev i Čerkesov su povezani s Putinom kroz Ozero zadrugu.
 
- Još jedna važna figura u Putinovoj korupcijskoj mreži je Nikolaj Šamalov, glavni dioničar Banke Rusija koji je formalni vlasnik "Putinove palače“, velike rezidencije na Crnom moru, u blizini Krasnodara. Šamalov sin Jurij je predsjednik najvećeg ruskog mirovinskog fonda Gazfond, kojeg je Gazprom 2006. prodao osiguravajućem društvu SOGAZ. Taj fond kontrolira Banka Rusije.
 
Rusko ministarstvo vanjskih poslova je ovog tjedna zaprijetilo, istina još uvijek, neodređenom odmazdom protiv banke JP Morgan Chase nakon što je ta banka, u skladu s američkim financijskim sankcijama, privremeno blokirala prijenos sredstava iz ruskog veleposlanstva u Astani, glavnom gradu Kazahstana, na SOGAZ. Glasnogovornik ruskog Ministarstva vanjskih poslova akciju američke banke je ocijenio "apsolutno neprihvatljivom, protuzakonitom i apsurdnom". U priopćenju iz Moskve se još kaže kako „Washington mora razumjeti: bilo kakva neprijateljska akcija protiv ruske diplomatske misije, ne samo da predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava, već će prouzročiti mjere odmazde koje će utjecati na rad američkog veleposlanstva i američkih konzulata u Rusiji". JP Morgan Rusija je preko glasnogovornice priopćio da se nakon analize "obrađuje ova transakcija", pišu neprofitne online novine Washington Free Beacon.
 

Bill Gertz, Radio Slobodna Europa

Anketa

Tko je kriv za raspad Laburista?

Srijeda, 17/09/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1044 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević