Get Adobe Flash player
Što je muškarac bez kante?

Što je muškarac bez kante?

Ideologija opakog nasilja orjunaša Jurice...

Sramni potezi izdajničke vlasti

Sramni potezi izdajničke vlasti

Odnos jugokomunističkih ideologa prema vrijednostima...

Ponižavanje hrvatske zastave tamburašenjem o njoj

Ponižavanje hrvatske zastave tamburašenjem o njoj

Zastavu tražili svi oni koji ju nikada ne bi stavili na vidno...

Na grobu Blage Zadre

Na grobu Blage Zadre

U očima mi je živa slika Roberta...

Šešelj nije luđak nego monstrum iz laboratorija velikosrpstva

Šešelj nije luđak nego monstrum iz laboratorija velikosrpstva

Obraćanje ministra Matića Šešelju na srpskom nedopustivo je...

  • Što je muškarac bez kante?

    Što je muškarac bez kante?

    srijeda, 19. studeni 2014. 20:06
  • Sramni potezi izdajničke vlasti

    Sramni potezi izdajničke vlasti

    ponedjeljak, 17. studeni 2014. 17:39
  • Ponižavanje hrvatske zastave tamburašenjem o njoj

    Ponižavanje hrvatske zastave tamburašenjem o njoj

    četvrtak, 20. studeni 2014. 14:03
  • Na grobu Blage Zadre

    Na grobu Blage Zadre

    četvrtak, 20. studeni 2014. 14:00
  • Šešelj nije luđak nego monstrum iz laboratorija velikosrpstva

    Šešelj nije luđak nego monstrum iz laboratorija velikosrpstva

    petak, 21. studeni 2014. 15:38

Kina traži svoj dio dominacije u Aziji

 
 
Izazivanjem američkih saveznika Peking prisiljava Washington da bira između toga da napusti svoje prijatelje ili ide u rat s Kinom. I jedni i drugi vjeruju da će oni drugi odustati. No velika je vjerojatnost da su oboje u krivu. Najbolji američki potez je promijeniti igru ​​u Aziji, ponuditi podjelu moći ako se Kina bude ponašala odgovorno. 
http://4.bp.blogspot.com/-jEqHJJhHsZM/UoKzSAcmPNI/AAAAAAAAT38/DmB6IguH8J0/s1600/USA+Asia.jpg
Mnogi smatraju da je teško razumjeti zašto se Kina  ponaša tako agresivno sa svojim  teritorijalnim pretenzijama u Istočnom i Južnom kineskom moru. Što se čelnici u Pekingu nadaju postići udaljavanjem svojih susjeda i potkopavanjem stabilnosti u regiji? Njihovo razmišljanje je zapravo jednostavno. Kina želi mnogo veću moć i utjecaj u Aziji nego što je imala posljednjih nekoliko stoljeća. Da bi Kina bila jača, Sjedinjene Države moraju oslabiti. Oni znaju da je američka pozicija u Aziji izgrađena na mreži saveza i partnerstva s mnogim kineskim susjedima, uključujući Japan, Filipine i Vijetnam. I vjeruju da je slabljenje tih odnosa  najlakši način da se oslabi  snaga SAD-a u regiji. Oni također znaju da je, ispod kitnjastih diplomatskih fraza, temelj ovih saveza i partnerstva povjerenje koje američki azijski prijatelji imaju da ih SAD može i želi  zaštititi od kineske sile. Dakle, najlakši način da Peking  oslabi  snagu Washingtona u Aziji jest da potkopa to povjerenje.
 
Korištenjem izravnog oružanog pritiska u tim sporovima Kina čini da njezini susjedi više žele američku vojnu potporu, a istovremeno čini da je Amerika manje spremna dati je, jer je jasan rizik od izravnog američko-kineskog sukoba. Drugim riječima, suočavajući američke prijatelje sa silom, Kina  suočava Ameriku s izborom između napuštanja svojih prijatelja i sukoba s Kinom. Peking se kladi da će se, suočena s ovim izborom, Amerika  povući i ostaviti svoje saveznike i prijatelje bez potpore. To će oslabiti američke saveze i partnerstva, potkopati američku moć u Aziji, i povećati moć Kine.
 
Otkad je predsjednik Obama najavio "okretanje" Aziji, Kina testira američku spremnost da podrži svoje saveznike u prijeporima zbog plićaka  Scarborough otoka Senkaku/Diaoyu. Do svog azijskog putovanja u travnju Obama je izgledao  sklon odustati od američkih obveza, ali njegove hrabre riječi u Tokiju i Manili ukazuju na to da je ponovno odlučan  zauzeti čvrsti stav. Sada možemo očekivati ​​da će Kina testirati ovu obnovljenu odlučnost primjenom većeg pritiska. To Peking čini danas u vodama Vijetnama. Naravno, to je za Kinu rizično. Ona se ne želi sukobiti s Amerikom, tako da mora biti uvjerena u prosudbu da će se Amerika povući i napustiti svoje prijatelje, a ne  ući u sukob s Kinom. Ovo povjerenje odražava dvije ključne prosudbe kineskih čelnika.
 
Prvo, oni vjeruju da nove kineske vojne sposobnosti mogu spriječiti  laku američku pobjedu u pomorskom sukobu u istočnoazijskim vodama. Oni također znaju da SAD ne može prevladati u tim vodama bez pokretanja velike kampanje protiv kineskog teritorija. Takvi napadi očito bi značili opasnost velike eskalacije, koja se možda  ne bi zaustavila ispod nuklearnog praga. Tako kineski čelnici misle da će njihovi američki kolege shvatiti da je rat s Kinom i danas takav da Amerika ne može biti sigurna da će u njemu pobijediti. Drugo, Peking smatra da vaga preteže na kinesku stranu. Washington  jasno želi sačuvati svoju ulogu u Aziji, ali Peking je još odlučniji  povećati moć na uštrb Amerike. To čini  Kineze uvjerenima da američki čelnici neće pretpostaviti da će Kina prva posustati  u krizi.
 
Nažalost, u Washingtonu vlada konsenzus da Peking nije uistinu ozbiljan kad je riječ o osporavanja američkog vodstva u Aziji, jer nije spreman riskirati sukob s Amerikom koji će sigurno izgubiti. Ako su u pravu, onda  je  ponašanje Kine očito glupo. No, prilično sam siguran da nije. I Washington i Kina stalno povećavaju uloge u svom rivalstvu, jer kinesko provociranje američkih prijatelja i saveznika postaje flagrantno, a američka odlučnost da će ih podržati sve kategoričnija. Obje zemlje vjeruju da to mogu činiti nekažnjeno, jer obje vjeruju da će se druga strana povući kako bi se izbjegao sukob. No vjerojatnost da su obje u krivu zabrinjavajuće je velika.
 
Srećom, tu je još jedna mogućnost: Amerika i Kina  mogle bi pronaći način da podijele moć u Aziji. To će za obje strane biti teško, ali moglo bi se dogoditi ako  obje strane shvate da ne mogu dominirati u Aziji  ako su jedna protiv druge. Naravno, Amerika takvo što nikad dosad nije učinila. No Amerika se nikada dosad nije  bavila zemljom tako bogatom i moćnom kakva će Kina vjerojatno postati. Kako  Amerika može ne dijeliti moć s Kinom ako želi ostati u Aziji i izbjeći jačanje rivalstva s ovom impresivnom zemljom?
 
Najbolji američki potez bio bi promijeniti igru ​​u Aziji, tako da ponudi podjelu moći ako se Kina bude ponašala odgovorno. Pokretanje i učvršćivanje takvog odnosa podjele moći  zahtijevalo bi pravu državničku vještinu  američkih čelnika. Kina će morati prihvatiti nastavak snažne američke nazočnosti u Aziji i pridržavati se osnovnih normi, kao što je nekorištenje sile protiv svojih susjeda. I Amerika će morati  Kinu smatrati ravnopravnom,  poštivati kineske interese  kako ih Kina vidi, i više ne preuzimati status regionalnog lidera. Ne možemo biti sigurni kako će izgledati podjela moći s Kinom, kakav će točno biti taj odnos i hoće li se on ostvariti. No možemo biti sigurni da bi jedina izgledna alternativa dovela do katastrofe.
 

Hugh White, The Christian Science Monitor, SAD

Niti Al-Qa'ida nije zadovoljna

 
 
Što se događa u Iraku? Zašto islamisti kontroliraju sve više gradova na sjeveru i istoku Iraka? Zašto je Vlada u Bagdadu bespomoćna i ne zna što bi? Puno je pitanja bez odgovora. Nakon što je građanski rat u Iraku završio 2008., suniti su se osjećali poraženima i neprestano su prosvjedovali protiv vlade u Bagdadu u kojoj prevladavaju šijiti. Rezultat toga je da Al-Qa'idina podružnica osvaja na sjeveru i istoku zemlje jedno mjesto za drugim.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/de/Territorial_control_of_the_ISIS.svg/628px-Territorial_control_of_the_ISIS.svg.png
Sjeverom Iraka sada vladaju borci milicije Islamska država u Iraku i Siriji, kratko Isis. Osvojili su Mosul s 1,7 milijuna stanovnika kao i druge gradove na sjeveru Iraka. Kontroliraju sve veće područje. Isis je na neki način zaostatak velikog ustaničkog pokreta koji je nastao nakon rata s SAD-om 2003. jedna skupina tada je bila iračka Al-Qa'ida. Iz nje je proizašao Isis.  
 
Osim Al-Qa'ide postojale su neke veće skupine s više desetaka tisuća ljudi koje su se borile protiv Amerikanaca. Njih nakon toga nije bilo. Iračka Al Kaida još je bila prisutna. Ali, kako se vjerovalo, znatno oslabljena. Ta skupina je sada tako jaka jer su njezini protivnici, vlada u Bagdadu i vojska, tako slabi. Vlada premijera Nurija al-Malikija početkom 2012., a zapravo i prije toga, učinila je pogrješno sve što se može učiniti pogrješno. Maliki je šijit i pokušao je spriječiti sudjelovanje sunita i sekularista u vladi. Od 2012. to je sasvim prepoznatljivo, kada je njihova  zajednička Iračka lista pobijedila na izborima. Šijitske su stranke, međutim, zajedno uspjele spriječiti da oni postave premijera. Dakle, Vladi nedostaje podrška sunitskog stanovništva.
 
Vlada u Bagdadu već odavno nema kontrolu nad nekim gradovima, primjerice Faludžom i Ramadijem s većinskim sunitskim stanovništvom. Ni Mosulom se već duže vrijeme nije moglo upravljati, Isis tamo čak ubire porez. Bagdad više ne dobiva nikakve informacije. A u borbi protiv skupina kakve su Al-Qa'ida i Isis to je alfa i omega. To su Amerikanci shvaćali i stanje je stoga od 2006. bolje kontrolirano. Od njihova povlačenja vlada je tamo donekle bez uvida. To je jedan od ključeva ako se želi shvatiti što se tamo događa. 
http://cdn.static-economist.com/sites/default/files/imagecache/original-size/images/print-edition/20140111_MAM962.png
Suniti u većini nisu prijatelji Al-Qa'ida ili Isisa, ali su neprijatelji vlade. Oni mrze Malikija i cijeli njegov aparat. Stoga se većinom drže postrance i samo pokušavaju preživjeti. To je dovoljno da relativno malena organizacija kao Isis s nekoliko stotina boraca pregazi milijunski grad kao što je Mosul. Među sunitima u Iraku ustanak braće po vjeri u Siriji pobudio je nadu da će uz podršku nove, sunitske vlade u Damasku porasti njihovo značenje. To je potaknulo njihov otpor Bagdadu. Međutim, nada da će Asad pasti sada je malena. Isis želi prevladati granice među dvjema državama. Cilj im je kontrola nad regijama s većinskim sunitskim stanovništvom na zapadu i sjeverozapadu Iraka i na sjeveru i sjeveroistoku Sirije. U Siriji već kontroliraju teritorij do turske granice – ali protiv volje drugih sirijskih ustanika. Od njih se distancirala i sama Al-Qa'ida jer šire razdor među islamističkim skupinama u Siriji. Isis je u Siriji izoliran. Stanje u Siriji nema još odlučujući utjecaj na stanje u Iraku – iako Bagdad tvrdi drukčije.
 
Bagdad vjerojatno dugo ne će moći dovesti pod svoju kontrolu pogođene regije. Postoji opasnost da će se tamo dugoročno razviti prostor bez države i prava u kojem će djelovati Isis. Vlada će teško tolerirati da Isis drži drugi najveći grad u Iraku Mosul. Ali vojska očito nije dovoljno motivirana za borbu kojom bi se grad vratio. Bagdad bi mogao prihvatiti stanje. Vojska bi mogla kao u Faludži koristiti topništvo, što bi dovelo do velikog broja  žrtava, i među civilima, i izazvalo veliko kretanje izbjeglica. Možda će više koristiti šijitske milicije. One su vrlo motivirane i lojalne. Ali to bi moglo dovesti do građanskog rata.
 
Vlada se mora približiti sunitima i sekularistima kako bi politički izolirala Isis. Ali politika pridobivanja stanovništva sigurno nije dovoljna da bi se vratila kontrola. Isisovi borci vojni su čimbenik protiv kojega se treba boriti. Kako se to radi, pokazao je SAD. Isis ne želi igrati ulogu samo u Iraku i Siriji, nego po cijelom svijetu. A Irak nije jako daleko od Europe. Al Kaidina podružnica i za nas je vrlo konkretna opasnost. To je pokazao napad u Židovskom muzeju u Bruxellesu s tri mrtva. Taj je napad izveo pripadnik Isisa.   
 

Goran Bradović

Putin jedno govori, drugo radi

 
 
Ima još mnogo načina na koji se Rusija može miješati u prilike u Ukrajini. Međutim, izborom Petra Porošenka za šefa države na proteklim izborima Kyiv je učinio korak prema političkoj stabilizaciji, kaže za RSE Edward Lucas, urednik britanskog The Economista i dugogodišnji dopisnik ovog lista iz Moskve.
http://www.lithuaniatribune.com/wp-content/uploads/2013/10/Edward-Lukas-DELFI-Photo-by-A.-Did%C5%BEgalvis.jpg
• Kako ocjenjujete ishod predsjedničkih izbora u Ukrajini?
- Oni su se prilično razlikovali u odnosu na izbore u Rusiji jer nismo znali na početku kampanje tko će pobijediti. Postojala je istinska mogućnost izbora. Porošenko je potukao do nogu Juliju Timošenko, ali nije neuobičajeno u demokracijama da se uvjerljivo pobijedi. Dakle, ovakav ishod izbora u Ukrajini ozbiljan je izazov Putinovoj ideji upravljane demokracije. Ovo je bila nedirigirana demokracija. Važno je i da je ultradesnica pretrpjela izborni krah, tako da je potpuno besmislena tvrdnja da Ukrajinom vladaju fašisti. Njome će upravljati političar koji pravi čokolade. Dakle, uvjerljiv poraz ultradesničarskih organizacija “Desni sektor” i “Sloboda” je snažan kontraargument protiv nastojanja Kremlja da sotonizira Ukrajinu.
 
• Utječe li neodržavanje izbora u većem dijelu Donjecke i Luhanske regije na istoku na njihovu legitimnost?
- To je samo dio istoka Ukrajine. Ako izuzmemo Krim kao izgubljen slučaj, u dvije provincije u kojima je glasanje ozbiljno ometano živi svega 10 posto stanovništva. Dakle, u 90 posto zemlje izbori su protekli bez teškoća. Međutim, čak i u ove dvije provincije, u kojima je bilo problema, izlaznost je bila veća nego na mnogim američkim izborima. Za europske standarde izlaznost je impresivna. Stoga će Rusija teško moći tvrditi da je to fašistički prevrat. No, iako je nužan, ovo nije i dovoljan uvjet da Ukrajina ponovo čvrsto stane na svoje noge, odnosno da se stabilizira situacija. Gospodarsko stanje je očajno, tu su i ključna ustavna pitanja koja treba riješiti, zatim održavanje parlamentarnih izbora, nakon čega bi trebalo formirati efikasnu vladu. Dakle, učinjen je prvi korak. Ništa više od toga.
 
• Dakle, može se reći da je napravljen izuzetno važan iskorak?
- Djelomično. Promijenjen je narativ. Prije dva mjeseca dominirao je narativ o puzajućem odvajanju dijela Ukrajine od strane Kremlja i sastavljanju “Nove Rusije” koja bi se protezala od Kremlja do Odese. Prilično je jasno da se većini Ukrajinaca s punim pravom ne sviđa način na koji političari vode zemlju. Međutim, većina njih, bez obzira na to koji jezik govore kao prvi, ne želi ni da bude dio Rusije niti da im se zemlja raspadne. 
 
Smatram da je poražena ideja o Ukrajini kao državi osuđenoj na propast zbog jezičnih podjela. Postoje bilingvalne zemlje u kojoj su ljudi sretni zato što govore ruski i ukrajinski. Vaš izbor jezika ne odražava ništa više od vaših obiteljskih okolnosti. Smatram da se klima malo promijenila. Ne mislim da su zapadne sankcije odvratile Putina od njegovog nauma. Međutim, narativ “Nove Rusije” pokazao se manje privlačnim nego što se nadao. Jedno je mobilizirati ljude da izazovu kaos, a sasvim druga stvar pridobiti ih za potpuno odvajanje od Ukrajine.
  
• Izgleda kao da je Rusija umirila retoriku u posljednjih nekoliko tjedana. Je li to taktičko povlačenje?
- Kao što se često događalo u Ukrajini, događaji se nisu razvijali onako kako je Putin zamišljao. Dakle, ovo nije prvi put da je pogriješio. On nije shvatio karakter protesta na Majdanu, smatrajući da je samo predstava za javnost, a ne izraz autentične volje građana. Mislim da još uvijek nastoji Ukrajinu pretvoriti u polupropalu državu kako bi pokazao da je bio u pravu. Napravio je užasnu štetu ukrajinskom gospodarstvu. Putin još ima plin kao kartu na koju može igrati. Podmetnuo je vatru u smislu poticanja etničke i jezične netrpeljivosti u dijelovima istočne Ukrajine, gdje su pojedini ljudi stradali i traumatizirani su. Svakako se može govoriti i o djelomičnom, taktičkom povlačenju Rusije. Međutim, Putin je ostvario mnoge od svojih ciljeva, pokazujući da je u stanju izazvati kaos, zatim da je Ukrajina u velikim problemima, kao i da je Zapad prilično bespomoćan.
 
• Što će biti sljedeći Putinov potez?
- Kao što sam rekao, očigledno je da će Putin koristiti plin kao adut. Može i dalje inzistirati na tome da Ukrajina mora platiti punu cijenu, u protivnom Rusija će prekinuti opskrbljivanje. To stavlja Kyiv u poziciju da ili prekine tranzit ruskog plina u Europu ili da već krhko ukrajinsko gospodarstvo dobije novi težak udarac. Smatram da će separatisti u Luhansku i Donjecku, i takozvana “Nova Rusija”, i dalje biti problem. Ruska propagandna mašinerija je i dalje veoma efikasna i – usprkos logici i činjenicama – nastavit će poticati nestabilnost. Ukrajinske vlasti će se i dalje suočavati s problemom da li da upotrebe silu kako bi povratili kontrolu nad dijelom svoga suverenog teritorija ili da dozvole raznoraznim milicijama, bandama i razbojnicima da stvore svoje kvazi-državne entitete. Još smo u početnoj fazi i Kremlj raspolaže s mnoštvom mogućnosti da se miješa i napravi štetu.
 
• Što se dalje može očekivati?
- Trebamo pratiti zbivanja u samoj Rusiji, hoće li Putin nastaviti održavati nacionalističku histeriju. Zatim dovode li Rusi u pitanje taj službeni narativ? Hoće li Putin pokušati primijeniti ovaj scenarij negdje drugdje? Ne bi me iznenadilo ako bi izazivao još neko vrijeme nevolje u Ukrajini a onda se okrenuo drugim područjima kao što su Moldavija, Kazahstan ili Bjelorusija. Veoma je važno uvidjeti da nas Putin stalno drži izbačenim iz ravnoteže. Njegove riječi i djela se ne podudaraju. Čini ono što ne očekujemo. Mi pokušavamo i stvaramo finu, racionalnu sliku koja se podudara s našim pogledom na svijet, ali koji Putin ne dijeli. On je veoma sretan da nas uzdrma. Stoga što god se dogodilo sljedeće, bit će nešto što ne očekujemo.
 

Brian Whitmore i Dragan Štavljanin, Radio Slobodna Europa

Anketa

Hoće li Milan Kujundžić u drugom krugu podržati Kolindu Grabar Kitarović?

Nedjelja, 23/11/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 460 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević