Get Adobe Flash player
Ivica Todorić - kukavelj iz dvorca

Ivica Todorić - kukavelj iz dvorca

Grdno je zabludio, ali ne dajte da ga razvlače razni...

Nema suverenosti bez hrvatske kune

Nema suverenosti bez hrvatske kune

Hrvatska se previše lako odriče nacionalne...

Vrijeme izlazaka i povlačenja

Vrijeme izlazaka i povlačenja

Zar će Kurdi - najzaslužniji za poraz tzv. islamske države - biti prva...

Laži pripadnika zločinačke KPJ

Laži pripadnika zločinačke KPJ

Staziću, Istru je fašistima dao tvoj Nikola Pašić, a vratilu...

Kratki spoj otuđenja

Kratki spoj otuđenja

Jesu li naša država, društvo i Crkva već...

  • Ivica Todorić - kukavelj iz dvorca

    Ivica Todorić - kukavelj iz dvorca

    srijeda, 18. listopada 2017. 13:26
  • Nema suverenosti bez hrvatske kune

    Nema suverenosti bez hrvatske kune

    srijeda, 18. listopada 2017. 13:23
  • Vrijeme izlazaka i povlačenja

    Vrijeme izlazaka i povlačenja

    srijeda, 18. listopada 2017. 13:20
  • Laži pripadnika zločinačke KPJ

    Laži pripadnika zločinačke KPJ

    subota, 14. listopada 2017. 17:08
  • Kratki spoj otuđenja

    Kratki spoj otuđenja

    subota, 14. listopada 2017. 17:03

Iza Madura stoji Kuba

 
 
Izbori čiji se rezultat znao mnogo prije izlaska na birališta, vlada koja mijenja Ustav kako bi uklonila oporbu koja ima većinu u parlamentu, i predsjednik koji je potencijalno najbogatiju zemlju Južne Amerike pretvorio u zemlju s najvišom stopom kriminala, najgorom korupcijom, i najvišom stopom smrtnosti djece i rodilja… „Bolivarska revolucija“ koja je počela 1999. predvođena Chavezom i koju je nakon njegove smrti 2013. nastavio nekadašnji vozač autobusa Nicolás Maduro nema baš mnogo zajedničkoga s djelom južnoameričkog osloboditelja Simona Bolivara.
http://www.abc.es/media/internacional/2016/03/19/maduro-castro--620x349.jpg
Raúl Castro i Nicolás Maduro
 
Jer od ciljeva Chavizma, koji je u očima mnogih ljevičara s ove i one strane Atlantika još uvijek obavijen aurom antioligarhijskog i antiimperijalističkog izbavitelja siromašnih iz ralja materijalne bijede i duhovne podčinjenosti, nije ostvaren nijedan. Venecuelska vrsta socijalizma XXI. stoljeća nije ništa drugo doli dogovor državne stranke, sigurnosnog aparata, vojske i male boli-buržoazije čiji je cilj vlastito bogaćenje i korumpiranje drugih zemalja jeftinom naftom. Činjenica da sada Venezuelu napuštaju stotine tisuće ljudi, da cvjeta organizirani kriminal, trgovina narkoticima i ljudima, samo upotpunjuje sliku.
 
Pitanje je: koliko još? Dokle god vojska bude uz Madura, smjena vlasti ne može se postići na ulici. No iza sigurnosnog aparata stoji Kuba čija komunistička nomenklatura nije voljna podržati povratak Venezuele demokraciji jer bi to po mišljenju tamošnje vlasti za „tranziciju“ na Kubi moglo imati nepredvidljive posljedice. Čak ni Organizacija Američkih Država nedavno nije uspjela osuditi režim. Sankcije, neovisno od koje strane, koje bi osim vladajućih pogodile i narod, još bi dodatno produbile bijedu. Ali sa svakim novim danom u kojem oporbi ne uspije oslabjeti vladajuće i pridobiti chaviste razočarane u revoluciju, ova će revolucija proždrijeti još više svoje djece.
 

Daniel Deckers, F.A.Z.

Ekonomski migranti gomilaju se u Italiji, a EU čini malo da  pomogne

 
 
Kamp nema imena, vode, struje ni prava da bude ondje gdje se nalazi: na napuštenom parkiralištu autobusa u opustošenom šipražju istočno od željezničke stanice Tiburtina u Rimu. Većina Afrikanaca  u šatorima rasutima po asfaltu na strašnoj vrućini rimskoga ljeta nema dozvolu da bude ondje. Neki su došli ravno s čamca, kaže Andrea Costa, šef NGO-a Baobab Experinecea koji vodi kamp: „Za njih je ovo samo najnoviji dio putovanja koje je već traje možda dvije godine.“
https://www.sabinaguzzanti.it/wp-content/uploads/2016/07/roma-baobab-centro-accoglienza-1.png
Ove godine broj migranata koji stižu preko mora u Italiju veći je za 17 posto nego u istom razdoblju 2016. Za razliku od Sirijaca koji su nagrnuli preko Egejskoga mora 2015., većina njih ne bježi od rata ili progona, nego iz ekonomskih razloga. Ne mogu dobiti humanitarnu zaštitu i u većini slučajeva ne žele ostati u Italiji, nego krenuti dalje u zemlje s boljim sivim tržištem rada. Po Dublinskim odredbama EU-a iz 2013. zemlja u koju prvu uđu i zatraže azil obično je ona koja bi se njima trebala baviti. Druge države smiju ih poslati natrag u tu državu.  Mnogi od ljudi u kampu takozvani su dublinati („dublinirani“), koji su pokušali otići iz Italije i vraćeni u nju – mnogi su uhvaćeni na francuskoj granici gdje su prošle godine uvedene strože kontrole. „Imamo ih koji su vraćeni tri, četiri puta,“ kaže Costa.
 
Carlotta Sami iz UNHCR-a procjenjuje da je u talijanskim prihvatnim centrima ili kod lokalnih vlasti smješteno više od 170.000 migranata. Francuska blokada jedan je od razloga rasta broja migranata. Drugi su razlozi više novih dolazaka i stroža identifikacija, recimo uzimanje otisaka prstiju, što im onemogućuje da  azil zatraže u drugim zemljama. Kako zastoj raste, u nekim dijelovima zemlje dolazi do prosvjeda. A budući da su u svibnju opći izbori, premijer Paolo Gentiloni ne može ignorirati nezadovoljstvo. Njegova zemlja želi da susjedne države prihvaćaju brodove koji spašavaju migrante kad se na moru nađe izuzetan broj njih, a europski partneri Italije preuzmu više onih koje je Italija već prihvatila. On također želi da s međunarodnom akcijom smanji dotok iz Libije.
 
Na zahtjev Italije u Varšavi su se 11. srpnja sastale države članice Frontexa, EU-ove agencije za granicu, i raspravljale o promjeni pravila Tritona, Frontexove operacije traženja i spašavanja u središnjem Sredozemlju. Sljedećeg dana Gentiloni je pohvalio čelnike Francuske i Njemačke na samitu u Trstu. Ministar unutarnjih poslova Marco Minnitti 13. srpnja odletio je u Libiju na sastanak s gradonačelnicima mjesta na obali i na južnoj granici. Dužnosnici u Rimu rade na pravilima ponašanja NGO-a koji pomažu u pronalaženju i spašavanju, od kojih neke optužuju da ulaze u libijske teritorijalne vode u želji da spase živote migranata – što oni poriču. A 18. srpnja ministar vanjskih poslova Mario Giro ponovio je prijetnju (koju su neki kolege odbacili) da će izdati vize  koje će migrantima omogućiti da otputuju  bilo kamo unutar Šengenske zone. Dosad nisu pomogle ni prijetnje ni preklinjanje. Dogovoreno je da će se Tritonski ugovor obnoviti, ali nema jamstva da će promjene biti na zadovoljstvo Italije.
 
Jedna od najvećih poteškoća Italije jest osjećaj u drugim glavnim gradovima da je ona zbog mješavine mekog srca i nemara sama sebe učinila „mekim mjestom“ za migrante. Akcijski plan koji je Europska komisija objavila ovaj mjesec izrazito je kritičan. U njemu se od Italije traži da produži zadržavanje migranata nakon dolaska (koje je trenutačno ograničeno na 72 sata), da učini više da bi uvjerila migrante da ih se mora vratiti kući, ubrza postupak azila i bude manje darežljiva s nuđenjem zaštite. Na primjer, ove se godine neobično povećao broj ljudi iz Bangladeša koji stižu u Italiju. Oni su nakon Nigerijaca najveća skupina. To možda ima veze s činjenicom da su 2016. godine, zadnje godine za koju postoje podaci, talijanski sudovi  neku vrstu zaštite proširili na 24 posto podnositelja zahtjeva iz Bangladeša, koji je siromašan, ali nije Sirija.
 
Italija ima jedan od najnižih nataliteta u svijetu, malo je zemalja kojima su imigranti više potrebni.  Ali priljev neregistriranih migranata, od kojih mnogi završe trunući u ilegalnim kampovima, nije način na koji treba rješavati taj problem. Talijanima sredozemna migracijska kriza predstavlja problem, a neorganiziranost njihove vlade samo ga je pogoršala. Druge članice EU-a nisu željne pomoći im.
 

The Economist

Potvrđeno istraživanjem Hamburg Media School i Sveučilišta Leipzig četiriju glavnih tiskanih medija

 
 
„Dobro došli u Njemačku“, pisalo se dok su migranti masovno stizale u zemlju. To je bila i službena politika. A mediji su poučavali o "kulturi dobrodošlice" umjesto da izvješćuju, kaže jedna ozbiljna analiza. Zaključak je nedvosmislen: mediji su pogriješili. Za vrijeme krize 2015. i neposredno nakon toga kad se radilo dolasku migranata/izbjeglica, uporno su htjeli "poučavati narod" u smislu politike Angele Merkel. A time nisu činili ono što je njihova temeljna zadaća: distancirano objašnjavati složene pojave i događanja. Umjesto toga poslušno su slijedili politiku vlade i može se reći da su upravo naređivali građanima da slijede "politiku dobrodošlice" kakva se tražila.
http://www.dw.com/image/18706181_304.jpg
Te kritike nisu nove, ali do sada su uglavnom stizale iz krugova bliskih ekstremnoj desnici. Ali novost je sada to da je i ozbiljna i znanstvena studije njemačkog tiska došla do takvog rezultata i da je oštro kritiziran način kako se izvještavalo o izbjeglicama. Sadržaj elektronskih medija nije se analizirao jer bi to bilo još skuplje i složenije istraživanje, ali u to vrijeme što drugo jedva se čulo. Analizirane su tisuće novinskih članaka, prije svega četiri najveća lista: Süddeutsche Zeitung (SZ), Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Die Welt i tabloida Bild. Autori studije debele skoro 200 stranica došli su do zaključka da su se gospođa ili gospodin urednik bavili obrazovanjem puka umjesto da izvještavaju o onome što se događa.
 
S obzirom na to da je u golemom istraživanju Hamburg Media School i Sveučilišta Leipzig obuhvaćena i analiza 85 lokalnih i regionalnih listova, to istraživanje  doista se može nazvati reprezentativnim. Istraživanje je financirala zaklada Otto Brenner bliska sindikatima. Ne samo da se po medijima diktiralo što se treba misliti: ako se tko se od veljače 2015. do ožujka 2016. i odvažio dati neke kritične izjave o dolasku izbjeglica, smjesta je bio obilježen kao ksenofob i optužen za netrpeljivost prema strancima, kaže analiza.
 
Moraliziranje u medijima
 
Ni mišljenja dijela građana koji su "iz različitih razloga skeptično do kritično promatrali politiku useljavanja", pišu autori, "nisu se ozbiljno uvrštavala u raspravu". Ta "kultura dobrodošlice" koju je tražila njemačka vlada  u tiskovnim medijima pretvorena je "u neku vrstu čarobne riječi". Upada u oči i koliko se često izvještavalo s moralnih gledišta. Cijela tema o izbjeglicama pratila se s "previše sentimentalnosti o 'dobrim ljudima' i s premalo kritičkih pitanja nadležnim tijelima".
 
Osim toga, masovno se prepisivalo i ponavljalo što je već rečeno: od oko 35 tisuća objavljenih članaka bilo je samo 6 posto izvještaja ili reportaža koje su doista pisali novinari koji su bili na licu mjesta. To se osobito odnosi na tri najvažnija lista, SZ, FAZ i Welt. Svaki peti tekst koji su objavili o toj temi uopće nije bio izvještaj nego komentar, što je "neuobičajeno visoki udio" - kako svojevrsnom znanstvenom umanjenicom konstatira vodeći autor tog istraživanja, novinar i sveučilišni profesor Michael Haller.
 
Najvažniji na svijetu su – političari?
 
Upravo boli način na koji su zapravo glavni sudionici tog događaja gurnuti u stranu. Redakcijskih izvještaja o organizacijama i različitim institucijama koje su pomagale izbjeglicama i koje su s njima bile čitave dane bilo je samo 3,5 posto. Nitko se nije sjetio ni pitati stručnjake koji bi nešto znali reći o, na primjer, etničkim osobnostima ljudi koji dolaze: na tu temu je samo jedan od 100 objavljenih članaka. Umjesto toga i o temi tako važnoj za cijelo društvo naveliko se raspravljalo apstraktno i samo pitajući službujuće političare.
 
Četrdeset tri posto onih čije se mišljenje redovito objavljivalo bili su predstavnici vlade u Berlinu, ministri ili političke stranke. I tu se najprije pitalo one koji će reći pozitivno: političari stranke Zeleni  u novinama su bili dvostruko češće zastupljeni nego političari stranke Die Linke. Radikalno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) koja je, što god o njoj mislili, ipak politička stranka koja je zastupljena i u čitavom nizu pokrajinskih parlamenata, o toj temi gotovo uopće nije mogla doći do riječi – njihovo mišljenje zabilježeno je u 0,1 posato izvješća.
 
Politika i novine "pod istom kapom"
 
Autori studije zato govore o "izuzetnoj dominaciji političke elite" koja je uz pomoć medija suvereno vladala tom temom. I to posve u smislu onoga što je odlučio politički vrh vladajuće koalicije kršćanskih demokrata Angele Merkel i socijaldemokrata. U pola izvješća koja su analizirana nije bilo baš nikakve kritične distancije prema mišljenju vlade. Još gore od toga: politika i mediji u mnogim temama o izbjeglicama nalazili su se u "zatvorenom prostoru komunikacije koju mnogi u svojim komentarima zovu mainstream i sistemski mediji". Ukupno uzevši, 83 posto napisa izričito su se ili uglavnom pozitivno izjašnjavali o dolasku izbjeglica i time uvelike pridonijeli stvaranju politički željene "kulture dobrodošlice." Argumenti onih koji su izražavali sumnju u tisku su se pojavljivali tek kao usputna primjedba.
 
Čitanje studije stvara dojam kako su "znanstvenici, nakon svega, imali želju istražiti čitavo novinarstvo, zatim ga zgrabiti za ovratnik i žestoko prodrmati", piše na internetskoj stranici lista Die Zeit koji također izvještava o studiji. Taj dojam još je jači kada autori analiziraju reakcije medija nakon novogodišnje noći u Kölnu i napada mladih muških izbjeglica na djevojke i žene koje su se ondje nalazile. Ta povrjeda "kulture dobrodošlice" tada je u mnogo slučajeva dovela do korekcije u izvještavanju o izbjeglicama.
 
Jer kritika je bila sve glasnija, i u medijima. "Stječe se dojam da su mnogi novinari sada željeli nadmašiti ono što su prije uporno propuštali", piše u toj analizi. Doduše i ona je donekle nedorečena – kao kad na primjer za list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše kako se u "mnogo" komentara ipak izjašnjavao protiv neograničenog dolaska izbjeglica. Ali ukupan rezultat potpuno je jasan: to je argumentirana i veoma glasna pljuska njemačkim medijima. Ta "državna poslušnost" možda je u mnogim slučajevima bila iz moralnih načela, ali čak i ako je bilo tako - to nije posao novinara.
 

Volker Wagener, Deutsche Welle

Anketa

Ivica Todorić se skriva u?

Subota, 21/10/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 905 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević