Get Adobe Flash player
Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

Na redu je Plenković - da Pupovca smijeni ili...

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

Na "aktualcu" gledala sam ponašanje jednog...

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

Politički i sociokulturni uljez u HDZ     Sintagmu...

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Vrdoljakova amerikanizacija školstva

Izmišljamo školu za život po mjeri HNS-a....

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Performans kao (ne)kažnjivo djelo

Urednik časopisa "Informatologia Yugoslavica" i savjetnik Franka...

  • Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    Umjesto isprike, nove Miloradove optužbe

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:16
  • Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    Pleter oholosti, bahatosti i narcizma

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:08
  • Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    Demokratski centralizam Andreja Iljiča Plenkoviča

    srijeda, 19. rujna 2018. 17:58
  • Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    Vrdoljakova amerikanizacija školstva

    srijeda, 19. rujna 2018. 18:43
  • Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    Performans kao (ne)kažnjivo djelo

    četvrtak, 20. rujna 2018. 16:05

O Palestincima se najmanje brinu oni koji se deklariraju njihovim zaštitnicima

 
 
Vijeće sigurnosti – to ključno međunarodno sigurnosno tijelo, zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova. Sada primarno između geopolitički suprotstavljanih strana – SAD-a i Rusije, i povremeno Kine.
https://cdni.rt.com/files/news/20/e5/f0/00/palestine-hamas-attack-israel-.jpg
Koliko se god činilo, nakon nemilih zbivanja proteklih dana na granici između pojasa Gaze i Izraela i pogibije više od 60 palestinskih prosvjednika i više od 2 tisuće ranjenih, kako su izraelsko-palestinski odnosi iznova u fokusu interesa regionalne i međunarodne politike, to uopće nije tako. Sadašnja pozornost samo je situacijskog karaktera i posljedica medijski „vruće“ tema. Primarni interes šire javnosti i politike, u stvarnosti, već je dugo vremena na području Bliskog istoka ipak usmjeren na „puno važniju stvar“ – borbu za sfere utjecaja između glavnih regionalnih sila – Irana, Turske i Saudijske Arabije, a onda, naravno, i glavnih globalnih igrača koji su aktivni na tom prostoru, SAD-a, Rusije, Kine i EU-e). U kaotičnom vrtlogu te borbe Izrael (koji je u nju itekako indirektno involviran) već duže vrijeme nastoji polučiti najveće dividende po svoje nacionalne interese. Pri tom se on sada u potpunosti oslanja na Trumpovu bliskoistočnu politiku, nakon faze hladnih odnosa premijera Netanjahua s prethodne dvije Obamine administracije, u vrijeme kojih su odnosi dviju država bili na najnižoj povjesnoj razini, poglavito nakon američkog potpisivanja Sporazuma o iranskom nuklearnom programu. U takvoj konfiguraciji stanja i odnosa, realno gledano, Palestinci su prepušteni sami sebi.
 
Deklarativna izražavanja potpore od strane većeg dijela međunarodne zajednice, a prije svega arapskog i općenito islamskog svijeta i njihovih ključnih organizacija poput Organizacije za islamsku suradnju (čije je zasijedanje za petak sazvao turski predsjednik Erdogan) ili Arapske lige, u praksi za Palestince ne znače ništa osim pružanja emocionalne satisfakcije u spoznaji da su njihova borba i njihovi politički ciljevi i težnje ispravni.  U tim i takvim okolnostima, riješenje palestinsko-izraelskog problema morat će, na žalost, pričekati konsolidaciju ukupnog bliskoistočnog stanja po glavnim smjerovima – Iran-Saudijska Arabija-Turska, naravno, uz „pravilno“ preslagivanje interesa globalnih sila – a što će sve skupa trajati jako dugo, možda i vječno. Palestinci, jednostavno, nemaju snage samostalno učiniti bilo što konkretno, kako u vojnom smislu tako i u pokretanju političkih inicijativa koje bi pripomogle pravednom rješenju njihovog statusa. Osim toga, ako pitate same Palestince, mnogi od njih su itekako svjesni svoje usamljenosti i licemjerja glavnih arapskih pokrovitelja kada je u  pitanju zaštita palestinskih interesa, a farsom smatraju i sve ranije arapsko-izraelske ratove u kojima su prvi, prema njihovom mišljenju (s kojim se i osobno slažem) sudjelovali gotovo na simboličkoj razini. Dovoljno se podsjetiti kako je uoči Trumpove odluke o Jeruzalemu u Rijad stigao čelnik palestinske samouprave Mahmut Abbas, koji je ostao šokiran kada mu je prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman ponudio opciju da glavni grad buduće palestinske države bude jedno predgrađe Istočnog Jeruzalema!
 
Međutim, ono što je Palestincima u čitavom ovom kaosu, intenziviranom nakon američkog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela dobro došlo, jest unutarnja homogenizacija vječito sukobljenih političkih opcija, prije svega onih na relaciji Fatah-Hamas (Zapadna obala-Gaza), što otvara prostor za početak nove faze svepalestinskog otpora. Apsurdno, ali i sveopći bliskoistočni kaos koji sada ozbiljno prijeti čitavoj regiji kao posljedica Trumpove agresivne protuiranske politike, također, eventualno, pri stjecaju sretnih okolnosti  može pomoći Palestincima u ostvarivanju njihovih težnje u slučaju da protuizraelske snage u nekoj hipotetskoj „armagedonskoj“ bitci na Bliskom istoku izvojevaju pobjedu. Drugim riječima, strpljenje i čekanje prilike za „lov u mutnom“ – to je jedino što u ovom trenutku Palestincima preostaje. Do tada, na samom terenu nastavit će se sporadični prosvjedi i incidenti, a svojevrsna treća intifada nije moguća iz gore navedenih razloga tj. izostanka snažne potpore neke od ključnih arapskih ili islamskih zemalja, ali i činjenice, kako je dobar dio Palestinaca svjestan kako ona u sadašnjim okolnostima ne može donijeti ništa drugo osim novih razaranja infrastrukture i velikih ljudskih žrtava, prije svega u pojasu Gaze kao Hamasovom uporištu. Još je u prosincu prošle godine izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman upozorio kako će, ako se nasilje nakon Trumpove odluke o Jeruzalemu proširi i eskalira, izraelska vojska intervenirati u pojasu Gaze i da će to učiniti posljednji put.
 
Što može učiniti Vijeće sigurnosti?
 
Vijeće sigurnosti po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba ne može učiniti ništa. Ono ne može učiniti ništa ni po drugim svjetskim sigurnosnim problemima. To ključno međunarodno tijelo zapravo je klinički mrtvo! Na životu ga održavaju jedino „aparati“ velikih sila, kojima njegova platforma već duže vrijeme služi ne da bi se razgovaralo o problemima i pokušalo postići dogovor, već kao propagandna platforma za nametanje svojih i omalovažavanje tuđih stavova između geopolitički suprostavljanih strana – sada, primarno, SAD-a i Rusije i povremeno Kine.
 
Pa iako je i prije bilo slično (ali se ipak trudilo stvarati privid o dogovoru ili barem pokušaju postizanja dogovora između ključnih svjetskih silnica), dolaskom na vlast Trumpove administracije počelo je američko otvoreno vođenje samostalne vanjske politike po pitanjima ključnih svjetskih žarišta. Pritom, često, uz potpuno ignoriranje međunarodnog prava i operacionalizaciju svojih političkih, gospodarskih i vojnih poteza usprkos neslaganju drugih, za što je Washingtonu, obično (samo u svrhu imidža i otklanjanja percepcije izoliranosti), dovoljna potpora jednog ili više ključnih savezika u Europi. Dovoljno se prisjetiti nove američke strateške doktrine o nacionalnoj sigurnosti iz siječnja ove godine, gdje je otvoreno navedeno kako će američka diplomacija ubuduće djelovati s pozicije sile. U prijevodu, to onda znači: možemo razgovarati ukoliko vi pristajete na naše uvjete, a ukoliko ne pristajete nemamo o čemu razgovarati, već vam slijede sankcije ili vojna intervencija. Ovo drugo obično ide u paketu „pomoći obespravljenim narodima čija ljudskka prava i demokracija stenju pod palicom nemilosrdnih diktatora“.  Ako ćemo iskreno, to  i nije ništa novo. Radi se o kontinuitetu američke vanjske politike od 70-ih g. prošlog stoljeća, od kada Washington ruši sebi nepodobne despotske  režime, a čuva iste takve režime koji im omogućuju provedbu njegovih nacionalnih interesa.
 
O sudbini „bliskoistočnog kvarteta“
 
Ovih dana pojedini mediji sjetili su se i tzv. međunarodnog kvarteta za Bliski istok, kojeg čine SAD, Rusija, EU i UN, i postavljaju pitanje, koja je njegova daljnja uloga u poticanju palestinsko-izraelskog dijaloga. Ali o kakvom međunarodnom kvartetu za Bliski istok više uopće može biti govora? Dovoljno je samo pogledati njegov dosadašnji učinak u posljednjih 20-ak godina u približavanju palestinsko-izraelskih stavova. Ako uspjeh nisu mogli postići početkom 21. stoljeća, kada su globalni geopolitički odnosi bili kudikamo stabilniji, kako će to učiniti sada, kada članice kvarteta, ili stoje  na suprotnim stranama bliskoistočnih barikada (SAD, Rusija) ili su potpuno paralizirani poput UN-a, ili ograničeni po pitanju vođenja jedinstvene vanjske politike – kada je riječ o EU. Zbog jalovih rezultata, svojedobno su Saudijci pokrenuli izradbu svearapskog plana za riješenje palestinskog pitanja kroz format Pariških konferencija, na koje nije bio pozivan Izrael (a zašto i bi, jer je riječ o razradi palestinskih pregovaračkih stavova?), a  što je opet jako ljutilo Tel Aviv koji je smatrao kako mu Arapi rade iza leđa i žele ga dovesti pred svršeni čin. Tel Aviv se, zapravo, uvjek bojao arapskog jedinstva oko palestinskog pitanja, slično kako je to i s unutarpalestinskim političkim jedinstvom kojeg dugo nije bilo i gdje je Izrael tada puno lakše manipulirao stanjem i upravljao procesima.
 
Hamas i Fatah: novo približavanje „silom prilika“
 
Hamas i Fatah, dvije najsnažnije političke (i vojne) organizacije u Palestinskoj samoupravi, dugo su vremena bile međusobno sukobljene što je itekako išlo u  korist Izraela. Štoviše, Hamasov radikalizam Tel Avivu je bio potvrda njegovog pravilnog izbora metoda u razgovorima oko palestinske državnosti i svojevrsni alibi pred međunarodnom zajednicom za primjenu sile, prije svega u pojasu Gaze kojom Hamas i upravlja. Međutim, najnovije zaoštravanje odnosa nakon Trumpovog priznanja Jeruzalema ubrzalo je unutarpalestinsku pomirbu i sada nećemo pogriješiti ukoliko kažemo da počinje etapa novog svepalestinskog otpora. Hamas danas dobiva pomoć Turske, Katara i Irana. Pojasnit ću: nakon što je taj pokret stao na stranu Saudijske Arabije i Katara u sukobima u Siriji i želio svrgavanje Assada, s njim su prekinuli odnose libanonski Hezbollah i Iran. Međutim, stvari su se sada kardinalno izmjenile. Nakon prošlogodišnje smjene u vodstvu Hamassa i dolaska na čelni položaj Yahye Sinwara, iznova su pokrenuti procesi približavanja i suradnje te organizacije s Iranom i Hezbollahom. Štoviše, i s Katarom, nakon što ga je prošle godine „arapski kvartet“ pokušao izopčiti iz arapskog svijeta, optuživši ga za sponzoriranje terorizma. Dana 28. svibnja prošle godine, u južnom predgrađu Bejruta, pod pokroviteljstvom Hezbollaha održan je sastanak predstavnika iranskog Korpusa straže islamske revolucije  i Hammasa, a Yahya Sinwar je u ljeto prošle godine otišao u posjet Teheranu. Uslijedio je dolazak iranskih instruktora u pojas Gaze, kao i specijalista Hezbollaha za raketni program, izgradnju podzemnih tunelskih sustava i td. Hezbollah je lani, u Dolini Beka u Libanonu, na dvije baze pokrenuo proizvodnju oružja, uključno i raketa za Hamas.
 
Izraelski odgovor na jačanje Hamasove aktivnosti bila je snažnija aktivnost Mosada: ubojstvo palestinskog znanstvenika u Kuala Lumpuru 21. travnja, uhićenje palestinskog inžinjera u Ukrajini 2013.g. (koje je izazvalo prosvjede Ukrajinske službe sigurnosti (USB) i koja je koštala izraelski proračun plaćanja zadovoljštine ukrajinskim sigurnjacima; ubojstvo stručnjaka za dronove u Tunisu u prosincu 2016.g., pokušaj atentata na visokog Hamasovog dužnosnika u Libanonu u siječnju te iste godine, koji je radio na tajnom programu otvaranja skladišta raketa, samo su neki od aktivnosti izraelske obavještajne službe usmjerene na neutralizaciju Hamasovih istaknutih sljedbenika. A osim Hamas, Izrael nastoji eliminirati i Hezbollahovu aktivnost izvan Libanona. Zato je Izrael nedavnim napadima na iranske ciljeve u Siriji i riskirao otvaranje triju frontova istodobno: rata s Iranom u Siriji, rata s Hezbollahom u Libanonu i rata s Palestincima u Gazi.
 
Ne čudi, stoga,  pomirljivi ton Avigdora Liebermana prema Teheranu odmah nakon izraelskog zračnog napada u Siriji, kada je kazao kako ne želi rat s Iranom. Izrael uistinu ne želi samostalno ući u otvoreni sukob s Iranom (u paru s SAD-om da), što samo svjedoči o složenoj situaciji i visokim rizicima po sve strane. O kolikim se napetostima radi svjedoče i rijeći šeika Nasrallaha, šefa Hezbolaha, koji je, nedavno, napade na izraelske ciljeve na Golanskoj visoravni označio prekretnicom vojnih odnosa na Bliskom istoku u cjelini. „Ne ćemo više nikada ostaviti Siriju „jedan na jedan“ s Izraelom“, kazao je Nasrallah i dodao, kako će svaki budući napad na Siriju biti kažnjen, a da Izrael može biti raketiran i po svom središnjem a ne samo rubnom teritoriju.
 
Je li mrtav Sporazum iz Osla?
 
U Oslu je, u kolovozu 1993. potpisan mirovni sporazum između palestinskog vođe Jasera Arafata i izraelskog premijera Yitzaka Rabina, uz posredništvo američkih i ruskih ministara vanjskih poslova Worena Christofora i Andreya Kozireva. Radilo se o velikom koraku naprijed, kojeg su mogle postići samo izuzetno mudre osobe, prepune životnog iskustva. A upravo se o njima i radilo: obojica su bili bivši vojnici s golemim ugledom u svojim narodima, koji su prečesto jedan drugoga gledali „preko nišana“, ali su baš zato dobro znali kako se izraelsko-palestinski sukob nikada ne može riješiti vojnim putom. Hrabro su sjeli jedan s drugim i uz međusobno uvažavanje postigli jedino mogući privremeni sporazum o uspostavi Palestinske samouprave i osnivanju palestinskih snaga sigurnosti uz postupno povlačenje izraelske vojske (iz pojasa Gaze i sa Zapadne obale).
 
Nakon toga trebala je uslijediti i druga faza sporazuma kojom bi se i konačno dogovorili uvjeti odvajanja palestinskih područja od Izraela i formiranje njihove samostalne države, što je u potpunosti u skladu s rezolucijm VS 181. Međutim Rabin je ubijen već 1995. od izraelskog ekstremiste koji je smatrao da je Palestincima dao previše, a 2004. je pod čudnim okolnostima umro i sam Arafat. Dalje je uslijedio palestinski raskol, rat Fataha i Hamasa i izraelsko „trljanje ruku“. Ali sreća temeljena na tuđoj nesreći ne može biti dugog vijeka jer problem ostaje. On je samo privremeno zamrznut „argumentom sile“, ali rizik po Izrael time može postati samo veći jer se nikada ne zna što donosi sutrašnji dan i hoće li Izrael uvijek imati dovoljno snažne i sebi privržene saveznike da ga u takvoj politici štite. Osim toga, u geopolitici određenog prostora nikada se ne može sve predvidjeti,  još manje kontrolirati, a poglavito kada je riječ o procesima unutar vječito užarenog Bliskog istoka, na kojemu se prelamaju brojne regionalne i međunarodne silnice.
 

Zoran Meter, https://geopolitika.news/analize/zoran-meter-o-palestincima-se-najmanje-brinu-oni-koji-se-deklariraju-njihovim-zastitnicima/

Gaddafi je napravio kobnu pogrješku kada je pristao na tajne pregovore da odustane od svoga nuklearnog programa...

 
 
Što se zapravo krije iza zatopljenja odnosa SAD-a i Sjeverne Koreje: Zašto Kim ne će odustati od nuklearnog programa i što želi Trump? Svi znamo koliko je suvremeni svijet 21. stoljeća promjenjiv, čudan, dinamičan, nepredvidiv i drukčiji od onoga što se događalo ranije. U moderno doba informatičke tehnologije, računala, pametnih telefona i sve naprednijih tehnoloških i znanstvenih inovacija, životi žitelja planeta Zemlje su se temeljito promijenili. Promjene su vidljive u politici, ekonomiji, kulturi i drugim poljima. Tu su još moderni procesi poput globalizacije i klimatskih promjena koji nemoguće stvari čine mogućim. Danas su tako ljudi povezaniji i međusobno ovisniji nego ikada ranije, a snijeg pada tamo gdje nikad nije padao poput Kuvajta a kiše koje su pune saharskog pijeska padaju po Jadranu.
https://static.standard.co.uk/s3fs-public/thumbnails/image/2017/09/05/15/kimjonguntrump0509a.jpg?w968h681
I kad smo mislili da nas ništa više ne može iznenaditi ipak se dogodi nešto. Šokantno je i frapantno kako se mijenjaju odnosi između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje. Prije samo nekoliko mjeseci odnosi su bili katastrofalni loši i mainstream mediji su ozbiljno pisali o mogućnosti nuklearnog rata. U kolovozu prošle godine Donald Trump je ispalio svoju famoznu prijetnju "vatre i bijesa" protiv Sjeverne Koreje a sada je na snazi detant odnosa pa su Kim Jong-un i Trump na putu da postanu najbolji prijatelji. Sjeverna Koreja će se u potpunosti denuklearizirati a zauzvrat će ju preplaviti američka ekonomska i energetska pomoć, investicije, ukinut će se sankcije i nacija će biti u potpunosti integrirana u međunarodnu zajednicu a sjevernokorejski narod će bolje živjeti, hraniti se i odijevati. Tako barem glase službeni planovi koji se zadnjih dana i tjedana plasiraju u javnost.
 
Prije neki dan je američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio da će njegova država morati uvjeriti Kima da neće tražiti promjenu režima. To je divovska promjena nakon godina u kojima su američke vlasti Kima portretirale kao samoga vraga. Ostalo je nešto manje od mjesec dana prije jedinstvenog povijesnog sastanka između Trumpa i Kima 12. lipnja u Singapuru, a Pompeo je istaknuo da će svaki sporazum između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje morati sadržavati određena jamstva da će Kim i njegov režim naposljetku ostati na vlasti, tj. da se neće ponoviti scenarij nove obojene revolucije poput Ukrajine ili Libije.
 
Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton je konzervativac i zagovornik sokolskog pristupa u vanjskoj politici ali bez obzira na takav politički izričaj zaslužan je za smirivanje odnose s Pjongjangom. No i takav ekspert koji je godinama služio u State Departmentu i Ujedinjenim narodima može napraviti nevjerojatan gaf kada je izjavio da je "libijski model" uzor kojeg DNRK treba slijediti u procesu denuklearizacije. Ako postoji model denuklearizacije koji je odvratan Sjevernim Korejcima onda je to upravo libijski i to zna valjda svatko tko je imalo upoznat s razmišljanjima Sjevera. Nekad moćni libijski vođa Muammar Gaddafi napravio je kobnu pogrješku 2003. kada je pristao na tajne pregovore da odustane od svoga nuklearnog programa u početnoj fazi kako bi popeglao odnose sa Zapadom s kojima je bio desetljećima u sukobu. Ustvari, Gaddafijeve nuklearne ambicije bile su daleko slabije razvijene od sjevernokorejskih. Njegovi fizičari i inženjeri nikada nisu došli blizu situacije da naprave eksploziju atomske bombe. U tom trenutku činilo se da je napravio pravu stvar jer je proces pomirbe sa Zapadom išao dobro, ali je naposljetku Gaddafi odustajanje do nuklearnog programa platio vlastitim životom. Osam godina kasnije počela je unutarnja pobuna njegovog naroda koju su svesrdno podržali SAD i EU a ostatak se zna.
 
Što se tiče Sjevernih Korejaca ne postoji gori i strašniji scenarij i stroža kazna od libijskog modela koji čeka vladara toliko nerazborita da popusti pred pritiskom vanjskih neprijatelja i odustane od nuklearnih sposobnosti kako bi udovoljio koaliciji neprijatelja. Što se tiče Boltona, bolje je da govorio o libijskom ili nekom drugom smiješno neprovedivom modelu nego da prijeti preemptivnim napadom ili promjenom režima kao što je to radio u bliskoj prošlosti.
 
Dinastija Kim je odgovorna za brojne propuste, nedjela i manjkavosti. Odveli su svoju zemlju (koja je do 1960-ih bila bogatija od Južne Koreje) u siromaštvo, nedostatak i manjkavost osnovnih potrepština, prometna infrastruktura i električna mreža su zastarjele i nerazvijene, poljoprivreda je zanemarena. Ali je dinastija Kim uspjela održati režim i državu pri čemu su im nuklearna oružja snažno pomogla. Jednostavno je nedavno kratko objasnio ruski stručnjak za Sjevernu Koreju Andrej Lankov: "Sjeverna Koreja je nuklearna država. To je još jedna životna činjenica." Sada Trump pokušava uvjeriti Kima da ode iz elitnog nuklearnog kluba zato što Amerikanci smatraju da tamo nema pravo biti. Samo devet država je u tom klubu: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Pakistan, Indija i Demokratska Narodna Republika Koreja.
 
Bolton i ekipa oko Trumpa morat će smisliti bolji model za denuklearizaciju Korejskog poluotoka. To ne može biti ni iranski model. Stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka su 2015. potpisali Sporazum o zaleđivanju iranskog nuklearnog programa u zamjenu za skidanje sankcija i integraciju Islamske Republike Iran u međunarodnu zajednicu. No sporazum je kako vidimo propao jer se SAD jednostrano povukao iz njega nakon godina mukotrpnih pregovora koje je inicirala Obamina administracija. Iran nije osjetio val investicija niti dolazak novca sa Zapada i opet je na listi neprijateljskih država Washingtonu. Promjena vlasti u Bijeloj kući i dolazak Trumpa sve je promijenio i to nagore.
 
Usprkos pompoznom travanjskom summitu između Kima i južnokorejskog predsjednika Moon Jae-ina, službenog potpisa mira između dvije Koreje i nakon posljedične Kimove objave da zatvara nuklearno postrojenje "Punggye-ri", potpuna denuklearizacija poluotoka ostaje samo apstrakcija a nikako realnost. Nije prvi puta da je jucheovski režim pristao na denuklearizaciju. Odličan primjer je dogovor koji su 1992. sklopili Sjever i Jug kako bi postigli "nuklearno slobodni" Korejski poluotok. Taj sporazum bio je bezvrijedan, točnije jedinu vrijednost je predstavljala količina papira na kojima je isprintan. 1994. su Pjongjang i Washington postigli dogovor prema kojemu je Sjeverna Koreja trebala reducirati svoj nuklearni program a SAD je zauzvrat trebao izgraditi dva nuklearna reaktora kako bi energetski DNRK bila neovisna i isporučivati joj 500 000 tona goriva godišnje i povrh svega normalizirati odnose. Naravno, Amerikanci nikad nisu izgradili nuklearne reaktore, nisu poslali Sjevernim Korejcima ni litru goriva niti je potpisan mirovni sporazum. Tu se vidi jasan obrazac američke politike "mrkve".
 
Što se tiče susreta dvaju vođa u lipnju u Singapuru, nema sumnje da će i Trump i Kim u njemu istinski uživati. Trump kao cjeloživotni celebrity naprosto uživa biti u centru pozornosti, kamera, fotoaparata i novinara a susret s dojučerašnjim "smrtnim" neprijateljem bit će upravo to: jedinstveni spektakl. Kim će sa svoje strane također uživati i pokušati šarmirati Trumpa putem laskanja i pričama o viziji nove ere kao što je učinio sa svojim južnokorejskim kolegom. Osmislit će način kako uvjeriti američkog kontroverznog predsjednika da je on zaista "častan" kako ga je Trump nazvao, i možda će Moon obojicu državnika predložiti za Nobelovu nagradu za mir.
 
Što je onda pravi cilj zbližavanja Washingtona i Pjongjanga? Unatrag godinu dana svijet je potresala velika kriza i napetost odnosa između Amerike i Sjeverne Koreje koja je imala osoban karakter između dvojice lidera. Sjevernokorejski znanstvenici su napravili izvanredan napredak te su uspjeli uspješno testirati dva interkontinentalna balistička projektila koji mogu nositi nuklearne bojeve glave te su testirali hidrogensku bombu. No, za razliku od Obame i drugih prethodnih američkih predsjednika koji su nastojali što više ignorirati sjevernokorejske prijetnje, Trump je uvijek odgovarao te je više puta javno prijetio da se neće ustručavati koristiti silu kako bi natjerao Kimov režim na poslušnost i odustajanje od nuklearnog programa. To je uistinu bila novost jer su svi bivši američki predsjednici bili jasni da nikada neće prvi započeti rat koji bi imao visoku i krvavu cijenu. Prvi bi stradao Seul koji je na meti sjevernokorejskog topništva i koji bi se brzo pretvorio u vatrenu stihiju.
 
Međutim, Trumpove otvorene prijetnje možda su bile blefiranje ali s odmakom vremena očito su požnjele rezultat i prisile Kima da ne isprobava Trumpa. S vremenom je Trump uspio uvjeriti Kinu da nametne oštar režima sankcija Sjevernoj Koreji ali i Kinezi su iz svojih motiva itekako željni da se stanje na Korejskom poluotoku smiri i ne žele daljnje profiliranje sjevernokorejskih nuklearnih naprava. Sjevernokorejsko gospodarstvo napreduje ali oštre sankcije koje podržava Kina dugoročno bi imale vrlo negativne posljedice za običan narod. Stoga je u studenom 2017. Kim odlučio napraviti obrat i zaustaviti daljnja nuklearna testiranja te je naposljetku i pristao krenuti u proces denuklearizacije.
 
Ali Kim je na to krenuo taktički ali on i njegov krug vlasti nemaju namjeru doista provesti denuklearizaciju. Kimovom režimu su nuklearna oružja garancija opstanka i zaštite od vanjske prijetnje. No, ipak su spremni učiniti velike ustupke jer će zaustaviti testiranja, predati dio svoga nuklearnog programa i načelno pristati na postupni i spori proces denuklearizacije u etapama. To su Sjeverni Korejci već izjavili i za to imaju potporu Kineza. Zauzvrat će im sankcije biti ublažene ili skinute a dobit će ekonomske subvencije i energetsku pomoć SAD-a. Moguće i određene investicije. Tako će kupiti vrijeme dok Trump ne napusti Bijelu kuću da bi se nakon toga vratili starim navikama.
 
Teško je reći da li Trump uistinu vjeruje u mogućnost provedbe potpune denuklearizacije. No, ako dogovori sporazum s Kimom o zaustavljanju daljnjih testiranja, razmontiranju i predaji dijela nuklearnih instalacija s načelnim dogovorom o postupnoj denuklearizaciji bit će to njegova divovska vanjskopolitička pobjeda. Prijetnja Americi će biti uklonjena a zauzvrat će Korejcima dati ono što najbolje zna: novac. I ako doista to tako bude bit će najbolje rješenje jer će se jedno krizno žarište zatvoriti, barem na neko vrijeme.
 
Izvori:
 
NK News
https://edition.cnn.com/2018/04/30/asia/north-korea-bolton-libya-intl/index.html
https://www.rt.com/usa/426759-north-korea-nuclear-carrot/
https://www.rt.com/usa/426606-us-gurantees-kim-stay-power/
http://www.insidesources.com/libyan-model-wont-work-north-korea/
https://www.theatlantic.com/
https://www.voanews.com/a/us-push-for-north-korea-denuclearization/4392730.html
 

Matija Šerić

Rusija može za tri dana zauzeti Kyiv i raspisati nove izbore

 
 
Razgovor s dr. Gilbertom Doctorowom, profesionalnim američkim promatračem i djelatnikom specijaliziranom za pitanja Rusije još od 1965. godine. Politički je analitičar s boravkom u Bruxellesu, Belgiji. Diplomirao na Harvardu 1967. s magna cum laude. Bio je Fulbrightov stipendist. Ima Ph.D. iz povijesti na Columbia University (1975.). Po završetku studija je nastavio karijeru usmjerenu na SSSR i Istočnu Europu. Tijekom dvadeset i pet godina radio je u marketingu za europske i američke multinacionalne kompanije i u glavnoj upravi s regionalnom odgovornošću. 1998. – 2002. bio je odgovorni šef Ruske nagrade za literaturu u Moskvi. Sadašnji interes dr. Doktorowa je usmjeren na studijske programe u Sjedinjenim Državama. Bio je gostujući profesor na Harriman Institute, Columbia University za 2010.–2011. akademsku godinu. Veliki broj njegovih ranijih tekstova iz ruske povijesti pod Nikolom II. izdvojenih iz njegove disertacije dostupan je „in print“ online. Dr. Doctorow je bio i suradnik tiska na ruskom jeiziku uključujući Zvezda / St. Petersburg; Russkaya Mysl /La Pensee russe, Paris/ i Kontinent, časopis kojemu je bio sponzor Aleksandar Solženjicin a koji je donosio priloge iz kulturnog i političkog života. On redovito objavljuje analitičke članke o međunarodnim temama na svom blogu na portalu Belgian daily – La Libre Belgique – Slobodna Belgija.Dr. Doctorow je objavio niz knjiga uključujući: Does Russia have a future? Ima li Rusija budućnost?, Stepping out of line – Iskorak preko crte; Does the United States have a future? – Imaju li Sjedinjene Države budućnost?; Great Post-Cold War American Thinkers on International Relations – Veliki post hladnoratovski američki mislioci o međunarodnim odnosima.
http://img.over-blog-kiwi.com/1/56/11/49/20180426/ob_082e8b_gilbert-doctorow-3.jpg
Što mislite o prilikama u Siriji? Ne mislite li da postoji rizik totalnog rata?
- Očito je. Gledao sam video Stephena Cohena, mog kolege iz New Yorka koji je dao interview na Fox Newsu. On je dao vrlo važan odgovor. Na žalost, nije imao dovoljno vremena da potkrijepi svoje mišljenje. On je profesionalac u pitanjima Rusije 50 godina i rekao je da je situacija slična onoj iz 1962. u vrijeme Kubanske raketne krize kada smo bili najbliže nuklearnom ratu od vremena Drugoga svjetskog rata. Potpuno se slažem. Glavni je problem što naše vođe, naši političari, naši poslovni ljudi, savjetnici, obavještajne službe koji svakodnevno izvještavaju nemaju specijalnih znanja o Rusiji. Ekspertize su nestale 11. rujna 2001. kad su američke obavještajne službe potpuno očišćene od najvećeg broja specijalista koji su bili zaduženi za Sovjetski Savez. Izgledalo im je kao da su ovi eksperti potpuno nepotrebni i nekorisni i oni su bili zamijenjeni s ugovornim – poduzetničkim ekspertima za poslove Srednjeg istoka umjesto vladinih eksperata. Od 2004. više od 70 posto čitavog proračuna za obavještajne službe, a to je 5 milijuna dolara, što je nevjerojatno velika svota, isplaćeno je za ekspertize obavještajnih poduzetnika. To je vrijeme kad je Putin rekao: „Dosta! Previše je! Odbacili ste ABM – Antibalistički sporazum, sad ćemo poduzeti mjere da se zaštitimo od kaotične situacije.“ Amerikanci su se ismijavali od Rusa misleći da oni više ne mogu ništa. Sumnja spram Rusije i njenih mogućnosti da se obrani izaziva neugodno raspoloženje u Americi. To je razlog zbog kojeg je Amerika tako oštra, tako okrutna i tako glupa u odnosima prema Rusiji.
 
Ruski BDP je deset puta manji od američkoga
 
• Mislite li da je Rusija u mogućnosti da uzvrati?
- Putinov odgovor je odgovor o ruskoj mogućnosti da potpuno uništi Ameriku za 30 minuta novim oružjem koje u biti svodi sav američki obrambeni sustav na liniju Maginot. To će reći da je 500 milijardi dolara bačeno u smeće jer je američka tehnika da neutralizira Rusiju poništena ruskom tehnologijom uključujući i brzinu od 20 Macha. Mnogi su razlozi zbog kojih Amerikanci ne razumiju Rusiju, čak i kompetentni i neovisni ljudi poput profesora John Mearsheimera iz Chicaga, poznatog znanstvenika iz područja politike. On je realist američke realne političke škole i protivnik je neo-konzervativaca koji su svi idealisti. Čak i osoba poput njega ne razumije ništa kad su u pitanju sposobnosti i učinkovitost ruskog oružja. Mearsheimer je sa Sveučilišta Chicago i koautor je vrlo kontroverzne knjige o izraelskom lobbyju u Washingtonu. On je hrabar čovjek koji je o tome pisao. On je prvi koji je o tome pisao i bio je žestoko napadnut. Ali Mearsheimer je neznalica kada je u pitanju Rusija. On ne poznaje Rusiju i ne razumije da nije nužno imati američki bruto domaći prihod – BDP da bi se bilo jednako jak u usporedbi s Amerikom. On ne razumije da Rusija također ima upola manji broj stanovnika nego Amerika. Ruski BDP je deset puta manji od onog Sjedinjenih Američkih Država, a vojni proračun je deset puta manji nego proračun Sjedinjenih Država. I onda Rusija ima drskosti da kaže Americi: „Dosta! Ovo je kraj komediji.“Gdje je Europa s zajedničkim BDP-om od Sjedinjenih Država? Gdje je Europa s vojnim prortačunom dva puta manjim od američkog? Ne deset puta, nego dva puta! Europa je zajednica robova.
 
• Mislite li da postoji rizik od totalnog rata?
- Zaključio sam: Amerika ne razumije i ne će da shvati snagu Rusije. S omalovažavanjem protivnika zapadate u rizik totalnog rata.
 
• Vi ste mudar promatrač Rusije i napisali ste nekoliko knjiga koje se bave američko-ruskim odnosima: „Prekoračenje crte“, „Ima li Rusija budućnost?“, „Imaju li Sjedinjene Države budućnost?“ itd. Kako ove odnose vidite u vremenu Donalda Trumpa?
- Bio sam pristalica Trumpovog izbora. Bio sam jedini od visoko obrazovanih manje više civiliziranih ljudi koji je bio za Trumpa. Najveći broj obrazovanih Amerikanaca i Europljana su bili protiv tog čovjeka iz mnogo razloga, ali ja sam se usmjerio na činjenicu, na njegov stav prema Rusiji koji je trebao ispraviti užasne grješke koje je počinila američka administracija prema Rusiji. Nažalost, moja očekivanja se nisu ispunila, razočaran sam i izgleda da Trump nije čovjek s intelektualnim sposobnostima i iskustvom koje se traži za upravljanje Sjedinjenim Državama ili bilo čega važnog. On upravlja bogatstvom i obiteljskom imovinom s grupom od dvanaest ljudi. Sjedinjene Države su sastavljene od različitih upravljačkih centara koje sačinjavaju tisuće i stotine tisuća ljudi. On čak nema iskustva ni sposobnosti da shvati izazove. Kako je pravo rekao Tillerson, koji je također lud: Trump je lud. Zato je Tillerson bio otpušten. Kada su ga novinari upitali je li istina to što je rekao on nije porekao. To je za Tillersona bio kraj igre. I drugi razlog zbog kojeg je bio otpušten je zajednički stav o Trumpu koji je dijelio s generalom Mattisom, ministrom obrane. Trump je odlučio da raskine ovaj savez protiv njega. Otpustio je Tillersona i postavio Mike Pompea za državnog tajnika koji mu je kao osoba blizak.
 
Macron laže kao i u Iraku Powell
 
• Francuski predsjednik Macron je rekao da ima dokaz za kemijski napad u Dumi. Mislite li da je to isti scenarij kao onaj Colina Powela koji je mahao dokazom za postojanje oružja za masovno uništenje u Iraku i koji je doveo do američke intervencije i razaranja Iraka? Zar zapadnjačke političke vođe ne lažu svoje narode?
- Ovdje u Belgiji centristička gospoda ili sumnjičavci bili su oduševljeni izborom Macrona. Za mene je, od početka, kako sam čuo – igračka – američka pudlica.
 
• Poput Tonyja Blaira u vrijeme Georgea W. Busha.
- Da. To je direktni učinak američke intervencije na francuske izbore. Ono što se dogodilo Strass-Kahnu ili Fillonu? Tko je odgovoran za Fillonov i za skandal Strauss-Kahna? Strauss Kahn je bio vrlo sposoban i inteligentan socijalist. Umjesto njega francuski narod je dobio Hollanda najisprazniju moguću osobu. Macron je prazan ali ima izrazitije lice od Hollanda. Inače su obadvojica u istom džepu. U džepu Washingtona.
 
• Mislite li da je Macron neokonzervativac?
- Ne znam, ali je moguće, ali mislim da on nema nikakvog mišljenja. On je otvoren svemu. On je bistar, inteligentan, ali na moralnoj razini! Bolje je da izostavimo ovu temu.
 
• Zar zapadnjačke političke vođe poput Macrona ne lažu svoj narod kad tvrde da imaju dokaze o kemijskom napadu?
- To je smješno. To je isto kao i slučaj Skripalj. Mi možemo dokazati da je netko napadnut klorinom, ali od koga? Skripalji su napadnuti novičukom. Dobro. Ali tko ih je napao? To je glavno pitanje. A Johnson koji je pohađao Oxford daje nam misliti kakvu vrijednost ima stupanj postignut na Oxfordu. Nikakav, nula. To je arogancija koja se temelji na diplomi koja nema vrijednosti.
 
• Postoji li veza između slučaja Skripalj i kemijskog napada u Dumi?
- Postoji druga veza. Rusi, uključujući i Nebenzia, ruskog veleposlanika u UN-u, on povezuje ovaj slučaj u svom govoru. A ja ću staviti točku na i. Točka koja je početak je Putinov govor 1. ožujka. Odgovor Zapada, najvećeg broja novinara i političara bio je poricanje stvarnosti smatrajući to blefom s Putinove strane. Oni misle da su Rusi izgubili sve velike umove koji su 1990. otišli na Zapad i da nitko u Rusiji ne može postići ništa tehnološki izuzetno. Pitaju se: koliko je inovacijski patenata prikazala Rusija? Nijedan u usporedbi s američkim pronalazačima.
 
• Po pitanju istraživanja Amerikanci su superiorni?
- Da, to je američko mišljenje i mišljenje Rusa koji su se obogatili na Zapadu. Oni misle da su najbolji i da su jedino gubitnici ostali u Rusiji. Međutim, svatko tko ima znanja i iskustva i koju sjedu na glavi zna da postoji veliki broj talenata u svijetu koji treba talente. Tako i u Rusiji. Neki su našli utočište u Americi. Dobro za njih. Otišli su zbog najnovijeg IPhone modela. Ali ima mnogo domoljuba koji su ostali u Rusiji s mozgom koji radi jako dobro.
 
• I oni Rusi koji su otišli u Ameriku kažu da je Rusija nerazvijena?
- Da. Tako može govoriti samo naivac i propagandist. Otuda podcjenjivanje Rusije o kojem sam ranije govorio. Oni ne će da znaju o Rusiji jer su oni pronalazači iz Rusije koji služe ciljevima Washingtona. Oni ne žele vidjeti stvarnost kakva je. Vi kažete da sam ja mudar ekspert. Da. Ja imam doktorat iz ruske povijesti. Moj studij i pisanje vezani su za rusku znanost. Radio sam u Moskvi i St. Petersburgu deset godina od 1994. Imam stan u St. Petersburgu. Tamo provodim po dva tjedna šest puta u godini. Svoje sagledavnje ruske stvarnosti po svim temama razmatram s vrhunskim ruskim novinarima. Pozivan sam na rusku televiziju, ne za Zapad nego za Ruse. Na ruskom jeziku za Ruse. To je vrlo interesantno jer sam okružen velikim brojem ličnosti iz politike i znanosti. Imamo priliku razgovarati jedan s drugim. Tako mogu čuti mišljenja, posebno ona bliska Kremlju. Ali također i mišljenja mojih susjeda blizu moje male seoske kuće 80 km daleko od St. Petersburga. Tako mogu znati mišljenja i mentalitet ljudi, kako se mijenjaju, posebno nakon pripojenja i ujedinjenja Krima 2014.
 
Rusi više ne favoriziraju Amerikance
 
• Po onom kako pričate ne gledate vi kao Amerikanac Ruse kao neprijatelje.
- Morate biti veoma pažljivi. Ruski pogled prema Zapadu i Americi su se promijenili znantno i vidljivo posljednjih godina. Najveći dio naroda je bio prijateljski prema Europi i Sjedinjenim Državama, ali to se promijenilo od sučeljavanja 2012. – 2014. Počelo je sa zakonom Magnicki (u SAD-u), s prvim sankcijama protiv Rusije koje nisu ozbiljno ugrozile Rusiju ali su bile neugodne. Ali nakon uvođenja stvarnih sankcija 2014., koje su bile istovremeno s padom cijene nafte i s manjom krizom u ruskom gospodarstvu, veza između Zapada i njegove želje da uguši Rusiju je postala očigledna ruskom narodu. Dogodila se nagla promjena prema Zapadu i Sjedinjenim Državama. A sada, ne mislimo da su neprijatelji, ali su vrlo blizu toga.
 
• Mislite li da je hladni rat još uvijek stvarnost? Jer iako se administracija Sjedinjenih Država mijenja još uvijek je prisutan anti-ruski osjećaj?
- Da. No hladni rat uključuje i vrlo specifične odnose koji sada više ne postoje. Najprije, to je ideološko sučeljavanje koje više ne postoji. Rusi i Putin nisu komunisti. Oni su pristaše mješovite ekonomije; istovremeno tržišne i državne.
 
• Liberalne?
- Liberalne. Da. Ali istovremeno postojale su spoznaje koje smo imali u hladnom ratu da nas Rusija može razoriti, sada su nestale. Tako da imamo stavove prema Rusiji utemeljene na veoma lošim i neistinitim informacijama i to nas može dovesti do lošeg izbora velikog rizika.
 
• Rekli biste avanturističkog.
- Avanturističkog i još rizičnijeg od onog u zadnjim dekadama hladnog rata.
 
Hillary Clinton je dokaz posljedice pada američke kulture
 
• Je li sadašnje vrijeme mnogo opasnije?
- Da. Bez sumnje. Najprije izrazi koji se koriste i etiketiranja ruskih političara kojim se izražava američka politička klasa bili bi nezamisljivi u doba hladnog rata. Recimo: Kad Hillary Clinton u više navrata predsjednika Putina naziva novim Hitlerom, takvi bi izrazi bili nezamišljivi. To je posljedica pada američke kulture koji je izrazita nakon godina 1960-ih i 1970-ih. Zato postoj razlog. To nije slučajnost. Nismo to mi rekli nego Rimljani ili Grci: „Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno.“ Amerika je apslolutno korumpirana.
 
• Tko je zainteresiran da se dogodi rat između Zapada i Rusije?
- Nitko. Ali se tu ne radi o zlim ljudima ili o trgovcima oružjem, ne, to je pretjerano pojednostavljena generalizacija.
 
• Trumpova?
- Nije samo njegova. Ako se nešto dogodi Zemlji, ako nestane života na zemlji zbog krivih američkih kalkulacija i njihovih saveznika, doći će do početka svjetskog rata. To ne će biti zbog volje neke zle osobe. To će biti slučaj.
 
• Živimo li u zadnjim danima Pompeja?
- Da. Ali posljedni dani Pompeja su bili prirodna katastrofa. Ovdje je drugačiji slučaj.
 
• Što mislite o imenovanju Gine Haspel za šefa CIA-e?
- Pitanje tko je tko u administraciji meni nije važno jer Trump vozi samo mu upravljač nije povezan s vozilom.
 
• U jednom od svojih članaka spomenuli ste da su američki generali oprezni i suzdržani u započinjanju rata protiv Rusije jer bi situacija bila katastrofalna. Kakva je stvarna ravnoteža snaga unutar Trumpove administracije?
- Najmudrije osobe su iz vojnog okruženja. Mattis je umirovljeni general. Danas je on civil. Ministar obrane ne može biti vojnik. On ima vojno iskustvo. A aktivni vojnik je general Dunford koji je šef Stožera oružanih snaga. On je nad svim vojnim službama. On se susreo sa svojim ruskim kolegom generalom Gerasimovom prije šest ili osam mjeseci. Susreli su se u Antalyji, u Turskoj. Proveli su dva dana zajedno. Oni se dobro poznaju. Mislim da Dunford dobro zna da nema blefiranja s ruske strane. Ono što Gerasimov kaže je točno naređenje koje je primio od Putina. Kad on kaže mi ćemo gađati to znači gađanje. Vrlo je važno podsjetiti da su glavni zapovjednici Stožera general Dunford i Gerasimov imali razgovor prije nekoliko dana. Mislim da je to najvažnija činjenica u odlukama koje Amerikanci mogu donijeti. Mattis je promijenio mišljenje. Vidjet ćemo hoće li ostati pri tomu.
 
Trump je osoba koja čeka odstupanje s vlasti
 
• Ne mislite li da je Trump također promijenio mišljenje?
- Trump se ne računa. Ako bih mogao ovu situaciju staviti u specifični kontekst, Amerikanci vole govoriti o „režimu“. Amerika je sada režim. Mi nemamo izabranu vladu jer činjenice ne odgovaraju izborima. Trump je osoba koja čeka odstupanje s vlasti. On je svaki dan napadnut da odstupi od svega. I zaista, on nije osoba koja donosi odluke i to je naša tragedija.
 
• Mislite li da je to opasno?
- Već mi je dugo jasno da Trump ne poštuje federalne službe, federalne vlasti Sjedinjenih Država. Za njega ne postoji razlika u administrativnim mjestima jer ne želi slijediti savjete ljudi koji su na tim mjestima. On slijedi drugi aforizam: „Drži svoje neprijatelje  koliko je to moguće bliže sebi.“ Situacija je potpuno nenormalna.
 
• Nisu li dvojac Trump /Bolton opasni za globalnu stabilnost?
- To je najbolji primjer. Bolton ima mnogo neprijatelja i nemoguće je zamisliti da on nema autoritet u Washingtonu. Trump ga je imenovao da ga ima kao neprijatelja blizu sebe. Isključeno je da bi vodio računa o mišljenju Boltona.
 
• Onda Trump u administraciji nema bliskih prijatelja?
- To je potpuno čudna situacija. To je ružna priča. Zato sam rekao da će odluka doći od vojničke mudrosti.
 
• I vi mislite da Dunford ima uz sebe utjecajne generale?
- Moje mišljenje ne znači ništa. Evolucija situacije će razjasniti ono što je odlučujuće.
 
• Koji je stvarni značaj neokonzervativaca u Trumpovoj administraciji?
- Trump je protjerao mnoge neokonzervativce iz svoje administracije još prvih dana. Ali to nije bitno jer bi morali smijeniti čitavu američku vladu. Treba se shvatiti da je za vrijeme administracije Busha sina zamjenik predsjednika Dick Cheney izbacio iz vlade sve ljude neovisnog mišljenja. Tijekom 14 godina oni su prihvaćali jedino ljude slične sebi. Mora se reći kad kažete „neo-konzervativac“ ostavljate po strani demokrate koji su istog mišljenja ali nisu neokonzervativci nego jastrebovi.
 
Amerikanci u Siriji žele imati svoga vođu
 
• Zašto se Zapadnjaci nisu uistinu borili protiv terorizma? Suprotno tomu, oni su naoružavali, financirali, uvježbavali teroriste, posebno njihovi saudijski i katarski saveznici. Sjetimo se čuvene rečenice Laurenta Fabiusa, francuskog ministra vanjskih poslova: „Al Nusra radi dobar posao“.
- Da izazovu Rusiju i da smijene režim u Siriji. Mi smo spremni platiti svaku cijenu i svu krivnju za civilne žrtve i gubitke života prevaliti na Assadova leđa.
 
• Znači promjena režima i dovođenje pro – Zapadnjaka na mjesto Bashara al-Assada?
- Upravo tako.
 
• Zašto vodeći mediji šute o katastrofalnom ratu Saudijaca protiv jemenskog naroda i taj rat ne izaziva nikakvu međunarodnu reakciju?
- Jednostavan odgovor, jer mi ovdje u Belgiji i tamo u Americi, nemamo slobodnog tiska. Dobro znate kao novinar da je čitav ekonomski sektor u krizi. To je rezultat digitalne tehnologije. Prošlog tjedna sam bio u Rimu i nisam našao nijednog prodavača novina. Ne postoji. Sve trgovine prodaju beskorisne suvenire koji ne stoje više od 5 dolara. Ali je nemoguće kupiti novine. To je vrijeme u kojem tisak nema odgovarajuće financijske potpore i to pogoršava stanje slobodnog tiska. Nema slobodnog tiska. Mi mislimo da ostvarujemo napredak jer nam danas nisu potrebni posrednici. To je isto kao da bismo rekli da ne trebamo nastavnike u školama, da eliminiramo posrednike i prepustimo dječake i djevojčice da se sami obrazuju na googleu.
 
• Mislite li da nestanak papirnatog tiska igra važnu ulogu u nastanku krivog informiranja – dezinformacija?
- Igra ogromnu ulogu ali ne u trenutnoj situaciji. Noam Chomsky, veliki američki disident, napisao je kao koautor 1985. knjigu „Proizvodnja suglasja“. Radi se o cenzuri bez cenzure. Danas ako netko diplomira novinarstvo i nada se da će od toga živjeti, uzdržavati obitelj, za njega postoji samo jedna stvar, da uđe u veliku kompaniju kao predstavnik za odnose s javnošću. To traži istu vještinu za namještenika koji prima plaću. Konačno, novinari postaju potkupljvi. Moja supruga je novinarka specijalizirana za modni svijet i poznaje problem. Nisu samo u Rusiji novinari otpisani nego također i u Belgiji. Nema mnogo novinara na području svijeta mode kao u velikim novinama Le Soir, na primjer. Novinari odlaze u mirovinu i gotovo je. Ne zamjenjuju ih jer nemaju novaca.
 
Sumrak novinarstva je odraz svjetske diktature
 
• Ne zamjenjujemo li nestajuće novinarstvo okrećući se prema novinstvu koje stvaraju građani, na primjer, alternativni tisak?
- Alternativni tisak je dobar ali nema isti značaj i kvalitetu. Da je stvarno novinarstvo nastavilo rast postalo bi profinjenije i daleko odgojnije nego što je sada. Mi govorimo o lažnim novostima – fake news. Ima mnogo lažnih novosti – obmana - jer nema profesionalnih posrednika, čak i mnogim velikim izdavačima. Ne govorim o tisku nego o izdavačima uglavnom. Oni otpuštaju pisce. Ako imate posla s velikim izdanjima u većini slučajeva u njima nisu stvarni pisci. Sve izdavačke službe su nestale, što će reći da su profesije pod digitalnim udarom. Na primjer, nitko u vodećim medijima ne objavljuje moje tekstove.
 
• Zašto naslovi tiska ne podupiru ljude poput Vas koji prosvjećuju javnost istinom o prilikama u kojima živimo?
- Jer ne žele imati posla s nečim što je suprotno njihovoj propagandi koju dobivaju od vlade.
 
• Suglasni ste sa suglasjem Chomskog?
- Točno. Ono što je on našao u Latinskoj Americi vrijedi i za Europu i za Ameriku. Imamo izvještaje State Dpartmenta i to postaje članak.
 
• Vjerujete li da takav tip žurnalizma vodi u fašizam?
- Kada kažemo fašist onda je to specifičan tip političke dominacije. Ali u širem smislu to je vrsta totalitarizma. To je šire i više od fašizma. To je policija misli. Mi smo na putu u totalitarizam. I mi govorimo o napretku jer nema posrednika. Ali to nije napredak, nije progres nego regres – nazadovanje prema Kamenom dobu.
 
• Donald Trump ima svojih problema uključujući FBI koji je pretraživao kuću njegovog odvjetnika. Francuski predsjednik Macron također ima internih problema s ogromnim socijalnim prosvjedima. I Teresa May također ima internih problema. Ne mislite li da političke vođe Zapada žele izazivanjem ratova zaobići interne probleme?
- To što ste rekli je u suprotnosti s onim što se uvijek prebacuje ruskom predsjedniku Putinu: Da je autokratski državni poglavar i da nema podršku naroda. Oni imaju strah od naroda i otuda njihova politička slabost. Zato traže avanturu u inozemstvu da odvrate pažnju. Vi to govorite o Zapadnjacima. Slažem se. To je politički princip koji nalazimo kod Machiavellija. Ali ja pravim razliku između objektivnog i subjektivnog. Vjerujem da ste objektivno u pravu. Subjektivno, ne mogu zamisliti da oni ljudi koji se pozivaju na Trumpa, May, Macrona imaju na umu takva rješenja. Oni ne definiraju izazove na način kao šefovi države. Mislim da šefovi država žive u iluziji „mi radimo što mislimo da je pravo i objektivno mi djelujemo onako kako mislimo.“ Ne mislim da je Trump toliko dosljedan u svojim razmišljanjima da bi tako djelovao.
 
• Kako ste bliski s Rusijom, ruskim političarima i s visokim državnim službenicima možete li nešto reći o situaciji u Ukrajini, jer o tome nitko ne govori u medijima?
- Slobodno mogu reći da nisam ekspert za Ukrajinu. Tamo sam bio prije dvadeset godina. Ne mogu reći kakve su tamo prilike osim onog što svaki dan gledam na ruskoj televiziji. Netko bi mogao pomisliti da je država bankrotirala, da nitko nije plaćen i da se ništa ne radi. Ali isto tako ako malo pratimo izvješća novinara ne izgleda da je tamo rasulo, da je Kyiv prestao raditi. Život teče, a bankrot Ukrajine koji se najavljuje već tri godine još se nije dogodio. Zbog toga ne želim komentirati Ukrajinu.S druge strane, po pitanju odnosa Ukrajine s Rusijom, to mogu komentirati. Odnosi su strašni. Odbijanje bilo kakvog rješenja za Donjeck u istočnom Lugansku od strane Porošenka i njegovih prijatelja je neoprostivo i daje razloga za strah da je ovdje stvarnost jedan novi rat. Tako su dvije stvari povezane: To su američki napori da posiju kaos i osiguraju gušenje Rusije na ovaj ili onaj način.
 
• Tako, ako se prilike u Siriji poprave nešto će se dogoditi u Ukrajini?
- Da, tako je. Za Rusiju je situacija manje vojno rizična u Ukrajini nego situacija u Siriji. U Ukrajini Rusija ima mogućnost da riješi problem u tri dana. Tako da zauzme Kiev i smijeni vladu te najavi izbore za dvije godine. I to sve bez okupacije, jednostavno promjenom vlade. To je vrlo moguće i u dosegu je ruskih vojnih mogućnosti. I tu Zapad ne bi mogao učiniti ništa.
 
• Zašto Zapadnjaci ustrajavaju uporno u borbi protiv Rusije?
- Postoji razlog. I to nije samo pitanje predsjednika koji je lud, savjetnika koji su amoralni, tu postoji i mnogo više od toga. Čitav svjetski sustav pod zaštitom tog ludog predsjednika i njegovih amoralnih savjetnika i to veoma doprinosi američkom bogatstvu na štetu ostatka svijeta. Kako je jedan ruski političar rekao na TV-u: „Amerikanci svačiji ručak pojedu besplatno.“ O tome se radi. A Rusija ugrožava tu premoć, tu globalnu hegemoniju koja doprinosi američkom bogatstvu.
 
• Mislite li da američki režim ne želi multipolarni svijet s Rusijom i Kinom i dr.?
- U ovom trenutku svijet nije multipolaran nego bipolaran. Rusija i Amerika. Europa se računa kao nula a Kina se u konačnici ne računa jer ne zauzima stav. Rusija i Amerika su u igri. Ta želja da se uguši Rusija je rezultat otpora Rusije spram američke hegemonije. Ta linija ide kroz Siriju gdje je sučeljavanje i gdje nijedna strana ne popušta. No ulozi su veliki, daleko veći od Sirije. Daleko veći od Srednjeg istoka. Oni su planetarni. Zbog toga je u biti smješno optužiti Putina da je podupirao Trumpa protiv Hillary jer Rusi su svjesni da konfrontacija s Amerikancima ima stvarnu i važnu osnovu i da je izazov i ulog ogroman. Mi mijenjamo predsjednike ali ne mijenjamo temelj.
 
• U Obaminoj eri nismo imali ovaj rizik direktne konfrontacije.
- Obama je bio uglavnom kukavica ali je to bilo dobro.
 

Mohsen Abdelmoumen, nezavisni alžirski novinar. Piše za nekoliko alžirskih novina kao Alger Republicain i za različta web izdanja alternativnog novinarstva, https://ahtribune.com/politics/2235-gilbert-doctorow.html

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Subota, 22/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1006 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević