Get Adobe Flash player
Nikakve koristi od Perkovićeve liste

Nikakve koristi od Perkovićeve liste

Samo naivni mogu vjerovati bivšim udbašima i Udbinim...

Ivo Josipović ne ide na utakmice

Ivo Josipović ne ide na utakmice "vatrenih" jer ih ne voli

Miliji su mu Dodik, Jovanović i Ježić od Šukera i...

Kakva monetizacija, na djelu je čista rasprodaja autocesta

Kakva monetizacija, na djelu je čista rasprodaja autocesta

Ne zna se tko je luđi i bezobzirniji     Tko je lud...

Josipovićev napad na Hrvatski sabor

Josipovićev napad na Hrvatski sabor

Nema koristi od preferencijalnog glasovanja sve dotle dok stranke određuju...

"Partizanska bolest" partizanskih sinova

Sin Ivo koristi rječnik oca Ante: kontrarevolucionari, nacionalističke...

  • Nikakve koristi od Perkovićeve liste

    Nikakve koristi od Perkovićeve liste

    ponedjeljak, 13. listopad 2014. 23:59
  • Ivo Josipović ne ide na utakmice

    Ivo Josipović ne ide na utakmice "vatrenih" jer ih ne voli

    četvrtak, 16. listopad 2014. 13:56
  • Kakva monetizacija, na djelu je čista rasprodaja autocesta

    Kakva monetizacija, na djelu je čista rasprodaja autocesta

    srijeda, 15. listopad 2014. 23:13
  • Josipovićev napad na Hrvatski sabor

    Josipovićev napad na Hrvatski sabor

    četvrtak, 16. listopad 2014. 19:58
  • "Partizanska bolest" partizanskih sinova

    četvrtak, 16. listopad 2014. 20:13

Zapad se mora odmaknuti od ukrajinske krize i smisliti novu strategiju obuzdavanja Vladimira Putina

 
 
Malo je stvari u kojima je strategija Europi toliko potrebna kao u odnosu s Rusijom vezano za krizu u Ukrajini. Stoga je s jedne strane dobra vijest, kako izvješćuje The New York Times ovaj tjedan, što Obamina administracija gleda dalje od neposrednog sukoba u stvaranju novog dugoročnog pristupa Rusiji  u kojemu se primjenjuje aktualizirana verzija hladnoratovske strategije obuzdavanja“.
To je dobra vijest, jer takav pristup strategiji  traži da se svaki zapadni čelnik,  ne samo predsjednik Obama, odmakne od neposredne nestabilnosti u istočnoj Ukrajini. To znači razmišljanje i argumentiranje o implikacijama ukrajinske krize, i onima u Rusiji, i formuliranje prikladnih dugoročnih narativa i reakcija  koji će takve sukobe učiniti manje vjerojatnima i s manje neželjenih rezultata. To iznad svega znači pokušati shvatiti Rusiju Vladimira Putina.
 
Druga strana takvoga pristupa jest trajna i primamljiva lakoumnost – tako aktualna u godini stote obljetnice  Prvoga svjetskog rata – koja navodi na misao kako negdje u ladici čeka konfekcijsko rješenje od jučer koje će se baviti današnjim i sutrašnjim nestabilnostima. Zato je toliko važno shvatiti što današnji sukob s Rusijom ima zajedničko s Hladnim ratom – a što nema.
 
Strategija obuzdavanja u Hladnom ratu – konfrontacija sa Sovjetskim Savezom bez klizanja u atomski rat – bila je uspješna. Ali nije funkcionirala besprijekorno. Mogla je propasti – što se skoro dogodilo na Kubi – i primjenjivala se nedosljedno.  Čovjek koji je 1946. tu strategiju smislio, američki diplomat i znanstvenik George F. Kennan, oblikovao je američku politiku skoro pola stoljeća. A ipak se veći dio ostatka svog dugog života bunio protiv načina na koji su se njegove zamisli primjenjivale, osobito politike nuklearnog naoružanja i namjesnih sukoba kao što je bio onaj u Vijetnamu. A kako otkrivaju njegovi nedavno objavljeni dnevnici, čak i kad je sovjetski komunizam na kraju propao, Kennan je događaje promatrao više sa zlom slutnjom nego sa zadovoljstvom.
Čitati danas Kennanove tekstove znači korisno provesti vrijeme s obzirom na događaje u Ukrajini. Sličnosti Putinove  Rusije i Staljinove Rusije u Kennanovoj su analizi velike. Između ostalog ruski nacionalizam, nevjerodostojnost, vjerovanje u međunarodnu igru u kojoj nema pobjednika, strah, temeljni nedostatak vrijednosti koje bi dijelili sa Zapadom, važnost nuklearne pat-situacije, spremnost da se protivnike međusobno zavadi. Ali otkrivaju se i neke razlike. Putin svoj nacionalizam ne skriva pod marksističkim plaštom kako je to činio Staljin. I, osim nekih nepopravljivih proruskih simpatizera, on nema međunarodni pokret koji bi radio za njega kao što je Staljin imao u komunističkim partijama po svijetu. Niti ima, čak i da uspije ostvariti svoj euroazijski imperijalni san (što nije nemoguće), mrežu satelitskih država na svom kućnom pragu kakvima se Staljin bio okružio nakon 1945.
 
Putin, osim toga, predsjeda kapitalističkim gospodarstvom vrlo isprepletenim s gospodarstvom na Zapadu. Ruski vlastodršci imaju svoje zapadne bankovne račune. Moskovska burza pala je  10 posto onoga dana kad je Putin anektirao Krim. Staljin o takvim  stvarima nije morao brinuti. Putin ima na raspolaganju mehaniku tradicionalne državne represije, ali vlada ljudima koji se više ne nalaze iza željezne zavjese.
 
Kennan je snažno vjerovao u ruski narod; mnogo toga ovisi o tome osjećamo li i mi danas slično povjerenje. Ako je tako, onda rusko mišljenje treba hraniti, a ne ga uzimati zdravo za gotovo. Francuski diplomat Talleyrand jednom je rako da je problem s Rusijom u tome da je ona istovremeno prejaka i preslaba.  Nedavni događaji pokazuju da je to točno. To objašnjava zašto bi najveća pogreška koju bi zapadni političari mogli napraviti  nakon Ukrajine bila da nemaju zajedničku strategiju prema Rusiji.
 
Dopadalo nam se to ili ne, Rusija je neprijateljska sila. Unatoč današnjem govoru Tonyja Blaira o islamizmu, zapadnoeuropske države imaju s Rusijom malo zajedničkih interesa, a u svjetlu sadašnjih dokaza i malo zajedničkih vrednota. Zapadne europske države i SAD moraju stoga biti ozbiljne i pomne kad je u pitanju Rusija. Treba im strateški pristup Rusiji vezan za energetsku ovisnost, završetak prodaje oružja, nametanje bankovnih restrikcija i koordinaciju vojnog zastrašivanja da bi se zaštitila Ukrajina i njezini susjedi.
 
A druga velika pogreška bila bi da se zapadni političari nepromišljeno odjenu u haldnoratovsku odjeću. Povijest nas uči da Rusiju mnogo manje muče strahovi od invazije, a mnogo je više zaokupljena snovima o Zapadu. To naravno ne znači da trebamo nastaviti izbjegavati dugoročne implikacije Putinove vrlo neprijateljske državne vještine – ne naposljetku i zato što bi i netko tko naslijedi Putina  mogao biti još veći nacionalist i još lakše potezati obarač. Ali opravdanje promišljene nove strategije obuzdavanja već je dovoljno jako.
 

Martin Kettle, The Guardian

Moskva obnavlja sovjetsko carstvo

 
 
Krim sada pripada Ruskoj Federaciji, u istočnoj Ukrajini je situacija uzburkana. Je li predsjednik Putin bacio oko na druge zemlje u svojoj blizini? Deutsche Welle pojašnjava, tko bi mogao biti sljedeći.
 
Baltik
 
Estonija, Letonija i Litva zbog položaja na istočnoj obali Baltičkog mora nazivaju se i baltičke zemlje. Godine 1940. te tri države zauzeo je Sovjetski Savez. One su bile među prvim državama koje su se 1991. godine odcijepile od Sovjetskog Saveza, proglasile neovisnost te se okrenule prema zapadu. Danas su već odavno članice NATO-a i EU-a. Ipak, još uvijek je sjena Rusije nadvijena nad regijom, koja je snažno ovisna o ruskoj nafti i plinu.
http://www.worldology.com/Europe/images/wwii_1939_ussr_baltic.jpg
Estonija: Oko četvrtine od 1,3 milijuna stanovnika te zemlje na najsjevernijem kraju Europe su ruskog podrijetla. Mala zemlja je bogata šumom, i ima više od 1500 otoka. Estonija slovi kao odskočna daska za internet-poduzetnike.
Letonija: Malo veća Letonija u Sovjetskom Savezu bila je visoko industrijalizirana te je poput magneta privlačila ruske doseljenike. Od dva milijuna stanovnika danas više od četvrtine govori ruski jezik. Letonsko gospodarstvo uglavnom čini poljoprivreda, ribarstvo i šumsko gospodarstvo.
Litva: Litva je sa svoja tri milijuna stanovnika prva zemlja, koja je proglasila svoju neovisnost od Sovjetskog Saveza, ali još i danas postoji uska gospodarska suradnja s Rusijom. Rusija je najveći trgovinski partner, gotovo 18 posto litvanskog izvoza ide u susjednu zemlju. Rusija sada pozorno drži na oku Litvu, budući da graniči s ruskom enklavom Kalinjingrad (Memel, odnosno Klaipeda).
 
EU - susjedi
 
Dalje prema jugu Bjelorusija, Ukrajina i Republika Moldavija čine tampon zonu između Rusije i Europske unije, koja se od prije nekoliko godina širi na Istok. I dok je Bjelorusija pristupila ruskoj carinskoj uniji, Europska unija snažno pokušava dobiti naklonost Ukrajine i Moldavije.
 
Bjelorusija: Nakon raspada Sovjetskog Saveza Bjelorusija je 1991. godine postala neovisna. Od 1994. godine željeznom šakom vlada predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji se protivi privatizaciji državnih tvrtki (privatno poduzetništvo gotovo da ne postoji) i ima velike interese za još bližu suradnju s Rusijom. Bjelorusija snažno ovisi o ruskoj nafti. Transport nafte i plina iz Rusije u Europu velikim dijelom vodi preko Bjelorusije.
 
Ukrajina: Višemjesečni prosvjedi, svrgavanje predsjednika, nova vlada i glasovanje na Krimu, koje je poluotok učinilo dijelom Rusije. Ukrajina već dulje vrijeme puni novinske stupce. Zemlja se prisjeća na dugu povijest podčinjenosti stranima silama, a znanstvenici pomišljaju da čak i naziv zemlje znači "granična zemlja". Ukrajina je po pitanju jezika, povijesti i politike duboko podijeljena. Trećina stanovništva govori ruski kao materinji jezik, a po prirodi stvari istočni dio zemlje koji govori ruski orijentiran je proruski. Separatisti sada ovdje uvježbavaju ustanak protiv vlade u Kyivu. Ukrajina je važna za rusku opskrbu namirnicama i osim toga važno križište za ruski izvoz energije. Zemlja je također važan isporučitelj vode i struje za Krim.
 
Moldavija: Ovdje živi oko četiri milijuna ljudi. Zemlja je pripadala Rumunjima, sve dok 1940. godine nije pripojena Rusiji. Republika Moldavija i sama se bori se s tendencijama raskola u svojoj zemlji, prije svega u regijama Pridnjestrovlje i Gagauzija. Odmetnuto Pridnjestrovlje smješteno je na istoku zemlje na granici s Ukrajinom i ima oko 200.000 stanovnika, etnička mješavina Moldavaca, Ukrajinaca i onih koji potječu iz Rusije. Godine 1990., godinu dana prije raspada Sovjetskog Saveza, izjasnilo se za neovisnost od Republike Moldavije, budući da se strahovalo da će se Moldavija ponovno ujediniti s Rumunjskom. Rusija je subvencionirala mirovine u Pridnjestrovlju i izdržavala je postrojbe u regiji. Na osporavanom referendumu 2006. godine 97 posto stanovništva izjasnilo se za pristupanje Ruskoj Federaciji.
http://www.wanderingearl.com/wp-content/uploads/2012/08/TransnistrianRegionMap.pnghttp://hopefulupdate.com/wp-content/uploads/2013/08/moldova-map.jpg
Moldavija - pregled separatističkih pokreta i podjela iniciranih iz Moskve
 
Gagauzija je drugo autonomno područje Republike Moldavije, koje je pod ruskim utjecajem. Oko 155.000 ljudi živi u regiji, čija većina pripada narodu Gagauzije. Na referendumu početkom 2014. godine radilo se o tješnjoj suradnji s Rusijom kao i učlanjivanju u Euroazijsku Uniju Vladimira Putina. Gotovo 99 posto birača izjasnilo se protiv ugovora o pristupanju Europskoj uniji.
 
U okviru napora za tješnju suradnju s Republikom Moldavijom Europska unija je s tom zemljom pregovarala i o ugovoru o pristupanju Europskoj uniji. Rusija je međutim pokušala natjerati Republiku Moldaviju u njezinu Carinsku uniju, tako što je između ostaloga bojkotirala moldavsku isporuku vina i poljoprivrednih proizvoda.
 
Kavkaz
 
Kavkaska regija, na spoju između Europe i Azije slovi kao jedna od jezično i kulturno najraznolikijih regija svijeta, ali ujedno i rasadnik sukoba. Uz iznimku Azerbajdžana, koji je bogat naftom, većina država regije u postsovjetska vremena nema gospodarske šanse, što je dovelo do velikih socijalnih nereda. Ruski utjecaj na regiju još uvijek je enorman. Najveća krizna žarišta: Azerbajdžan, Južna Osetija, Ingušetija, Čečenija i Dagestan.
 
Abhazija: 1999. godine Abhazija je proglasila neovisnost od Gruzije, koja tu regiju oduvijek smatra odmetnicom. U borbi za autonomiju gospodarstvo Abhazije je propalo. Rusija pokušava ojačati svoj utjecaj i odnedavno snažnije ulaže u Abhaziju s njezinih otprilike 250.000 stanovnika. Od 2010. godine u Abhaziji su stacionirane ruske protuzračne rakete.
http://www.russianleadership.org/assets/1302/7_northcaucasusmap.png
Južna Osetija: Od strane Rusije priznata kao nezavisna država nakon gruzijskog rata 2008. godine, Južna Osetija je danas izolirana enklava, koja ekstremno ovisi o ruskom novcu. Kvota nezaposlenosti je visoka, kao i cijene. Već godinama Južna Osetija se zalaže za primanje u Rusku Federaciju. Područje ima oko 70.000 stanovnika.
 
Ingušetija: Ingušetija je autonomna Republika unutar Ruske Federacije. Većina od oko 400.000 Ingušeta su muslimani. Pripadnost plemenima igra važnu ulogu u društvu.
 
Čečenija: 1991. godine Čečenija je nakon kraja Sovjetskog Saveza proglasila neovisnost od Rusije. Tri godine kasnije Kremlj je poslao postrojbe, kako bi ponovno uspostavio autoritet. Uslijedio je prvi čečenski rat, koji je završio 1996. godine velikim porazom Rusije. Godine 1999. ruske jedinice vratile su se u Čečeniju. Nezaposlenost i siromaštvo u zemlji su rašireni unatoč ruskim financijskim injekcijama za obnovu. U Čečeniji živi oko 1,25 milijuna ljudi.
 
Dagestan: I Dagestan je poput Ingušetije i Čečenije, autonomna republika unutar Rusije, s većinskim muslimanskim stanovništvom i s oko tri milijuna stanovnika. Iako je samo 3,5 posto stanovnika ruskog podrijetla, ruski jezik je prvi službeni jezik. Proizvodnja nafte i plina ubrajaju se u najvažnije gospodarske grane, kao i ribarstvo. Vlasti u državi procjenjuju se kao najodanije Moskvi ali i kao enormno korumpirane.
 

John Blau i Ivana Zrilić, Deutsche Welle

Rusi je uništili – Nijemci joj nisu pomogli...

 
 
Ukrajina, ta najveća europska država, prostor je najvećih pogibija u dvadesetom stoljeću, od Boljševičke revolucije pa nadalje. Nije bila za boljševizam spremna, borila se protiv. Izdala ju je Europa, najprije Austro-Ugarsko Carstvo, zatim Njemačko, koja su oba još i pala. Odustala od nje i Antanta, Francuzi i Britanci, pa, ukratko, stigli boljševici. Od Ukrajine su tada svi: Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska otkidali a vratila se i „majčica Rusija“ sada kao „crvena“. Koliko li je tu bilo tek „povijesti“, ali ne možemo o njoj u  ovom člančiću. Preskočimo li lenjinistički teror za Lenjina, pa od sredine  dvadesetih staljinističko-boljševički za Staljina eto nas u tridesetima godinama prošloga stoljeća.
http://www.city.kherson.ua/upload/golodomor_ustam1.jpg
Gladomor - ukrajinska djeca žrtve staljinizma
 
Početkom tridesetih, naročito druge i treće, staljinistička Rusija umorila je glađu desetak milijuna Ukrajinaca. Zločin, poznat kao Gladomor, bez presedana je u povijesti, prešućen tada kad se zbivao, prešutjeli su ga onodobni zapadni mediji već itekako razvijeni, aktualne politike, a lijeva zapadna inteligencija ne samo da ga je zanijekala već je aktivno pomagala u njegovu prikrivanju, poput Georga Bernarda Shawa. Hitler se taman uspinjao, Ukrajinu su već bili prekrili milijuni leševa - ubila ih ideološki i na svaki drugi način planirana, uz pomoć tajne službe, komesara, aktivista, programirana smrtonosna glad.
 
U protekle dvadeset i tri godine samostalnosti Ukrajina i Ukrajinici nisu, čini mi se, dostatno učinili kako bi svijet spoznao razmjere ovoga klasno-nacionalno motiviranoga genocida kojega je počinio staljinistički totalitarizam. Njihov vapaj za barem istinom kao da je bio prikočen, poluglasan. Nekako je i nadalje u sjeni i s njim nikako da se suoči svjetski komunistički pokret. A bogme ni svijet. Njegovi ostatci i njegovi simpatizeri raspršeni su očito dobro i u suvremenosti još bolje raspoređeni kako u „tranzicijskim“ zemljama tako i u onima, navodno, izvorno demokratskima. Rekao bih razni intelektualni moćnici, sljednici G. B. Shawa i danas, a što drugo nego guraju istinu u zaborav.
 
Ukrajinski slijed: Prvi rat, Lenjin, Staljin, pa Gladomor, Hitler, te glavno bojno polje Drugoga rata
 
Nije prošlo ni deset godina od Gladomora, koji je, osim ostaloga imao za posljedicu promjenu ukrajinske narodnosne slike, jer ako ništa, umjesto mrtvih došli su neki drug živi „narodi i narodnosti“, a Ukrajina se ponovno našla na europskoj vjetrometini te postala glavno bojno polje Drugoga svjetskog rata. Stigli su (opet) Nijemci, Werhmacht, Gestapo, SS, razne „sonder komande“ i grupe za likvidaciju i pomor. Neki podatci govore kako je Ukrajina taj rat platila životima svojih opet desetak milijuna stanovnika, poneki tvrde čak i četrnaest. Od 1939. do 1941. Staljin i Hitler su se nalazili na istomposlu u Poljskoj - svaki u „svom“ dijelu. Najprije su je podijelili, a zatim se dohvatili fizičke likvidacije poljske elite, vojne, svećeničke, intelektualne, poduzetničke…, a Nijemci su se još obračunavali s poljskim Židovima, kao sa svojim glavnim, planskim, žrtvama. „Svoj“ dio Poljske još su podijelili tako da su zapadni priključili Trećem Reichu, a slavenski, poljski, ostatak proglasili kolonijalnom Generalnom guvernaturom na čelu s guvernerom Hansom Frankom. Toj „guvernaturi“ su poslije priključili i zapadni dio Ukrajine, Galiciju (Lviv)gdje su, velikodušno Ukrajincima „dali“ nekakvu kulturnu autonomiju, „u štruc“ Poljacima.
http://3.bp.blogspot.com/-7PNppBlshEY/Tubx9xO_ytI/AAAAAAAAHv0/XktMfbikj0s/s640/operation-barbarossa-german-invasion-soviet-union-history-ww2-images-pictures-kiev-ukraine.jpg
Nijemci u Ukrajini 1941.
 
Ukrajince su držali nedostojnim bilo kakvoga suvereniteta, kao i Poljake, čak je i zapovjednik ostatka Ukrajine, Erich Koch, svoje sjedište, kako bi ih dodatno ponizio, izmjestio iz Kyiva u grad Rivne. S toliko krvavoga iskustva s boljševicima, još itekako svježim sjećanjima na Gladomor, mnogi je Ukrajinac Nijemce dočekao kao neku nadu, makar tipa „ne može biti gore“. Tako je Stjepan (Stepan) Bandera u Lvivu proglasio neovisnu Ukrajinu. Trajala je tjedan dana, a Banderu su Nijemci strpali u konclogor. Pred kraj rata su ga oslobodili, no bilo je kasno za bilo što. Skončao je u Münchenu, dao ga je poslije rata likvidirati Staljin.
 
Ukrajinci su ubrzo shvatili kako od Nijemaca ništa, pa su se ukrajinski nacionalisti dali u partizaniju. Oni su pak imali izuzetno težak zadatak: morali su se boriti protiv Nijemaca, NKVD-a i njegovih partizana, te poljskih partizana. Hrabro su se borili, a njihov rat s NKVD-om i Crvenom armijom završio je tek 1953., taman kad je skončao i Staljin, a na vlast u SSSR-u došao „ukrajinski kadar“ Nikita Sergejevič. Nijemci su u Ukrajini planirali dobiti rude, industriju Donbasa, žito… Malo su od toga dobili jer su komunikacije i industriju pri povlačenju Sovjeti razorili do temelja, pa im je ostala tek robovska radna snaga koju su prilično bezuspješno novačili za Njemačku. Uspjeli su međutim neke Ukrajince uvući u obračun sa Židovima, pa i preko SS divizije „Galicija“, pandan Handžar diviziji - inače to su dvije jedine „nearijevske“ SS divizije, postrojbe - koja je tek, skoro beznačajna epizoda ukrajinske povijesti i sudbine za Drugoga rata, ali se i danas protuukrajinski prekomjerno eksploatira.
 
Sudjelovanje nekih Ukrajinaca u diviziji „Galicija“ često je eksponiranije od Gladomora. Što su ti mediji, krojači povijesti, krojači sudbine tako velikoga naroda, a kako li onda tek prolaze mali. Potpuno je u najmanju ruku čudno, štoviše nerazumljivo, zašto Nijemci kao osvajači nisu iskoristili već osvojeni ukrajinski narod, naročito nakon iskustva s Gladomorom, u daljnjem napredovanju protiv sovjetskog komunizma. Tome se čude mnogi povjesničari, uključivo i ruski, jer ta taktika je ona vječna, pojednostavljeno i dostatno reći za člančić: divide et impera. Nema racionalnoga objašnjenja, osim u kretenizmu nacizma. Sreća što je svakome totalitarizmu kretenizam u  korijenu, inače se o slobodi i sličnim tricama i kučinama ne bi više ni govorilo. Nesreća je što se sunce  pojavi nakratko, a onda novi totalitarizam zamijeni stari.
 
(Nastavak slijedi)
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Vjerujete li u Josipovićevo istraživanje?

Ponedjeljak, 20/10/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 898 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević