Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Europska unija mislila je da će Erdoğan sačuvati i jačati demokraciju

 
 
Nespretna Europska unije više je puta prema Turskoj vodila pogrješnu politiku, često nenamjerno pomažući predsjedniku Erdoğanu na ključnim točkama njegova uspona. Erdoğan sada možda razmišlja o prijevremenim izborima i Europu dovodi u škripac. Bruxelles bi bio prisiljen okrenuti glavu dok bi novi sultan  sebi ravnao put prema pobjedi na izborima.
https://www.neweurope.eu/wp-content/uploads/2016/05/Turkey-Erdogan-EU.jpg
Kada je Erdoğanova stranka AKP 2002. došla na vlast, EU nije shvatio prirodu ograničenog mandata te stranke. Visok prag na izborima isključuje stranke koje dobiju manje od 10 posto iz parlamenta, a njihova mjesta raspoređuju se na veće stranke. S manje od trećine glasova AKP je dobio dvije trećine mjesta u parlamentu. Na sljedećim izborima ni s jakim  gospodarskim rastom AKP nije nikada dobio više od 50 posto glasova.  Ali EU se nije trudio ojačati Erdoğanovu oporbu koja obuhvaća oko polovine stanovništva i u kojoj su liberali, ljevičari i sekularni Turci.
 
EU isto tako nije shvatio pravu prirodu Erdoğanova političkog pokreta. Korijeni AKP-a u političkom su islamu, nativističkoj i neliberalnoj snazi nalik na desničarske stranke koje su se u zadnje vrijeme pojavile u Europi. Međutim, u prošlom desetljeću EU se okrenuo Erdoganu da učvrsti liberalnu demokraciju u Turskoj. Bruxelles je 2005. otvorio pregovore o članstvu s Ankarom, stavljajući Erdogana u poziciju da vodi Tursku u Europu.
 
Erdoğan je taktički prihvatio pristup EU-u kako bi porazio sekularne turske generale. Vojska, koja je sebe nekad smatrala velikim arbitrom turskog društva, često se miješala u politiku potkopavajući stranke s korijenima u političkom islamu kakva je AKP. Eurokrati su Ankari rekli da mora „braniti vladavinu prava“, što je značilo da EU želi da turski generali izađu iz politike. Erdoğan je sretan pristao provodeći reforme kojima se ukida politička uloga vojske i tako uklonio smrtnog neprijatelja. EU je bio u pravu kad je tvrdio da vojska mora izaći iz politike da bi se učvrstila demokracija u Turskoj, ali pogriješio je kad je tu zadaću povjerio neliberalnom pokretu.  Od 2007. do 2010. često sam razgovarao s visokim EU-ovim dužnosnicima koji su mislili da je vojska glavna prepreka demokraciji u Turskoj. Kad generali izađu iz politike, govorili su, stvari će doći na svoje mjesto.
 
Razvoj stvari pokazao je da su posve u krivu. Kad je neutralizirao generale, Erdoğan nije više mislio da mora ugađati Bruxellesu. A Bruxelles, nakon što je Erdoğanu uklonio vojsku s puta, nije preuzeo njezinu ulogu velikog arbitra turske demokracije. Njemačka i Francuska protivile su se punom članstvu Turske, a Bruxelles se počeo povlačiti od ideje turskog pristupa. Uslijedila je katastrofa. Uz pomoć sljedbenika Fetullaha Gülena, koji je tada bio njegov saveznik, Erdogan je 2008. pokrenuo sudski postupak tvrdeći da je tajna klika sekularnih generala odgovorna za brojne pokušaje sabotaže i destabilizacije turske vlade. Tužitelji nikada nisu dokazali tvrdnje, ali Erdoğan je postupak iskoristio kao izgovor za prisluškivanje protivnika, istragu medija i zatvaranje novinara.  Indeksi slobode, koji su prije toga odražavali napredak turske demokracije, počeli su padati. Nakon niza sudskih postupaka nazvanih „Ergenekon“ Erdoğan je promijenio ustav i sebi dao ovlasti za imenovanje sudaca bez postupka potvrđivanja.
 
Neuspjeli državni udar 2016. bio je pravi pokušaj časnika da svrgnu Erdogana, a čini se da su barem neki od njih bili povezani s Gülenovim pokretom. Nakon pokušaja udara Erdoğan nije krenuo samo na zavjerenike. Svoje izvanredne ovlasti iskoristio je za provođenje široke akcije protiv političkih protivnika koji nisu imali nikakve veze s državnim udarom. Ali EU je ispustio loptu davno prije 2016. Od 2002. do 2012. u Tursku su otišle rekordne europske strane investicije. Tursko gospodarstvo u proteklom je desetljeću raslo brzo povećavajući plimu koja je AKP stalno vodila prema izbornim pobjedama.  Da je Bruxelles povukao kočnicu u pristupnim pregovorima prije 2012., Erdoğan bi bio prisiljen promijeniti postupke.
 
EU-ov utjecaj na Ankaru oslabio je nakon krize u eurozoni. Sada sa EU našao u situaciji da se mora jako truditi da zadovolji Erdoğana. Francuski predsjednik Macron nedavno je Erdoğana pozvao u državni posjet. Novog sultana počastit će večerom u Elizejskoj palači. Macronu treba pomoć Turske u borbi protiv terorizma i imigracija, dvije teme jako važne francuskim glasačima. Erdoğanova vlada odlično blokira rijeke izbjeglica i sprječava da se u Europu vrate strani borci iz Sirije i Iraka. Europski čelnici neće ga uskoro udaljiti od sebe. Sljedećih mjeseci predviđen je posjet Turskoj njemačke kancelarke Angele Merkel, što bi moglo popraviti Erdoğanov državnički imidž kod kuće ako odluči sazvati prijevremene izbore. Turski narod na kraju je odgovoran za zdravlje i preživljavanje svoje demokracije. Ali krajnje je vrijeme da Europa prihvati svoj dio odgovornosti zato što je omogućila Erdoğana i poticala njegove najneliberalnije instinkte.
 

Soner Cagaptay, The Wall Street Journal

Teheran se sprema uspostaviti drugu bazu za operacije protiv Izraela

 
 
Iran se sprema uspostaviti u Siriju drugu bazu za operacije protiv Izraela. Izraelsko vodstvo mora i dalje izvoditi preventivne napade – unatoč pojedinim gubicima. Jedna od strateški najvažnijih posljedica sirijskog rata jest primicanje Irana izraelskim granicama. Što više Assadovom režimu bude polazilo za rukom konsolidirati moć u zemlji, to će biti očitije da se Teheran sprema uspostaviti drugu bazu za operacije protiv Izraela, kakva već postoji u Libanonu.
https://flashtrafficblog.files.wordpress.com/2014/11/iran-israelwarscenario.gif
Izraelskom vodstvu ne će preostati gotovo ništa drugo nego boriti se protiv toga preventivnim napadima. A od toga ga sigurno ne će odvratiti ni gubici kakve je pretrpio tijekom vikenda. Potporu iz Amerike Netanjahu ionako ima, a Rusi se drže indiferentnih diplomatskih floskula; Putin je očito već prije odustao od toga da se pridruži anticionističkim projektima svojih iranskih saveznika. Uostalom, ovo pitanje još jednom pokazuje da se u Njemačkoj o Iranu često vode kratkovidne rasprave. Ne bi se smjelo govoriti samo o sporazumu o nuklearnom programu Irana i šansama za njemačko gospodarstvo, nego i o realnoj i akutnoj prijetnji izraelskoj sigurnosti.
 

Nikolas Busse, F.A.Z.

Kirkuk i Afrin simboliziraju kraj starog kurdskog sna o samoodređenju

 
 
Kurdi su bili jedni od rijetkih pobjednika raspada država u arapskom svijetu. Od implozije Iraka Kurdi su profitirali u sjevernom Iraku, a raspad Sirije išao je na ruku Kurdima na sjeveru zemlje. Stotinu godina nakon što su 1920. pobjednici u Prvom svjetskom ratu u Ugovoru iz Sevresa obećali Kurdima vlastitu državu, činilo se da će to obećanje postati stvarnost. U Ugovoru iz Lausanne iz 1923. kurdskog državi nema ni spomena. Dakle, 20. stoljeće Kurdima nije donijelo vlastitu državu. Oni su podijeljeni na četiri države u kojima su kao manjina progonjeni i potlačeni.
https://images.haarets.co.il/image/fetch/w_1896,h_1095,x_0,y_347,c_crop,g_north_west/w_609,h_343,q_auto,c_fill,f_auto/fl_any_format.preserve_transparency.progressive:none/https://www.haaretz.com/polopoly_fs/1.5683623.1515440261!/image/1018316866.jpg
Zatim su interni arapski konflikt otvorili nadu za njihovo samoodređenje. Prvo je zona zabrane letova, koju je Vijeće sigurnosti uspostavilo 1991. nakon oslobođenja Kuvajta radi zaštite Sjevernog Iraka, omogućila da se Kurdi ograde od ostatka Iraka i uvedu svoju autonomiju. Kada je 2011. u Siriji građanskim ratom započeo proces raspada države, na sjeveru zemlje Kurdi su uspostavili svoju vlastitu upravu kako bi za više od četiri milijuna građana osigurali usluge u ratnim vremenima.
 
Da će kurdski san o osamostaljenju propasti i ovaj put pokazuju gradovi Kirkuk i Afrin. U autonomnoj regiji Iračkog Kurdistana 25. rujna 93 posto građana glasovalo je za neovisnost; nakon toga kurdski grad Kirkuk osvojile su iračke postrojbe koje su podržale iranske jedinice. U to isto vrijeme u trima kurdskim kantonima Sirije po prvi su put održani lokalni izbori. Unatoč svim manjkavostima, ta su tri kantona demokratskija od svih ostalih državnih jedinica u regiji. Međutim, Turska je 20. siječnja započela ofenzivu na kanton Afrin. Turski predsjednik Erdogan najavio je da će Afrin očistiti od terorista i da će kasnije krenuti na kurdske kantone istočno od Eufrata.
 
U sirijskom ratu time započinje nova faza. Jer s nestankom kalifata IS-a u Siriji se za utjecaj ponovno bore vanjske ratne strane – i to na štetu kurdske autonomije. One se u Siriji bore za svoje strateške interese. U Turskoj predsjednik Erdogan operaciju „Maslinova grančica“ instrumentalira kako bi pred navodnom prijetnjom zbio vlastite redove; turska vojska odgovarala je od operacije. Rusija, pak, njuši priliku da Tursku još više odvoji od zapadnog saveza i da SAD bude primoran donijeti odluku hoće li nastaviti suradnju s postrojbama sirijskih Kurda i time djelovati protiv interesa Turske ili će Kurde ostaviti na cjedilu i tako spasiti jedinstvo Natoa.
 
Rusija je sa svojim opasnim ultimatumom Kurdima započela taj kobni niz događaja. Rusija je, naime, pozvala Kurde da svoje vojne položaje predaju Assadovu režimu jer da će u suprotnom odobriti tursku ofenzivu na Afrin. Taj napad Kremlju sada odgovara jer sada Turska mora računati na napad Assadova režima protiv pokrajine Idlib, koja je utočište islamističkih pobunjenika pod turskom zaštitom. Rusija je time na dobitku jer će se Assadov režim nastaviti konsolidirati. S druge strane, Sjedinjene Američke Države suočavaju se s dilemom: s jedne strane ovise o sirijskim Kurdima kako bi isključile mogućnost povratka Islamske države i ograničili iranski utjecaj u Siriji. S druge strane vodeći dužnosnici u Natou i Washingtonu dali su zeleno svjetlo za turske korake protiv Kurda u nadi da će tako osujetiti ruski plan da Tursku odvoji od Saveza.
 
Da u Turskoj ne postoji konflikt s Kurdima, vjerojatno sirijski Kurdi sigurno ne bi u ovoj mjeri bili pritisnuti između mlinskih kamenova velesila i regionalnih sila. Erdogan je još 2008., kada je bio na funkciji premijera, bio spreman pregovarati s PKK-om o uspostavi mira. No nakon što su turski Kurdi rekli „ne“ njegovom prijedlogu Ustava koji predsjedniku jamči mnogo veće ovlasti i nakon što su se odbili priključiti islamističkim pobunjenicima koje podržava Tursk, Erdogan je okrenuo ploču. Potom su mnogi kurdski zastupnici i gradonačelnici, koji se zauzimaju za mirno rješavanje kurdskog konflikta bez utemeljenih optužnica završili u zatvoru. Erdogan se i u Turskoj i u Siriji zauzima za vojno obračunavanje s Kurdima. On time Tursku vodi u smjeru ponora novog tursko-kurdskog građanskog rata. U sirijskom ratu on otvara novu frontu. A povijest nam pokazuje da se Kurde ne može poraziti vojno. U Afrinu im vjerojatno prijeti još jedan poraz - nakon što su slomivši Islamsku državu za Zapad ispunili svoju svrhu, a potom po tko zna koji put u povijesti bili ostavljeni na cjedilu.
 

Rainer Hermann, F.A.Z.

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1332 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević