Get Adobe Flash player
Hrvatska izumire – političari ne haju!

Hrvatska izumire – političari ne haju!

Svijet se mijenja, samo naša politika to ne...

Hrvatska shizoidna politika

Hrvatska shizoidna politika

Ukoliko HDZ ne istjera Plenkovića, prijeti mu teški...

Referendum je rješenje problema

Referendum je rješenje problema

Izborne jedinice su neprirodno skrojene izbornim...

Pismo iz sela koje nestaje...

Pismo iz sela koje nestaje...

Aferu su zapečatili oni koji su državu prevarili na...

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu...

  • Hrvatska izumire – političari ne haju!

    Hrvatska izumire – političari ne haju!

    srijeda, 16. svibnja 2018. 07:04
  • Hrvatska shizoidna politika

    Hrvatska shizoidna politika

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:53
  • Referendum je rješenje problema

    Referendum je rješenje problema

    nedjelja, 13. svibnja 2018. 16:46
  • Pismo iz sela koje nestaje...

    Pismo iz sela koje nestaje...

    srijeda, 16. svibnja 2018. 22:55
  • Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    Ivo Goldstein demantira oca Slavka

    utorak, 15. svibnja 2018. 15:27

Dokle će Kurdi biti - vječni gubitnici?

 
 
U svijetu živi između 30 i 45 milijuna Kurda koji često sebe opisuju kao „najveći narod bez vlastite države“. Devedesetih godina borci PKK-a, koji je uvršten na popis terorističkih grupacija, otvoreno su tražili vlastitu državu. U međuvremenu su prigušili ton i sada govore o demokraciji i pravima na samoodređenje. No još uvijek Kurdi sanjaju o vlastitoj državi. Taj san ujedinjuje Kurde u Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu. To je zapravo razlog zbog kojeg je turska vojska tijekom vikenda svojom ofenzivom protiv kurdskog YPG-a, koji je pružao potporu SAD-u u borbi protiv Islamske države, napala pokrajinu Afrin na sjeveru Sirije u kojoj žive Kurdi. Izričiti cilj operacije bio je spriječiti nastanak kurdske države u Siriji. Službeno, po riječima premijera Binalija Yildirima, operacija 'Maslinova grančica' trebala bi omogućiti uspostavu tampon-zone široke 30 km.
http://historyofkurd.com/english/wp-content/uploads/2016/10/Map-of-historic-Kurdistan-660x330.jpg
Turska vojna ofenziva samo je najnovije poglavlje jedne duge priče o patnji. Čini se da su Kurdi osuđeni na to da ostanu vječni gubitnici krvavih borbi za vlast na Bliskom istoku. Nakon Prvog svjetskog rata nisu iz Turske bili deportirani samo Armenci, već i brojni Kurdi. Pa i na područje današnje Sirije, zbog čega u Afrinu postoji velika kurdska zajednica. I u Iraku bi kurdski ustanci od šezdesetih godina prošlog stoljeća uvijek bili ugušeni u krvi. Sve dok Sadam Hussein Kurde kod Halabdža 1988. nje bombardirao bojnim otrovima, nitko se na Zapadu na to nije pretjerano obazirao.
 
Mnogi Kurdi smatraju su potomcima Meda, indoiranskog naroda iz pretkršćanskog doba. Ali jesu li Kurdi nacija? Kurdi su dugo živjeli u klanskim društvima, podijeljeni u plemenske grupe koje su čak govorile različitim jezicima. Tek krajem 19. stoljeća šeik Ubeydallaha počeo je govoriti o pravima Kurda na vlastitu državu zbog čega su ga vojno porazili i Turci i Iranci. Njegovi zahtjevi oživjeli su ponovno nakon Prvog svjetskog rata kada se činilo da bi se nakon sloma Osmanskog carstva i mogla raspasti oslabljena Turska. U revidiranom Ugovoru iz Sèvresa (1920.) pobjedničke sile zajamčile su Kurdima pravo na samoodređenje. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je kurdskih ustanaka, no utemeljitelj turske države Atatürk uspješno ih je ugušio. On je želio stvoriti Tursku kao sekularnu, centralističku nacionalnu državu, što se naravno kosilo s interesima lokalnih kurdskih vođa.
 
Nacionalni identitet u modernom smislu te riječi Kurdi nisu mogli razviti. Kurdi su uvijek prosvjedovali protiv vlada država u kojima su živjeli. Ali to nisu bili nacionalni pokreti, već pitanja plemena kada bi se njihovi članovi uspjeli dogovoriti. Vlastiti identitet Kurdi su razvili tek nakon gerilskog rata PKK-a koji se pojavio sredinom osamdesetih godina. Njihova oružana borba i posljedično okrutno postupanje Turske stvorili su idejne vrijednosti u narodu, kako je to formulirao lider PKK-a Delil Karacocan.
 
Kolektivni identitet Kurda zapravo je posljedica njihovih krvavih žrtava u borbama s Turcima, Iračanima, Sirijcima, ili IS-om. Devedesetih godina u sjevernom Iraku Talabanijevi Kurdi borili su se protiv Barzanijevih Kurda, a te obje grupacije borili su se protiv PKK-a, koji je pronašao sklonište na planini Kandil. Danas to više ne bi bilo zamislivo. Borci PKK-a iz Turske i sjevernoiračke pešmerge pomagali su opkoljenim sirijskim Kurdima u Kobaneu kada im je IS prijetio istrebljenjem. Postupno se Kurdi počinju osjećati kao narod. No kurdsko društvo i dalje je izrazito podijeljeno. Gotovo polovica turskih Kurda, koji su uglavnom pobožni muslimani ili tolerantniji aleviti, skloniji su turskoj državi negoli radikalnom PKK-u. Osim njihovih vlastitih rivaliteta najveći problem kurdskog identiteta bila je činjenica da je ta „nacija“ bila podijeljena na četiri postojeće regionalne sile. Na sjeveru Irana postoji autonomni Kurdistan, koji doduše nije neovisan o Bagdadu. U sirijskom građanskom ratu na sjeveroistoku zemlje etablirala se kurdska protodržava. U ratovima protiv iračkog diktatora Sada,a Huseina kao i kasnije protiv IS-a Kurdi su stekli vrijednu kartu: povjerenje SAD-a. Činilo se da se nazire povijesna prilika za osnivanje kurdske države.
 
Ali Irak nije više toliko slab kao što je nekoć bio. Kada je vodstvo sjevernoiračkog autonomnog područja Kurda 2017. održalo referendum o neovisnosti, posljedica toga bila je invazija iračke vojske. A regionalna sila Turska još jednom pokazuje da je spremna i na drastične korake. Ostaje za vidjeti kako će se ponašati Amerikanci. Sve do nedavno Amerikanci su najavljivali osnivanje kurdske granične postrojbe. Reakcija na to bio je ulazak turske vojske u Afrin. Otada se u Washingtonu granična postrojba ne spominje.
 

Boris Kalnoky, Die Welt

Novi hladni rat diše za vratom, a njegovo je središte u istočnoj Aziji

 
 
Kina ne želi izvesti svoj gospodarsko-politički model, Putin istodobno predstavlja opasnost za jedinstvo Europske unije – rekao nam je Gerard Roland, profesor na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley. Belgijski ekonomist koji istražuje azijske gospodarske modele smatra kako je istočna Azija na rubu rata.
https://mno.hu/data/cikkek/2442/24424/cikk-2442468/BD_3574_focuspoint_926x504.jpg
• Prije sedam godina, 2011. napisali ste studiju o šansama eventualne kapitalističke pretvorbe sjevernokorejske ekonomije. Kako sada vidite položaj te azijske diktature?
= Gospodarstvo Sjeverne Koreje se je proteklih godina nažalost snažno razvilo, što je dovelo do jačanja režima, a manja je šansa za urušavanje sustava. Osim toga, iskoristivši razvoj, Sjeverna Koreja postala je nuklearnom silom. Stoga je danas nit vodilja procesa u regiji hladnoratovsko stanje. Zbog toga će u bliskoj budućnosti vjerojatno i Japan i Južna Koreja započeti s razvijanjem nuklearnih sredstava, što može predstavljati ozbiljnu opasnost za status Kine kao regionalne sile.
 
• U spomenutoj studiji iz 2011. godine jedan od scenarija bila je gospodarska pretvorba uz urušavanje režima u Pjongjangu. Što mislite o drugoj mogućnosti, naime da Sjeverna Koreja prijeđe na kineski ili vijetnamski mješoviti gospodarski model?
= Trenutno smatram da su male šanse za to. Pjongjang se naime boji rizika koje to donosi. Za njega je za sada pouka kako gospodarski razvoj vodi do jačanja oružanih snaga, pa tako i moći režima. Istodobno, u svrhu održavanja razvoja u jednom će trenutku morati učiniti nešto sa socijalističkom planskom ekonomijom. Pitanje je koje će biti posljedice toga. Ako uspiju kopiranjem kineskoga ili vijetnamskoga modela izgraditi plansku ekonomiju na kapitalističkim temeljima, režim bi dugoročno mogao ojačati svoju moć.
 
• Tko je odgovoran za toliko jačanje sjevernokorejskih vlasti?
= Dug je proces doveo do toga da je Sjeverna Koreja postala nuklearnom silom. Možemo se samo nadati da će i tamo prevladati hladnoratovska logika te da će uzajamna prijetnja strane odvratiti od agresije... Stoga je porasla uloga Kine: u cilju održavanja stabilnosti Peking pokušava balansirati među dvije naizgled suprotstavljene strane.
 
• Kina nema samo regionalne ambicije, na prošlogodišnjemu forumu u Davosu prijavio se za vodeću ulogu u globalizaciji svjetskoga gospodarstva.
= Namjera Kine je u prvom redu što bolje integrirati svoje nacionalno gospodarstvo u svjetsku ekonomiju. Nije slučajno da je međunarodni institucionalni sustav koji je ona inicirala usmjerena na razvoj infrastrukture. Dobar primjer za to je usmjerenost Kine na srednjoazijska tržišta. U regiji sa zaostalom infrastrukturom jednim udarcem može ubiti dvije muhe: može sudjelovati u razvojnim projektima, a istodobno regiju bogatu sirovinama može povezati sa svojom cestovnom mrežom. Nije slučajno što Kina stalno naglašava važnost međunarodne trgovine jer jedino njome može održati gospodarski rast, što jamči vlast Komunističkoj partiji Kine.
 
• Može li sustav međunarodnih financijskih institucija, Jedna zona jedan put (OBOR), odnosno Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB)  preuzeti ulogu zapadnih institucija?
- Kina vodi dosljednu gospodarsku politiku, a svjetska gospodarska kriza je još više osnažila njen status. Istodobno, ne mislim da Peking želi izvoziti svoj političko-ekonomski model. Znaju da je njihov sustav vrlo specifičan s kulturnog aspekta, stoga teško da se, osim Tajvana i Hong Konga, može i negdje drugdje implementirati. Drugo je pitanje da u svijetu ima zemalja koje, vidjevši uspjeh kineskoga modela, postavljaju pitanje: „Što će nam demokracija ako je autoritarna opcija održiva?“
 
• Pojava koju spominjete pojavljuje se i u istočnoj i srednjoj Europi. Zapadne države Europske unije optužuju npr. mađarsku vladu da Kina preko nje teži k razbijanju jedinstva EU-a.
= Smatram kako je Kina zainteresirana za jedinstveni i snažni EU, s obzirom da su u međunarodnoj trgovini njihovi interesi identični. Obje strane mogu profitirati od razvoja gospodarskih odnosa. U pogledu SAD-a to se ne može tako odlučno tvrditi, s obzirom da na gospodarske odnose Washingtona i Pekinga više utječe političko rivalstvo. To, inače dovodi do nepravdi kao što je to što u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji ni SAD ni EU ne priznaju Kinu kao tržišnu ekonomiju, ograničavajući time njen manevarski prostor u trgovini. Za EU je opasan ruski predsjednik Vladimir Putin. Bruxelles, naime, kako u Ukrajini tako i u Rusiji podupire proturežimske snage, stoga Putin čini sve kako bi razbio jedinstvo Europske unije.
 
• Može li se uopće izjaviti da suradnja s istočnim partnerima doista vodi do autoritarnih političkih procesa u području srednje i istočne Europe?
= Ne mislim da produbljivanje gospodarskih odnosa vodi do takvih procesa. A to i nije politički cilj Kine. Rusija je zainteresirana za slamanje EU-a i u interesu toga služi se političkim sredstvima: pokušava utjecati na medije, podmićuje političare, povećava korupciju. Istodobno, rusko gospodarstvo je slabašno, dok države Višegradske suradnje jačaju. Stoga, čak i da Moskva namjerava putem gospodarskih odnosa staviti pod svoj utjecaj Poljsku ili Mađarsku, regija postaje sve otpornija na te pokušaje.
 

Viktor Buzna, https://mno.hu/kulfold/nyakunkon-az-uj-hideghaboru-es-kelet-azsia-a-kozpontja-2442468

Francusko-njemačka ideja kako Italiju staviti u kavez

 
 
Jedna tema opsjeda europske čelnike: kako prisiliti Italiju da smanji svoj javni dug, po bilo koju cijenu (za Italiju). Prvo smo imali non-paper Wolfganga Schaublea, a sada paper 14 ekonomista okupljenih oko Merkel i Macrona. Čitati ga je kao put u nestvarno. Počinje zapravo ispravno, ocjenjujući europska proračunska pravila zapetljanima, arbitrarnima i pro-cikličkima. Nažalost, prijedlozi koje nudi još su ekstravagantniji, parcijalniji i destabilizirajući, usmjereni isključivo tome da ucijene Italiju. Kad bi se primijenila, vjerojatno bi destabilizirala tržišta. O rastu i zaposlenosti nema spomena. Keynes nije postojao.
https://www.esm.europa.eu/sites/default/files/styles/asset_image_full/public/assets/images/_3.jpg?itok=dGgOvtyJ
Paper strijemi jačanju fiskalne discipline u zamjenu za pokoju „podjelu rizika.“ Ali nema zabune, zemlje s visokim dugom moraju imati više discipline i manje risk sharinga od ostalih, ni u kojem slučaju ne mogu imati koristi od pravila. Dokument pokriva tri teme: bankarsku uniju, proračunska pravila, institucionalni okvir. Ovo posljednje, u biti, sastoji se u efikasnoj podjeli uloga između Komisije i Eurogrupe (savjet ministara financija) na tužitelja i suca u kršenjima procedura, uloga koje su trenutačno previše predmeti političkih izbora. Francuska je nažalost odavno napustila ideju da se od Eurogrupe napravi koordinacijsko mjesto fiskalnih politika koje potiču rast. Zna se što je bilo s bankama: stvaranje jednog europskog osiguranja depozita nakon što je stvorena bankarska unija, koja već predviđa nadzor i procedure za rješenje zajedničkih bankarskih kriza (famozni bail-in), podređeno je uništenju od strane banaka (čitaj talijanskih) državnih obveznica i nenaplativih potraživanja (pod prijetnjom sankcijama). Ovdje paper zaboravlja kako su tijekom 2011. i 2012. talijanske banke bile potaknute da angažiraju likvidnost Europske središnje banke kako bi preuzele talijanske državne obveznice kojih su se rješavale francusko-njemačke banke, a kako ne bi došlo do sloma eura. Da je Europska središnja banka prije intervenirala, to se ne bi dogodilo. Jednako tako se zaboravlja da su nenaplativa potraživanja u velikoj mjeri posljedica politike štednje, ali i na zastrašujući rast spekulativnih obveznica koji prijete njemačkim i francuskim bankama, kako je u prosincu dokumentirala Talijanska središnja banka.
 
U svakom slučaju radi se o destabilizirajućim mjerama po javni dug i talijanske banke. A što se tiče obećanog jamstva za (vaše) depozite, europsko osiguranje intervenirat će samo ako bankarska kriza u jednoj ili više država iscrpljuje kvotu zajedničkog osiguravajućeg fonda koji je u njihovoj nadležnosti (a koje su iste uplatile, putem „premija osiguranja“ u skladu s rizikom države), dakle jedna podjela rizika ograničena na sistemske krize.
 
Upravo u fiskalnom dijelu nestvarnost daje najbolje od sebe. Ovdje se predlaže da se ravnoteža proračuna (namještenog prema ekonomskom ciklusu s dosta arbitrarnim pravilima) zamijeni ciljanim rastom javne potrošnje usklađene s dugoročnim rastom BDP-a, ali manje ovog zadnjeg u zemljama s visokim dugom kako bi polako uskladile odnos duga i BDP-a. Mrkva se krije u činjenici da je trend fiksiran za potrošnju unaprijed određen, tako da ne bi bilo (daljnjih) rezova u niskim razdobljima ciklusa. Sam Bog zna koliko arbitrarnosti bi bilo u izračunu dugoročnog rasta BDP-a. Povrh toga, kejnezijanska analiza sugerira kako javna potrošnja pridonosi navođenju BDP-a. Ako manje raste, manje će rasti i BDP (a time i fiskalna zarada, smrtno otežavajući namještanje financija). Eto nas na uobičajenom Sizifovom zadatku. A ako bismo prekršili (novo) pravilo, morali bismo financirati potrošnju izdajući obveznice druge lige (junior bond) na koje bismo plaćali veće kamate.
 
Logika kažnjavanja doseže svoj maksimum u schaubleovskom principu prema kojemu bi svaka financijska pomoć od strane fonda za spašavanje država, ESM-a (European Stability Mechanism), pomoć koja bi se mogla pokazati neophodnom u slučaju da za neku od država postane prohibitivno refinancirati svoje dugove na tržištu po prihvatljivim kamatama, bila podređena restrukturiranju duga (koje bi produžilo vrijeme otplate i ako je potrebno poništilo jednu kvotu, na primjer onu koja se odnosi na gore navedenejunior bondove).
 
To znači da bi, pod prijetnjom restrukturiranja duga, tržišta bila ta koja bi bdjela nad fiskalnom stegom država s visokim dugom namećući više kamate, bez potrebe da primjenjuju sankcije, što je politički složena operacija. U perspektivi uklanjanja zaštitnog kišobrana Europske središnje banke ova reforma izložila bi tržište talijanskih obveznica. Ca va sans dire, kako bi, s druge strane, države koje su dokazale svoju fiskalnu vještinu bile nagrađene i imale bi bezuvjetan pristup ESM-u kako bi se mogle nositi s, vjerojatnim, povremenim rastom kamata na njihove državne obveznice te uz pristup povoljnijim kamatama na zaduživanje koje nudi fond. Europa je tu kad je najmanje trebaš. Mrkva je u formiranju posebnog (malog) fonda kojem bi mogle imati pristup zemlje u kojima nezaposlenost prelazi određene postotke. Podrška je međutim jednokratna, dakle nije usmjerena borbi protiv strukturalne nezaposlenosti, i dostupna je samo zemljama koje strogo slijede pravila. U neskladu s risk sharingom, kontribucija fondu će biti veća za one zemlje koje će mu se vjerojatno obratiti. Kako je jedan od eksponenata stranke Slobodni i jednaki (Nicola Fratoianni u Huffingon Postu) mogao zaključiti da dokument predlaže nadilaženje europskih ograničenja nije poznato, i samo je još jedan dokaz kako surealizam dominira raspravom o Europi.
 

Sergio Cesaratto, Il Fatto Quitidiano, Italija

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 921 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević