Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Davutoğlu smatra kako se nacionalni utjecaj pojedine zemlje u svjetskoj politici temelji na geostrateškom položaju i povijesnoj dubini

 
 
Turski predsjednik, Reçep Tayyip Erdoğan, neočekivano je objavio datum održavanja prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su bili predviđeni za studeni 2018. godine. Službeno, izbori će se održati 24. lipnja 2018. godine, a glavni razlog njihovog održavanja, prema tvrdnjama vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i njezine saveznice nacionalističke stranke pokreta (MHP) jesu političke i gospodarske okolnosti u državi koje zahtijevaju „unutarnju rekonstrukciju i preoblikovanje političkog sustava unutar države i opsežne vojne operacije turske vojske protiv terorističkih organizacija unutar i izvan države (PKK i FETO), kao i na sjeveru Sirije. Sam predsjednik Erdoğan potvrdio je kako se prijevremeni izbori održavaju zbog povijesnih događaja u regiji.
http://icdn.ensonhaber.com/resimler/diger/ahmet-davutoglu_9140.jpg
Nakon što su Austrija i Njemačka zabranile organizaciju političkog skupa u tim zemljama, Erdogan bi 20. svibnja trebao u Sarajevu održati veliki predizborni skup za oko 10 tisuća turskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i onih koji će stići iz drugih europskih zemalja. Dolazak turskog predsjednika u BiH svakako je top tema u regiji! Ovaj posjet izazvao je brojne reakcije političkih stranaka, intelektualne javnosti i medija, iako je do prije nekoliko godina Erdoğan održavao predizborne skupove u nizu zemalja članica Europske unije. Međutim, migrantska kriza bitno je pogoršala odnose Erdoğana i država članica Europske unije, nakon čega je nastupio politički zaokret koji je turskog predsjednika u Europi učinio „personom non grata“.
 
Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gülena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade o modernizaciji svoje vojske ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija.
 
Tursku vanjsku politiku možda je najlakše približiti kroz analizu uglednog profesora međunarodnih odnosa, diplomata, bivšeg premijera Turske (2014. – 2016.) Ahmeta Davutoğlua, autora jedne od najznačajnijih knjiga iz područja geopolitike – Strategic Depth: Turkey’s International Position (Strategik Derinlik, Turkye’nin Uluslararasi Konumu, 2001.). Knjiga, na žalost, nije prevedena u Hrvatskoj. Iako se Davutoğlu, 2016. godine razišao s Erdoğanom zbog neslaganja s prelaskom na predsjednički sustav, ali i nekim drugim političkim odlukama, zasigurno možemo reći kako se radi o iznimno utjecajnom autoru. U knjizi, koja je inače poslužila kao platforma za novu tursku vanjsku politiku na početku 21. st., Ahmet Davutoğlu navodi, kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile i time oblikovanje nove aktivne vanjske politike, posebno prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva.
 
Naime, Davutoglu smatra kako se nacionalni utjecaj pojedine zemlje u svjetskoj politici temelji na geostrateškom položaju i povijesnoj dubini (strategic depth). Prema stavu autora, Turska je jedinstvena, dvostruko „obdarena“ zemlja – prostorom svog geopolitičkog utjecaja, poglavito kontrolom Bospora (Turska nadzire međunarodno važne tjesnace – Bospor i Dardanele), ali kao nasljednica Osmanskog carstva i povijesnom baštinom. Turska je središnja država, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza čime se implicira kako turska vanjska politika svoju sferu interesa treba proširiti na području bivšeg Osmanskog carstva. Autor navodi kako je Turska prirodni nasljednik Osmanskog carstva koje je jednom ujedinilo muslimanski svijet i stoga ima potencijal da postane muslimanska super sila (Muslim super power). Naime, Turska nije tek obična nacionalna država, Turska je moćna regionalna sila koja ima snažnu tradiciju državnosti i, zapravo, široki geostrateški doseg. Dok je Atatürkova Turska često zanemarivala kulturne sveze koje su njegovale zajedničku prošlost, suvremeno tursko društvo treba se osloniti na svoje povijesno pamćenje i iskustvo s ciljem stvaranja misaonog odnosa koji obuhvaća strateško planiranje i konfiguraciju realne moći.
 
Knjiga je snažno utjecala na odbacivanje tradicionalnog republikanskog narativa (Atatürkov svjetonazor postaje sve više out), i široko prihvaćanje turske otomanske prošlosti. Radi se o njezinom ciljanom oživljavanju, kulturnom obogaćivanju i definiranju novog turskog identiteta. Kako se nova turska vanjska politika temelji na uvjerenju da je Turska u središtu važnih povijesnih zbivanja, njezina vanjskopolitička strategija prestaje biti nacionalna i postaje regionalna. Naime, Turska ne smije biti periferija, niti nevažna zemlja unutar EU, NATO-a ili Azije – ona je središnje pozicionirani međunarodni akter smješten u središtu Rimlanda, tvoreći tako poveznicu između Mediterana i Tihog oceana. Republika Turska je u središtu „prijelaznih oblasti i borbi za prostor dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u smijeru istok – zapad, sjever – jug zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum“. Autor smatra kako Turska može i treba koristiti tri važna područja utjecaja: 1. bliska kopnena sfera (Balkan, Bliski istok, Kavkaz); 2. bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i 3. bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija). Upravo su navedene sfere geopolitički temelji nove turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svog geopolitičkog položaja.
 
Iako se vremenom turska vanjska politika svela u realne okvire, odnosno prostor mogućeg djelovanja, činjenica je kako je Turska danas nezaobilazan čimbenik kada je riječ o Bliskom istoku ili Balkanu. Upravo na Balkanu, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg smatra tradicionalnom sferom svog geopolitičkog utjecaja, ali i svojim važnim tržištem. Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i Makedoniji (investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, obnova zračnih luka u Skopju i Prištini, vlasništvo nad bosanskim zračnim prijevoznicima), a ulaganja su znatno proširena i na ostale zemlje u regiji (pa i na Hrvatsku). Turska i kroz svojevrsni koncept soft power-a iskazuje jasne političke i strateške interese prema regiji.
 
Što se tiče Balkana, Davutoğlu navodi kako je luk, koji iz smijera sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalne važnosti za turske nacionalne interese. Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava kako su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci, koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, poglavito očuvanju i osnaživanju islamsko-osmanskog naslijeđa, i poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora. Vanjska politika treba biti usmjerena k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more, ali i povezati ovaj prostor s Dunavom.
 
Osim akademske rasprave o potencijalu i mjestu Turske u svijetu, strateška dubina, koja definira Davutogluovu vanjskopolitičku strategiju, ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom koje Davutoglu razmatra, također je važno za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.
 

Dr. sc. Jadranka Polović, https://geopolitika.news/analize/dr-sc-jadranka-polovic-turska-geopoliticka-strateska-dubina-1/

Od Europe ovisi hoće li ili ne će umrijeti Zemlja u nuklearnom Armagedonu

 
 
Europske vlade ne shvaćaju svoju moć i kako mogu spasiti svijet od agresije Washingtona jer su se zapadni Europljani nakon Drugoga svjetskog rata navikli biti Washingtonski vazali, a istočni Europljani su prihvatili vazalstvo Washingtonu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Vazalstvo se isplati samo ako se ne računaju troškovi.
Pristupajući NATO-u istočne i srednjeuropske države dopustile su Washingtonu  da osigura svoju vojnu prisutnost na granici Rusije da bi Rusija mogla biti prisiljena biti vazalna država. Unatoč strašne sudbine koje su doživjele dvije najbolje armije koje su ikada skupljene – velika Napoleonova armada i ona njemačkog Wehrmachta – Washington nije naučio dva pravila ratovanje, a to su: 1. Ne marširaj na Rusiju! 2. Ne marširaj na Rusiju!
https://prophecyinthenews.com/wp-content/uploads/2017/03/Armageddon-War-Photo.jpg
Zbog europske podložnosti Washingtonu nije vjerojatno da će Washington naučiti ovu lekciju prije nego krene na Rusiju. Washingtonski nasilni idiotizam je već započeo pučem u Ukrajini i napadom na sirijske vojne položaje. Kako sam već pisao u https://www.paulcraigroberts.org/2018/04/30/syrian-cisis-escalates/ Washington eksalira krizu u Siriji. Ono što može zaustaviti ovu eskalaciju prije nego eksplodira rat je odluka istočne i srednje Europe da obustavi svoje sudjelovanje u agresijama Washingtona.
Za Europu nema koristi od bivanja članom NATO-a. Rusija ne prijeti Europljanima agresijom ali njima prijeti washingtonska agresija protiv Rusije. Ako američki neokonzervativci i njihovi izraelski saveznici uspiju izazvati rat čitava Europa će biti razorena. I to zauvijek.
 
Što se događa s europskim političarima da preuzimaju ovaj rizik prema svojim narodima kojima upravljaju?Europa je još uvijek mjesto ljepote koju su ljudi stvarali kroz vijekove – arhitektonske, umjetničke, intelektualne i muzeja koji ne smiju biti razoreni. Jednom oslobođena robovanja Washingtonu Europa bi se mogla vratiti svom stvaralačkom životu. Što dobivaju Europljani zauzvrat za globu koju Washington nameće svojim vazalima?  Ne dobiva ništa osim prijetnje Armagedonom. Jedino šaka europskih „političkih vođa“ dobiva ogromnu financijsku potporu od Washingtona da provode njegove ilegalne programe. Samo pogledajte Tonyja Blaira i njegovo ogromno bogatstvo. Potiče li to od naknade za njegov položaj britanskog premijera?
Europljani, uključujući i njihove vođe, imali bi veću dobrobit od veza s Rusijom i Kinom i projektom Svileni put. Svileni put povezuje Europu s Istokom u razvoju. Rusija ima nerazvijena područja puna prirodnih bogatstava – Sibir - koji je veći od Sjedinjenih Država. Stvarajući moć na obostranoj koristi Kina je već najveća svjetska ekonomija. Kad bi Europa imala imalo razuma, kad bi imala pravo političko vodstvo rekla bi Washingtonu Zbogom.
 
Od kakve je vrijednosti za Europu Washingtonska hegemonija nad svijetom? Kako mogu Europljani, za razliku od šačice političara koji primaju vreće pune novaca, imati ikakve koristi od Washingtona? Ne može se utvrditi nikakva korist. Apologeti Washingtona kažu da se Europa boji dominacije Rusije. Kako to da se Europljani ne plaše dominacije Washingtona koja traje 73 godine, posebno dominacije koja vodi u vojni sudar s Rusijom?
 
Za razliku od Euroljana i Rusa Amerikanci nemaju iskustva sa žrtvama u ratu. Uzmimo samo I svjetski rat, bitku kod Verduna u kojoj je bilo više smrtnih žrtava nego što su Sjedinjene Države iskusile u svim ratovima počev od rata za neovisnost od Britanije.
I svjetski rat, bitka kod Verduna koja je zapčela prije ulaska Sjedinjenih Država u rat bila je najduža i najstrašnija bitka u ljudskoj povijesti. Procjena je da je bilo 741.231 žrtva, 377.231 s francuske strane i 337.000 s njemačke. To je otprilike 70.000 žrtava mjesečno. Najnovija istraživanja povečavaju broj žrtava na 976.000 za vrijeme bitke u usporedbi 1 250 000 žrtava na Verdunu tokom cijelog rata. Za razliku od toga Sjedinjene Države su nakon ulaska u Prvi svjetski rat imale 53.402 mrtva i 200.000 ranjenih.
 
Evo liste s mrtvima palim u ratu od Američke revolucije – Rata za neovisnost od Britanije, sve do Globalnog rata protiv terora, do kolovoza 2017.:
Američka revolucija:        4435
Rat 1812:                      2260
Rat protiv američkih domorodaca (1817 .– 1898.) = 1000
Meksički rat:                 1773
Rat Sjever – Jug
Sjever:                           104.414
Jug:                             74.524
Američko-španjolski rat: 385
Drugi svjetski rat:               2.291.739
Korejski rat                        33.739
Vijetnamski rat                    47.434
Zaljevski rat                           148
To čini oko 561.629 mrtvih u bitci.
 
Dodajmo tomu smrti u globalnom ratu protiv terora u kolovozu 2017.: 6930 mrtvih to čini otprilike 568.559 mrtvih u bitkama svih ratova Sjedinjenih Država.
See: https://www.infoplease.com/us/american-wars/americas-wars-us-casualties-and-veterans
Drugim riječima, osim konfederalnih država i američkih domorodaca koji su od Unije pretrpjeli strašne zločine, Sjedinjene Države nemaju iskustvo rata. Washington. ulazi olako u rat. Idući rat će biti Armagedon i Washingtona više biti neće a niti nas ostalih
Smrtno stradali Amerikanci u Prvome svjetskom ratu su bili malobrojni jer su Sjedinjene Države ušle u rat tek u zadnjoh godini rata. Isti je slučaj i s II svjetskim ratom. Japan je bio poražen gubitkom mornarice i avijacije i vatrenim bombardiranjem Tokyja i drugih japanskih gradova s minimalnim američkim smrtima. Nuklearni napad na Hiroshimu i Nagasaki je bio bezrazložan i dogodio se u trenutku kad je Japan tražio predaju. Približno 200.000 japanskih civila je poginulo od nuklearnog napada a nijedan Amerikanac, osim mugućih ratnih zarobljenika koji su se zatekli u tim gradovima.
U Europi, jednako kao i u Prvome svjetskom ratu i u Drugome svjetskom ratu Sjedinjene Države nisu ušle u rat protiv Njemačke do zadnje godine kada je sovjetska Crvena armija razbila i pobjedila Wehrmacht. Invazija na Normandiju je jedva imala njemački otpor jer su njemačke snage bile na ruskoj fronti.
 
U Trećem svjetskom ratu Sjedinjene Države i Zapad će biti trenutno razoreni jer ništa ne stoji između Zapada i izvanrednih nuklearnih mogućnosti ruske strane. Kako se može očekivati, razaranje čitavog Zapadnog svijeta, bit će jednom zauvijek.
Zašto Europa omogućava ovaj scenarij? Zar u Europi nije ostalo imalo čovječnosti i pameti? Je li Europa samo hrpa stoke koja čeka klaonicu zbog razornog djelovanja ludih američkih neokona? Imaju li eurpske političke vođe trunku razuma, trunku integriteta?Ako nemaju, zlo za nas sve jer u Washingtonu nema ni čovječnosti ni pameti. Europa mora preuzet vodstvo, posebno srednja Europa. Tu su narodi koje su Rusi oslobodili od nacizma i koji su u XXI. stoljeću iskusili daleko veću agresiju zbog Washingtonske hegemonije nego od Moskve.
Ako Europa izmakne kontroli Washingtona, ima nade. Ako ne, mi smo svi mrtvi.
 

Paul Craig Roberts, http://www.informationclearinghouse.info/49337.htm

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Kontinuitet američkog imperijalizma prema Latinskoj Americi

 
 
Tijekom većine 19. stoljeća progresivne elite Latinske Amerike smatrale su Sjedinjene Države svijetlim primjerom modernosti i napretka. Postojali su i zajednički interesi budući da su mlade republike sjevera i juga sve bile bivše kolonije europskih monarhija. Bojale su se novih europskih intervencija u Novom svijetu koje su se i događale. Velika Britanija je bila sve moćnija ekonomska sila u regiji, tu i tamo bi zauzela koji komad teritorija. Španjolska je ponovo pokušala osvojiti Peru i Meksiko, Napoleon III. je jedno vrijeme okupirao Meksiko. Rusija je imala ekspanzionističke ambicije na Aljasci. Zbog europskog imperijalizma, američki predsjednik James Monroe je 1823. upozorio da "američki kontinenti zbog slobodnih i neovisnih uvjeta koje su ostvarili i zadržali, ne mogu se smatrati subjektima kolonizacije bilo koje europske sile", i obvezao je asistenciju SAD-a bilo kojoj američkoj zemlji čiji je suverenitet ugrožen od strane europskih nacija.
https://i.ytimg.com/vi/bXugIhDk3oA/maxresdefault.jpg
Riječ je o konceptu koji će postati poznat kao Monroeva doktrina. Ona je u nekom smislu bila razmetanje hrabrošću mlade države koja je još uvijek bila vrlo slaba vojno i ekonomski. Ali ipak je uspjela artikulirati osjećaj kolektivne sigurnosti i suradnje među američkim nacijama protiv vanjskih prijetnji. Ovaj osjećaj ostat će utjecajan za formuliranje američke vanjske politike prema Latinskoj Americi kroz 19. i 20. stoljeće pa sve do danas. Monroeva doktrina postala je ključno načelo koje će voditi do zajedničkih vojnih saveza, vojnih intervencija, konferencija, i sl.
 
No usprkos zaštitnički definiranoj regionalnoj politici, SAD je tijekom 19. stoljeća rastao u snazi i širio svoje granice na račun država Latinske Amerike ili za jačanje ekonomskih interesa u regiji. Stoga su američke države uvidjele kako lako Monroeva doktrina može služiti da opravda američki imperijalizam i miješanje u unutarnje poslove drugih nacija. Vlastita misao SAD-a "manifest sudbine" koristio se za naseljavanje Velikih ravnica i osvajanje Divljeg zapada, ali također i za opravdanje osvajanja polovice teritorija Meksika u Američko-meksičkom ratu 1846.-48. Postojanje velikih američkih šećernih interesa na Kubi potaknulo je Washington da pošalje svoje trupe da "oslobode" otok od španjolske vlasti 1898. poslije čega su Kuba i Portoriko postali američki protektorati. Provincija Panama će se odcijepiti od Kolumbije 1903. zahvaljujući intervenciji američkih topovnjača. Amerika je ranije nastojala sagraditi kanal preko uskog dijela Srednje Amerike kako bi mogla napraviti pomorsku rutu između svoje istočne i zapadne obale. Panamski kanal se konačno otvorio 1914. a gospodarstvo Paname u potpunosti je postalo ovisno o SAD-u.
 
Nakon što su prostore Kariba i Srednje Američke označili od vitalnog nacionalnog interesa za SAD, Amerikanci su s vremena na vrijeme koristili "batinu" kako bi održali lojalnost svojih vazalnih država. Theodore Roosevelt je Monroevoj doktrini 1904. dodao tzv. Roosevelt Corollary što je dodatak koji tvrdi da SAD ima pravo intervenirati u sukobe američkih država kad im je suverenitet ugrožen od strane Europljana ili kada je ugrožen civilizacijski poredak. Takav stav vodio je do nekoliko američkih intervencija, svrgavanja vlada koje su bile neraspoložene prema američkim interesima i instaliranja novih vlada koje su služile američkim interesima.
 
Npr. od 1912. do 1933. Nikaragva je pretrpjela nekoliko okupacija od strane američkih marinaca koji su poslani da uguše seriju građanskih ratova koji su slijedili nakon pada korumpiranog liberalnog diktatora Jose Santosa Zelaye. Primjeri američkih intervencija u mjestima poput Kube, Paname i Nikaragve bili su upozorenje drugim republikama što će im se dogoditi ako se suprotstave "kolosu Sjevera". Ali nisu uvijek američko-latinskoamerički odnosi bili agresivni i negativni. Postojali su periodi kad je izvorna dobra volja bila obostrana. 1933. Franklin Roosevelt proklamirao je želju SAD-a da djeluje kao dobar susjed Latinske Amerike i takva dobrosusjedska politika rezultirala je da Amerika nije intervenirala kada je 1938. meksički predsjednik Lazaro Cardenas nacionalizirao meksičku naftnu industriju koja je do tada bila pod kontrolom SAD-a. Takva politika je bila osnova za suradnju dviju strana tijekom Drugog svjetskog rata.
 
Međutim, Hladni rat između SAD-a i SSSR-a dominirao je poslijeratnim svijetom pa se opet počela koristiti batina kada bi Washington posumnjao da sovjetski agenti koriste lokalne komuniste kako bi instalirati komunistički režim. Najzlokobniji primjer bilo je svrgavanje reformističke vlade Jacoba Arbenza u Guatemali od strane proxy vojske koji su financirali Amerikanci 1954. Kada je 1959. revolucijom na vlast na Kubi došao Fidel Castro koji je pritom svrgnuo Americi dragog Fulgencia Batistu, SAD je prvo pokazao oprez a vrlo brzo i ekstremno neprijateljstvo kada je Castro počeo provoditi radikalnu ekonomsku politiku. Zato se i dogodila invazija u Zaljevu svinja 1961. što će Castra odnijeti u zagrljaj SSSR-u pa će se sljedeće godine odigrati Kubanska raketna kriza. Od 1962. na snazi je američki trgovinski embargo prema Kubi koji je još uvijek aktivan.
 
Želja SAD-a da spriječi "novu Kubu" u Latinskoj Americi dominirala je njezinom vanjskom politikom sve do kraja Hladnog rata. Amerika je naizmjenično koristila politiku mrkve i batine. Programima ekonomske pomoći nagrađivala je prijateljske vlade. Jedan od tih programa bio je Kennedyjev Savez za napredak 1960-ih. S druge strane, kažnjavala je prokomunističke vlade.
 
Dok je Amerika vodila krvavi rat u Vijetnamu 1967. Che Guevara je u bolivijskim šumama proklamirao nadu u "stvaranje drugog ili trećeg Vijetnama" na američkom kontinentu kroz gerilske ratove. Stoga je likvidiran uz pomoć CIA-e sljedeće godine. SAD će u narednom periodu povećati svoju pomoć vladama Srednje i Južne Amerike kako bi ugušile gerilske pokrete koji su se proširili diljem kontinenta tijekom 1960-ih i 1970-ih. Npr. 1965. su poslani marinci u Dominikansku Republiku. Sedamdesetih je Amerika podržavala mnoge vojne hunte i diktatore Latinske Amerike i bila je uključena putem posrednika u ratove u El Salvadoru, Guatemali i Nikaragvi. Osamdesetih je Reagan bio ustrajan u svojoj politici pomaganja contrasa protiv sandinističke revolucionarne vlasti usprkos protivljenju američkog Kongresa.
 
Imperijalističko ponašanje SAD-a prema Latinskoj Americi u 20. stoljeću bilo je motivirano s dva glavna razloga. Prvi je odlučnost Amerike da brani svoje investicije u regiji i da drži otvorenim pomorske puteve. Drugi je da se spriječi komunistička revolucija. Do kasnih osamdesetih oba interesa su izgubila na važnosti. Američke investicije su pale ispod kanadskih i zapadne Europe, a SSSR i međunarodni komunizam su se raspali. Ali to nije dovelo do kraja američke politike koja je često i dalje imperijalistička. Zašto? Prvenstveno zbog svog zemljopisnog položaja koje američki kontinent svrstava susjedom SAD-a. Regija je bogata brojnim prirodnim resursima, a Amerika i dalje ima najveću trgovinsku razmjenu s Latinskom Amerikom.
 
Važnu ulogu u dominaciji SAD-a ima Organizacija američkih država koja je osnovana 1948. a djeluje i danas. Pod krinkom borbe protiv droge, američke agencije CIA i DEA su bile raspoređene u brojnim zemljama kako bi se zapravo miješale u unutarnje poslove tih zemalja. Devedesetih je SAD nametnuo regiji privatizacije javnih kompanija, strane investicije, rezanje javnih usluga, u biti klasičan neoliberalni ekonomski model. Američka eksploatacija je vodila do skretanja kontinenta ulijevo koje se počelo događati dolaskom na vlast socijalista Huga Chaveza u Venezueli 1999., Lule da Silve u Brazilu 2003. i Nestora Kirchnera u Argentini iste godine, Eva Moralesa u Boliviji 2006. i Rafaela Corree u Ekvadoru 2007. itd. Svi oni su činili "ružičastu liniju" koja je zagovarala novi ekonomski model koji se tvori na Socijalizmu 21. stoljeća. 2011. su u svim državama Južne Amerike osim Čilea i Kolumbije vladale ljevičarske vlade. No, posljednjih godina ljevica je počela gubiti vlast u mnogim zemljama i desne vlade prijateljski raspoložene prema SAD-u su se opet počele vraćati na vlast.
 
Ali daleko je da to znači da su se popravili odnosi SAD-a i Latinske Amerike jer među njima ima mnoštvo problema. Štoviše uloga SAD-a u regiji je značajno smanjena a sve je jača uloga Kine koja se ekonomski snažno učvrstila na kontinentu. I politička uloga Rusije je značajna. Donald Trump nastavlja politiku američke oštrine prema regiji što je vidljivo gradnjom zida na granici s Meksikom, negativnim opisom Meksikanaca, zaoštravanjem odnosa s Meksikom, ultra negativnim pristupom prema Kubi i Venezueli. Stoga nije iznenađujuće da prema Gallupovom istraživanju Trumpov rejting iznosi samo 16 % u 20 država Latinske Amerike. U narednom periodu će se pokazati kojim smjerovima će se odvijati odnosi supersile i regije velikih potencijala.  
 
Izvori:
 
Williamson, E. (2009) The Penguin History Of Latin America
https://www.counterpunch.org/2016/03/23/cuba-evokes-the-history-of-american-imperialism-in-latin-america/
http://www.latimes.com/politics/la-na-pol-trump-latin-america-20180409-story.html
El Pais
Tele Sur
 

Matija Šerić

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1385 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević