Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Plijen dobivaju pobjednici

 
 
Trajanje zadnjeg primirja u Siriji možda je manje važno od njegova nastanka. Rusija, Turska i Iran postigli su sporazum bez sudjelovanja SAD-a – što je zabrinjavajući znak pada regionalnog utjecaja jedine supersile na svijetu. Tek će se vidjeti hoće li taj pad biti privremen ili trajan. Ali prilično je jasno da je predsjednik Barack Obama, odlučivši  ne intervenirati  da se zaustavi najgora humanitarna katastrofa nakon Drugog svjetskog rata, izgubio i utjecaj i ugled da bi bio dio rješenja.  Sporazum bi na propast mogao osuditi i snage koje se umjesto SAD-a bore u sirijskome građanskom ratu.
http://www.sott.net/image/s17/341941/full/_1x_1.jpg
Čak i ako se pokaže da je i ovo primirje jednako kratko kao i prethodna – što izgleda sve vjerojatnije – njegov nacrt mogao bi postati šablona za buduće dogovore. Po tom sporazumu tri sile u pregovorima preuzele bi „utjecajne sfere“ u de fakto podijeljenoj državi.  Sirijski diktator Asad kontrolirao bi najnaseljenije dijelove zemlje nekoliko godina, nakon čega bi ga zamijenio drugi član njegove alavitske vjerske manjine; poduzela bi se neka vrsta zajedničke akcije da se eliminiraju Islamska država, namjesnici Al Kaide i druge terorističke skupine; Rusija bi završila svoju direktnu vojnu intervenciju; Arapi suniti, koji čine većinu pobunjenika, dobili bi veću autonomiju; sirijski Kurdi, snage koje je SAD najučinkovitije pomagao, ne bi dobili ništa.
 
Strateški dobitci različitih strana za stolom još su veći.  Rusija  će imati veći utjecaj na Bliskom istoku nego bilo kada u sovjetskom razdoblju.  Iran će imati kopneni pristup Beirutu, povećat će mu se moć u Iraku i omogućiti mu da šalje oružje i druge zalihe Hezbolahu, terorističkoj skupini u Libanonu.  Turci će dobiti stabilnost  na svojoj južnoj granici i osigurati da sirijski Kurdi, koje povezuju s kurdskim terorističkim pokretom u Turskoj, na steknu uporište u neovisnoj državi. A Asad će dobiti još nekoliko godina, ako ne i više, na vlasti. Osim sirijskih Kurda u ovome su sporazumu najgore prošli Iračani suniti, koji će se morati boriti s većim iranskim utjecajem u svojoj krhkoj zemlji, Izrael, koji će se suočiti sa sve jačim Hezbolahom, i zaljevske arapske države, koje strahuju da će im pasti utjecaj u regiji – osobito nakon što je SAD s Iranom postigao nuklearni sporazum.
 
A tu je i SAD. Budući da prije dolaska Rusa na sjeveroistoku Sirije nije stvorila sigurnu zonu, Obamina administracija zapravo se odrekla bilo kakve konstruktivne uloge. Administraciji budućeg predsjednika Trumpa ostat će posao izrade realističnog plana kako nagovoriti Ruse i Sirijce da surađuju u borbi protiv Islamske države i drugih terorističkih skupina, da stvore sigurnu zonu u sjevernoj Siriji nakon povlačenja Rusije i odvrate Tursku od vojnih operacija protiv Kurda. Ti koraci omogućili bi SAD-u da u fijasku štogod spasi. Nažalost, prekasno je da bi se što učinilo protiv pola milijuna mrtvih u Siriji, protiv destabilizacije Bliskog istoka i Europe ili štete nanesene američkom statusu i utjecaju.
 

Bloomberg (urednički komentar)

Gruevski: Ne vjerujem da ovako ravnopravno može izgledati jačanje neovisnog građanskog sektora

 
 
Problem nije u retorici, nego u strategiji. Trebamo li podsjetiti Europsku komisiju na skandalozno “pismo Nikole Gruevskog” iz 2009., u kojem poziva članstvo na posljednju borbu s istomišljenicima? Ako se postavi pogrješna dijagnoza, bolest se ne može liječiti. Pretpostavljam da i u Europskoj komisiji znaju ovu činjenicu. Upravo zato, potpuno začuđuje njihova posljednja izjava koja pokazuje opasnu indiferentnost prema zabrinjavajućoj situaciji u zemlji. Tim više što se Europskoj komisiji ne događa prvi put da joj “gori teatar” u Makedoniji.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/dd/Macedonia_(region)_borders_-_mk.png
Upravo je EU godinama zatvarala oči pred jasnim simptomima koji su točno ukazivali na makedonske boljke, ali ona je u izvještajima o napretku  zemlje tom bolnom organizmu rutinski i frazeološki preporučivala vitamin C, čaj i više kretanja. Čak i nakon događaja u Sobranju 24. prosinca 2012., koji pokazao da je izvršna vlast u potpunosti  suspendirala i uzurpirala funkcije parlamenta, EK je prešutjela činjenicu da je međustranački dogovorenu terapiju  VMRO-DMPNE momentalno proglasio “toaletnim papirom”.
 
Četiri godine kasnije, nakon svih “bombi”, nakon mučno trasiranog političkog Dogovora za izlaz iz krize, i nakon Proglasa VMRO-DPMNE koji najavljuje poništenje svih pozitivnih pomaka proizašlih iz „Pržina“, EK izlazi sa stavom da “su vrlo zabrinuti zbog tenzija tijekom posljednjih dana te jačanjem negativne retorike”. Ovo je ponovno zatvaranje očiju pred realnošću. Problem nije u retorici nego u strategiji. Retorika je samo posljedica, eho, odraz dugogodišnje strategije VMRO-DPMNE za obračun sa svima što se ne slažu s njima, sa svima koji ih kritiziraju i demaskiraju njihove državne, a zapravo lukrativne projekte stranačke vrhuške preko kojih se uništava svaka mogućnost da Makedonija postane pravna, demokratska i europska država.
 
Problem nije od jučer, niti od prekjučer, niti od obraćanja Gruevskog pred sjedištem DIK-a. Križevi za opozicijskog lidera, pogrebni vijenci za novinare i nekrolozi za veleposlanike nisu postizborni “afekt”. Oni su rezultat strategije koju je Gruevski službeno najavio još prije sedam godina, a bez ikakvih prepreka ostvaruje se i do danas. Trebamo li podsjećati EK na skandalozno “pismo Nikole Gruevskog” iz 2009. u kojem poziva “braću i sestre, prijatelje i članove stranke” da se uključe u posljednju bitku i obračun s neistomišljenicima.  Pismo je šokiralo domaću i međunarodnu javnost, ali od EK nije proizašla ni poruka s kojom lideru VMRO-DPMNE daje do znanja da demokracija podrazumijeva dijalog, razgovor s argumentima, a ne obračun sa svima koji imaju suprotan stav od njegovog.
 
Gledano s današnjeg aspekta, puno odgovornije od EK reagira Richard Quest, voditelj tv emisije “Quest means business” na CNN-u, koji je 2009.g. pitao Gruevskog dijeli li i Makedonija  vrijednosti zemalja članica EU – slobodno tržište, pravna država, demokracija,… na što je Gruevski odgovorio: “Naravno da dijelimo iste vrijednosti”.
“Zaista?” upitao je ironično Quest, nakon što je na stol stavio skandalozno pismo i zatražio objašnjenje poruka koje je Gruevski u njemu naveo. “To je pismo koje sam uputio članovima stranke. Obično to radim jednom godišnje(…) to je svojevrsna mobilizacija ljudi da se priključe progresivnim snagama u zemlji”, rekao je Gruevski.
 
Zatvoreni mediji u godinama koje su slijedile, otpušteni (i zatvoreni) novinari, zgažena sloboda medija, vojska nepravedno lustriranih javnih osoba i montiranih sudskih procesa koje je EK, doduše, notirala, rezultat su upravo te uspješno provedene strategije VMRO-DPMNE. Ništa se ne događa preko noći. Zato, kada EK danas govori o retorici, svjesno ili nesvjesno amnestira Gruevskog od kreiranja i provođenja smišljenog scenarija za udar na temeljne vrijednosti demokracije. To je isti onaj Gruevski koji veleposlaniku EU-a, Samuelu Žbogaru, odgovara da se “ne može predvidjeti što će se dogoditi (s protestima pred DIK-om) budući da tamo ima velik broj revoltiranih građana čije je postupke nemoguće predvidjeti i u potpunosti kontrolirati ako institucije ne budu radile u skladu sa zakonom“. Isti Gruevski samo dan kasnije u proglasu se obraća tim istim građanima porukom koja dodatno diže tenzije. I na kraju, iste te građane koje on „ne može kontrolirati“, njegova stranka putem sms-naloga poziva, stavlja u autobuse i razvozi tamo gdje postoje stranačke potrebe.
 
On je premijer koji je u zemlju uveo kulturu duboke podjele i totalne polarizacije društva po raznim osnovama. Za to mu na raspolaganju stoji cijela institucionalna mašinerija, koja je, umjesto da radi u interesu i za potrebe građana, podređena njemu, te funkcionira kao njegova stranačko-propagandna jedinica za svakodnevne i brze intervencije za zaštitu Potemkinove države.
 
Na žalost, dio uputa iz Proglasa već je u završnoj fazi, iako je namjera Gruevskog bila da pokaže navodno „okretanje nove stranice“. Isto se odnosi i na najavu za „desorosoizaciju“. Dio građanskog sektora već je godinama meta orkestriranih pritisaka od strane vlasti, a tjedan dana pred izbore kontrola Uprave za javne prihode (UJP) ušla je u više od 20 nevladinih organizacija. Ne kažem da UJP ne treba raditi svoj posao. Naprotiv, treba, ali u redovnom postupku koji nije politički diktiran i koji ne će pobuđivati sumnju u izbor „trenutka“. I dok „sporne“ građanske organizacije javno objavljuju izvještaje o izborima i financiranju te načinu na koji je potrošen novac, nema informacija je li kontrola ušla i u Udruženje za duhovno ujedinjenje Setinci-Popadnici i Krušoradi*, koje je dobilo vozilo marke Audi A4, radni prostor u centru Skopja na trajno korištenje bez naknade, kao i veliki broj grantova od vlade da bi donirao izgradnju spomenika u Skopju.
 
Ne vjerujem da ovako „ravnopravno“ može izgledati „jačanje neovisnog građanskog sektora“ kako kaže Gruevski , sektora „koji ne će biti ni pod čijom kontrolom“. Osim možda pod njegovom.
 
* Udruženje za duhovno ujedinjenje Setinaca, Popadinaca i Krušoada iz Lerina (današnja Florina u Grčkoj), anonimne udruge koja od aktivnosti do sada ima jedino promociju monografije prije pet godina, te redovito sudjeluje u organizaciji Svjetskog makedonskog kongresa. Udruga koja po financijskim bilancama ima ukupni prihod od 45 000 eura odjednom donira novac za spomenike vrijedne nekoliko stotina tisuća eura.
 

Katerina Blaževska, Deutsche Welle

Glasnost je bila najvažniji instrument perestrojke

 
 
Prije trideset godina u SSSR-u započele su promjene, koje su izmijenile oblik države i svijeta. Rasprave o perestrojci ne stišavaju se ni danas. Mislim da je važno i potrebno razumjeti perestrojku, ono što se tih godina dogodilo.
https://media1.britannica.com/eb-media/90/160590-004-907B83BE.jpg
Perestrojka je prije svega bila odgovor na povijesni izazov s kojim se država suočila u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Sredinom 1980-ih država je proživjela teško razdoblje u svojem razvoju. Zbog toga smo početkom 80-ih zaostajali 2,5 puta za vodećim državama u proizvodnji rada u industriji, a u poljoprivredi - 4 puta. Ja mogu reći da nismo krenuli s promjenama radi počasti i slave, nego zato što smo znali da ljudi zaslužuju bolji život i više slobode. Istovremeno, vidjeli smo perestrojku kao dio općesvjetskog procesa. On se događao u svijetu koji je između sebe povezan. Glasnost (rus. transparentnost) je bio najvažniji instrument perestrojke. Što je glasnost? To je, naravno, sloboda riječi. Ljudi su dobili mogućnost da otvoreno govore o osjetljivim problemima, iskažu svoje mišljenje, ne boje se cenzure i represije. No glasnost je još i otvorenost u djelovanju države, to je zahtjev rukovodstvu da objasni svoje odluke, uzme u obzir mišljenje ljudi.
 
Uvidjeli smo da ljudi želje brže ići prema naprijed. 1988. na partijskoj konferenciji donesene su odluke o održavanju izbora u višim organima vlasti na alternativnoj osnovi. To je bio najvažniji korak prema demokraciji. Borio sam se za čuvanje savezne države političkim sredstvima. Podcrtavam: političkim. Za mene je bila neprihvatljiva primjena sile, koja je mogla staviti državu na rub građanskog rata.
 
Ruski predsjednik Boris Jeljcin, koji je odigrao pozitivnu ulogu u gušenju puča, zauzeo je dvoličnu poziciju. Tajno je organizirano i održano savjetovanje u Belovežskoj šumi, gdje su lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije objavili raspad Saveza. Bio sam spreman složiti se s maksimalnom ekonomskom decentralizacijom i davanjem republikama velikih ovlasti. No u ruskom parlamentu pljeskalo se sasvim drugoj odluci. Zbog toga su bile uništene sve veze i čak najvažnija karakteristika kao što je jedinstvena obrana savezne države. 
 
No mogu li se rezultati perestrojke svoditi na raspad Saveza, kako to mnogi rade. Jedni iz neznanja, a drugi zlonamjerno? Ne. Raspad Saveza, teškoće i lišavanja koje su mnogi preživjeli, posebno u 90-ima, rezultat su nezavršenosti procesa perestrojke. Ali to ne negira ono glavno: perestrojka je donijela u naš život takve duboke promjene, iz kojih se više nije mogla vratiti. Prije svega, radi se o političkoj slobodi, ljudskim pravima. Onim pravima i slobodama, koje se danas percipiraju kao nešto što je samo po sebi razumljivo – mogućnost glasanja na izborima, biranje svojih lidera. Mogućnost otvorenog iskazivanja svojeg mišljenja. Mogućnost očitovanja svoje vjere, religije. Mogućnost putovanja u inozemstvo. Mogućnost otvaranja svojeg biznisa i biti imućan čovjek.
 
Završena je utrka u naoružanju. Započeo je proces smanjenja nuklearnog oružja. Normalizirali smo odnose sa Zapadom, Kinom. Povukli vojsku iz Afganistana. Regulirali mnoge regionalne sukobe. Započeo je proces integracije države u svjetsku ekonomiju. To su stvarni uspjesi. No mnogi se pitaju zbog čega je danas u svijetu tako alarmantno stanje? Možda je i za to kriva perestrojka i novo mišljenje, koje je predloženo svijetu? Ne, s tim se ne mogu složiti. Današnje opasnosti rezultat su nezavršenog procesa perestrojke, raspada Saveza, odlaska od principa novog mišljenja, nesposobnosti nove generacije lidera da izgrade sistem sigurnosti i suradnje, koji odgovara stvarnom stanju globalnog svijeta.
 
Mogućnosti, koje su se pojavile nakon završetka ''hladnog rata'', bile su propuštene. Nisu iskorištene onako kako su se morale iskoristiti. Raspad Saveza, koji je bio izazvan unutarnjim razlozima, mnogi su na Zapadu dočekali s likovanjem. Završetak ''hladnog rata'', koji je odgovarao i jednoj i drugoj strani te čitavom svijetu, objavljen je kao pobjeda Zapada i SAD-a. Na kraju svijet nije postao ništa manje opasno mjesto. Umjesto ''svjetskog poretka'' dobili smo ''globalni nemir''. Sukobi se nisu samo pojavili u zemljama ''trećeg svijeta'', nego i u Europi. A sad se oružani sukob pojavio doslovno pred našim vratima.
 
Ne ću ovdje detaljno govoriti o ukrajinskom sukobu. Dubinski njegov uzrok je nezavršenost procesa perestrojke, neodgovorne odluke koje su u Belovežskoj šumi donijeli lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Posljednje godine bile su za Ukrajinu veliki ispit. Uvlačeći je u ''euroatlantsku zajednicu'', Zapad je demonstrativno ignorirao interese Rusije. Naravno, iskustvo perestrojke i vanjske politike, utemeljene na novom mišljenju, ne daje gotove recepte za rješenje današnjih problema. Svijet se izmijenio. U svjetskoj politici pojavila su se nova ''aktivna lica'', nove opasnosti. Ali ni jedan od problema s kojim se suočava čovječanstvo ne može se riješiti zalaganjima jedne države ili čak grupom države. Ni jedan od problema ne smije imati vojno rješenje.
 
Rusija bi mogla značajno doprinijeti prevladavanju sadašnjeg ''globalnog kaosa''. To moraju znati na Zapadu. U ruskoj politici i dalje ostaju neriješena mnoga pitanja, koja su postavljena na dnevnom redu u vrijeme perestrojke. To je stvaranje pluralističkog, konkurentnog političkog sustava, stvarnog višestranačja, formiranja sistema ''kočnice i ravnoteže'' (eng. ''checks and balances'') u raspodjeli vlasti, osiguranje periodjčne smjene vlasti. Uvjeren sam da uspješan izlaz iz jednosmjerne ulice, u kojoj se našla ruska i svjetska politika, može biti samo demokratski. Drugim riječima, potrebna nam je demokratizacija političkog života Rusije i demokratizacija međunarodnih odnosa. Ne postoji drugi put. 
 

http://www.rg.ru/2015/03/19/perestroika-site.html

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1668 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević