Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Gruevski: Ne vjerujem da ovako ravnopravno može izgledati jačanje neovisnog građanskog sektora

 
 
Problem nije u retorici, nego u strategiji. Trebamo li podsjetiti Europsku komisiju na skandalozno “pismo Nikole Gruevskog” iz 2009., u kojem poziva članstvo na posljednju borbu s istomišljenicima? Ako se postavi pogrješna dijagnoza, bolest se ne može liječiti. Pretpostavljam da i u Europskoj komisiji znaju ovu činjenicu. Upravo zato, potpuno začuđuje njihova posljednja izjava koja pokazuje opasnu indiferentnost prema zabrinjavajućoj situaciji u zemlji. Tim više što se Europskoj komisiji ne događa prvi put da joj “gori teatar” u Makedoniji.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/dd/Macedonia_(region)_borders_-_mk.png
Upravo je EU godinama zatvarala oči pred jasnim simptomima koji su točno ukazivali na makedonske boljke, ali ona je u izvještajima o napretku  zemlje tom bolnom organizmu rutinski i frazeološki preporučivala vitamin C, čaj i više kretanja. Čak i nakon događaja u Sobranju 24. prosinca 2012., koji pokazao da je izvršna vlast u potpunosti  suspendirala i uzurpirala funkcije parlamenta, EK je prešutjela činjenicu da je međustranački dogovorenu terapiju  VMRO-DMPNE momentalno proglasio “toaletnim papirom”.
 
Četiri godine kasnije, nakon svih “bombi”, nakon mučno trasiranog političkog Dogovora za izlaz iz krize, i nakon Proglasa VMRO-DPMNE koji najavljuje poništenje svih pozitivnih pomaka proizašlih iz „Pržina“, EK izlazi sa stavom da “su vrlo zabrinuti zbog tenzija tijekom posljednjih dana te jačanjem negativne retorike”. Ovo je ponovno zatvaranje očiju pred realnošću. Problem nije u retorici nego u strategiji. Retorika je samo posljedica, eho, odraz dugogodišnje strategije VMRO-DPMNE za obračun sa svima što se ne slažu s njima, sa svima koji ih kritiziraju i demaskiraju njihove državne, a zapravo lukrativne projekte stranačke vrhuške preko kojih se uništava svaka mogućnost da Makedonija postane pravna, demokratska i europska država.
 
Problem nije od jučer, niti od prekjučer, niti od obraćanja Gruevskog pred sjedištem DIK-a. Križevi za opozicijskog lidera, pogrebni vijenci za novinare i nekrolozi za veleposlanike nisu postizborni “afekt”. Oni su rezultat strategije koju je Gruevski službeno najavio još prije sedam godina, a bez ikakvih prepreka ostvaruje se i do danas. Trebamo li podsjećati EK na skandalozno “pismo Nikole Gruevskog” iz 2009. u kojem poziva “braću i sestre, prijatelje i članove stranke” da se uključe u posljednju bitku i obračun s neistomišljenicima.  Pismo je šokiralo domaću i međunarodnu javnost, ali od EK nije proizašla ni poruka s kojom lideru VMRO-DPMNE daje do znanja da demokracija podrazumijeva dijalog, razgovor s argumentima, a ne obračun sa svima koji imaju suprotan stav od njegovog.
 
Gledano s današnjeg aspekta, puno odgovornije od EK reagira Richard Quest, voditelj tv emisije “Quest means business” na CNN-u, koji je 2009.g. pitao Gruevskog dijeli li i Makedonija  vrijednosti zemalja članica EU – slobodno tržište, pravna država, demokracija,… na što je Gruevski odgovorio: “Naravno da dijelimo iste vrijednosti”.
“Zaista?” upitao je ironično Quest, nakon što je na stol stavio skandalozno pismo i zatražio objašnjenje poruka koje je Gruevski u njemu naveo. “To je pismo koje sam uputio članovima stranke. Obično to radim jednom godišnje(…) to je svojevrsna mobilizacija ljudi da se priključe progresivnim snagama u zemlji”, rekao je Gruevski.
 
Zatvoreni mediji u godinama koje su slijedile, otpušteni (i zatvoreni) novinari, zgažena sloboda medija, vojska nepravedno lustriranih javnih osoba i montiranih sudskih procesa koje je EK, doduše, notirala, rezultat su upravo te uspješno provedene strategije VMRO-DPMNE. Ništa se ne događa preko noći. Zato, kada EK danas govori o retorici, svjesno ili nesvjesno amnestira Gruevskog od kreiranja i provođenja smišljenog scenarija za udar na temeljne vrijednosti demokracije. To je isti onaj Gruevski koji veleposlaniku EU-a, Samuelu Žbogaru, odgovara da se “ne može predvidjeti što će se dogoditi (s protestima pred DIK-om) budući da tamo ima velik broj revoltiranih građana čije je postupke nemoguće predvidjeti i u potpunosti kontrolirati ako institucije ne budu radile u skladu sa zakonom“. Isti Gruevski samo dan kasnije u proglasu se obraća tim istim građanima porukom koja dodatno diže tenzije. I na kraju, iste te građane koje on „ne može kontrolirati“, njegova stranka putem sms-naloga poziva, stavlja u autobuse i razvozi tamo gdje postoje stranačke potrebe.
 
On je premijer koji je u zemlju uveo kulturu duboke podjele i totalne polarizacije društva po raznim osnovama. Za to mu na raspolaganju stoji cijela institucionalna mašinerija, koja je, umjesto da radi u interesu i za potrebe građana, podređena njemu, te funkcionira kao njegova stranačko-propagandna jedinica za svakodnevne i brze intervencije za zaštitu Potemkinove države.
 
Na žalost, dio uputa iz Proglasa već je u završnoj fazi, iako je namjera Gruevskog bila da pokaže navodno „okretanje nove stranice“. Isto se odnosi i na najavu za „desorosoizaciju“. Dio građanskog sektora već je godinama meta orkestriranih pritisaka od strane vlasti, a tjedan dana pred izbore kontrola Uprave za javne prihode (UJP) ušla je u više od 20 nevladinih organizacija. Ne kažem da UJP ne treba raditi svoj posao. Naprotiv, treba, ali u redovnom postupku koji nije politički diktiran i koji ne će pobuđivati sumnju u izbor „trenutka“. I dok „sporne“ građanske organizacije javno objavljuju izvještaje o izborima i financiranju te načinu na koji je potrošen novac, nema informacija je li kontrola ušla i u Udruženje za duhovno ujedinjenje Setinci-Popadnici i Krušoradi*, koje je dobilo vozilo marke Audi A4, radni prostor u centru Skopja na trajno korištenje bez naknade, kao i veliki broj grantova od vlade da bi donirao izgradnju spomenika u Skopju.
 
Ne vjerujem da ovako „ravnopravno“ može izgledati „jačanje neovisnog građanskog sektora“ kako kaže Gruevski , sektora „koji ne će biti ni pod čijom kontrolom“. Osim možda pod njegovom.
 
* Udruženje za duhovno ujedinjenje Setinaca, Popadinaca i Krušoada iz Lerina (današnja Florina u Grčkoj), anonimne udruge koja od aktivnosti do sada ima jedino promociju monografije prije pet godina, te redovito sudjeluje u organizaciji Svjetskog makedonskog kongresa. Udruga koja po financijskim bilancama ima ukupni prihod od 45 000 eura odjednom donira novac za spomenike vrijedne nekoliko stotina tisuća eura.
 

Katerina Blaževska, Deutsche Welle

Glasnost je bila najvažniji instrument perestrojke

 
 
Prije trideset godina u SSSR-u započele su promjene, koje su izmijenile oblik države i svijeta. Rasprave o perestrojci ne stišavaju se ni danas. Mislim da je važno i potrebno razumjeti perestrojku, ono što se tih godina dogodilo.
https://media1.britannica.com/eb-media/90/160590-004-907B83BE.jpg
Perestrojka je prije svega bila odgovor na povijesni izazov s kojim se država suočila u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Sredinom 1980-ih država je proživjela teško razdoblje u svojem razvoju. Zbog toga smo početkom 80-ih zaostajali 2,5 puta za vodećim državama u proizvodnji rada u industriji, a u poljoprivredi - 4 puta. Ja mogu reći da nismo krenuli s promjenama radi počasti i slave, nego zato što smo znali da ljudi zaslužuju bolji život i više slobode. Istovremeno, vidjeli smo perestrojku kao dio općesvjetskog procesa. On se događao u svijetu koji je između sebe povezan. Glasnost (rus. transparentnost) je bio najvažniji instrument perestrojke. Što je glasnost? To je, naravno, sloboda riječi. Ljudi su dobili mogućnost da otvoreno govore o osjetljivim problemima, iskažu svoje mišljenje, ne boje se cenzure i represije. No glasnost je još i otvorenost u djelovanju države, to je zahtjev rukovodstvu da objasni svoje odluke, uzme u obzir mišljenje ljudi.
 
Uvidjeli smo da ljudi želje brže ići prema naprijed. 1988. na partijskoj konferenciji donesene su odluke o održavanju izbora u višim organima vlasti na alternativnoj osnovi. To je bio najvažniji korak prema demokraciji. Borio sam se za čuvanje savezne države političkim sredstvima. Podcrtavam: političkim. Za mene je bila neprihvatljiva primjena sile, koja je mogla staviti državu na rub građanskog rata.
 
Ruski predsjednik Boris Jeljcin, koji je odigrao pozitivnu ulogu u gušenju puča, zauzeo je dvoličnu poziciju. Tajno je organizirano i održano savjetovanje u Belovežskoj šumi, gdje su lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije objavili raspad Saveza. Bio sam spreman složiti se s maksimalnom ekonomskom decentralizacijom i davanjem republikama velikih ovlasti. No u ruskom parlamentu pljeskalo se sasvim drugoj odluci. Zbog toga su bile uništene sve veze i čak najvažnija karakteristika kao što je jedinstvena obrana savezne države. 
 
No mogu li se rezultati perestrojke svoditi na raspad Saveza, kako to mnogi rade. Jedni iz neznanja, a drugi zlonamjerno? Ne. Raspad Saveza, teškoće i lišavanja koje su mnogi preživjeli, posebno u 90-ima, rezultat su nezavršenosti procesa perestrojke. Ali to ne negira ono glavno: perestrojka je donijela u naš život takve duboke promjene, iz kojih se više nije mogla vratiti. Prije svega, radi se o političkoj slobodi, ljudskim pravima. Onim pravima i slobodama, koje se danas percipiraju kao nešto što je samo po sebi razumljivo – mogućnost glasanja na izborima, biranje svojih lidera. Mogućnost otvorenog iskazivanja svojeg mišljenja. Mogućnost očitovanja svoje vjere, religije. Mogućnost putovanja u inozemstvo. Mogućnost otvaranja svojeg biznisa i biti imućan čovjek.
 
Završena je utrka u naoružanju. Započeo je proces smanjenja nuklearnog oružja. Normalizirali smo odnose sa Zapadom, Kinom. Povukli vojsku iz Afganistana. Regulirali mnoge regionalne sukobe. Započeo je proces integracije države u svjetsku ekonomiju. To su stvarni uspjesi. No mnogi se pitaju zbog čega je danas u svijetu tako alarmantno stanje? Možda je i za to kriva perestrojka i novo mišljenje, koje je predloženo svijetu? Ne, s tim se ne mogu složiti. Današnje opasnosti rezultat su nezavršenog procesa perestrojke, raspada Saveza, odlaska od principa novog mišljenja, nesposobnosti nove generacije lidera da izgrade sistem sigurnosti i suradnje, koji odgovara stvarnom stanju globalnog svijeta.
 
Mogućnosti, koje su se pojavile nakon završetka ''hladnog rata'', bile su propuštene. Nisu iskorištene onako kako su se morale iskoristiti. Raspad Saveza, koji je bio izazvan unutarnjim razlozima, mnogi su na Zapadu dočekali s likovanjem. Završetak ''hladnog rata'', koji je odgovarao i jednoj i drugoj strani te čitavom svijetu, objavljen je kao pobjeda Zapada i SAD-a. Na kraju svijet nije postao ništa manje opasno mjesto. Umjesto ''svjetskog poretka'' dobili smo ''globalni nemir''. Sukobi se nisu samo pojavili u zemljama ''trećeg svijeta'', nego i u Europi. A sad se oružani sukob pojavio doslovno pred našim vratima.
 
Ne ću ovdje detaljno govoriti o ukrajinskom sukobu. Dubinski njegov uzrok je nezavršenost procesa perestrojke, neodgovorne odluke koje su u Belovežskoj šumi donijeli lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Posljednje godine bile su za Ukrajinu veliki ispit. Uvlačeći je u ''euroatlantsku zajednicu'', Zapad je demonstrativno ignorirao interese Rusije. Naravno, iskustvo perestrojke i vanjske politike, utemeljene na novom mišljenju, ne daje gotove recepte za rješenje današnjih problema. Svijet se izmijenio. U svjetskoj politici pojavila su se nova ''aktivna lica'', nove opasnosti. Ali ni jedan od problema s kojim se suočava čovječanstvo ne može se riješiti zalaganjima jedne države ili čak grupom države. Ni jedan od problema ne smije imati vojno rješenje.
 
Rusija bi mogla značajno doprinijeti prevladavanju sadašnjeg ''globalnog kaosa''. To moraju znati na Zapadu. U ruskoj politici i dalje ostaju neriješena mnoga pitanja, koja su postavljena na dnevnom redu u vrijeme perestrojke. To je stvaranje pluralističkog, konkurentnog političkog sustava, stvarnog višestranačja, formiranja sistema ''kočnice i ravnoteže'' (eng. ''checks and balances'') u raspodjeli vlasti, osiguranje periodjčne smjene vlasti. Uvjeren sam da uspješan izlaz iz jednosmjerne ulice, u kojoj se našla ruska i svjetska politika, može biti samo demokratski. Drugim riječima, potrebna nam je demokratizacija političkog života Rusije i demokratizacija međunarodnih odnosa. Ne postoji drugi put. 
 

http://www.rg.ru/2015/03/19/perestroika-site.html

Iran vlada situacijom u Siriji i Libanonu

 
 
Razgovor s kršćanskim libanonskim političarem Samyjem Gemayelom o sirijskom ratu, izbjeglicama i utjecaju Irana.
http://d.christiantoday.com/en/full/27985/lebanese-pm-samy-gemayel.jpg
• Gospodine Gemayelu, u Siriji se ni nakon osvajanja Alepa ne nazire vojno rješenje, a ni političko. Što će biti od te zemlje?
- Rat se ne će okončati jer u Siriji žive dvije skupine ljudi koje više ne mogu zajedno živjeti i ne žele zajedno živjeti. Dugoročno gledano, podjela zemlje jedino je rješenje. Asad ne može pobijediti, niti može uvjeriti narod da ga slijedi.
 
• U Libanonu živi 1,5 milijuna izbjeglica. To je svaki četvrti stanovnik zemlje. Koja je njihova budućnost?
- To nije odgovornost Libanona. UN mora odrediti kvote za raspodjelu tih izbjeglica na sve zemlje. Meni je neshvatljivo da zemlje Perzijskog zaljeva ne osjećaju obvezu pomoći im. One sve prepuštaju Libanonu iako imaju sve uvjete: novac, prostor i snažno gospodarstvo. Libanon je malena država u propadanju, s vrlo slabim gospodarstvom.
 
• Koje je onda rješenje?
- UN bi u Siriji trebao uspostaviti sigurnosne zone i time zaštititi Libanon i Zapad. Za sigurnosne zone trebalo bi izdvajati manje novca nego što se sada izdvaja za pružanje pomoći izbjeglicama u trećim državama. Oni bi se jednog dana iz tih zona vratili u domovinu. A dođu li u Libanon ili Europu, neće se vratiti nikada. Uvođenje sigurnosnih zona bila bi humanitarna intervencija prema Poglavlju 7. Povelje UN-a. Rusija to ne želi, ali nam isto tako ne može nametnuti svoju politiku. Rusija ne plaća cijenu rata. Tu cijenu plaćaju samo Europa, Libanon, Jordan i Turska.
 
• Ako Donald Trump ostvari ono što je rekao, SAD će se gotovo povući s Bliskog istoka. Hoće li se tada Libanonci osjećati napuštenima?
- Mi smo već napušteni. SAD se već potpuno povukao iz Libanona, Zapad je Libanon darovao Iranu. Nakon ukidanja sankcija milijarde dolara stižu u Iran, koji destabilizira regiju.
 
• Očito se Saudijska Arabija povlači iz Libanona.
- Cijeli svijet je odustao od Libanona i prepušta ga Iranu. A Hezbolah koristi strah ljudi od Islamske države jer je ona radikalnija od Hezbolaha. To je Assadova strategija koja funkcionira.
 
• Vaš Kataeb, kao jedina kršćanska stranka, na predsjedničkim izborima u listopadu nije glasovala za Michela Aouna, kršćanskog partnera Hezbolaha. Zašto?
- Hezbolah djeluje kao oružana paravojska koja za mišljenje ne pita ni libanonsku državu ni libanonski narod, primjerice kada se bori u Siriji. Pripadnici Hezbolaha građani su prvog reda, a mi smo građani drugog reda. Nijedna normalna zemlja to ne bi prihvatila. A najvažniji saveznik Hezbolaha je Aoun. Mi ne možemo podržati onoga tko u temeljnim pitanjima nije na našoj strani.
 
• Koliko je Hezbolah važan za Iran?
- Hezbolah nije neovisna stranka, već je dio iranskog sigurnosnog aparata. Hezbolah nije saveznik Irana, nego dio sustava. Iran u čitavom arapskom svijetu koristi šijite kao posrednike za vršenje utjecaja. Bez Hezbolaha Iran u Siriji ne bi mogao postići ništa. Ako se teži postizanju mira u Siriji, mora se razgovarati s Iranom; ako se teži postizanju mira s Izraelom, mora se razgovarati s Iranom. A sankcije su ukinute bez postavljanja ikakvih uvjeta.
 

Rainer Hermann, F.A.Z., Njemačka

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2200 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević