Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Mihail Gorbačov specijalno za RBTH govori o krizi liderstva u međunarodnim i nacionalnim okvirima

 
 
Zašto je današnji svijet nespokojan, nepravedan i militariziran? Prekid globalne konfrontacije i neviđene mogućnosti novih tehnologija trebale su udahnuti cijelom svijetu novu snagu, učiniti život svakog čovjeka boljim. Ispostavilo se, međutim, da je stvarnost drugačija.
https://rasica.files.wordpress.com/2011/08/mikhail-gorbachev-2010-9-29-8-51-13.jpg
Mihail Gorbačov
 
Ta činjenica nema jednostavno objašnjenje. Oni koji su proglasili "pobjedu Zapada u Hladnom ratu" i odbili graditi novi, ravnopravni sustav sigurnosti snose veliki dio odgovornosti za sadašnje stanje u svijetu. Ali stvar nije samo u tome. Novi globalni svijet još uvijek nije na pravi način ni shvaćen ni osmišljen. On zahtijeva nova pravila ponašanja i drugačiji moral, a svjetski lideri po svemu sudeći "nemaju vremena" da se pozabave takvim pitanjima. Upravo to je glavni razlog današnjeg "globalnog smutnog doba".
 
Za prevladavanje svjetskih problema postoje i mogućnosti i mehanizmi. To su UN i G-20. Međutim, teško da će netko okarakterizirati rad ovih institucija kao uspješan, jer one svo vrijeme kasne i zaostaju za događajima. Kriza liderstva je očigledna. Političari su zaokupljeni "gašenjem požara", krizama i konfliktima današnjice. Neosporno je da ih treba rješavati. Posljednjih tjedana se u tom pogledu primjećuju izvjesni pozitivni pomaci. Vidimo da se vodi dijalog o Siriji. Istina, zasad u njemu više sudjeluju vanjske sile, prije svega SAD i Rusija. Ali to je već doprinijelo određenom popuštanju napetosti u odnosima između Rusije i Zapada. Nema, međutim, pomaka u rješavanju krize oko Ukrajine. Sadašnji mehanizmi rješavanja te krize (sporazum iz Minska, normandijski format) ne funkcioniraju dobro. Njihov rad bi trebalo dopuniti i stimulirati, možda debatom u Vijeću sigurnosti UN-a ili pomoću nekih drugih mehanizama uz sudjelovanje Rusije i SAD-a. Ukrajinsku krizu ne treba ostaviti kao gnojnu ranu koja potresa Europu i svijet. Može se dogoditi da Europa ne izdrži još jedan "zamrznuti sukob". Ponovno se obraćam predsjednicima Obami i Putinu s pozivom da se sastanu i razmotre ovu krizu koja već dugo traje.
 
Prevladavanje sadašnjih akutnih kriza bit će samo prvi korak ka rješavanju složenijeg zadatka, a to je da naučimo živjeti u globalnom svijetu. Globalni problemi čovječanstva su:
- Oružje za masovno uništavanje i militarizacija svjetske politike;
- Siromaštvo i nedovoljna razvijenost ogromnog dijela čovječanstva;
- Ekološki izazovi, promjena klime;
- Terorizam.
A pored toga - masovne migracije, ksenofobija i vjerska netrpeljivost, kao i problemi koegzistencije različitih civilizacija. Nijedan od tih problema ne može biti riješen silom. Trebalo bi ujediniti napore, i to je, čini se, aksiom. Međutim, zasad prevladavaju podjele i neumijeće zajedničkog djelovanja. Glavnu odgovornost za to snose države i njihovi čelnici. Pojavili su se i drugi sudionici svjetskih procesa. To su organizacije građanskog društva, biznis, znanstveni krugovi i vjerske zajednice. Međutim, uloga i odgovornost država, njihovih lidera i međudržavnih organizacija i dalje treba biti odlučujuća.
 
Odnosi među državama ne trebaju se regulirati samo normama međunarodnog prava, već i pravilima ponašanja zasnovanima na principima općeljudskog morala. Ta pravila trebaju predviđaju suzdržanost, poštivanje interesa svih strana, konzultacije i posredništvo prilikom zaoštravanja situacije i povećane opasnosti od izbijanja krize. Mogle su se izbjeći i ukrajinska i sirijska kriza da su se njihovi neposredni sudionici i vanjski akteri rukovodili spomenutim pravilima ponašanja. Etički kodeks je potreban i medijima. Oni često podgrijavaju situaciju i zagađuju medijski prostor. Umjesto da pomažu u sprečavanju i rješavanju sukoba, oni praktički sudjeluju u njihovom raspirivanju. Najvažnije je da problemi poput obnavljanja aktualnih svjetskih tema, spoja morala i politike, i pravila ponašanja u globalnom svijetu, trebaju biti u centru pažnje država i svjetskog građanskog društva.
 
Uloga Rusije u prevladavanju krize u svjetskoj politici može i treba biti važna i pozitivna. Vrijeme je da Zapad odustane od pokušaja njezine izolacije. To nikada nije urodilo plodom. Prije svega treba odustati od "personalnih sankcija". U protivnom ne će biti dijaloga i šansi za ponovno uspostavljanje povjerenja. Svi mogu samo izgubiti od novog hladnog rata. Treba ostaviti po strani emocije i propagandističke ekscese. Sadašnjoj generaciji lidera vodećih država može se ozbiljno prigovoriti, ali ona i dalje ima šansu zauzeti dostojno mjesto u povijesti. Bila bi velika šteta da se ta šansa ne iskoristi.
 

http://hr.rbth.com/opinion/2016/04/21/iskusenja-globalnog-svijeta_586947

Južna Amerika ima drukčije viđenje internacionalizacije

 
 
Tridesetoga studenoga mogla se uočiti promjena dosadašnjeg modela - od starog liberalno-konzervativnog modela, u internacionalno-nacionalistički model. Ovaj novi model zasniva se na europskom, američkom i ruskom iskustvu,  kao reakciji na Drugi svjetski rat. Unatoč svom nazivu, rat nije dopro do svih zemalja svijeta. Niti jedna velika bitka ili vojna kampanja nije se vodila u Južnoj Americi. S obzirom da je iskustvo Južne Amerike u Drugom svjetskom ratu bilo drastično drugačije od iskustva Europe, Azije, Sjeverne Afrike, Rusije i Sjedinjenih Država, ne čudi što je reakcija  ove regije na događaje u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata također ostala jedinstvena. Južna Amerika nije u potpunosti doživjela opasnosti  nacionalizma na način kako je to doživjela Europa, tijekom i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Premda je internacionalizam postao moralni imperativ za Europu, te u manjoj mjeri  za Sjedinjene Države i druge zemlje, nacionalizam je i dalje ostao pitanje nacionalne strategije za Južnu Ameriku.
https://i.ytimg.com/vi/PCRKbvbzVfI/maxresdefault.jpg
U usporedbi s ostatkom svijeta, Južna Amerika i dalje je pretežno ostala na marginama i netaknuta nakon sukoba i razaranja Drugog svjetskog rata. Regija je uglavnom ostala  neutralna tijekom rata, a mnoge zemlje u ovoj regiji čekale su sve do posljednjih nekoliko mjeseci prije završetka rata da se izjasne da su na strani saveznika. Brazil je bio najaktivnija južnoamerička zemlja, u velikoj mjeri zbog toga što su njemačke podmornice potapale brazilske brodove. Brazil je poslao mali broj vojnika u Italiju 1944. godine, te je surađivao sa Sjedinjenim Državama na osiguravanju plovnih putova u srednjem i južnom Atlantiku. Kolumbija i Ekvador također su surađivali sa Sjedinjenim Državama. Kolumbiji je to bilo od strateškog interesa, zbog toga što se nalazi blizu Panamskog kanala, dok je Ekvador dao američkim vojnicima bazu na otoku u Tihom oceanu.
 
Južna Amerika ima temeljno drugačiji odnos prema međudržavnim ratovima nego Europa. Međudržavni rat nije se vodio u Južnoj Americi više od 80 godina, dok je u Europi to bilo povijesno uobičajeno. Demografija i zemljopis objašnjavaju zašto. Oko 739 milijuna ljudi živi u 50 zemalja u Europi, koja se prostire na 3,93 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke ne označavaju uvijek razgraničenje između država-nacija u Europi, a neke zemlje, poput Poljske, ostaju iznimno osjetljive na invaziju zbog široke i otvorene ravnice. Za razliku od toga, 422,5 milijuna stanovnika Južne Amerike živi u 12 zemalja, koje se nalaze na teritoriju koji je više nego dvostruko veći od europskog, te se prostire na 8,89 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke - poput Anda, pustinje, velikih nenaseljenih područja i prašume - podudaraju se s državnim granicama nacionalne države, čime su te zemlje dodatno zaštićene od invazije. Kao posljedica toga, nacionalizam u Južnoj Americi nije bio prezren na isti način na koji je bio prezren u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
 
Europa je mnogo stariji kontinent od Južne Amerike. Teritoriji su stoljećima u ratovima ponovno osvajani i mnogo puta ponovno su iscrtavane granice. Povijesno gledano, rat u Europi obično traje nekoliko godina. Isti razorni sukob često se ponavlja i razara zemlje. U međuvremenu je Južna Amerika iskusila samo dva međudržavna sukoba velikih razmjera. Vodili su se brojni ratovi za neovisnost i Paragvajski rat. Nekoliko međudržavnih sukoba koji su se dogodili od tada nije eskaliralo u tolikim razmjerima, a trajali su svega nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Isto tako, žarišta sukoba nisu se proširila na glavna gradska središta.
 
Osim toga, ideja veće integracije - posebno ekonomske integracije - nije uvijek bila korisna za Južnu Ameriku. Regiju se smatralo, i još se uvijek smatra, glavnim izvorom prirodnih resursa. Od kolonijalnih vremena,  veliki dio trgovinske aktivnosti regije sastojao se od izvoza sirovina u više razvijene zemlje, dok je regija istodobno bila i tržište za robe proizvedene iz tih sirovina. Ti trgovački putovi kretali su se uglavnom u smjeru sjever-jug. Taj okvir pokazao se štetnim za gospodarski razvoj zemalja u toj regiji, a nastaviti na taj način nije bilo u najboljem interesu regije. To je ujedno bio i jedan od glavnih pokretača za uvođenje, kao i za eksperimentiranje, sa zamjenskim uvoznim programima tijekom 20. stoljeća, dok se oni sada provode u manjoj mjeri.
 
Nakon što se globalizacija proširila u drugoj polovici 20. stoljeća, zemlje u regiji počele su shvaćati da trebaju u njoj sudjelovati, kako ne bi bile izostavljene iz globalnog sustava. Zemlje u regiji počele su ponovo razmatrati i analizirati svoje strategije, jer su bile vezane za integraciju. Regija je morala prevladati dvije velike prepreke. Kao prvo, trebala je stvoriti dovoljno velika gospodarstva i tržišta, koja bi se mogla natjecati sa Sjedinjenim Državama, Rusijom i Europom. Da bi stvorile brojčano veliku silu, zemlje u regiji počele su ponovno razmatrati ideju integracije i shvatile da bi ona bilo potencijalno blagotvorna na regionalnoj razini. Trgovinski blokovi poput Mercosura i Pacifičkog saveza (Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru) nisu samo otvorili regionalna tržišta, nego su istodobno zemljama članicama omogućili stvoriti  tržište čija su veličina i značaj bili važni za sklapanje budućih trgovačkih sporazuma.
 
Integracija izvan regionalne razine, odnosno ona koja se odnosi na globalno poslovanje, nije nešto što se, općenito, prirodno događa u Južnoj Americi. Regiju se u odnosu na ostatak svijeta na neki način  može opisati kao autsajdera koji želi ući. Ta regija u biti je ogroman otok koji pluta između Južnog Pacifika i Atlantskog oceana, te je jedva povezana sa sjeverom preko Panamskog kanala, i u nju se ne može doći kopnom. Regija je fizički izolirana od glavnih trgovačkih putova  sjeverne hemisfere, te je istodobno izolirana od Europe i Azije. Premda su se posljedice velikih geopolitičkih događaja odrazile na globalni sustav, zbog fizičke odvojenosti Južne Amerike od većih centara gravitacije u svijetu, ona je do određenog stupnja ostala prirodno izolirana.
 
Kao što je već navedeno, Sjever se nalazi u prvoj fazi nacionalističko-internacionalističkog sukoba, i niti jedna strana ne zna točno kako nastaviti dalje. Međutim, taj sukob odrazit će se na Sjever  bitno drugačije nego na Južnu Ameriku, i njena reakcija na novi model bit će drugačija. Integracija se i dalje u Južnoj Americi koristi kao strateško i političko sredstvo, a ne kao moralni imperativ. U Južnoj Americi postoji nacionalizam, ali bez snažnih  negativnih konotacija, koje su postojale u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj temeljno drugačiji odnos između nacionalizma i integracije u Južnoj je Americi osnova za izrazito osebujan odgovor regije.
 

Allison Fedirka, Geopolitical Futures, Austin

Indeks neprijateljstva u svjetskim medijima 2015.

 
 
Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) objavio je nedavno analitički izvještaj kojim je obuhvaćen i "Indeks neprijateljstva u svjetskim medijima 2015." U dokumentu se navode najznačajnije promjene u izvještavanju stranih medija o Rusiji.
http://1.bp.blogspot.com/-EwbJLcSfxIs/VckMIe0U4uI/AAAAAAAAKBY/lIHO0y_wH7k/s1600/3.%2BBaltic-Way-Photo-by-Vilijus-Jasinevi%25C4%258Dius.jpg
Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) je znanstveno-istraživački i analitički centar kojeg je 1992. godine osnovao predsjednik Ruske Federacije. RISI je 28. ožujka predstavio svoju novu publikaciju "Strani mediji u 2015.: Antiruski vektor". To je nastavak dokumenta "Indeks neprijateljstva u svjetskim masovnim medijima", prvi put objavljenog prošle godine. Izvještaj donosi podatke o tome u kolikoj su mjeri određene zemlje prijateljski nastrojene prema Rusiji, i to na temelju analize sadržaja objavljenih u njihovim masovnim medijima. Najvažniji cilj istraživanja instituta RISI bio je otkriti koje države provode agresivnu medijsku politiku prema Rusiji.
 
Metodologija istraživanja
 
Stručnjaci instituta RISI su tijekom 2015. godine brižljivo pratili sadržaj masovnih medija u 60 zemalja i analizirali ukupno oko 65 500 originalnih publikacija. Predmet istraživanja bili su originalni medijski materijali koji su sadržavali vrijednosni sud o Rusiji ili o djelovanju njezinog rukovodstva. Tijekom istraživačkog procesa spomenuti sadržaji su na temelju ocjene profesionalnih lingvista i stručnjaka za zemlju u kojoj je tekst objavljen razvrstavani u tri grupe - neutralnu, pozitivnu ili negativnu - i kasnije podvrgnuti daljnjoj analitičkoj obradi. Cjelokupan proces rađen je ručno, bez softvera za obradu podataka. Autori su uvjereni da im je takav pristup osigurao da dođu do vrlo kvalitetnih i objektivnih rezultata. Važno je napomenuti da istraživanjem nisu obuhvaćeni sadržaji novinskih agencija, jer se doživljavaju kao neutralni sami po sebi, kao ni oni objavljeni na društvenim mrežama, s obzirom na to da u tom slučaju djeluju potpuno drugačiji mehanizmi formiranja javnog mnijenja.
 
Fokus istraživanja bio je na ispitivanju načina na koji svjetski masovni mediji tumače ulogu Rusije na međunarodnoj sceni, uzimajući u obzir njezine odnose s drugim državama, kao i na tome što inozemni mediji tretiraju kao ključne pojave i trendove u unutarnjoj politici Rusije. Treba istaknuti da je u istraživanju skup statističkih podataka obrađivan pomoću metodologije nove primijenjene discipline nazvane "politička medijametrika". Kreatori izvještaja naglašavaju da provedeno istraživanje ima znanstveni, a ne politički karakter. Rangiranje masovnih medija po stupnju neprijateljstva oni su iskoristili prije svega kao sredstvo za popularizaciju vlastitih znanstvenih saznanja.
 
Medijski i međunarodni kontekst
 
Prema rezultatima istraživanja, još su od 2014. godine, tj. od sjedinjenja Krima s Rusijom i eskalacije sukoba na istoku Ukrajine, što su mnogi na Zapadu predstavljali kao činove ruske agresije, zapadna sredstva informiranja počela diskreditirati Rusiju i objavljivati negativno intonirane i antiruske stavove. Upravo zbog toga je postalo izuzetno važno da se analiziraju prijetnje po državnu sigurnost Rusije u informativnoj i medijskoj sferi.
 
Autori izvještaja ukazuju i na glavne mete antiruskih kampanja zapadnih medija. To su politika obrane nacionalnih interesa Rusije u sukobu u Ukrajini, reintegracija Krima, ruska vojna operacija u Siriji i produljenje sankcija protiv RF. Primijećen je i ranije nezabilježeni intenzitet medijskih pritisaka na ličnost ruskog predsjednika Vladimira Putina. Toliki pritisak može se objasniti time što Zapad personificira rusku politiku. Sergej Markedonov, izvanredni profesor Ruskog državnog sveučilišta društveno-humanističkih znanosti u Moskvi, istaknuo je tijekom nedavnog skupa u organizaciji Valdajskog kluba da zapadni mediji i stručnjaci analiziraju Rusiju i njezinu vanjsku politiku smatrajući da je to isključivo osobna stvar predsjednika Vladimira Putina, pritom ignorirajući državne interese zemlje - što je, naravno, potpuno pogrešno.
 
Prošle godine je analitički portal Russia Direct zabilježio da je riječ "propaganda" postala omiljena u medijskom svijetu. I zaista, alat Google Trends pokazuje da u pretragama sadržaja na internetu raste zanimanje za tu riječ u kategoriji "vijesti". Prošlogodišnji "Indeks neprijateljstva u svjetskim masovnim medijima" ukazuje da je u antiruski intoniranim vijestima i agresivnoj retorici zapadnih medija središnja tema bila kriza u Ukrajini. Međutim, u 2015. godini težište je premješteno s Ukrajine na Siriju, što nije bilo teško predvidjeti, jer su u to vrijeme brojni stručnjaci smatrali da svjetska zajednica postaje umorna od ukrajinske krize.
 

Aleksej Hlebnjikov, https://hr.rbth.com/politics/2016/06/24/u-kojim-zemljama-najvise-ne-vole-rusiju_605815

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2139 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević