Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Od Južnog kineskog mora do međunarodnog trgovačkog sporazuma, američka politika u problemima je

 
 
Predsjednik  Filipina Rodrigo Duterte izazvao je šok i smijuljenje po cijelom svijetu kad je Baracka Obamu nazvao „kurvinim sinom“. Ali Duterteova rečenica koja će stvarno zaboljeti Bijelu kuću došla je nekoliko dana kasnije. Najavljujući završetak zajedničkog pomorskog patroliranja s SAD-om u Južnom kineskom moru, filipinski predsjednik je rekao: „Kina je sada na vlasti i oni su vojno nadmoćni u regiji.“
http://ohtorch.com/wp-content/uploads/2016/05/duterte-art.jpg
Ta je izjava sigurno zapekla one u Washingtonu. Sve godine otkako je Obama  na vlasti SAD pokušava uvjeriti svoje azijske saveznike da Amerika ima i sredstava i volje da ostane dominantna vojna sila u regiji Azija-Pacifik. Predsjednik Obama odredio je ton u svom govoru 2011. kada je  izjavio da je „SAD pacifička sila i mi ćemo to ostati“. Otada je Amerika u tu regiju poslala još mornarice, a Obama je redovito odlazio na dugo putovanje iz Washingtona u istočnu Aziju.
  
Ali Duterte je sada direktno posumnjao u to da je Amerika još uvijek hegemeon na Pacifiku. Počnu li i drugi tako misliti i priklanjati se Pekingu, moć Washingtona mogla bi početi kopnjeti. Procjena vojne ravnoteže između SAD-a i Kine koju je dao filipinski predsjednik upitna je. Amerikanci trenutačno imaju 11 nosača aviona, a Kina ima jedan – drugi je na putu. Ali kineska vojna potrošnja raste desetljećima. I Peking investira u onu vrstu opreme, uključujući rakete i podmornice, koja bi američke nosače  aviona mogle učiniti vrlo ranjivima.
 
Prošle se godine nova samouvjerenost Kine odrazila u programu „izgradnje otoka“ u Južnom kineskom moru, zamišljenog kao pojačanje kontroverznoj tvrdnji da oko 90 posto toga mora spada u kineske teritorijalne vode. Amerikanci nisu mogli zaustaviti taj jasan izraz kineske moći i ograničili su se na plovidbu pored prijepornih i sve više militariziranih „otoka“ kako bi dali do znanja da ne prihvaćaju tvrdnje Kine.
 
Važnost koju SAD pridaje Južnom kineskom moru Obamina je administracija naglasila više puta. U članku „Pacifičko stoljeće Amerike“ objavljenom 2011. Hillary Clinton istaknula je da „polovina svjetske trgovačke tonaže prolazi tim morem“. SAD strahuje da Peking te važne vode namjerava pretvoriti u „kinesko jezero“. Amerikanci već dugo tvrde da je njihov stav o Južnom kineskom moru obrana međunarodnog prava, a ne borba s Kinom za premoć. Filipini su u toj strategiji koja se temelji na pravu jako važni. Manila je pobijedila u međunarodnoj parnici koja se vodila zbog kineskog svojatanja Južnog kineskog mora, a to je bila presuda koju je većina smatrala udarcem kineskim ambicijama. Međutim, sada je Americi prilično teško braniti prava Filipina kad Duterte javno psuje Obamu, a zatim prekida zajedničko patroliranje morem.
 
SAD ima i druge partnere u toj regiji. Prošli je tjedan Japan najavio da će sa SAD-om ići u zajedničko patroliranje u Južnom kineskom moru. Ali partnerstvo s Tokijom, koji je ogorčeni takmac Pekinga, taj pomorski problem čini više nalik borbi s Kinom nego pitanjem međunarodnog prava, osobito s obzirom na to da su Rusi i Kinezi upravo završili zajedničke vježbe u Južnom kineskom moru. U takvim okolnostima mnoge zemlje u jugoistočnoj Aziji radije će stati na nečiju stranu nego se zaplesti u sukob regionalnih titana.
 
Osjećaj da je američko „uporište“ u Aziji u problemima povećavaju i sve veće sumnje u sudbinu Transpacifičkog partnerstva (TPP), trgovačkog sporazuma koji potiču Amerikanci. TPP združuje 12 država, Japan i SAD su među njima, ali isključuje Kinu. Smatra ga se savezom protiv sve veće ekonomske dominacije Kine u regiji Azija-Pacifik. Iznoseći argumente za TPP u američkom Kongresu, premijer Japana Shinzo Abe kazao je: „Dugoročno gledano, njegova je strateška vrijednost strahovita.“
 
Ali Abeova i Obamina preklinjanja vjerojatno ne će spasiti TPP. Dva glavna kandidata za mjesto predsjednika, Trump i Clinton, protive se tom sporazumu. Obama bi mogao pokušati progurati ga kroz Kongres prije nego ode s dužnosti, ali malene su šanse da bi TPP preživio sadašnju protekcionističku klimu u Americi.
 
Ne prođe li TPP u SAD-u, američki saveznici u Aziji bit će ostavljeni na cjedilu. Priključujući se inicijativi pod vodstvom SAD-a, oni su riskirali neprijateljstvo s Kinom. A Washington bi ih sada mogao ostaviti u zadnjem trenutku. Prigodom nedavnog posjeta glavnom gradu SAD-a singapurski premijer Lee Hsien Loong nazvao je TPP „testom (američke) vjerodostojnosti i ozbiljnosti“ u Aziji. Istaknuo je da posljedice daleko nadmašuju trgovinu i da se šire na vjerodostojnost američkih sigurnosnih jamstava azijskim saveznicima. Nažalost, dugoročno strateško razmišljanje u sadašnjem vrtlogu američke politike skoro je nemoguće. Stoga su pred Obamom možda žalosni izgledi da će otići s dužnosti, a njegova vanjskopolitička inicijativa – uporište u Aziji – potonuti u pacifičkim valovima.
 

Gideon Rachman, Financial Times, London

Švicarci su usavršili umijeće stalnog kompromisa i konsenzusa

 
 
Dok su svi usredotočen na brexit - gdje se sve promijenilo, ali ništa nije započelo - postoji još jedna ponosna europska demokracija koja bi voljela zatvoriti svoja vrata imigrantima, ali zadržati otvorena vrata prema Europskoj uniji za svoje robe i usluge – a to je Švicarska. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker otputovao je 19. rujna u Zürich kako bi se sastao s švicarskim predsjednikom, Johannom Schneiderom Ammannom. Ammann će biti predsjednik još svega nekoliko mjesec jer je tajna švicarske demokracije osigurati da nitko nema mnogo vlasti. Tako se predsjednik mijenja svake godine, a u redovima savezne vlade od 7 članova uvijek ima konzervativaca, liberala i socijalista.
http://smart-travel.hr/wp-content/uploads/2014/08/swiss.jpg
Švicarci su usavršili umijeće stalnog kompromisa i konsenzusa. Međutim, do sada nisu bili u stanju postići ni kompromis ni konsenzus s Europskom unijom. Kao i u Velikoj Britaniji, nesretni populistički referendumi stalno to ometaju. Nikada nije postojala velika šansa, s obzirom da 24 uglavnom - autonomna kantona koji određuju svoj porez na dohodak, imaju vlastite policijske snage i sustav obrazovanja, gdje se referendum može raspisati za svega nekoliko švicarskih franaka, da se Švicarci pridruže Europskoj uniji i prihvate supremaciju zakona EU-a. Wilhelm Tell nije gađao jabuku na glavi svog sina kako bi se pokorio superiornom europskom entitetu. Švicarci su 1992. glasovali protiv ulaska u Europski gospodarski prostor, a 2014. godine su glasovali na drugom referendumu o ograničavanju broja europskih imigranata koji dolaze živjeti i raditi u Švicarskoj.
 
Bern je bio prisiljen prihvatiti slobodno kretanje kao dio kompleksnog niza bilateralnih sporazuma koji je dao Švicarcima pristup jedinstvenom tržištu za jedan dio njihove poslovne zajednice, ako ne i svim ključnim financijskim igračima. U nekom smislu, to nije bilo važno, jer su banke UBS i Credit Suisse, kao i druga poznata švicarska poslovna imena  dobro instalirana u Londonu ili drugim glavnim gradovima Europske unije, odakle mogu voditi poslove na jedinstvenom tržištu, premda ne i u ključnim financijskim sektorima. Populistička protuimigrantska kampanja koja se ne razlikuje mnogo od UKIP-ove i od konzervativne retorike protiv EU-ovih imigranata, kulminirala je na referendumu u veljači 2014., te je u švicarski Ustav unesena obveza o ograničavanju slobode kretanja. Odgovor Bruxellesa i drugih prijestolnica Europske unije umnogome je naličio na  odgovor nakon izglasavanja brexita - jedinstveno tržište i sloboda kretanja su dvije strane istog novčića. Hoćeš jednu stranu, onda moraš prihvatiti  i onu drugu.
 
Bern i Bruxelles su od tada zaglavljeni u tangu bez ljubavi. Švicarci su iznijeli plan prema kojem će prvo lokalni švicarski građani dobiti radno mjesto, a ako niti jedan nije dostupan, onda bi Europljanin mogao biti kandidat. Malo je Švicaraca koji žele raditi teški posao imigranata u graditeljstvu ili u planinskom ugostiteljstvu ili brinuti za starije Švicarce, ali je 1950. godine u Europski sporazum unesena nediskriminatorna klauzula. Međutim, bez obzira na to kako uredan švicarski prijedlog izgledao, u očima Bruxellesa on je izgledao kao da je prepun rupa.
Osim toga, Bruxellesu su dosadili beskrajni pregovori sa Švicarcima o svakom aspektu jedinstvenog pristupa tržištu, od energije do električne struje, te je rekao da u budućnosti Švicarci moraju prihvatiti supremaciju Europskog suda pravde u slučajevima da se pojave razlike u stajalištima između Bruxellesa i Berna.
 
To je teško prodati u švicarskoj kulturi koja je uvijek bila neovisna od bilo kakve vanjske kontrole. Tako su se sada Bern i Bruxelles našli u slijepoj ulici. EU želi da Švicarci organiziraju novi referendum kako bi dobili podršku za konačni sporazum između Europske unije i Švicarske, ali švicarski političari znaju kakav će rezultat biti, tako da ne mogu prihvatiti ponudu Europske unije. Francuska i Njemačka imaju bliske pogranične odnose sa Švicarskom, tako da žele izbjeći bilo kakav dramatičan sukob. Međutim, premda se Švicarci nadaju da će dobiti veći pristup jedinstvenom tržištu Europske unije, nisu postigli nikakav pomak, i više ne će biti nikakvih bilateralnih sporazuma.
 
Dakle, ako u Velikoj Britaniji pregovori o brexitu nisu ni započeli, u Švicarskoj ne postoji ništa više o čemu bi se moglo pregovarati, a odnosi između Švicarske i Europske unije duboko su zamrznuti jer bi Bern morao prihvatiti ono što njegovi susjedi - Njemačka, Francuska, Italija i Austrija – odluče o cijelom nizu područja politike, bez protivljenja ili utjecaja. Lekcija iz Švicarske je da populistički referendum rješava vrlo malo, a retorika javnog sastanka ili TV debate ne može promijeniti stvarnost da Europska unija postoji, te da njezine članice ne će dozvoliti svom susjedu, bio on veliki ili mali, „da dobije njezin kolač i da ga pojede“. Švicarske tvrtke će se morati suočiti s tim problemom, ali  sretni dani, kada je Švicarska imala dobre i jednostavne odnose sa svojim susjedima, postaju polako stvar prošlosti.
 

Denis MacShane, Euractiv, Bruxelles

Njemačka politička scena ne će više biti samo na klackalici CDU-SPD

 
 
Nakon već poznatih rezultata izbora u Berlinu F.A.Z. (Frankfurter Allgemaine Zeitung) je jedan svoj članak naslovio sa „Slavlje gubitnika“.  I doista rezultati, a oni su sljedeći: SPD 21,6 posto, CDU 17,6, Linke (Lijevi) 15,6, Zeleni 15,2, AFD 14,2 FDP 6,7 Pirati 1,7 i ostali 7,4 posto upravo to govore. SPD je u odnosu na izbore 2011. izgubio 6,7 posto, CDU 5,7, Linke su porasli 3,9, Zeleni pali 2,4, AFD od nule došao na 14,2, FDP porastao za 4,9 posto, Pirati pali za 7,2 i ispali iz vlasti, a i ostalih koji ne prolaze prag bilo je jedan posto manje. Vladajuća koalicija SPD-CDU zajedno je izgubila 12,4 posto glasova i nikada u Berlinu nisu bili slabiji, a oslabili su i „zeleni“. CDU je u postotku u Berlinu prošao i slabije nego na pokrajinskim u pokrajini Mecklenbrug -Verpommern gdje je dobio 19 posto.
https://i.guim.co.uk/img/media/a26e21195870b5aa689b856fb8703ea657c4e402/0_295_3500_2100/master/3500.jpg?w=620&q=55&auto=format&usm=12&fit=max&s=36514b3017728efbb531a7ebaf48d90e
Nakon izbora u Berlinu svi se veseli osim Angele Merkel
 
Njemački medijski analitičari „ubijaju“ se u analizama kojima pokušavaju dokučiti fenomen uspjeha AfD-a. Uglavnom su složni kako je riječ o populističkoj stranci, najblaže zatim rasističkoj - sve do neonacistčke. Sad ih već i priličan broj, većina, za njihov uspjeh okrivljuje Angelu Merkel i njezino otvoreno iz rujna prošle godine „Mi to možemo“, naime primiti izbjeglica koliko je potrebno. Radi se o krahu njezine politike ekstremne dobrodošlice izbjeglicama. Ni ona to više nikada ne bi izustila, kad bi mogla vrijeme vratiti unatrag, izjavljuje nakon berlinskih rezultata. Samokritizirajući nije se čak usudila ni ponoviti tu ekstremnu rečenicu - a rečenica je proizašla, iz čega ako ne iz – „političkog centra“, u prenesenom i u doslovnom smislu, svjetskog vladajućeg centra?   
 
Oni pokazuju veliku krizu velikih njemačkih stranaka, „narodnih“. Razlika između CDU-a i „lijevih“ i „zelenih“ u Berlinu je minimalna dva-tri posto, a berlinska politička scena skroz je zamućena - nema pravih pobjednika. Sad se berlinska vlast mora formirati od najmanje tri stranke, a u igri su i dedeerovski postkomunisti, koje će vjerojatno, kao vrstu ekstremne ljevice, moći izbjeći bilo uz pomoć liberala koji su se ovdje vratili na scenu, ili uz pomoć „zelenih“. Na tu krizu posebno ukazuje činjenica kako je AfD uspio, najviše među svima, mobilizirati one birače koji nisu sudjelovali na nekoliko prethodnih izbora (tzv. „nebirači“) očito razočarani i SPD-om i CDU-om, točnije, njihovom sličnošću, ponajviše u svjetonazorskim pitanjima, ili drugačije, njihovom  politikom „centra“. „Siti“, štoviše  bogati, zaposleni… Nijemcima očito nešto fali, a to je izvan sfere potrošnje, hedonizma… možda u području duhovnoga,  identitetskog, tko će znati. Oni im, stranke, podignu gospodarstvo, a birači, sram ih bilo, nezadovoljni, do razine da ne će ni izlaziti na izbore, a kad izađu glasaju protiv, „nelogično“.  
 
Druga činjenica koja iznenađuje njemačke, uglavnom lijevo-liberalne, analitičare jest i podatak da tamo gdje glasove gube „Lijevi“, oni odlaze – „desnima“, AfD-u. Meni se nekako čini kako je to ponovno otkrivanje „tople političke vode“. Jer kad bi samo malo zavirili u, recimo, njemačku povijest našli bi to isto, no to ne žele ni vidjeti, nikako se na to podsjetiti. CDU se ljulja, s njim i SPD. Ne očekuje se doduše njihov potpuni poraz na narednim parlamentarnim izborima, ali je sasvim izvjesno kako njemačka politička scena ne će više biti samo na klackalici CDU-SPD s potpornjem od liberala (ili zelenih), već puno kompleksnija. Koliko će tu klackalicu spasiti Merkeličina  buduća „rikverc politika“, koliko će ona biti vjerodostojna Nijemcima, bit će zanimljivo promatrati.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Četvrtak, 13/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1379 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević