Get Adobe Flash player
Gordan Maras govori srpskim standardnim jezikom!

Gordan Maras govori srpskim standardnim jezikom!

SDP-ov čelnik loše govori hrvatskim standardnim...

Izjava Komisije Iustitia et pax HBK

Izjava Komisije Iustitia et pax HBK

Države imaju obvezu poštovati pravo na priziv savjesti svakoga...

Plenković u izjavi može naći poruku i za sebe

Plenković u izjavi može naći poruku i za sebe

Pravo na priziv savjesti zadnja je crta obrane...

Dražen Lalić - sociolog ili ostrašćeni navijač

Dražen Lalić - sociolog ili ostrašćeni navijač

Podržavajući navijačke udruge, kao supkulturu, podržao je izljev najnižih...

Podjela Hrvatske na šest izbornih jedinica

Podjela Hrvatske na šest izbornih jedinica

Ništa od Radne skupine za decentralizaciju i regionalni preustroj...

  • Gordan Maras govori srpskim standardnim jezikom!

    Gordan Maras govori srpskim standardnim jezikom!

    četvrtak, 21. lipnja 2018. 08:09
  • Izjava Komisije Iustitia et pax HBK

    Izjava Komisije Iustitia et pax HBK

    srijeda, 20. lipnja 2018. 11:10
  • Plenković u izjavi može naći poruku i za sebe

    Plenković u izjavi može naći poruku i za sebe

    srijeda, 20. lipnja 2018. 11:05
  • Dražen Lalić - sociolog ili ostrašćeni navijač

    Dražen Lalić - sociolog ili ostrašćeni navijač

    srijeda, 20. lipnja 2018. 11:01
  • Podjela Hrvatske na šest izbornih jedinica

    Podjela Hrvatske na šest izbornih jedinica

    nedjelja, 17. lipnja 2018. 09:36

Kirkuk i Afrin simboliziraju kraj starog kurdskog sna o samoodređenju

 
 
Kurdi su bili jedni od rijetkih pobjednika raspada država u arapskom svijetu. Od implozije Iraka Kurdi su profitirali u sjevernom Iraku, a raspad Sirije išao je na ruku Kurdima na sjeveru zemlje. Stotinu godina nakon što su 1920. pobjednici u Prvom svjetskom ratu u Ugovoru iz Sevresa obećali Kurdima vlastitu državu, činilo se da će to obećanje postati stvarnost. U Ugovoru iz Lausanne iz 1923. kurdskog državi nema ni spomena. Dakle, 20. stoljeće Kurdima nije donijelo vlastitu državu. Oni su podijeljeni na četiri države u kojima su kao manjina progonjeni i potlačeni.
https://images.haarets.co.il/image/fetch/w_1896,h_1095,x_0,y_347,c_crop,g_north_west/w_609,h_343,q_auto,c_fill,f_auto/fl_any_format.preserve_transparency.progressive:none/https://www.haaretz.com/polopoly_fs/1.5683623.1515440261!/image/1018316866.jpg
Zatim su interni arapski konflikt otvorili nadu za njihovo samoodređenje. Prvo je zona zabrane letova, koju je Vijeće sigurnosti uspostavilo 1991. nakon oslobođenja Kuvajta radi zaštite Sjevernog Iraka, omogućila da se Kurdi ograde od ostatka Iraka i uvedu svoju autonomiju. Kada je 2011. u Siriji građanskim ratom započeo proces raspada države, na sjeveru zemlje Kurdi su uspostavili svoju vlastitu upravu kako bi za više od četiri milijuna građana osigurali usluge u ratnim vremenima.
 
Da će kurdski san o osamostaljenju propasti i ovaj put pokazuju gradovi Kirkuk i Afrin. U autonomnoj regiji Iračkog Kurdistana 25. rujna 93 posto građana glasovalo je za neovisnost; nakon toga kurdski grad Kirkuk osvojile su iračke postrojbe koje su podržale iranske jedinice. U to isto vrijeme u trima kurdskim kantonima Sirije po prvi su put održani lokalni izbori. Unatoč svim manjkavostima, ta su tri kantona demokratskija od svih ostalih državnih jedinica u regiji. Međutim, Turska je 20. siječnja započela ofenzivu na kanton Afrin. Turski predsjednik Erdogan najavio je da će Afrin očistiti od terorista i da će kasnije krenuti na kurdske kantone istočno od Eufrata.
 
U sirijskom ratu time započinje nova faza. Jer s nestankom kalifata IS-a u Siriji se za utjecaj ponovno bore vanjske ratne strane – i to na štetu kurdske autonomije. One se u Siriji bore za svoje strateške interese. U Turskoj predsjednik Erdogan operaciju „Maslinova grančica“ instrumentalira kako bi pred navodnom prijetnjom zbio vlastite redove; turska vojska odgovarala je od operacije. Rusija, pak, njuši priliku da Tursku još više odvoji od zapadnog saveza i da SAD bude primoran donijeti odluku hoće li nastaviti suradnju s postrojbama sirijskih Kurda i time djelovati protiv interesa Turske ili će Kurde ostaviti na cjedilu i tako spasiti jedinstvo Natoa.
 
Rusija je sa svojim opasnim ultimatumom Kurdima započela taj kobni niz događaja. Rusija je, naime, pozvala Kurde da svoje vojne položaje predaju Assadovu režimu jer da će u suprotnom odobriti tursku ofenzivu na Afrin. Taj napad Kremlju sada odgovara jer sada Turska mora računati na napad Assadova režima protiv pokrajine Idlib, koja je utočište islamističkih pobunjenika pod turskom zaštitom. Rusija je time na dobitku jer će se Assadov režim nastaviti konsolidirati. S druge strane, Sjedinjene Američke Države suočavaju se s dilemom: s jedne strane ovise o sirijskim Kurdima kako bi isključile mogućnost povratka Islamske države i ograničili iranski utjecaj u Siriji. S druge strane vodeći dužnosnici u Natou i Washingtonu dali su zeleno svjetlo za turske korake protiv Kurda u nadi da će tako osujetiti ruski plan da Tursku odvoji od Saveza.
 
Da u Turskoj ne postoji konflikt s Kurdima, vjerojatno sirijski Kurdi sigurno ne bi u ovoj mjeri bili pritisnuti između mlinskih kamenova velesila i regionalnih sila. Erdogan je još 2008., kada je bio na funkciji premijera, bio spreman pregovarati s PKK-om o uspostavi mira. No nakon što su turski Kurdi rekli „ne“ njegovom prijedlogu Ustava koji predsjedniku jamči mnogo veće ovlasti i nakon što su se odbili priključiti islamističkim pobunjenicima koje podržava Tursk, Erdogan je okrenuo ploču. Potom su mnogi kurdski zastupnici i gradonačelnici, koji se zauzimaju za mirno rješavanje kurdskog konflikta bez utemeljenih optužnica završili u zatvoru. Erdogan se i u Turskoj i u Siriji zauzima za vojno obračunavanje s Kurdima. On time Tursku vodi u smjeru ponora novog tursko-kurdskog građanskog rata. U sirijskom ratu on otvara novu frontu. A povijest nam pokazuje da se Kurde ne može poraziti vojno. U Afrinu im vjerojatno prijeti još jedan poraz - nakon što su slomivši Islamsku državu za Zapad ispunili svoju svrhu, a potom po tko zna koji put u povijesti bili ostavljeni na cjedilu.
 

Rainer Hermann, F.A.Z.

Razjedinjenost opasnija od turske vojske

 
 
Turska će u sirijskom Afrinu preuzeti vlast, bar neizravno. No moglo bi joj biti teško pronaći odgovarajuće namjesnike u tom kurdskom području. Kada su Kurdi u Siriji ostvarili svoj najveći uspjeh na bojištu, nije ispaljen nijedan hitac. U ljeto 2012. režim sirijskog diktatora Bashara al Assada koji je u to vrijeme bio pritisnut sa svih strana, jednostavno se povukao s većinskog kurdskog područja na sjeveru Siriji. Povlačenje je proteklo toliko glatko da se u toj državi pogođenoj građanskim ratom odmah počelo sumnjati da je između režima i Kurda postojao dogovor. Ta je sumnja bila pojačana činjenicom da povlačenje režimskih postrojbi nikada nije bilo potpuno. U Qamishliju na sjeveroistoku zemlje, najvećem sirijskom gradu s većinskim kurdskim stanovništvom, Damask je pod svojom kontrolom zadržao ključne objekte: zračnu luku, nekoliko službenih zgrada, dvije središnje gradske četvrti i vojni kamp. Kurdi te položaje sirijske vlade, koji se nalaze usred njihova teritorija, nikada nisu napali.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c9/Rojava_cities.png
To uistinu djeluju čudno ali se uklapa u širu sliku ratnih zbivanja ako se uzme u obzir koliko su područja u Siriji pod kurdskom kontrolom bila izolirana. Turska se od početka protivila uspostavi „koridora terora“ na svom južnom boku te je odmah zatvorila granicu. Ona je još neko vrijeme bila propusna za krijumčare, posebno noću, no situacija se promijenila lani kada je izgrađen visoki betonski zid. Turska je time de facto nametnula blokadu kurdskim područjima u Siriji. Novi kurdski vlastodršci na sjeveru Sirije nisu bili u dobrim odnosima ni s drugim susjedom, autonomnom kurdskom regijom na sjeveru Iraka. U sjevernom Iraku tada je na vlasti bio još konzervativni plemenski vođa Massud Barzani koji je morao održavati dobre veze s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom kako bi mogao vladati svojom kvazi-državom. U kurdskim područjima u Siriji vlast je, međutim, preuzela Stranka demokratskog jedinstva (PYD) koja je sa svojim naoružanim Jedinicama narodne zaštite (YPG) ideološki i kadrovski bila usko povezana s kurdskom terorističkom organizacijom PKK koja djeluje u Turskoj. Kako bi izbjegao prijepor s Erdoganom, Barzani bi često izdao naredbu da se zatvore granice s kurdskom područjima u Siriji.
 
Osim s neprijateljskom Turskom na sjeveru i teškim Barzanijem na istoku, Kurdi su se kasnije suočili još s multietničkom terorističkom postrojbom Islamske države. Pa odakle su Kurdi u Siriji nabavljali lijekove, gorivo i streljivo za oružje koje je režimska vojska ostavila prilikom svog povlačenja? Odgovor glasi: od starog režima u Damasku. Kurdski vlastodršci na sjeveru Siriji to nikada nisu vjerodostojno demantirali. Salih Muslim, šef PYD-a, rado govori o tome da su se Assadove postrojbe povukle iz „sirijskog Kurdistana“ jer su na to bile primorane. No zapravo mnogo je naznaka da su se dvije strane dogovorile oko podjele vlasti.
 
Nedvojbeno je da je od 2012. na sjeveru Sirije nastajalo nešto čega u Siriji nikada prije nije bilo, a to je kurdska samouprava. PYD i njegove naoružane jedinice 2012. zauzele su tri kantona: područje Cizire s glavnim gradom Qamishlijem na istoku, Kobane u središtu i Afrin na zapadu. Kasnije su se tri kantona, od kojih su samo Cizire i Kobane imali izravnu kopnenu vezu, ujedinila u „federaciju“ koja obuhvaća 17 posto državnog teritorija Sirije. Mnogi Kurdi to području zovu „Rojava“ što u političkom smislu znači „Zapadni Kurdistan“ i upućuje na to da područja u kojima Kurdi čine većinu ima i u Iraku, Turskoj i Iranu.
 
Turska od prvog dana u „Rojavi“ vidi prijetnju svojim sigurnosnim interesima. Formalno Ankara to obrazlaže time da je u Rojavi na vlasti sestrinska organizacija terorističkog PKK-a. Iz izjava Erdogana i drugih turskih vodećih političara iz proteklih godina postalo je jasno da Ankara u načelu odbacuje mogućnost uspostave kurdske samouprave u Siriji, neovisno o tome u čijim bi ona bila rukama. „Kurdskoj autonomiji u Iraku ne smije se dodati novi primjer koji bi Kurde u jugoistočnoj Anatoliji mogao potaknuti na pogrešne ideje.“ Napadom turske vojske na Afrin, najzapadniji od triju kurdskih kantona, koji je započeo 20. siječnja, Erdogan želi stvoriti činjenice. A to bi mu trebalo omogućiti veću težinu na pregovorima o sirijskom poslijeratnom poretku. Erdogan stoga planira jednu od posljednjih regija u Siriji koja je dosada bila pošteđena rata, gurnuti u krvoproliće.
 
No čak i ako Turska zahvaljući svojoj materijalnoj, tehnološkoj i brojčanoj nadmoći, uspije zauzeti Adrin, glavni grad istoimenog kantona s oko 100 000 stanovnika, dugoročni izgledi za uspjeh turske operacije „Maslinova grančica“ u najboljem su slučaju neizvjesni. Naime, Turcima bi moglo biti teško postaviti snažne namjesnike i pronaći poslušne kurdske vođe kao što je na sjeveru Iraka dugo bio Massud Barzani. Jer za razliku od Kobanea, a posebno Cizirea, dvaju istočnih kantona, gdje postoji ozbiljna interna kurdska oporba PYD-u i koja ima svoje oružane jedinice, potpora lokalnog stanovništva vlastodršcima u Afrinu gotovo je neupitna. 98 posto stanovnika su Kurdi, a preostalih dva posto čine nemuslimanski jezidi. Većina malih manjina, primjerice aleviti, koji žive u jednom gradiću smještenom sjeveroistočno od Afrina, također se drže Kurda. Hevi Ibrahim Mustafa, alevitkinja, je čak premijerka, dakle šefica lokalne samouprave u Afrini. A to znači da turskoj vladi, koja u vlastitoj zemlji marginalizira alevite, ta manjina ne dolazi u obzir kao partner za suradnju.
 
K tomu, Ankara je još daleko od zauzimanja Afrina. Turska, čija vojska istina nije najmodernija, ali je ipak druga vojna sila Natoa, vojno je nadmoćna Kurdima - na papiru. Ali na papiru se ne bori - dosada je turska vojska prema izvješćima iz Afrina uvijek slala arapske pomoćne postrojbe u izvidnicu. A njihova motivacija da osvoje područje koje je gotovo isključivo nastanjeno Kurdima, je ograničena, što se vidjelo već lani, tijekom turske operacije „Štit Eufrata“. A čak i kada bi zauzela Afrin, glavni grad kantona, što bi bilo moguće ali samo uz žestoke ulične bitke koje bi rezultirale golemim gubicima, Turska time dugoročno gledano ne bi mnogo dobila jer su u Afrinu u proteklih šest godina nastali temelji samouprave kojih se Kurdi, neovisno o njihovoj političkoj opredijeljenosti, nisu spremni odreći.
 
Trenutno u Afrinu (isto kao u Kobaneu i Cizireu) odrasta prvi naraštaj sirijskih Kurda koji pohađaju nastavu na svom materinjem jeziku (Kurmanci). To je u Siriji prije bilo zabranjeno, no zbog djelomičnog raspada države i desetljetna arabizacija Kurda putem nastave postala je prošlost. Doduše, kurdskom školstvu još nedostaje učitelja, udžbenika i zgrada, ali pedagoška akademija u Afrinu bar će u narednim godinama riješiti problem manjka kadra.
 
Čak je došlo do korjenitih promjena u pogledu spolne politike. Kurdkinje iz Afrina sada se smiju (i trebaju) oružjem boriti protiv svih protivnika kurdske autonomije. Jedinice narodne zaštite raspolažu ženskim bataljunima koji su do ljeta 2014., kada je uveden obvezan vojni rok za muškarce, činile gotovo trećinu kurdskih postrojbi. Čak i iza crte bojišnice odnosi između muškaraca i žena čudni su za bliskoistočne pojmove: PYD potiče otvaranje obrta u kojima žene mogu neovisno o muškarcima proizvoditi robu i zarađivati novac. Za regionalno gospodarstvo ženski obrti imaju istina veliku ulogu, no poruka koju oni šalju još je veća: U Afrini nikada prije žene nisu samostalno odlučivale o gospodarskim pitanjima. Dakle, mnogo toga što prije 2012. nije bilo zamislivo, sada je realnost. 
 
Doduše, nijedan umjereni kurdski političar u Siriji ne poziva na neovisnost Rojave, jer minijaturna država, čiji teritoriji čak nisu povezani i koju okružuju Arapi i Turci ne bi mogla preživjeti bez izlaza na more. Toga su kurdski vođe itekako svjesni. Ali isto tako, nijedan kurdski političar ne bi si mogao priuštiti da odustane od samostalnosti koja je postignuta proteklih godina.
 
Većina Kurda u Afrinu slažu se oko toga da žele ostati u sirijskom državnom savezu, ali da samo demokratska, sekularna i decentralizirana Sirija može biti njihova domovina. Salih Muslim traži za Kurde „demokratsku samoupravu“ o čijim bi se detaljima moglo pregovarati ovisno o tome bi li federalna Sirija bila organizirana po njemačkom, američkom ili drugom modelu. Gotovo svi Kurdi suglasni su i oko toga da u budućoj sirijskoj državi žele biti u Ustavu priznati kao konstitutivni narod. K tomu, mnogi traže, uvođenje kvota za zapošljavanje Kurda u državnoj službi. I naravno, traže da Kurmanci, koji je u Siriji dominantna inačica kurdskog jezika, bude službeni jezik u Afrinu i svim područjima gdje Kurdi čine većinu ili značajnu manjinu. Također traže da im u njihovim ključnim područja bude omogućeno da osim školske politike reguliraju i neka druga kulturna pitanja, primjerice da kurdski blagdan Nevroz proglase neradnim danom. Isto tako, traže da se u kurdskim školama podučava učenike o povijesti Kurda i da se zamijeni nekoć dominantni sirijsko-arapski narativ. Isto tako, zahtijevaju da se umjesto arabizirani nazivi mjesta koriste izvorni kurdski nazivi.
 
Nadalje, posebno važna tema jest i priznavanje sirijskog državljanstva onim Kurdima koji su već u trećoj generaciji apatridi. Naime, početkom šezdesetih godina više od 100 000 sirijskih Kurda ostali su bez državljanstva, što je bila jedna od mjera potlačivanja. Takvo bezakonje je naslijeđeno te se dodatno povećao zbog povećanja kurdske populacije tako da trenutnu u Siriji živi oko 300 000 Kurda bez državljanstva. U travnju 2011. na početku previranja u Siriji, Assad je, kako bi spriječio da se Kurdi okrenu protiv njega, dijelu obespravljenih vratio državljanstvo.
 
Međutim, Damask time nije mogao vratiti povjerenje Kurda koje je godinama bilo podrivano. Stoga je danas jedan od njihovih minimalnih zahtjeva da se Kurdina u Siriji dade državljanstvo bez postavljanja ikakvih uvjeta. Međutim, u pitanju bi li se arapska plemena, koja su sedamdesetih godina bila nastanjena u njihovim područjima, trebala tamo ponovno doseliti, mišljenja Kurda se razilaze. Mnogi kurdski vođe upozoravaju da su arapski klanovi u kurdskim sredinama, koji su se uvijek isticali kao najgorljiviji pristaše džihadizma, prijeteća opasnost. Drugi, pak, uključujući PYD, smatraju da bi se zahtjevom za prisilno preseljenje stara nepravda zamijenila novom i da to ne bi dovelo do ničeg dobrog.
 
Mnogi Kurdi također traže da se kurdskim autonomnim regijama omogući da održavaju posebne odnose Kurdima u Iraku, Turskoj i Iranu, iako je, zbog jezičnih razlika i političke podijeljenosti Kurda, nejasno kako bi to u praksi izgledalo. Još je međutim, nejasnije, kako bi Turska anulirala sve promjene koje je doživio Afrin od 2012. Za to neće biti dovoljna samo vojna operacija. Bi li Erdogan, kako pretpostavljaju brojni kurdski promatrači, uistinu bio spreman s Assadom, koji mu je nekoć bio najdraži susjed, a sada glavni neprijatelj, sklopiti savez koji bi bio usmjeren protiv sirijskih Kurda? Time bi Turska odustala od svog načelnog stava, od koji je, istina, od 2016., postupno ublažavala, da se mir u Siriji može uspostaviti samo Assadovim slomom. Rusija bi dogovor svog štićenika s Turskom svakako pozdravila, pa čak i ako bi to išlo na štetu Kurda. A ako još Amerikanci odustanu od pružanja potpore Kurdima, koja je u borbi protiv IS-a uistinu bila snažna, kako ne bi ugrozili daleko važniji odnos s Turskom, onda bi se kurdska samouprava u Afrinu uistinu mogla naći u opasnosti. Tada bi ponovno vrijedilo ono što je napisao palestinski pjesnik Mahmud Darviš koji je preminuo 2008.: „Kurdi nemaju ništa osim vjetra.“
 
Tome bi se mogao dodati ne baš tako lirski dodatak: i teror. Jer iskustvo da se kurdski terorizam i kurdske težnje za samoupravom ne mogu istovremeno dugoročno potiskivati, već je najmanje pet desetljeća krvavo iskustvo Turske. Ako se ono sada ponovi u Afrinu, onda će Ankara u pokušaju da ga spriječi, zapravo stvoriti „koridor terora“ u kojem turski političari već godinama vide veliku opasnost.
 

Michael Martens, F.A.Z.

Hoće li od nje ostati samo ona pjesma Adolfa Dade Topića?

 
 
Pretprošle nedjelje u Solunu je održan antimakedonski prosvjed, a, ovisno o izvorima, govorilo se o 40 do petsto tisuća prosvjednika. Organizirale su ga grčke desničarske stranke, neke i ultra, poput Zlatne Zore, te neke i iz vladajuće koalicije, a prosvjednici su stizali iz cijele Grčke: autobusima, vlakovima, čak i brodovima s otoka, a ponajviše, naravno, iz pokrajine Egejske Makedonije, koju Grci nazivaju „grčka“. Glavna meta je, i opet, bilo ime Makedonije. Ime koje suvremeni Grci svojataju, a još sredinom devetnaestog stoljeća su smatrali kako su odatle, Filip Makedonski, došli osvajači koje su smatrali - barbarima. Kako su upravo u tijeku i pregovori o imenu, dugi već dvadeset pet godina, a „uspješno“ ih sponzoriraju Amerikanci, tako su se nedavno, i ranije, spominjale različite inačice rješenja: Nova Makedonija, Sjeverna Makedonija, Vardarska Makedonija, Gornja Makedonija Makedonija – Skoplje, Gornja Makedonija, Slavo Makedonija… U igri su i druga imena, ali kako ona  ne sadrže ime „Makedonija“ ovdje nas ne zanimaju.
https://s3.eu-central-1.amazonaws.com/euobs-media/27251ca05b183017d760ffe5142107ca.jpg
Solunski prosvjednici su se žestoko usprotivili bilo kojoj inačici u kojoj bi se spominjala „Makedonija“. U grčkom tisku se pojavilo i rješenje nestanka, odnosno podjele Makedonije između Grčke, Bugarske, Albanije i Srbije, tako da bi po njoj graničile Grčka i Srbija. Ovo „rješenje“ je u biti stravično, osim što je prastaro nastojanje grčkog i srbijanskog osvajalaštva, jer prije samo stotinjak godina Makedonci su bili većinski narod u Egejskoj Makedoniji.
 
Stoljetno etničko čišćenje Egejske Makedonije
 
Prvo „čišćenje“, progon Makedonaca iz Grčke - krenulo je za Prvog balkanskog rata, najviše ih je tada završilo u Bugarskoj. Drugo se još jačim intenzitetom nastavilo nakon vala grčkih izbjeglica iz Male Azije početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, poslije poraza od Turske. Prastari grčki kolonisti iz Male Azije „zamijenili“ su se s Turcima iz Grčke. Helenskim kolonistima iz Otomanskog Carstva, u toj „priči“ pritiskali/istiskali su se ponajviše Makedonci. Tada je grčka država još žešće i temeljitije nastojala poništiti njihov nacionalni identitet. Glavni udar bio je na makedonski, materinji, jezik. Osim što nije bio priznat nije se mogao učiti u školi, išlo se dotle da ga se zabranjivalo na sajmovima, vjenčanjima, na ulici…, a špijuniralo se i govore li ga Makedonci u kućama, među sobom. Zbog govorenja na materinjem jeziku kazna je mogla biti i progon Makedonaca na udaljene otoke.  
 
Treć val „čišćenja“ Makedonaca iz Egejske Makedonije zbio se po konačnom slomu Markosova komunističkog ustanka 1949. Podržavao ga je Tito, a onda je Staljin, u sporazumu s Britancima, naredio prestanak podrške. Pored etničkih Makedonaca tada je izbjeglo i mnoštvo Grka, komunista, u Jugoslaviju, ali čak i do Sibira. Preostali Makedonci u Grčkoj su helenizirani i uglavnom bez ikakvih prava. Makedonce u Egejskoj Makedoniji Grci su svojedobno nazivali „domaćim“, skoro „domorodcima“ - danas, zapravo od početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, drže ih „uljezima“ do mjere da ih tamo više nema.
 
Stoljetno etničko čišćenje kao da se odvijalo negdje na Marsu, a ne u zemlji koja se diči, doduše prastarim, doprinosima europskoj i svjetskoj civilizaciji. Osobita i žestoka je to vrsta šovinizma, jednoga, u europskim okvirima, relativno većega naroda, prema jednome manjem koji onome manjem želi zatrti i samo ime. S imenom države  nestaje ime nacije, a s njim i jezik, ime jezika za početak. Kad gledam ovo ponašanje suvremenih Grka prema Makedoniji često pomislim kako „stari“ Grci nisu ni postojali.
 
Prvo dvojezičnost, onda…
 
U međuvremenu je Sobranje, makedonski Sabor, donijelo zakon po kojemu je albanski postao ravnopravan makedonskom jeziku, kojega je predsjednik Đorđe Ivanov odbio potpisati, ali u drugom pokušaju njegov potpis za stupanje zakona na snagu više nije potreban. O dvojezičnosti će Sobranje ponovno odlučivati ubrzo, osma je točka dnevnog reda na upravo započetom zasjedanju. Vodstvo prethodne vladajuće stranke, VMRO DPMNE, uglavnom je kriminalizirano, izabrao je i novo, dok su s njim koalirajuće albanske stranke ostale nedirnute već su promijenile partnera i prišle socijalistima (SDSM). Albanci Makedoncima prijete tzv. Tiranskom platformom, a „na terenu“ se odvijaju i čudni pokušaju kao što je osnivanje Albanske pravoslavne crkve u Makedoniji. Postoji i bizarni slučaj jednog Makedonca koji je u „zreloj“ dobi shvatio kako je on ustvari - etnički Albanac, pa je izabran i u Sobranje na listi albanske stranke (DUI), pri tome nit' zna pisati, nit' čitati na albanskom. Zanimljivo, davnih dana je završio agronomiju u Zagrebu(!), poslije živio u Americi.
 
Ništa čudno - svatko se može proglasiti kim hoće. Kad se ne bi znalo kako u Sobranju vlada tanka većina u kojoj je svaki glas presudan. Ovo s jedne strane unutarnje pospremanje, među Makedoncima i između Albanaca i Makedonaca, a s druge vanjsko, prvenstveno trenutno s Grcima, dosta je užurbano zbog pripreme Makedonije za članstvo u NATO-u i poslije u EU-u, Amerikancima se sada poprilično žuri. NATO, odnosno Amerikanci, su odavno u Makedoniji, u većoj ili manjoj mjeri, na temelju makedonskih poziva, 1992. i kasnije, što očito postaje nedostatno.
 
Lomljenje sa svih strana
 
Osim s grčke i albanske strane Makedonci su pritisnuti i sa bugarske i sa srpske. Nazire se neka „osovina“ Tirana-Sofija, dakle istok - zapad koja bi mogla ići prema federalizaciji Makedonije, a već se i „crtaju“ njene federalne jedinice. Godinama Bugarska daje Makedoncima državljanstvo i putovnice, a to im onda omogućava, kao građanima EU-a, jednostavniji odlazak, iseljavanje. Usput, Bugarska je jedna od europskih država koja se najbrže prazni od većinskog, bugarskog stanovništva i ukoliko se ovakav trend nastavi zloguki proroci govore kako bi za trideset do pedeset godina Bugari mogli u Bugarskoj postati manjina.
 
Trenutno je aktualno približavanje Makedonske pravoslavne crkve Bugarskoj pravoslavnoj crkvi od koje je zatražila da ju kao „crkva majka“ podrži na putu prema potpunoj, priznatoj autokefalnosti. Dio makedonskih intelektualaca tome se žestoko protivi smatrajući da će tako iz zagrljaja jedne, srpske, pasti u šape druge, bugarske crkve, a od potpune samostalnosti, neobično važne za makedonski identitet, ne će biti ništa. Na pravcu sjever-jug događa se grčko-srpski pritisak. Upravo se aktualizira i djelić tzv. puta svile, ali obrnutog od onog prastarog, s mega projektom: izgradnjom plovnog kanala od Soluna, preko Vardara i Morave do Dunava. Grci i Srbi bi tako, preko kanala, postale su pogranične države. Amerikanci bi pak na njemu rado barem ubirali „mostarinu“. Kojih li sve „komplikacija“.
 
Kako bilo, Aleksandar Makedonski, odnosno Veliki već je „pao“, naime promijenit će se ime skopske zračne luke i brisati njegovo ime, kao i što će se promijeniti i ime autoceste koji je također nazvan po njemu. Što će biti sa spomenikom mu u Skoplju, tko će znati, nu spomenici manje-više, nego što će biti s Makedonijom. Hoće li od nje ostati samo ona pjesma Adolfa Dade Topića? Nejasno je i što govori svojevrsni politički muk makedonskog pučanstva, znači li on tihu predaju ili zatišje pred buru. Ako netko „ovdje“ misli kako je Makedonija daleko, gadno se vara.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Nedjelja, 24/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1023 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević