Get Adobe Flash player
Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

Pupovčev SDSS osnovali su ratni zločinci i rušitelji hrvatske...

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

U Srbu se slavi pokolj nad hrvatskim...

Zagreb – posvojeni grad

Zagreb – posvojeni grad

I bez potresa sa starih zgrada padala je žbuka, kamenje, dijelovi...

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

Miroslav Škoro špekulira prema Jasenovcu i prema...

Prvi politički program Velike Srbije

Prvi politički program Velike Srbije

Namjere Srbije bile su jasne, dominirati u zajedničkoj...

  • Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    Dokle će hrvatske vlasti financirati četnički dernek?

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:48
  • Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    Slavljenje u Srbu nastavak velikosrpske politike

    srijeda, 29. srpnja 2020. 17:53
  • Zagreb – posvojeni grad

    Zagreb – posvojeni grad

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:31
  • Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    Austrijska zabrana komemoracije na Bleiburgu

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 11:26
  • Prvi politički program Velike Srbije

    Prvi politički program Velike Srbije

    četvrtak, 30. srpnja 2020. 16:42

Australiji trebaju Sjedinjene Države da Kinu drže pod nadzorom

 
 
Gradska vijećnica u Sydneyu u Australiji ima središnje mjesto u društvenom životu toga grada. Njene mramorne stube omiljeno su okupljalište građana i posjetitelja Sydneya. Tijekom godina ta sekularna katedrala bila je domaćin skupova, političkih konferencija i pogreba  premijera. Ovog tjedna u toj dvorani planirao se drugačiji događaj: memorijalni koncert povodom 40. godišnjice smrti Mao Zedonga, čovjeka odgovornog za smrt nekoliko desetaka milijuna ljudi.
http://i826.photobucket.com/albums/zz182/cityrailsaints/WorldpoliticalMap2034.jpg
Događaj su organizirali kineski Australci i tvrtke, u namjeri da vrate uslugu vladi u Pekingu. Nakon prosvjeda drugih kinesko-australskih skupina i zabrinutosti policije zbog javne sigurnosti, koncert je otkazan, jer je sličan takav koncert na rasporedu u Melbourneu. Ta je epizoda bila živa ilustracija bremenite  prirode australske rasprave o odnosima s Kinom. Neke tvrtke, lokalne zajednice i političari žele preusmjeriti Australiju prema bliskijim odnosima s Pekingom. Ostali Australci, koji su oprezni prema rastućem utjecaju Pekinga u regiji, pokušavaju to zaustaviti.
 
Javnost izgleda podijeljena. U anketi koju je moja organizacija provela ove godine, na pitanje koju zemlju smatraju važnijom za Australiju, 43 posto ispitanika izabralo je SAD, a 43 posto navelo Kinu. Povod za raspravu  je povećanje ekonomske važnosti Kine za Australiju. Kina je najveći australski trgovinski partner. Izvoz u Kinu, uglavnom prirodnih resursa, peterostruko je porastao u posljednjih desetak godina. Kineski investitori kupovali su udjele u građevinskim projektima i zemljište, što je uzrokovalo povećanje cijena nekretnina u velikim australskim gradovima. Međutim, pohod Pekinga na Australiju proširio se i izvan tipičnih ulaganja. Australci sada mogu čitati o smjernicama Komunističke partije u mjesečnim prilozima umetnutim u vodećim listovima medijske grupacije koju podupire kineska vlada. Bilteni vijesti na kineskom jeziku u Australiji, nekada glasni i raznoliki, sve su oprezniji da ne naljute Peking.
 
Istraga koju je provela Australska medijska korporacija otkrila je da su  tvrtke i pojedinci povezani s kineskom vladom ulili rijeke novca u kase australskih političkih stranaka. Te donacije nisu ilegalne, ali je šef australske nacionalne sigurnosne agencije rekao da dovode u pitanje nacionalnu sigurnost. Pitanje kako se nositi s rastućim kineskim utjecajem u Australiji, koja je postojan saveznik SAD-a, zaoštrilo se nakon porasta asertivnosti Pekinga u međunarodnoj areni, koja obuhvaća i velike pretenzije Kine u Južnom kineskom moru.
 
Kineska ulaganja u australsku infrastrukturu izazvala su najviše kontroverzi. Australska vlada nije odobrila prodaju najvećeg australskog privatnog zemljišnog posjeda  kineskom konglomeratu i blokirala je kinesku ponudu za kupovinu velike električne mreže Ausgrid zbog nacionalne sigurnosti. Odobravanje  99-godišnjeg najma za kontrolu luke Darwin kineskoj tvrtki za koju se govori da ima veze s Narodnom oslobodilačkom vojskom uzbunilo je mnoge komentatore i iznenadilo Sjedinjene Države. Objavljeno je da je predsjednik Obama zatražio od premijera Malcolma Turnbulla da ga upozori ako  sljedeći put Australci sklope sporazum  s takvim strateškim implikacijama. Sjedinjene Države redovito rotiraju kontingent marinaca kroz luku Darwin.
 
Tijekom većeg dijela australske povijesti, svijet su vodile liberalne zapadne demokracije poput australske. Međutim, sada je najveći trgovinski partner Australije Kina postala najozbiljniji konkurent  glavnog australskog saveznika Sjedinjenih Država. Neki australski stratezi tvrde da moramo učiniti više da prihvatimo uspon Kine. Kažu da se trebamo držati podalje od unutarnjih poslova  Kine i njene pomorske politike. Trebamo prihvatiti da će budućim regionalnim poretkom dominirati Kina, kako oni tvrde. Neki analitičari čak sugeriraju da bismo trebali koristiti svoj utjecaj u Washingtonu kako bismo  potaknuli Sjedinjene Države da u Aziji podijele svoju moć s Pekingom.
 
Ali zašto bi Australci poticali povlačenje dugogodišnjeg saveznika koji je i dalje svjetski lider i zemlja koja s kojom Australci dijele svoj  svjetonazor? Zašto bismo se priklonili Kini, zemlji koja je toliko različita od naše, s vanjskom politikom koja je izrazito neujednačena? Bi li Peking uzvratio takvu gestu? Nikad nisam čuo da je neki stručnjak za  Kinu rekao da Peking poštuje slabost. Za Australiju je vrlo osjetljivo pitanje štititi se od rizika neizvjesnog budućeg ponašanja Kine, tako da produbljuje veze s drugim velikim azijskim zemljama kao što su Japan, Južna Koreja, Indija, Indonezija i Vijetnam, uz Sjedinjene Države duboko angažirane u regiji.
 
Nekoliko azijskih zemalja ne podržava mogućnost  da u regiji u budućnosti dominira jedna velika država. Najviše vole ravnotežu snaga u Aziji, kao i obnovljenu nazočnost Sjedinjenih Država i opće prihvaćanje međunarodnih normi i vladavine prava. Kad se interesi Australije usklade s kineskim interesima, trebamo biti ambiciozni glede stvari koje možemo učiniti zajedno. Prošle godine, primjerice, Australija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom i pridružila se Azijskoj investicijskoj infrastrukturnoj banci na čijem čelu se nalazi Kina. Međutim, kada se naši interesi i kineski interesi razilaze, onda bi se i naši putovi trebali razilaziti.
 
Na odnose Australije s Kinom značajno će utjecati ponašanje Amerike u regiji. Većina azijskih zemalja pozdravila je obećanje predsjednika Obame da će rebalansirati američku vanjsku politiku  koja će biti više usredotočena na Aziju. Međutim, usredotočenju na Aziju ponestalo je zamaha u njegovom drugom mandatu. Transpacifičko partnerstvo, ekonomska središnja točka usredotočenja na Aziju, možda neće proći  u Kongresu, a oba predsjednička kandidata, i Hillary Clinton i Donald J. Trump protive se prihvaćanju sporazuma. Trumpova alergija na saveze, simpatije prema moćnicima i podrška američkom ukopavanju  toksična su kombinacija koja će korodirati američku poziciju u Aziji. Ako mi Australci želimo surađivati s međunarodnim partnerima, među kojima je i SAD, na podržavanju poretka u Aziji koji se temelji na pravilima, te kako bismo utjecali na buduću putanju kineskog ponašanja, onda Washington mora biti pouzdan partner.
 

Michael Fullilove, The New York Times

Brexit gura Europsku uniju prema stvaranju više unija

 
 
Kako EU ulazi u razdoblje razmišljanja nakon referenduma u Velikoj Britaniji, izgleda kao da se neke zemlje članice okreću prema geometriji s više varijabli, u okviru koje se nastoje uskladiti prema regionalnom afinitetu. Uoči samita u Bratislavi koji se održava 16. rujna, kada se okupljaju šefovi država i vlada kako bi razgovarali o Uniji nakon brexita, pojavljuje se više skupina ili neke skupine jačaju u kući Europske unije.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ5LzkHXBeudA83q95qXIqjLSQUHK5JtMuU2ZEEhN6HHsvZoVUH
Grčki premijer Alexis Tsipras pozvao je čelnike Italije, Španjolske, Francuske, Portugala, Cipra i Malte na sastanak u Atenu, u petak (9. rujna), kako bi oformili strateški savez čelnika-istomišljenika. Na sastanku socijalističkih čelnika održanom 25. kolovoza francuski predsjednik François Hollande izjasnio se protiv uspona populizma. Također je najavio svoje sudjelovanje na samitu južnih zemalja Europske unije u Ateni 9. rujna. Očekuje se da će se na sastanku u glavnom gradu Grčke zagovarati rast i investicije, te da će se sudionici izjasniti protiv štednje  koju propovijeda sjeverna Europa na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.
 
Nakon brexita, očito je da se južna Europa osjeća ojačanom, premda  politička situacija u tim zemljama sprječava Uniju da ostvari utjecaj koji nastoji imati. Grčka, Italija i Francuska nalaze se u ogromnim dugovima i mnogo ovise o sjevernim državama članicama Europske unije. Na Španjolsku, koja  već više od šest mjeseci ne uspijeva formirati vladu, unija južnih članica Europske unije još uvijek nije mogla ostvariti svoj utjecaj. Kako bi iskoristila prednost izlaska Britanije iz EU-a, Flandrija je tijekom ljeta, nametljivo pokušala oživjeti ideju  o stvaranju nove Sjevernomorske unije kako bi intenzivirala suradnju i gospodarski  razvoj.
 
Slične inicijative poduzete u posljednjih nekoliko godina za jačanje suradnje između Velike Britanije, Belgije, Nizozemske, Njemačke, Danske, Švedske i Norveške nisu uspjele. Geert Bourgeois, premijer autonomne pokrajine, rekao je da je to dijelom i zbog toga što su sve zemlje, osim Norveške već imale status u EU-u. Dok Britanija napušta Europsku uniju, njezini susjedi i povijesni partneri u Flandriji smatraju da je vrijeme za oživljavanje napora za stvaranje nove Sjevernomorske unije, kako bi se ojačala povezanost oko zajedničkog mora.
 
Na istoku, zemlje Višegradska skupine (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) već su najavile da će postati sve glasnije u oblikovanju procesa reforme  Europske unije nakon brexita. Četiri države srednje Europe pozvale su na provođenje "dramatičnih reformi“ Europske unije i njezinih institucija na svom prvom sastanku nakon brexita, održanom 29. lipnja. Isti poziv ponovile su 22. srpnja u Varšavi. Poljska premijerka Beata Szydło rekla je 6. rujna da će četiri zemlje članice objaviti zajednička stajališta glede budućnosti Europske unije nakon brexita, sljedećeg tjedna na samitu u Bratislavi.
 
Europskoj uniji potrebne su reforme "kako bi se približila svojim građanima", rekla je Szydło, bez navođenja pojedinosti. "Glasovanje o brexitu uzdrmalo je temelje Europske unije i uzrokovalo da zemlje članice moraju ponovno procijeniti svoje pozicije unutar bloka – a zemlje članice Višegradske skupine nisu iznimka", rekao je jedan analitičar. "EU bi, po njihovu mišljenju,  trebala biti kanal za političku, gospodarsku i sigurnosnu suradnju, ali ona ne smije kršiti suverenitet nacionalnih vlada. Dakle, sve četiri zemlje članice Višegradske skupine podržavaju pozive bivšeg britanskog premijer Davida Camerona da se ovlasti prepuštene Europskoj uniji vrate nacionalnim vladama, te da se nacionalnim parlamentima omoguće veće ovlasti za stavljanje veta na odluke Europske unije", rekao je analitičar agencije Stratfor  Eugene Chausovsky.
 
Obraćajući se novinarima u Bruxellesu prije povratka u Bratislavu, slovački premijer i njegov ministar vanjskih poslova, razotkrili su svoje ambicije za usmjeravanje Unije tijekom sljedećih šest mjeseci, te za postavljanje temelja za preispitivanje Europske unije, nakon šoka izazvanog referendumom u Velikoj Britaniji. "Sada kada će Velika Britanija napustiti Uniju, zemlje članice Višegradske skupine vjerojatno će preuzeti od Camerona slične zahtjeve." Na isti način Yves Bertoncini s Instituta Jacques Delors rekao je za EurActiv.com da bi se EU mogla naći u opasnosti od nestajanja, ako dođe do formaliziranja tih unutarnjih unija  u bloku.
 
Osvrnuvši se uoči održavanja sastanka Europskog vijeća na Benelux i Nordijsku uniju, kao formalizirane skupine, ali koje ne koordiniraju svoje aktivnosti, Bertoncini izgleda smatra  da je Mediteranski savez moguć savez. "Možete tome dodati neke svijetle primjere poput Merkel, Hollandea, Renzija, a prije Merkel, Sarkozyja i Montija. Možete dodati i šest članica osnivača, koje se  sve češće sastaju pred predstojeću proslavu šezdesetog obljetnice Rimskih ugovora", dodao je Bertoncini. Međutim, ono što je opasno ne nalazi se u tim slobodnim savezima, nego u više „zabrinjavajućoj“ Višegradskoj skupini.
 
"Zemlje Višegradske skupine imaju logiku desperadosa u utvrdi Alamo. One također mogu ići i tražiti novac u Kini ili Rusiji. One mogu ući u logiku slijepih putnika, koji će blokirati sustav", dodao je Bertoncini. Uzmimo kao primjer direktivu o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga. Francuska, kao i druge zemlje istomišljenice, pokušavaju je revidirati. Međutim, zemlje Višegradske skupine, koje za sobom  povlače srednjoeuropske zemlje, pokušaju se dogovoriti sa zemljama koje su manjina u Uniji. "To može spriječiti da EU funkcionira ispravno."
 

Daniela Vincenti, Euroactiv, Bruxelles

Novi totalitarizam - kombinacija komunizma, fašizma i nacizma

 
 
Nijemcima trenutačno ide da ne može bolje. Nikad bolje, kažu. Plaće odlične, zaposlenost potpuna, nedostaje im radne snage, debeli višak u proračunu… Sve u svemu socijalna sigurnost vrlo dobra, s novcem osigurani, no svejedno jedna anketa, inače po narudžbi SPD-a, dala je zapanjujući rezultat, na prvi pogled paradoksalan: Nijemci žive u strahu. Štoviše Der Spiegel je rezultate ankete donio pod vrištećim naslovom: „Njemačka, zemlja straha“. Zbog čega su i više nego zabrinuti?
http://www.rador.ro/wp-content/uploads/2016/05/AfD_Logo.jpg
Brige, strahove, su složili ovim redom: izbjeglički val, plaše se rastućeg terorizma, kriza u svijetu, unutarnje (ne)sigurnosti, te nadolazećih društvenih promjena. Tko bi ih, koja stranka, mogao riješiti, osloboditi straha od izbjegličkog vala koji je usko povezan barem sa slijedeća dva? Odgovor: zapravo nitko, nijedna stranka ili uopće ne znaju tko, njih oko 65 posto. Tek ih 13 posto vjeruje kako bi to mogao CDU, 9 posto AfD, 8 posto CSU, 6 posto SPD, 4 posto Lijevi, 4 posto Zeleni, 1 posto FDP. Eto da se sve njemačke parlamentarne stranke (AfD zasad u pokrajinskim parlamentima) udruže u rješavanju samo straha od izbjeglica nema im spasa, osim možda kod psihijatra.
 
Nije li ovo sunovrat njemačkih etabliranih i dugovječnih, kao i nešto mlađih, Zeleni i Lijevi njemačkih stranaka koje, po mišljenju  građana-birača nisu u stanju izgraditi i održati ono elementarno: povjerenje da mogu rješavati društvene strahove? Ili to birači zapravo misle kako su one pravi uzrok, kako je njihova politika upravo unijela strahove, većinu u njemačko društvo. Svakako misle, naročito to osjećaju, kao što osjećaju da su izvori njihovih strahova globalni. Na prvi pogled paradoks između punih trbuha i straha je logičan i sebičan: puno imaju pa se boje da to, dakle puno, ne izgube.
 
Njemački mediji, uglavnom ljevičarsko-liberalni i(li) senzacionalistički isprazni kao i ovdje, i sve stare stranke siju još jedan strah, inducirani strah od AfD-a po sasvim stereotipnom modelu: ultradesničari, rasisti, neonacisti i sl. Posebno nakon njegova uspjeha na lokalnim izborima u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern (Pomeranija) što je druga pokrajina u kojoj je AfD 2016. osvojio drugo mjesto. U Sachsen Anhaltu, na izborima u ožujku, prošao je i bolje, relativni pobjednik bio je CDU, AfD je dotukao SPD i osvojio više nego dvostruko više mjesta u pokrajinskom parlamentu od SPD-a, 25 u odnosu na 11. Bolji od SPD-a su bili i Linke, lijevi,  postkomunisti DDR-ovskih korijena koji su osvojili 16 mjesta. Nakon novoga uspjeha mnogi, ustvari ogromna većina analitičara i političara ostali su začuđeni sa činjenicom da je crveno-crna koalicija u proteklih pet godina značajno razvila pokrajinu Mecklenburg-Verpommern, povećala zaposlenost, da u njoj skoro nema izbjeglica, ali tema nisu bili lokalni autobusi i slične teme, već izbjeglička politika Angele Merkel u inače njezinu izbornom okrugu. Birači su pokazali da im nije samo do punih trbuha i potrošačkih i inih užitaka već ih tišti i nešto drugo. Vrlo vjerojatno ne toliko ni prošlogodišnji izbjeglički val koliko neizvjesnost što će se s Nijemcima i Njemačkom, Europom, događati poslije. U godinama koje dolaze. Mi uostalom znamo kako „izbjeglički val“ to nije samo to, već se radi o izazvanoj selidbi naroda kao posebnom obliku rata protiv Europe, europske civilizacije, a ovo je tek početak, prvi veći napadaj kojega je Njemačka relativno bezbolno preživjela, gospodarski ga nije ni osjetila.
 
„Mi to ne možemo“
 
Za razliku od nje, Njemačke, male države i narodi poglavito na tzv. „balkanskoj ruti“ to jednostavno ne mogu podnijeti. Štoviše, slovenski premijer Miro Cerar tvrdi: "Dođe li do ponovnog otvaranja balkanske rute, onda će i u srednjoj Europi i na zapadnom Balkanu doći do konflikta jer će zbog velikog broja ilegalnih migranata sve države jedna za drugom zatvarati svoje granice". Slovenija ga jednostavno ne bi mogla podnijeti, a ni ostale relativno male zemlje srednjoeuropske i jugoistočne europske države su u sličnoj situaciji. Cerar za razliku od njemačkog, Merkeličkinog „Mi to možemo“ kaže  drugo: „Mi to ne možemo“. Šire geopolitički gledano „mi to možemo“ je em sebično, em je to posredna, meka agresija prema „malima“ - ostalo su bajke. Posebno ako realno prosudimo i ponašanje velikih, izvanredno stanje, primjerice, u Francuskoj i izgradnju zida u Britaniji, u tim starim kolonijalističkim silama, koje nota bene još imaju kolonije po svijetu i svakako su među najvećim povijesnim krivcima i za sadašnju seobu naroda.
 
Ona je dakako i izravna posljedica u centrima moći planiranoga globalizma i smjera, potpuno je sada razvidno, genocidnom uništavanju identiteta: Ona je novi totalitarizam sadržajno i metodološki kombinacija komunizma, fašizma, nacizma s uporabom novih tehnologija koje joj daju odličnu šansu za uspjeh.
 
Dobro, ako globalisti, neototalitaristi, žele inducirane, proizvedene ratove u Aziji i Afrci riješiti selidbom naroda, zašto ih onda, humano, ne presele s lica mjesta, recimo kruzerima morskim putem, od Sirije do Hamburga, ili zrakoplovima, još bolje, a ne da ih tjeraju na pješačenja od Afganistana do rodnog mjesta Djeda Mraza, izmišljenog mjesta izmišljenog djeda. Novac koji oni daju švercerima ljudi, koje se, ne budimo blesavi, ustvari tolerira, mogli bi jednostavno dati za prijevoz, a ostatak doplatiti recimo zemlje G7, ili G20. Osim humanije  seoba bi bila i jeftinija.
 
Kad nije tako već kako jest, to među Europljanima mora tjerati strah u kosti - po pravilu što manja zemlja , narod, to veći strah. Strah od budućnosti.  Postoji, vezano uz ovu anketu i jedan povijesni paradoks. Do sada se pojava nacizma u Njemačkoj tridesetih uglavnom objašnjavala poslijeratnim siromaštvom, danas znamo programiranim i po planu provedenim, socijalnim i vjerojatno daleko više moralnim rasapom društva, a sada njemački analitičari i političke stranke, i ostali „liberali“ straše njemačko društvo novom pojavom nacizma - usred zapravo neviđenog bogatstva. Koje je od ova dva objašnjenja istog fenomena lažno - mislim obadva. Od nacizma tridesetih, ideološkog i inog čeda boljševizma - ma kako to mnogima čudno zvučalo - prošlo je skoro stotinu godina, od boljševizma točno toliko. Vrijeme je kroz to razdoblje toliko zgusnuto, poglavito razvojem znanosti i tehnologije, da kad bi ga „rastegnuli“ - mjerilo bi se u stoljećima.
 
Ima li šanse dakle da se u bogatom društvu, siromašnom duhom, bezidejnom, bezbožnom… pojavi nacizama? Nema. Ali ima itekavih mogućnosti da se pojavi nešto gore. Što li bi to moglo biti gore od komunizma, fašizma i nacizma, ako ne oni zajedno u kombinaciji, umotani još u kojekave „slobode“ i „prava“. Dakle globalni totalitarizam. Zar uostalom boljševizam, fašizam i komunizam nisu, svaki za sebe, sanjali globalno? Strah, kako gdje, od egzistencijalog u siromašnim dijelovima „kugle“, od globalnog zagađenja, dakle kraja Zemlje, do eto njemačkoga esencijalnog i emocionalnog također je globalna činjenica. Možda je on još jedina preostala nada čovječanstvu, možda mu on otvori oči. Male su šanse, jer strah ih obično zatvara, od njega, što i planirano, narod i jedinke obnevide, ali ipak…
 
Gledam i slušam predizbornu ovu kampanju, ništa nitko o tome ne govori, kao da je Hrvatska neki „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Prave se kao da ovdje nema strah, a samo u proteklih nekoliko godina glavom bez obzira Hrvatsku je napustilo sto tisuća mladih ljudi, čitavih obitelji. Ovdje nema straha pa je tako na Jelačićevu trgu glavna  zvijezda „Narodne“ koalicije Krešo Beljak. Ne boji se narod ni za svoje aute. Pa dobro, kad je tako.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1636 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević