Get Adobe Flash player
Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

U glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. nije ubijen niti jedan...

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

U Hrvatskoj na djelu opet stari udbaški i kosovski...

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

Plenković iskoristio pucanje da se totalitaristički obračuna s...

Predsjednik države je u pravu!

Predsjednik države je u pravu!

Ovo je vrijeme za zajedništvo,...

U Plenkoviću čuči - diktator

U Plenkoviću čuči - diktator

Šef jugoslavenskih terorista slobodno šeće...

  • Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    Pupovac i Teršelič vršljaju i lažu po Banovini

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:56
  • Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    Plenkoviću, a šest mjeseci moratorij na ovrhe?

    četvrtak, 22. listopada 2020. 12:15
  • I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    I točno je da imamo hrvatsko-četničku Vladu

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:44
  • Predsjednik države je u pravu!

    Predsjednik države je u pravu!

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:38
  • U Plenkoviću čuči - diktator

    U Plenkoviću čuči - diktator

    srijeda, 21. listopada 2020. 18:34

Mogu li Njemačka, Francuska i Poljska spasiti Ukrajinu od Putina

 
 
Weimarski trokut, dijaloška forma koja slavi 25 rođendan, se nalazi u krizi. Savezu Berlina, Varšave i Pariza ponestaje daha i ideja. No to ne znači da ovaj format treba otpisati. Prije 25 godina, 28. i 29. kolovoza 1991. su se u tirinškom Weimaru sastali ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske: Hans-Dietrich Genscher, Roland Dumas i Krzysztof Skubiszewski. Bio je to trenutak dolaska na svijet tzv. Weimarskog trokuta. Ministri su svoju viziju 'budućnosti Europe' saželi i objasnili u 10 točaka. Radilo se o zajedničkoj odgovornosti za zajedničku europsku budućnost. „Model Weimar“ je trebao poslužiti kao vodič ka Europskoj uniji i to ne samo Poljske nego i drugih demokracija istočne i srednje Europe.
http://www.parisberlinmag.com/partners/paris-berlin/cacheDirectory/HTMLcontributions/img/20160419102958_WeimarerDreieck.png
Ovaj projekt je imao nesporan udio u procesu proširenja Europske unije, ali i kod prijma Poljske i njenih susjeda u NATO. No, ovaj dijaloški forum od 2004. gubi na snazi i politički je zamrznut. Svaki pokušaj da se ovaj model jače iskoristi kao baza za velike političke izazove je propao. Doduše takozvani Weimarski trokut je poslao još jedan snažan impuls 2014., tijekom kulminacije krize u Ukrajini, kada su se ministri vanjskih poslova zemalja Weimarskog trokuta u Kijevu sastali s ukrajinskim predsjednikom i vođama oporbe.
 
Ali, 25 godina nakon njegovog osnivanja ovaj oblik suradnje se pretvorio u jednu od mnogih redovnih dijaloških formi. Nije to ni toliko strašno s obzirom da je misija ispunjena! I sve dok je to izraz normalne suradnje u jednoj ujedinjenoj i funkcionalnoj Europi. Ali, vremena su se dramatično promijenila. Tu je izbjeglička kriza, nova nepredvidljivost Rusije, teror ali i Brexit. To je opasnost koja u Europi može dovesti do tektonskih promjena. Nije li onda solidarnost između tri velike europske države bio važan signal? Signal za stabilnost i kontinuitet? Ne bi li onda upravo suradnja tri tako eksponirane zemlje, kao što su Francuska, Njemačka i Poljska, mogla biti jedna nova evropska pokretačka snaga.
 
Ali, od toga svega je malo ostalo. Ministar vanjskih poslova Poljske, Witold Waszczykowski je u travnju kazao na to da je Weimarski trokut čak iscrpljen. Zbog toga Poljska, kao možda najvažnija istočnoevropska zemlja EU-a, nastoji da u Višegradskoj grupi i u bilateralnim sporazumima predvodi istočnoevropsku interesnu zajednicu koja bi prije svega odbila izbjegličku politiku Angele Merkel i tako se suprotstavila Njemačkoj. Francuska je zbog terorističke opasnosti, ekonomskih problema i jednog nemoćnog predsjednika previše zauzeta sama sobom. To još onda misli na Weimarski trokut?
 
Jubilarni susret u Weimaru dolazi na kraju tjedna koji je bio prepun bilateralnih susreta. Njemačka kancelarka Merkel je tjedan započela u Italiji sastankom s novim europskim trokutom: Italija-Francuska-Njemačka. Njemačkoj je od vitalnog interesa suradnja sa susjedima. A Poljska i Francuska su svakako najvažnije. Zemlje Weimarskog trokuta su danas jaki eksponenti tri različite europske interesne sfere. Ukoliko pak ova osovina funkcionira, onda je to glavno za europsku suradnju na privrednom, političkom i na polju sigurnosne politike. Zbog toga je ohrabrujuće da poljski ministar vanjskih poslova želi oživjeti sporazum iz Weimara i da prije svakog važnog sastanka odredi koordinatore. A to bi se moglo shvatiti kao ponovno davanje na vrijednosti ovom procesu.
 
„Trokut“, 25 godina nakon osnivanja, dugo već ne predstavlja pomoć integraciji istočne Europe. Ali, ipak ostaje važan oblik komunikacije na središnjoj geopolitičkoj osovini europskog kontinenta koja obuhvaća 180 milijuna ljudi iz tri važne nacije. Tako da bi ovaj potencijal trebao iskoristiti ovu dijalošku formu, i ovu bazu zapravo pretvori u motor kada je riječ o rješavanju gorućih europskih problema. I to neovisno od unutarnjopolitičkih i bilateralnih napetosti, što se posebno vidi u poljskom „skretanju udesno“.
 
Poljska, Njemačka i Francuska pored svih razlika još uvijek imaju velike zajedničke interese. Na primjer u vremenima europskih kriza promovirati sigurnosnu i obrambenu politiku kao i europske integracije. Ali, svim ovim objektivnim izgledima nedostaje trenutno duh koji bi im udahnuo život. Njih poništavaju nacionalni egoizam i međusobno prebacivanje krivnje. Ipak, Weimarski trokut je simbol uspješne priče o integraciji, što je zapravo zasluga njegovih članova. I iz tog simbola bi trebalo razviti nove snage za obnavljanje europskih integracija.
 

Adelheid Feilcke, Deutsche Welle, Köln

Sovjeti su podržali stvaranje Kurdske i Azerbajdžanske Republike!

 
 
Pozicija Moskve u regiji nije tako dominantna kako možda izgleda. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, medijska izvješća su prikazivala kao da izgleda  da ruski utjecaj raste na Srednjem istoku. Uostalom, ruska zračna potpora pomogla je režimu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da ponovo stekne prednost nad pobunjenicima u Siriji. Nakon toga, Turska se naglo i intenzivno okrenula poboljšanju odnosa s Rusijom - u vrijeme kada su se tursko-američki odnosi pogoršali. Ruski strateški bombarderi su također nedavno izveli zračne napade u Siriji, polijećući iz iranske zračne baze.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7e/Kurdish-inhabited_areas_of_the_Middle_East_and_the_Soviet_Union_in_1986.jpg
Danas, međutim, ozbiljna geopolitička ograničenja s kojima se Rusija suočava u širenju svoga utjecaja na Bliskom istoku postala su vrlo očita. Glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Kremlja je rekla da se Rusija i Turska i dalje razilaze oko sukoba u Siriji. Turski ministar pravosuđa Bekir Bozdağ rekao je kako svatko tko optuži Tursku da pomaže Islamskoj državi - što je Moskva učinila prilično glasno - je neprijatelj. Drugo, samo nekoliko dana nakon što je dozvolio ruskim zrakoplovima da polijeću iz jedne od svojih baza, Iran je opozvao dozvolu. Ministar obrane Hossein Dehghan optužio je Rusiju za "izdaju povjerenja" jer je objavila sporazum. Ti različiti, ali definitivni znakovi naglašavaju koliko se Turska i Iran nelagodno osjećaju zbog prevelikog približavanja Rusiji.
 
Rusija i Iran su na istoj strani kad je Sirija u pitanju. Oni su glavni saveznici sirijskog režima i blisko su  surađivati ​​kako bi osigurali da Asad ostane na vlasti. Teheran i Moskva imaju veoma bliske bilateralne odnose u brojnim područjima. Rusija je pomogla Iranu na međunarodnom planu, s obzirom na kontroverzni nuklearni program Irana. Osim toga, postoji velika rasprava u Iranu glede davanja povjerenja Rusiji. Ovdje ne govorimo o reformistima u odnosu na tvrdolinijaše. Nepovjerenje je mnogo dublje u  konzervativnom establišmentu Teherana. Prije nekoliko dana Heshmatollah Falahatpisheh, visoko pozicionirani tvrdolinijaški član moćnog parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku, upozorio je da je u posljednjih nekoliko godina Rusija pokazala "drugačiju i vrlo promjenjivu vanjsku politiku".
 
Kritizirajući odluku da se ruskim zrakoplovima dozvoli korištenje zračne baze Shahid Nojeh, Falahatpisheh je istaknuo da, kad je god Iran bio suočen s krizom, Rusija je bila protiv njega. Iranci dobro znaju da Rusija smatra Iran žetonom za pregovaranje kako bi izvukla koncesije od Amerikanaca. Činjenica je da je Rusija 2012. godine podržala najnoviji val štetnih sankcija Iranu, na čelu s SAD-om, te već dugi niz godina kasni s isporukom raketnog sustava S-300 Teheranu. Iranski problem s Rusijom zapravo seže u daleka stoljeća. Rusi i Perzijanci vodili su niz ratova između 17. i 19. stoljeća. Osim toga, 1941. godine, Sovjetski Savez je (u koordinaciji s Britanijom) napao i zauzeo Iran. Čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, Sovjeti su podržali stvaranje Kurdske i Azerbajdžanske Republike, koje su vrlo kratko opstale, a koje su stvorene od dijela teritorija na sjeverozapadu Irana. Suvremeni Iran je dobro poznat po svojim neprijateljskim odnosima sa Sjedinjenim Državama, ali njegovi odnosi s Rusijom također su prilično problematični – premda je to daleko manje vidljivo.
 
Još od izbijanja građanskog rata u Siriji 2011. godine, Turska i Rusija su se sukobile. Turska pokušava svrgnuti Asada, te je glavni pomagač raznih pobunjeničkih skupina koje se bore protiv sirijskog režima kojeg podupire Rusija. Napetosti su se obuzdavale sve do prošle godine zbog više razloga - glavni među njima je činjenica da Turska ovisi o Rusiji za više od polovice svojih prirodnih potreba za plinom. Međutim, kada je Rusija započela izvoditi zračne napade protiv pobunjenika koje podupire Turska, Turska je oborila ruski ratni zrakoplov u studenom prošle godine.
 
Premda su Turska i Rusija uspjele izbjeći otvoreni sukob, tursko-ruski odnosi su bili krajnje neprijateljski tijekom šest mjeseci nakon obaranja ruskog zrakoplova. U lipnju, dvije strane su zatoplile odnos, nakon što je turski predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan ponudio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu pismenu ispriku zbog obaranja zrakoplova. Turska mora poboljšati odnose s Rusijom, jer se njen odnos sa Sjedinjenim Država kvari zbog razlika glede toga kako riješiti probleme sa Sirijom, a posebno zbog opasnosti od Islamske države.
 
Nakon toga se u Turskoj 15. srpnja dogodio pokušaj državnog udara, za koji je Turska optužila Sjedinjene Države za umiješanost, s obzirom da  je osnivač Gülenovog pokreta nastanjen u Pennsylvaniji. Istodobno, Rusija je bila prva zemlja koja je nakon pokušaja  državnog udara dala izjavu potpore Erdoğanu, te je izgledalo da je bačena kocka za prestrojavanje turske vanjske politike. Tijekom proteklih šest tjedana u Turskoj je dominirala snažna protuamerički retorika, uz istodobno  zatopljenje odnosa s Rusima. Erdoğan se čak sastao s Putinom u St. Petersburgu. Međutim, to su sve bili propagandni trikovi za širu javnost, jer na kraju, ni Turska, a niti Iran, ne mogu se osloniti na Rusiju. Današnja zbivanja su samo razotkrila o čemu se zapravo radilo. Ako Iran, koji je imao blisku suradnju s Rusijom, ne može u potpunosti vjerovati Kremlju, Turska ima mnogo više razloga da mu također ne vjeruje. Turski i ruski interesi povijesno su se sukobljavali u crnomorskoj regiji, gdje su ove dvije zemlje ratovale jedna protiv druge, a teritoriji su dolazili pod vlast Rusije, ili Irana. Čak i danas, turski i ruski opunomoćenici su u ratu.
 
Što je još važnije, Turska treba Sjedinjene Američke Države, što je razlog zašto je Ankara napravila korak natrag glede traženja izručenja Fethullaha Gülena. Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoglu je danas negirao da je Ankara ikada optužila Washington da je uključen u državni udar. Turski mediji tvrde da nije vrijedno truda tražiti izručenje Gulena. Turci znaju da oni mogu bolje ostvarivati ​​svoje interese ako surađuju sa Sjedinjenim Državama, nego ako koketiraju s Rusijom.
 
S druge strane, Turska ne može sebi priuštiti da se jednostavno oslanja na Sjedinjene Države. Ankara se okrenula Moskvi dijelom i zbog potrebe da uspostavi ravnotežu sa Sjedinjenim Državama, ali su se Turci previše udaljili od SAD-a, a sada se repozicioniraju. Mogla se očekivati loša procjena ​​u zemlji koja se bavi posljedicama pokušaja puča. Na kraju, premda se Turska neće previše približiti Rusima, ona će također zadržati svoju distancu od Amerikanaca. Takva kretanja pokazuju da su Rusi, u najboljem slučaju, sekundarni igrači na Bliskom istoku. U budućnosti  će stoga biti važnije promatrati ono rade prave regionalne sile, Turska i Iran, kako bi se međusobno  pomirili i kako bi se riješila budućnost Bliskog istoka.
 

Kamran Bokhari, Geopolitical Futures, Austin, Teksas, SAD

Zašto Australiju možda napušta sreća

 
 
Kina počinje iskaljivati svoj bijes  prema Zapadu na Australiji. Australci slabih živaca trenutačno bi vjerojatno trebali izbjegavati kineski tisak i društvene medije. Kombinacija napetosti zbog Južnog kineskog mora i Olimpijade Australiju je učinila ciljem napada kineskih nacionalista.
http://www.smh.com.au/content/dam/images/g/q/m/y/i/g/image.related.articleLeadwide.620x349.gqn0of.png/1470739495088.jpg
Sun Yang i Mack Horton
 
Sadašnji problem počeo je kad je prošli mjesec međunarodni sud donio presudu o Južnom kineskom moru nepovoljnu za Kinu.  Zajedno sa SAD-om i Japanom Australija je pozvala Kinu da poštuje presudu. Reakcija Pekinga bila je srdita. The Global Times, nacionalističke novine koje su podružnica People's Dailiyja, glasila  komunističke stranke, optužile su Australiju da „delirično“ reagira na presudu i dodale: „Kina se mora osvetiti… Ako Australija zakorači u vode Južnog kineskog mora, bit će idealan cilj za opomenu i napad.“ I olimpijski bazen postao je prijeporna voda. Kad je australski plivač Mack Horton optužio kineskog takmaca Sun Yanga da „vara lijekovima“, mediji u Kini zapalili su se psujući „rasističke“ i „necivilizirane“ Australce. Te događaje ne treba odbacivati kao bedaste ljetne priče. Njihovo značenje ide dalje od granica kinesko-australskih odnosa. Oni govore o širim napetostima koje rastu između Kine i Zapada. Već više od naraštaja kineskoj se javnosti prodaje službena povijest koja naglašava kako Kinu strane sile „ponižavaju već stoljeće“. Široko je rašireno vjerovanje da Zapad još uvijek radi protiv Kine.
 
Australija, predstraža zapadnoga saveza na rubu azijsko-pacifičke regije, mogla bi postati zemlja na kojoj će Kina iskaljivati svoj bijes prema Zapadu općenito, a prema SAD-u posebno. Australija je desetljećima poznata kao „sretna zemlja“. Oko 24 milijuna Australaca uživa u svom vlastitom sunčanom kontinentu bogatom rudama - a od problematičnih točaka svijeta dijele ih prostrani oceani. Ali povijesna dobra sreća Australije dijelom je ovisila i o činjenici da su te prostrane oceane kontrolirale prijateljske zemlje. Australija je bila dio britanskoga carstva kad je Britanija vladala morima. A od 1945. američka mornarica dominira Pacifikom.
 
Ali, ako Južno kinesko more i širi Tihi ocean postanu prijeporne vode, Australija bi se mogla naći pred nezgodnim izborom. Bi li se trebala prilagoditi ideji da će na kraju Kina dominirati u regiji Azije i Pacifika?  Ili bi trebala igrati na to da će i dalje dominirati slično nastrojen tradicionalan saveznik – SAD? Ta je dvojba među australskim stratezima izazvala živu raspravu. Michael Fullilove, šef Instituta Lowy, vodećeg australskog vanjskopolitičkog trusta mozgova, snažno podržava američko-australski savez. Ali on priznaje da je pitanje ima li SAD volje i snage za dominaciju oceanima oko Australije daleko u budućnosti. On kaže: „Naši 'veliki i moćni prijatelji' postaju manje veliki i manje moćni.“
 
Donedavno se strah zbog strateških implikacija uspona Kine činio relativno beznačajnim u usporedbi s gospodarskim koristima koje Australija ima od dinamičnosti Azije. Glavni razlog zašto Australija četvrt stoljeća nije doživjela recesiju jest snaga kineske potražnje za njezinim rudama. Jedna za drugom australske vlade inteligentno surfaju na valu azijskoga rasta. No sada i ekonomska strana australsko-kineskog odnosa  nosi probleme. Potražnja Kine za australskim sirovinama i hranom Australcima je uobičajeno dobra vijest. Ali problematičnije je to što Kina postaje veliki kupac zapadne i australske imovine. Početkom ove godine australska vlada spriječila je da jedna kineska kompanija kupi S Kidamn and Co., kompaniju koja posjeduje oko 1 posto australske zemlje. Prošli tjedan Australci su onemogućili da kineski ponuđači kupe Ausgrid, veliku državnu tvrtku za opskrbu električnom energijom. 
 
Činjenica da je Canberra navela zabrinutost za sigurnost kada je blokirala prodaju Ausgrida, pokazuje da tenzija između ekonomskih i sigurnosnih potreba Australije postaje vidljivija. Sve donedavno bilo je relativno neproblematično da se Australija ekonomski uzda u rast Kine – a u SAD-u vidi svog glavnog saveznika za sigurnost. Ali u sadašnjoj klimi i Kina i Amerika postaju partneri koji zahtijevaju više. Amerikanci su dali do znanja da bi cijenili malo pratnje australske mornarice ako i kada SAD bude provodio buduće „operacije za slobodu navigacije“ i plovio pored umjetnih otoka koje Kina gradi u Južnom kineskom moru. Kinezi su jasno dali do znanja da bi mogli reagirati vrlo oštro na bilo kakvo sudjelovanje Australije. Kineski pritisak još uvijek je vjerojatno više psihološki i diplomatski nego vojni ili ekonomski. Ali mogućnost kineske protureakcije usmjerene prema Australiji vjerojatno će se povećati ako Peking bude mislio da Canberra diskriminira kineske investitore. Sve to govori da bi Australija, koliko god to sada izgleda nevjerojatno, idućih desetljeća mogla postati geopolitičko žarište.  Dvadeseto stoljeće bilo je dobrohotno prema toj sretnoj zemlji. Dvadeset i prvo Australiji možda ne će biti tako sretno.
 

Gideon Rachman, Financial Times, London

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 28/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1567 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević