U osnovnu školu uvesti maturu?

 
 
Osvrt na polemiku dvoje bivših ministara obrazovanja Dragana Primorca i Ljilje Vokić od 14. i 30. siječnja 2014. u Večernjem listu
Projekt državne mature u idejnom smislu započeo je 1996. godine na Odboru za školstvo u Glavnom tajništvu HDZ-a jer se na mnogim okruglim stolovima uvidjelo da je nužno slijediti pozitivna iskustva razvijenih zemalja koje imaju precizno uređen obrazovni sustav. U to je vrijeme gospođa Ljilja Vokić bila ministrica obrazovanja i to osnovnoškolskog i srednjoškolskog i već se tada protivila uvođenju državne mature. Svi ključni stranački dokumenti za uvođenje državne mature bili su pripremljeni do kraja 1999. godine, a detaljna verzija do kraja 2003. godine.
http://www.gssjd.hr/wp-content/uploads/2011/06/drzavna-matura.jpg
Dr. Dragan Primorac postaje ministar obrazovanja početkom 2004. godine. Za svog mandata do polovice 2009. godine on realizira projekt državne mature. Sama realizacija nije u potpunosti odgovarala ranijim zamislima, a koje su bile u skladu s praksom zemalja koje državnu maturu imaju godinama. To je i razlog što je državna matura kod nas polučila samo polovičan uspjeh.
 
S obzirom da je jedna od glavnih zadaća državne mature ujednačavanje kriterija u sustavu naobrazbe glede kvalitete obrazovanja, a onda i ujednačavanje kriterija ocjenjivanja, a nadasve i povratna informacija iz sustava naobrazbe o kakvoći te naobrazbe, praćenja kvalitete škola i kvalitete rada nastavnika, a onda i njihovo primjereno nagrađivanje prema rezultatima rada, ne možemo nikako biti zadovoljni. Nije ni čudo da se posljednjih godina rezultati državne mature skrivaju od očiju javnosti, a razina ispitnih zadataka iz svih predmeta, posebno matematike rapidno pada. Zbog toga i nije neobično da mnogi fakulteti nisu zadovoljni s razinom znanja čak i onih učenika koji imaju i najbolje rezultate na maturi. Tu definitivno odgovornost pada na bivšeg ministra Primorca ali i na tada aktualnog ministra Jovanovića.
 
Situacija je posebno ozbiljna ako se uspjeh učenika na državnoj maturi pokuša dovesti u korelaciju s rezultatima OECD-ovog Pisa projekta u koji je RH uključena od 2006. godine. Znanje naših petnaestgodišnjaka iz matematike, prirodoslovlja i njihove čitalačke kompetencije su na vrlo niskom 45. mjestu, a što je daleko od rezultata razvijenih zemalja. No, i takva državna matura je bolja od nikakve. Naime, državna matura nije samo sito kroz koje će proći ili ne kandidati za upis na fakultet, ona je mnogo više od toga. Ona školu čini ozbiljnom jer za državnu maturu se učenici pripremaju tijekom čitavog svog školovanja sustavno, naravno sa svojim nastavnicima, a ne kampanjski. Sviđalo se to nekom ili ne ona ima i svoju antikoruptivnu dimenziju. Ako se mladom čovjeku poklanja u školi ocjena koju ne zaslužuje onda je to, u odgojnom smislu, vrlo loša poruka za njegovo ponašanje u budućnosti.
 
Gospođa Ljilja Vokić napominje da mnogi fakulteti imaju svoje provjere, što je točno. No, da je državna matura provedena na razini koju zahtijevaju sveučilišta kako je prvotno bilo zamišljeno, tada ne bi bilo potrebe za dodatnim provjerama za upis na fakultet. Dodatnim provjerama se ruši također jedna od temeljnih zadaća državne mature, a to je izbjegavanje situacije da učenici u kratkom roku imaju dva ispita znanja – maturu i prijemni ispit. Gospođu Ljilju Vokić smeta da neke škole dobivaju samo dobre učenike. To je točno, ali vjerojatno su to nečim i zaslužile, tj. njihovi nastavnici. No s dobrim učenicima treba i kvalitetno raditi i to je dodatna obveza nastavnika u takvim školama ako se želi i za državnu maturu imati izvrstan rezultat. Primjedba da je upitno kako uopće državna matura prikazuje realan interes učenika za studij ne stoji. Državna matura s definiranim svjetskim kriterijima znanja itekako će omogućiti učenicima realno procijeniti vlastite mogućnosti a onda i realan interes za studij.
https://www.premier.gov.pl/files/styles/min694x399/public/images/_60q0077.jpg?itok=6KRGxvO5
Žaljenje za ranijom maturom koja se održavala u našim srednjim školama, a tek nakon koje su se đaci počeli ozbiljno pripremati za klasifikacijske ispite na fakultetima i to mahom kampanjski, nema uporišta kad se prisjetimo da je spominjana matura bila prava ''kamilica'' na kojoj u nizu godina nitko od učenika nije mogao ni pasti. Daleko je važnije da ona po svom sadržaju nije omogućavala horizontalnu prohodnost obrazovnog sustava i nije nikako mogla ni u manjoj mjeri zamijeniti klasifikacijske ispite na fakultetima. Što je to horizontalna prohodnost? Navest ću jedan primjer. Sazrijevanje djece je individualno. Psiholozi znaju da muški u tom procesu malo 'kasne'. Dijete koje je 'zalutalo' u neku lošiju školu ili bolje rečeno u manje zahtjevan nastavni program te škole nakon godinu-dvije može poželjeti u svom životu naučiti više. Dakle, mora mu se omogućiti da odabirom predmeta na državnoj maturi nastavi školovanje za neke od zahtjevnijih životnih poziva.
 
Čuđenje i pitanje treba li i u osnovnu školu uvesti neku državnu maturu nije na mjestu kada se zna da je upravo u osnovnoj školi od 'šuvarice' na ovamo hiperinflacija odlikaša, čak i 70 postotna. Što je s vrijednošću tih ocjena u osnovnoj školi, ali još važnije koje to znanje iza njih stoji?! Spomenuti Pisa projekt upravo testira petnaestgodišnjake. Zašto baš njih? U toj dobi počinje kod djece sazrijevati spoznaja za što su sposobni, a za što nisu, kao i buđenje interesa za pojedina područja ljudske djelatnosti. Ako se do te dobi nisu dobila temeljna znanja daljnji uspjeh u nastavku školovanja je vrlo upitan. Spominjanje nekakve stresnosti je bespredmetno jer u nastavku školovanja tek dolaze stresne situacije.
 
I još nešto da budemo na čistu. Europskoj uniji zapravo nije ni stalo da mi imamo dobar obrazovni sustav. One naše talentirane učenike, čiji uspjeh ne ovisi kritično o kvaliteti našeg obrazovnog sustava, ionako mogu privući na različita načine i za njih su besplatni. Nama bi dugoročno strateški trebalo biti stalo da imamo kvalitetno obrazovan srednji sloj učeničke populacije jer bez toga nema gospodarskog napretka. U suprotnom ćemo još više zaostajati u tehnološkom razvoju, a posljedično još više tonuti u dužničko ropstvo.
 
Promišljanja da ranije nije bilo računala i da taj svijet tehnike nije bio otkriven (??!) i da zato nije bilo moguće objediniti podatke (misli se valjda u svrhu praćenja obrazovnog sustava), su smiješna. Nadalje, kad bi i bilo točno da  državnu maturu ne podržava 70 % profesora srednjih škola, vrijedilo bi je održati barem zbog onih 10 % izuzetno vrijednih i savjesnih nastavnika, koji vole svoj posao edukacije mladih naraštaja  i da se takvima u dogledno vrijeme sustavnim praćenjem njihova rada (pa i preko državne mature) omogući napredovanje u 5 stručnih stupnjeva, kao što postoji u Njemačkoj, te da ih se i adekvatno materijalno nagradi. Postotak onih koji doprinose napretku u bilo kojem području ljudske djelatnost i nije iznad tog postotka.
 
Posljednji prijedlog o četiri tipa državne mature (na društvenu, jezičnu, prirodoslovno-matematičku i umjetničku)  ne omogućava horizontalnu prohodnost obrazovnog sustava. Valja se prisjetiti da se ove godine za državnu maturu prijavio veliki postotak učenika iz strukovnih zanimanja. Praćenje kvalitetnog rada ne postiže se samo državnom maturom nego i praćenjem rezultata natjecanja, provođenjem rutinskih testova znanja na razini cijele države za svaku generaciju učenika, a posebno u osnovnoj školi.
 
Da bi državna matura u potpunosti opravdala svoje postojanje nužno je svake  godine javnosti obznaniti rezultate, te učiniti i prezentirati analizu tih rezultata, a zatim vrednovati kvalitetu škola. U ovo informatičko doba moguće je čak i svakog nastavnika evaluirati za potrebe unutrašnje kontrole kvalitete sustava. Dakle, treba pristupiti detaljnom vanjskom vrednovanju obrazovnog sustava. Potom nakon nekog vremena potrebno je revidirati postojeći sustav stručnog napredovanja nastavnika od mentora-savjetnika na 5 stručnih stupnjeva s odgovarajućim materijalnim nagrađivanjem. Na taj se način obrazovni sustav može iznutra pokrenuti poticanjem kvalitetnijeg rada i postići će se prekid s naslijeđenom uravnilovkom iz socijalizma.
 

Miroslav Dorešić