Predmetu Hrvatski jezik treba povećati satnicu

 
 
Slažući natuknice za ovaj tekst, gomilale su mi se riječi na papiru: hrvatski jezik malim slovom, pa velikim slovom Hrvatski jezik, kurikul, satnica, reforma, program, ishodi, ciljevi, popisi pisaca, korelacija s ostalim predmetima... Nisam baš u trendu s takvim izborom riječi. Trenutno su u javnom govoru o obrazovanju vrlo frekventni i popularni pojmovi STEM, informatika, informatička pismenost, informacijska tehnologija. Svima puna usta informatike.. Da odmah na početku budem jasna: osnaživanje nastave informacijsko-komunikacijskom opremom imperativ je suvremene nastave. Ali nikakva IT oprema ni tanki ekrani sučelja neće poboljšati poučavanje ni učenje. Na rubu je hereze u ovome trenutku progovoriti o hrvatskome jeziku, o puočavanju pisanja, čitanja, govorenja, slušanja.
http://www.njuskalo.hr/image-w920x690/knjige-strukovne-skole/marina-cubric-hrvatski-jezik-4-slika-88831285.jpg
Predmetu Hrvatski jezik treba povećati satnicu. Nada da će se to dogoditi u prijedlogu CKR-a brzo se ugasila jer se nije dogodilo ništa. Dapače, predmet Hrvatski jezik doslovno je utrpan u Jezično-komunikacijsko područje, štone čudi jer su uzori bili očito anacionalni kurikuli međunarodnoga tipa.  Povećanje satnice u našem sustavu bilo bi u skladusa statusom takvih predmeta u cijelom EU-u. Hrvastkih tri do četiri sata tjedno u srednjim školama sramotno je u usporedbi sa satnicom takvih predmeta u zemljama Europske unije. U Francuskoj to je 10 sati, u Finskoj 14 sati, Mađarskoj 6 do 8 sati, u Irskoj i Austriji 7 sati.  Onda se svi čude kada stignu rezultati PISA istraživanja. Moramo naglasiti da takvi PISA rezultati za naše učenike nisu rezultat samo male satnice, nego i programa i sadržaja koji se poučavaju. Sad smo već na puno težem području (uz pretpostavku da je potrebna samo političko-socijalna volja da se poveća satnica). Predmet Hrvatski jezik pokriva različita područja – jezično-komunikacijsko i književno-umjetničko. Zanimljivo da je najviše buke izaziva popis lektirnih naslova, a malo tko je komentirao javno sadržaje koje ulaze u jezično područje. Upravo su ti sadržaji temelj nastave, oni su ključ pismenosti i svih četiriju jezičnih vještina: slušanja i govorenja, čitanja i pisanja. O sadržajima nastave jezika i ishodima vezanima uz njih malo smo čuli u javnom prostoru. A hrvatski jezik ne poučava se kao strani jezik i zahtijeva potpuno drugačiji metodički pristup i oblikovanje ciljeva. Hrvatski jezik materinski je jezik većini učenika, ali i nastavni jezik za sve ostale predmete. Samo ta činjenica daje mu poseban status.
 
Jedna od uloga škole i nastave Hrvatskoga jezika u ovome području jest približavanje knjiga i čitanja. Lektira je jedan od pomoćnih oblika. U nekim zemljama uopće nema popisa lektirnih djela, u drugima, kao što je naš aktualni program, postoji vrlo opsežan popis koji čitanje pretvara u muku. Zašto je to tako dosadno učenicima i zašto svi jaulu nad popisom lektire, iz ovih ili onih razloga? Suvremena zapadna civilizacija pada i pogoduje općoj 'lijenosti uma' i jadikovkama da je nešto teško, nesavladivo i ono što najčešće čujemo – dosadno.  Nije uloga škole zabava, iako treba biti zabavna. Nije cilj Hrvatskoga jezika čitati samo radi zabavnog čitanja, nego razvijati ukus. A samo obrazovani, načitani ljudi mogu razviti ukus za lijepo, za umjetnost općenito, a onda  i za sve ostalo. Cilj nastave Hrvatskoga jezika jest i da se ravnodušnost potakne u stav i volju. Jedan od zaključaka prošlogodišnjih razgovora u Matici hrvatskoj o kurikulskim sadržajima Hrvatskoga jezika bio je da se svakako mora definirati kanon čija će djela biti sidrišta koja će otvarati put uvrštavanju svih drugih književnih djela, pa i po izboru nastavnika.  Stručnjaci okupljeni na tome okruglom stolu smatraju da bi takav pristup pomirio dosadašnje prijepore oko popisa književnika i djela, a osigurao čvrstu, zajedničku jezgru koja bi nosila nacionalni i književni identitet hrvatske književnosti.
 
Treći, možda najzanimljiviji aspekt vezan uz Hrvatski jezik, jest pitanje položaja nastavnika Hrvatskoga jezika u nastavničkim vijećima. Naš predmet pruža nam doista mogućnosti da budemo kreativni, da pišemo, glumimo, snimamo filmove, da stvaramo. Međutim, trenutno se to u zaduženjima podrazumijeva samo po sebi. Svečanost je u školi – nastavnik Hrvatskoga priprema malu predstavu; stižu gosti u školu – nastavnik Hrvatskoga priprema učenika za izricanje dobrodošlice; općina slavi svoj dan – nastavnik Hrvatskoga opet sprema prigodne recitacije. Da ne bi netko pomislio da ne volimo takva zaduženja, ne. Takav rad s učenicima većini je nastavnika i ponajdraži dio posla, ali neka uđe u satnicu. Neka se ne podrazumijeva. Neka i budući kurikulski sadržaji predvide taj dio. 
 

Marina Čubrić, prof., Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb (tekst je napisan za Školske novine, studeni 2017.)