Može li se iz Institutova pravopisa i gramatike naučiti hrvatski jezik?

 
 
Zgodne i simpatične knjižice
 
Naši su stari upotrebljavali riječ gramatika da bi njome imenovali jezični sustav i riječ slovnica da bi njome imenovali knjigu u kojoj je taj sustav opisan. U hrvatskim je slovnicama opisivana hrvatska gramatika. Da je danas u nazivlju tomu tako, moj bi naslov glasio: Može li se iz Institutova pravopisa i slovnice naučiti hrvatska gramatika. Bez obzira na naslov, Prvi školski pravopis (Zagreb, 2016.) i Hrvatska školska gramatika (Zagreb, 2017.) Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje knjige su iz kojih se s naporom uči hrvatski jezik.
http://www.hsp.hr/wp-content/uploads/2017/11/sanda-ham-dr.jpg
Obje su knjižice zgodne i simpatične, primamljiva su izgleda s crtežima i tablicama u ugodnim nježnim bojama. Grafička je oprema kao u slikovnica. Donekle je to shvatljivo jer je Pravopis za dječicu do 10 godina, a Gramatika je za one starije, do 19 godina – sličicama je uloga privući i zaigrati mladoga čitatelja ne bi li lakše naučio hrvatsku gramatiku. Prokušani metodički postupak, ali i trgovačka smicalica.
 
Pogubnost pogrješke u školskoj normativnoj literaturi
 
Školske priručnike nije lako pisati. Valja pronaći način da se jednostavno i razumljivo opiše jezični sustav. Uz to, potrebno je pronaći i dubinu do koje će se zaranjati u jezik – ne valja ići preduboko, a ni ostati u plićacima. Kada je o hrvatskom jeziku riječ, potrebno je i snaći se u hrvatskoj jezičnoj zbilji i svim nazivoslovnim i normativnim mijenama koje danas u hrvatskom jeziku postoje. Ipak, pogrješnih opisa ne smije biti. A ima ih i u Pravopisu i u Gramatici. Grubih, materijalnih pogrješaka. Primjerice, u radnom listiću uz Pravopis napisan je ogledni primjer za vježbu č i ć: „Ja ću se igrati s kockicama“. Jasno je da ovdje nije trebalo upotrijebiti s, nego: Ja ću se igrati kockicama. Na Facebookovoj stranici Časopisa Jezika postavila sam pitanje članovima (a ima ih približno 9 000): Igram se s kockicama. iliIgram se kockicama. Svi su odgovori bili: bez s, jedna je pomalo uvrijeđena članica odgovorila: „O bože pa to valjda znamo svi koji smo lajkali ovu stranicu“, ali jedan je odgovor pokazao pogubnost pogrješaka u literaturi koja bi trebala biti uzor: „Zbilja?! Ja sam točno taj primjer zadala u testu u strukovnoj školi, ne znajući da (ni) Prvi školski pravopis ne zna !“ Prema tomu, pitanje pogrješaka nije ovdje pitanje kritičarove sitničavosti, nego je pitanje poznavanja gramatičkih pravila, jezične kulture i boljitka hrvatskoga jezika. Uz to, ne će biti da je ovdje riječ o zatipku, naime u Institutovoj je Gramatici više pogrješnih primjera: „…zamjenjiv s objektom u akuzativu“ ili „…zamijeniti… broj telefona s telefonski broj, troškovi života s životni troškovi.“ Trebalo bi: zamjenjiv objektom u akuzativu, zamijeniti broj telefona telefonskim brojem i troškove života životnim troškovima. Doista neshvatljive pogrješke. Pripada im i pisanje dvotočja iza prednaglasnice u nabrajanju (dvotočka itrotočka, kažu u Pravopisu):
 
U Gramatici pogrješno piše:
„Neizravni objekt može biti u: genitivu koji se ne može zamijeniti akuzativom…“
Trebalo bi pisati:
„Neizravni objekt može biti: u genitivu koji se ne može zamijeniti akuzativom…“
 
Znaju li školarci staroslavenski ili kojega je jata odraz?
 
Iz svojega nastavnoga iskustva znam da je učenicima (pa i studentima) teže svladati pravila o pisanju dvoglasnika. Otvoreno je pitanje već i samoga naziva fonetskoga i fonološkoga ostvaraja koji bilježimo kao ije/je – je li riječ o skupini glasova ili o dvoglasniku? Tu je i normativna literatura podijeljena.   
 
Institutov pravopis ne imenuje ije/je ni kao glas, ni kao skup glasova, samo kaže da se ije nalazi u nekim riječima u kojima je izgovor dug, a je u nekim riječima u kojima je izgovor kratak. Primjera je malo, navedeno je samo jedno pravilo, ono o duljini izgovora, ali je u rječniku obilje odstupanja od pravila da je je u kratkom slogu jer su navedeni neprotumačeni ekavski primjeri namjesto jekavskih: bregovit, brežuljak, brežuljčić, vredniji, vrednovati, pogreška, pogrešno ili neprotumačene dvostrukosti crepovi i crjepovi, grehovi i grjehovi, unapređenje i unaprjeđenje ili ustaljeni ekavizam, ali bez tumačenja: vremena. Ako nema pravila, učenik mora učiti pojedinačne primjere. Ili opis ili popis. Gdje je popis, nije sustav. Gdje nije sustav, s naporom se uči.
 
Gramatika, već po svojoj naravi, nema pravopisni rječnik, ali ima pravila, primjerice, o refleksu jata – tako su imenovani ije/je/e. Istini za volju, kaže se da se u nekim priručnicima „među samoglasnicima navodi i dvoglasnik ie“, ali nije riječ o dvoglasniku jer je izgovor jednosložan. (sic!).  Nije sada mjesto za raspravu o fonološkoj naravi dvoglasnika - ako su se Ivo Škarić i Dalibor Brozović sporili oko toga do kraja života (doslovce), ne vjerujem da bi se u novinskom članku moglo što razložno raspraviti. Ostavljam pitanje dvoglasnika po strani, ali smatram da dvoglasnik u hrvatskom jeziku jest.
 
Ako ne prihvaćamo pojam i naziv dvoglasnika, ostaje nam nekako nazvati taj glas. Najlošiji mogući naziv za školsku praksu (a i za hrvatsko jezikoslovlje) jest odraz jata. Odraz jata pretpostavlja da učenici znaju što jejat, da znaju staroslavenski (pa onda i glagoljicu i staroslavensku ćirilicu), da znaju sve staroslavenske riječi u kojima jejat i još da znaju te riječi i naglašavati ne bi li znali je lijat dug ili kratak. Učenici to ne znaju, ne znaju što znači rečenica: „neke riječi imaju dug odraz jata i pišu se s ije…“, a ne znam ni ja jer u suvremenom jeziku jat ne postoji. Govoriti o odrazu jata isto je što i govoriti o odrazu (redukciji) poluglasa kada govorimo o nepostojanom a, pa opišemo nepostojano a kao odraz (redukciju) poluglasa i kažemo da je nepostojano a reduciran poluglas. Onda učenike moramo učiti  staroslavenski, a godinama nema staroslavenskoga u našim školama, čak ni glagoljice. Takav je "jatovski" pristup smislen u kontekstu dijakronijskoga jezikoslovlja (da baš ne kažem jezikoslovlja 19. st.), a sinkronijskomu je opisu neprimjeren. Neprimjeren je jer metodološki pogrješan.
 
Sjenau Gramatici
 
Učenicima u Institutovoj Gramatici nije rečeno da se ije piše u dugom slogu, a je ili e u kratkom slogu i da se u oblicima iste riječi ije može smijeniti s je ili e ovisno o duljini sloga. To je temeljno pravilo koje je u školskoj gramatici trebalo biti rečeno. Nije rečeno ni koja su odstupanja od temeljnoga pravila jer temeljnoga pravila nema. Primjerice, u dugom se slogu ne piše ije u oblicima i izvedenicamatriju riječi: mjera, mjesto i sjesti: premještati, namještati, presjedati, zasjedati, premjerati, nego je uvijek je. (Dugi sam slog, jednostavnosti radi, podcrtala: je.) Primjeri su navedeni u Gramatici, ali bez razgraničenja - primjeri s dugim slogom navedeni uz one s kratkim (namjestiti, namještati), a da zabuna bude veća, navedena je i riječ sjena uz oprimjerenje u kojem nema dugoga sloga, pa ni razloga da se sjena smatra odstupanjem od temeljnoga pravila – zasjeniti, zasjenjivati, osjenčati, sjenčati – sve su kratki slogovi! Slučajno? Zabuna? Ne! Ispisano je na str. 22. i ponovno kao savjet u poglavlju o glagolskom vidu na str. 74. Istini za volju, u umanjenice sjenka ili oblicima imenicezasjenak: zasjenka u dugom se slogu bilježi je, ali tu je na djelu pravilo da se je bilježi u dugom slogu ispred dvaju zatvornika (suglasnika, kažu autori) od kojih je prvi zvonačnik. Međutim, ni sjenku ni zasjenak > zasjenka Gramatika ne navodi među primjerima.
 
Sio, nije naučio
 
Kada je riječ o pravilu o smjenjivanju ije/je > i, dakle o smjenjivanju koje nije uvjetovano duljinom sloga, nego dodirom ije/je sa o, u Gramatici uopće nije opisano kao „jatovsko“ pravilo, nego je spomenuto u poglavlju o glagolskim pridjevima i to tako da je rečeno kako nije pravilno htjeo, voljeo, volila... nego htio, volio, voljela. Tomu je tako, bez prigovora. Prigovor je što nije protumačeno da je riječ o „jatovskom“ pravilu i da ije/je ne može biti ispred o, nego prelazi u i i to ne samo u glagolskih pridjeva radnih m. r. (voljeti > volio, ali voljela), nego i u imenica(dijel > *dijeo > dio). A što je s odstupanjem sjeo, a ne sio kako bi se očekivalo prema pravilu?
 
Ekavizacija
 
Pridodaju li se gornjemu nejasna pravila o smjenjivanju ije > je ili e, primjerice, prema brijeg dopuštaju se  samo ekavski oblici bregovit, brežuljak, ali dvostrukosti su bregovi i brjegovi; prema grijeh samo ekavsko pogrešan, pogreška i pogrešno, ali i dvostrukosti bezgrešan i bezgrješan, grešnik i grješnik – uočava se da opis nije sustavan i u takvom je opisu najlakše pamtiti samo ekavske oblike jer se tada ne može pogriješiti. Nadam se da ekavizacija hrvatskoga jezika nije cilj Institutovih priručnika.
 
Braća i djeca kao žena
 
Morfologija je hrvatskoga jezika opisana uz najviše promašaja. Na sreću pa je Gramatika školska i u njoj ne tražimo znanstvene vrhunce, ali barem tražimo stručnu točnost. U brojnim opisima točnosti nema. Evo krupnijih pogrješaka.
Tvrdi se da su zbirne imenice djeca i braća u množini uz primjere – Djeca su dobra., Braća su složna. Zbirne imenice na a, djeca, braća, vlastela i gospoda ženskoga su roda u jednini. To se vidi po njihovoj sklonidbi. Sklanjaju se kao imenica žena. Njihovo slaganje s predikatom mješovita je sročnost – u rečenici Djeca su dobra. su je u množini, a dobra u jednini ženskoga roda. Nije riječ o množini srednjega roda.
 
Visok kao dalek i dubok
 
U supletivno je stupnjevanje, uz dobar, malen, velik, zao uvršten pridjev visok – viši – najviši. Nije uvršten dug – dulji – najdulji. Budući da uopće nije opisano stupnjevanje pridjeva, a ni definiran supletivizam u pridjeva (u zamjenica jest) teže je čitatelju zaključiti da visok - viši nije supletivno, nego da je riječ o jotiranoj osnovi. Taj pridjev komparativ tvori tako da se na osnovu koja se dobije odbacivanjem završetka ok dodaje komaparativni dometak: visok + ji > vis+ji > viši. Na isti način komapartiv tvore, primjerice, iširok ilidubok. Naravno da se raspravljati može je li riječ o dometku -ji je ili dometak -i, a osnova alomorfna, ali ovdje je bit da nije riječ o supletivizmu.
 
Ja nisam 1. lice, govornik sam
 
Opis glagolske kategorije lica (osobe) u potpunosti je promašen. Kaže se da označuje govornika (ja), sugovornika (ti) i negovornika (ona). Međutim, to označuju osobne zamjenice, a ne glagoli. Najjednostavnije rečeno, glagolska osoba označuje odnos osoba koje sudjeluju u priopćavanju s rečeničnim subjektom. Tako čitam znači da je govornik tomu predikatu subjekt, a to se vidi iz nastavka -am. Čita znači da je negovornik subjekt, a to se vidi iz nastavka -a. Ne treba biti sporno što se kategorija osobe (lica) u glagola definira sintaktički – jedinice niže razine definiraju se iz viših razina. Iako je rečeno da se glagoli mijenjaju po licima (osobama) ipak u Gramatici uz osobne zamjenice piše lice, ja – 1. lice, ti – 2. lice, on – 3 lice. Hm. Možda bi se trebalo uz imenice pisati 3. lice jer su sve imenice, prema logici iz Gramatike, u trećem licu – sve su zamjenjive „trećim licem“ osobne zamjenice.
 
Sada pišem i napisala sam i napisat ću još
 
Učenike se upućuje da glagolski vid razlikuju pomoću pitanja: Što sada radiš? Tako ih se upućuje da se nesvršeni glagolski vid povezuje samo uz prezent jer odgovor na pitanje: Što sada radiš? ne može biti pisat ću, pisala sam, pisah… može biti samo prezent: pišem. Ako može biti sada pišem, onda može biti i sada sam napisala ilisada ću napisati – i svršeni i nesvršeni glagol. To znači da pitanje: Što sada radiš? ne pomaže. Usuprot.
 
Pogrješkokazi
 
Pogrješaka je i nedostataka još mnogo, ne mogu ih ovdje sve opisati jer jednostavno nema više mjesta, ali evo pogrješkokaza - kategorijalni su, ali ih navodim oprimjerenjem: jesu li štediše m. r. ili ž. r, znači li moj pripadnost 1. licu ili govorniku; vidim ju ili vidim je; četvori ili četveri; je li pasiv s česticom se samo u 3. osobi; stockholmski ili štokholmski; uime, nasreću, usto ili u ime, na sreću, uz to; je li subjekt ono o čemu je riječ u rečenici ili je subjekt riječ u nominativu sročna s predikatom; „usporedbene“ i apozicijske rečenice… i sada doista premašujem novinski prostor, a rekoh tek trećinu.
 

Prof. dr. sc. Sanda Ham, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku (Tekst je napisan za Školske novine, br. 1, 16. siječnja 2018.)