Get Adobe Flash player

Humanističko i društveno područje

 
 
Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za filološke znanosti (tajnik Razreda: akademik August Kovačec)
 
Razred za filološke znanosti HAZU-a razmotrio je na svojoj sjednici 21. ožujka 2016. i pitanje predložene kurikulske reforme za područje jezika i književnosti, pa ovdje sažimamo zaključke. Reforma našega školstva (shvaćenoga kao cjelovitog sustava, od vrtića do doktorata i cjeloživotne izobrazbe) jest nužnost, ali se njoj ne bi smjelo pristupati kampanjski nego razvoj školstva treba stalno pratiti i uočavati njegove nedostatke kao i dobre strane.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2017/03/H20161221015305.jpg
August Kovačec
 
Velikim brojem sudionika u izradbi prijedloga reforme ne mogu se opravdati njezini strukovni nedostatci. To što su umjesto pomno odabranih skupina stručnjaka u izradbi prijedloga sudjelovali velikim dijelom ljudi koji su se sami prijavili na natječaj, nerijetko je vodilo u voluntarizam i aktivizam u predloženim rješenjima. Od predloženih rješenja treba zadržati ono što podnosi strukovnu kritiku i što odgovara potrebama razvoja i društva i školstva (obrazovnog sustava). Nedostatak je prijedloga što izbjegava sustavno općeprihvaćenu terminologiju (znanje, usvajanje znanja, stjecanje vještina i slično, pa i kurikul mjesto plana i programa) i zamjenjuje ju pomodnim inovacijama u nazivlju. Pritom se (slučajno ili namjerno) odustaje od općih pravila prilagođivanja latinskoga leksika u hrvatskom (treba kurikul, a ne kurikulum, kurikulski, a ne kurikularni i slično). Predloženi kurikuli za strane i za klasične jezike uglavnom su prihvatljivi, ali bilo bi nužno da ih pomno razmotre i najpozvaniji stručnjaci, kako znanstveni, tako i oni iz prakse.
 
Što se hrvatskoga jezika i književnosti tiče, ostaje nekoliko važnih pitanja. Prvo, budući da su hrvatski jezik i književnost bitni elementi za hrvatski identitet, bilo bi nužno povećati satnicu hrvatskoga jezika i književnosti na svim razinama školstva. Drugo, treba osigurati određeni minimum za nastavu hrvatskoga jezika (u odnosu na književnost: npr. 2:3 ili 2:2 i slično) kako se u školama ne bi događalo da nastavnici izbjegavaju izvoditi sustavno i kontinuirano jezičnu nastavu. Svaki stupanj škole nužno mora osigurati kod učenika određena jezična znanja i sposobnosti pisane i govorne jezične komunikacije. Lektira mora učenicima omogućiti cjelovit uvid u nacionalnu književnost i u ono što je najkvalitetnije u svjetskoj književnosti, kao jednom od temelja suvremene kulture i civilizacije. Dio lektire (približno petina djela) može biti izborni, ali se  mora moći birati među kvalitetnim, a ne trećerazrednim djelima i piscima. Još su dva važna elementa. Prvo, osim obrazovne, školski sadržaji i rad nužno moraju imati i odgojnu ulogu i vrijednost. Mnogo važnije, primjerice, od toga da lektira bude „zabavna“, bilo bi da i lektira kod učenika razvije osjećaj radne odgovornosti te da za postizanje određenoga znanja učenik mora uložiti i određeni napor te organizirati vrijeme.
 
Malo je pozornosti posvećeno udžbenicima i tekstovima priređenima (pa i prilagođenima) pojedinim uzrastima i potrebama. Udžbenici moraju biti sadržajno besprijekorni (u strukovnom i u znanstvenom pogledu), ali i primjereni uzrastu te s jasnom hijerarhijom sadržaja (isticanje temeljnoga i bitnoga). Jednako tako, prema iskustvu zemalja s dugom tradicijom i dobro organiziranim školstvom, stariji tekstovi za učenike priređuju se (u izboru) s (jezičnim i kulturnopovijesnim) komentarima koji omogućuju njihovo puno razumijevanje. I opsežna književna djela (Don Quijote, Rat i mir i slično) za učeničku lektiru mogu se prirediti u skraćenim izdanjima ali cjelovito prezentiranim, s najvažnijim dijelovima i potrebnim komentarima, bez obzira na to što određena djela nužno treba pročitati u cjelini.
 
Hrvatski institut za povijest (ravnateljica HIP-a: dr. sc. Jasna Turkalj)
Znanstveno vijeće Hrvatskoga instituta za povijest, Zagreb
 
Kritički osvrt na prijedloge kurikulnih dokumenata s težištem na prijedlogu Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest
 
Pozivajući se na Strategiju znanosti, obrazovanja i tehnologije, usvojenu u Hrvatskom saboru u listopadu 2014. godine, Ekspertna radna skupina (ERS) i stručne radne skupine (SRS) izradile su 52 kurikulska dokumenta u sklopu Cjelovite kurikularne reforme (CKR) ranog i predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Kao vodeća znanstveno-istraživačka institucija za istraživanja u području povijesne znanosti Hrvatski institut za povijest zainteresiran je i za oblikovanje kurikula nastave Povijesti, koji određuje metodičko-didaktički i sadržajni okvir Povijesti kao nastavnoga predmeta u osnovnoj i srednjoj školi, a posljedično utječe i na kvalitetu studija povijesti na sveučilištima u Republici Hrvatskoj kao i na status povijesne znanosti u hrvatskome društvu.
 
Na temelju provedene rasprave Znanstveno vijeće Hrvatskoga instituta za povijest formuliralo je svoje primjedbe i sugestije iznesene u nastavku Kritičkoga osvrta na prijedloge kurikulnih dokumenata s težištem na prijedlogu Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest. U dijelu osiguravanja preduvjeta za izradu kurikulskih dokumenata, koji se odnose na ustroj Ekspertne radne skupine te ustroj i osposobljavanje SRS-ova, nisu se slijedile smjernice predviđene Strategijom (Mjera 2.1.1. str. 25 / Mjera 2.4.2. str. 31). Umjesto „raspisivanja natječaja", kao što je predviđeno Strategijom, MZOS je 25. svibnja 2015. uputio Javni poziv za prijavu kandidature za članove 18 SRS-ova za izradu prijedloga predmetnih kurikula. Iz Javnoga poziva ostalo je nejasno tko među pristiglim prijavama odabire članove određenoga SRS-a jer se samo kaže da ih „imenuje ministar nadležan za odgoj i obrazovanje". S obzirom na to da znanstvene i znanstveno-nastavne institucije nisu pozvane da se uključe u izradu kurikulskih dokumenata, trebalo je u SRS za nastavni predmet Povijest kooptirati znanstvenike za pojedina razdoblja povijesti koji prate suvremena znanstvena postignuća jer bi se na taj način izbjegla brojna lutanja, zastranjivanja, ali i vidljiva ideologizacija kurikula nastavnoga predmeta Povijesti.
 
Upozoravamo i na neprihvatljivo kratak rok određen za provođenje stručne rasprave (od 14. ožujka do 1. svibnja 2016.) jer se radi o 52 dokumenta (otprilike 3800 stranica). Imajući u vidu da je MZOS 18. travnja 2016. na svojim mrežnim stranicama najavio eksperimentalnu primjenu predmetnih/međupredmetnih i modularnih kurikula u školskoj godini 2016./2017., postavlja se pitanje je li provođenje stručne, a potom i javne rasprave samo zadovoljavanje forme, tim više što će o svim pristiglim primjedbama i prijedlozima odlučivati članovi SRS-a koji su taj prijedlog i izradili? Upozoriti treba i na krajnje neprimjeren način nastupanja, prije svega voditelja Ekspertne radne skupine dr. sc. Borisa Jokića, koji od početka stručne rasprave izjavama poput: "(...) Je li ovo država? Ako jest, valjda postoji kontinuitet procesa. (...) Valjda je Ministarstvo to koje donosi odluke, a ne pojedinac koji bi mogao utjecati ili biti odgovoran hoće li to ući u škole ili ne u ovoj godini?" ili "Ako ima pameti u ovoj zemlji, dajte da kao društvo nađemo jednu stvar u kojoj smo zajedno, i neka to bude odgoj i obrazovanje." (Dnevnik televizije N1, 17. ožujka 2016., http://www.24sata.hr/news/jokic-ako-ima-iole-pameti-u-ovoj-zemlji-reforma-ide-dalje-465773) vrši pritisak na stručnu i širu javnost, ali i na institucije Republike Hrvatske.
 
Kada je riječ o nastavi Povijesti, u prilog reformi trebala je ići i proizvoljna i netočna konstatacija dr. sc. B. Jokića da je kurikul „više nego domoljuban - prvi put u povijesti je 40 % hrvatske povijesti, a dosad je prednost imala svjetska povijest"
(http://vijesti.hrt.hr/327318/jeftini-su-napadi-preko-domoljublja-rad-je-domoljublje). Prijedlog Okvira nacionalnoga kurikuluma (ONK) u Uvodu kaže da CKR „vjerojatno predstavlja i najsloženiju promjenu predviđenu Strategijom" (str. 4). Budući da se slažemo s navedenom tvrdnjom, neprihvatljivo je da se u reformu - koja se definira kao „smislena i sustavna" i predviđa „korjenitu" strukturalnu i sadržajnu preobrazbu cjelokupnoga sustava odgoja i obrazovanja i s tim povezane promjene metoda i oblika rada te iziskuje i znatna financijska sredstva - ušlo bez prethodne analize postojećega stanja odgojno-obrazovnoga sustava i bez razvojne projekcije. Analiza postojećega stanja u sustavu, utvrđivanje nedostataka sustava kao i ljudskih i materijalnih potencijala s kojima se ulazi u reformu u najužoj je vezi s njezinom provedivošću.
 
Strategijom je predviđeno da se „istodobno s izradom kurikularnih dokumenata" osiguraju uvjeti za njihovu implementaciju te se ističe da je od „presudne" važnosti "osiguravanje kvalitetnog i sveobuhvatnog osposobljavanja odgojitelja, učitelja i nastavnika, prilagodba odgojno-obrazovnih ustanova za primjenu kurikularnih dokumenata ispunjenjem kadrovskih, infrastrukturnih i materijalnih preduvjeta te aktivan rad na objašnjenju cilja i svrhe predloženih kurikularnih dokumenata djelatnicima odgojno-obrazovnih ustanova, djeci, učenicima, roditeljima i široj javnosti" (str. 25). Očito je da preduvjeti (kadrovski, infrastrukturni i materijalni) nisu osigurani, koliko su roditeljima i djeci kroz promotivne aktivnosti objašnjene „prednosti kurikularnog pristupa i promjena koje se predlažu" (Mjera 2.2.3., str. 26), ostalo nam je nepoznato. Međutim, znamo da roditelji i šira zainteresirana javnost, nažalost, iz predstavljenih kurikulskih dokumenata, pa i ONK-a, teško mogu shvatiti što donosi CKR. Ako se doista želi čuti mišljenje šire zainteresirane javnosti, napose roditelja, o prijedlogu CKR-a, ONK je (kao „krovni dokument") trebao jasno - bez pukoga nabrajanja široj (a ponekad i stručnoj!) javnosti nerazumljivih pojmova i fraza - objasniti koja su obilježja kurikulnoga pristupa (i što je uopće kurikul(um)!) te jasno definirati ciljeve i ishode reforme.
 
Postavlja se pitanje tko će, kada i u kojemu roku, kako i kojim sredstvima provesti kvalitetno i sveobuhvatno osposobljavanje odgojitelja, učitelja i nastavnika? To iz Prijedloga ONK-a, koji se definira kao „krovni nacionalni kurikulumski dokument, koji na općoj razini određuje elemente kurikulumskog sustava za sve razine i vrste do visokoškolskog odgoja i obrazovanja" (str. 8, 11) nismo doznali. Poznato je, međutim, da su početnu edukaciju (rasprave na stručnim vijećima) nastavnici ostvarili o vlastitom trošku. Prijedlog ONK-a također ne spominje udžbenike i ostala nastavna pomagala i materijale, o čemu će više riječi biti pri analizi prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest. Umjesto svega toga ONK nam želi predstaviti CKR kao nešto potpuno novo (a nije!), originalno i „cjelovito", što će rezultirati velikim kvalitativnim pomakom iako je uvidom u kurikulske dokumente jasno se to neće dogoditi. Moglo bi se zaključiti da je Prijedlog ONK-a tek popis lijepih želja koje imaju malo veze s hrvatskom stvarnošću, što će se u nastavku ovoga osvrta konkretizirati analizom prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest. Nema sumnje da su promjene i u cijelome odgojno-obrazovnom sustavu i u nastavi Povijesti nužne, no pitanje je koliko prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest rješava bilo koji od postojećih problema, a koliko generira nove.
 
a) Odgojno-obrazovni ciljevi učenja i poučavanja nastavnoga predmeta Povijesti sadržani u prijedlogu Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest u znatnoj su mjeri preambiciozno postavljeni, a time i neostvarivi. (Na primjer, učenik „oblikuje vlastita argumentirana stajališta i interpretacije, raspravlja otvoreno i konstruktivno te uvažava različito utemeljene perspektive i percepcije o prošlosti; razumije profesionalnoetičke norme i vrijednosne aspekte povezane s proučavanjem prošlosti/historije (...)", str. 5).
 
b) Prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest utemeljen je na pet koncepata (Vrijeme i prostor, Uzroci i posljedice, Kontinuiteti i promjene, izvori i istraživanje prošlosti te Interpretacije i perspektive), koji se, prema tvrdnjama SRS-a, „shvaćaju kao apstrakcije ili generalizacije" i pripadaju konceptualnome znanju te ovih pet koncepata „pomaže u razumijevanju rada povjesničara i pridonosi formiranju povijesnog mišljenja (...)", str. 6. Konceptualno znanje viša je razina u odnosu na činjenično (faktografsko) znanje, ali ostalo je nejasno tko će i u kojemu opsegu i dubini odrediti temeljna povijesna znanja bez kojih nema konceptualnoga znanja. Posebno je sporno uključivanje svih pet koncepata u sve razrede (od 5. razreda osnovne škole do 4. razreda gimnazije) odnosno cikluse jer dva koncepta - Izvori i istraživanje prošlosti te Interpretacije i perspektive - zahtijevaju razvijeno apstraktno mišljenje, što znači da zahtjevi koji se stavljaju pred učenike, u prvome redu mislimo na učenike 5. i 6. razreda osnovne škole, nisu usklađeni s njihovim psihofizičkim razvojem i mogućnostima. Neprimjerenost takva pristupa svakome bi trebala biti jasna kada se analiziraju polazni ishodi i njihova razrada po razinama usvojenosti za ta dva koncepta u 5. razredu osnovne škole (str. 17-18). Naglasiti treba i da je u „korjenitoj" reformi odgojno-obrazovnoga sustava, pa tako i u nastavi Povijesti, gotovo potpuno zanemarena odgojna uloga. Moglo bi se postaviti pitanje jesu li koncepti za koje se kaže da „čine gradivu strukturu određenog predmeta i protežu se kroz cijeli period poučavanja" (str. 3) kada se radi o nastavi Povijesti „sretno odabrani" te pojavljuju li se koncepti u ovome obliku i u nekoj drugoj državi ili je ovo izraz naše kreativnosti i originalnosti, a onda i spremnosti na eksperimentiranje s odgojno-obrazovnim procesom.
 
c) Sljedeća su razina problema osnovni odgojno-obrazovni ishodi, njihova razrada po razredima/ciklusima te unutar pojedinoga razreda po razinama usvojenosti: zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra i iznimna. Ishodi, razrada ishoda i razine njihove usvojenosti pokazatelji su rezultata/očekivanja učenika kroz svih pet koncepata. (Predstavljeni su tablično na 52 od ukupno 98 stranica Prijedloga.) Uz brojna preklapanja i ponavljanja (često i do sto posto identičnih opisa ishoda i njihove razrade po razinama usvojenosti u različitim razredima) tablice su konfuzne, pune fraza i konstrukcija, nejasnoća i evidentnih propusta i, što je najvažnije, ishodi su nejasni i nemjerljivi. Bez povezivanja ishoda preko sadržaja s konceptima, svim nositeljima i sudionicima odgojno-obrazovnoga procesa (nastavnici, učenici, roditelji i tako dalje) ostaje zapravo nejasno što se od učenika očekuje, a kada tome dodamo nerealna očekivanja od učenika, vrlo je vjerojatno da će rezultati biti upravo suprotni onome što autori prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest žele postići. Izgledno je da će nastavnici koji nisu osposobljeni za ovaj način poučavanja jednim dijelom odustati od svega, odnosno nastaviti raditi kao i do sada, a učenicima će Povijest postati još omraženiji predmet, s time da čak i oni najsposobniji učenici neće moći ispuniti očekivanja jer nisu primjerena njihovu psihofizičkom razvoju, što može rezultirati dodatnim frustracijama i gubitkom samopouzdanja. Brojnim primjerima mogla bi se potkrijepiti tvrdnja da se radi o „sirovom" materijalu koji se ne može popraviti „kozmetičkim" izmjenama, dopunama i preslagivanjem. Ukratko, niti prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest „jasno" upućuje „na odgojno-obrazovna očekivanja i ishode koji postavljamo pred djecu", kako se to, među ostalim, tvrdi za sve kurikulske dokumente pa onda i za ovaj prijedlog, niti su odgojno-obrazovni ishodi ovako kako su u njemu formulirani „jasni i nedvosmisleni iskazi o tome što očekujemo od učenika u određenoj domeni/konceptu predmeta na kraju određene godine učenja" (str. 3).
 
d) U osnovnoj su školi sadržaji strukturirani prema kronološko-tematskome načelu te su po razredima predviđene i konkretne nastavne teme koje su, kao i podteme, obavezne. U vezi s nastavnim temama pojavljuje se niz propusta, nejasnoća, nedorečenosti, izmjena (koje su same sebi svrha), nepotrebnih ponavljanja, a potrebno je istaknuti i ideološku opterećenost i neuvažavanje suvremenih znanstvenih spoznaja. Za razliku od osnovne škole, gdje su teme i podteme predložene, za srednje škole (strukovne škole i gimnazije) predviđena su kao obavezna samo tematska područja: tri iz predmoderne povijesti (1A - Država i moć, 2A - Društva, ekonomije, svakodnevica, 3A – Otkrivanje svijeta) i tri iz moderne i suvremene povijesti (1B - Države, ratovi i međunarodni odnosi, 2B - Društva, ekonomije i svakodnevica, 3B- Slike svijeta). Tematski pristup propisuje samo broj tema koje se moraju obraditi po tematskome području u odnosu na nastavni plan po razredu/razredima ovisno o tome radi li se o trogodišnjim ili četverogodišnjim strukovnim školama ili gimnazijama. Uz sve primjere predloženih tema po tematskim područjima stoji da „nisu obvezujući" (str. 84-89), što znači da nastavnik ima slobodu samostalnoga oblikovanja tema koje će obrađivati „najmanje 10 nastavnih sati" (str. 91), pri čemu su smjernice za samostalno oblikovanje tema koje se daju „učiteljima" (?) općenite i nejasne. Podupiremo ideju da se nastavnicima pruži veća sloboda, ali ne i uvođenje neograničene izbornosti, koja otvara mogućnost podzastupljenosti odnosno preferiranja nekih razdoblja i prostora na račun drugih ovisno o interesima nastavnika. Svakako bi trebalo odrediti dio obaveznih tema i iz hrvatske i iz svjetske povijesti, a neobvezujuće bi se teme morale razraditi s nekim obaveznim prostornim odrednicama i razdobljima.
 
Ovakav prijedlog radikalno mijenja koncepciju srednjoškolskoga učenja i poučavanja Povijesti, a sasvim izgledno bez rezultata koje predlagač(i) očekuju i to iz više razloga:
1. Ovim se pristupom ne mogu savladati izneseni koncepti.
2. Nastavnici nisu osposobljeni za istraživački pristup sadržajima niti se za njega, zbog zahtjevnosti, mogu osposobiti „preko noći". Osim što nisu osposobljeni za nov način učenja i poučavanja, nisu osposobljeni ni za predviđeni način vrednovanja, a dio njih ni za uporabu informacijske tehnologije. Ponovno postavljamo pitanje tko će i u kojem roku te kojim sredstvima provesti sveobuhvatnu edukaciju nastavnika. Ova primjedba vrijedi i za osnovnu školu.
 
3. Nemoguće je napraviti udžbenike i ostale nastavne materijale (kada bi i postojala znatna financijska sredstva predviđena za to) s obzirom na to da svaki nastavnik može formulirati svoje teme. Zanimljivo je da se u tabličnome prikazu ishoda za srednje škole „sramežljivo" pojavljuju i udžbenici (str. 54, 58). Postavlja se pitanje tko će birati izvore, po potrebi i prevoditi, tko će ih i kako „prilagođavati" dobi učenika i, na koncu, kojim će se sredstvima sve to financirati.
4. Nemoguće je provesti državnu maturu jer nema obaveznih sadržaja.
5. Nemoguće je provesti vrednovanje nastavnika i praćenje njihova rada.
 
Poseban je problem u Prijedlogu i podzastupljenost hrvatske povijesti, odnosno preporučeni omjer sadržaja hrvatske i svjetske povijesti: četrdeset posto hrvatske povijesti, četrdeset posto svjetske povijesti i dvadeset posto slobodnih sadržaja. Spuštanje sadržaja iz hrvatske povijesti ispod pedeset posto jest neprihvatljivo, uz napomenu da bi se taj postotak mogao i znatno podići kada bismo hrvatsku povijest promatrali, učili i poučavali u europskome kontekstu, a ne odvajali ju tako strogo kao što je to predviđeno ovim kurikulom. Istaknuti treba i ogromne razlike u opremljenosti škola, i osnovnih i srednjih, u Republici Hrvatskoj, koje i uz najbolju volju ne mogu ispuniti zahtjeve prijedloga Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest (specijalizirane učionice, suvremena digitalna tehnologije i tako dalje, str. 95), čime se veliki broj učenika u Republici Hrvatskoj već na početku stavlja u neravnopravan položaj.
 
Isto tako, usprkos iznesenim suprotnim tvrdnjama (str. 93) kurikul nastavnoga predmeta Povijest uopće nije povezan s drugim nastavnim predmetima kao ni međupredmetnim temama, kao što je to učinjeno u slučaju nekih drugih predmetnih kurikula. U okviru „Povezanosti s odgojno-obrazovnim područjima, međupredmetnim temama i ostalim nastavnim predmetima" (str. 93) ističe se tek da "(...) Povijest upotpunjuje odgojno-obrazovna očekivanja međupredmetne teme Građanskog odgoja (...)". Smatramo da bi trebalo pisati da Povijest upotpunjuje spomenuta očekivanja i drugih međupredmetnih tema. U skladu s rečenim smatramo da prijedlog Nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Povijest nije prihvatljiv ni za eksperimentalnu primjenu u hrvatskim školama, nego zahtijeva opsežne i ozbiljne metodičko-didaktičke i sadržajne izmjene i dopune.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Petak, 25/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1296 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević