Get Adobe Flash player

Materijalizam je danas službena doktrina u svijetu

 
 
Platon je u svom kasnom dijalogu Sophistes (246a-249d) pisao o „Gigantomachia“, o „divovskoj borbi za bitak“, borbi materijalista, znači ljudi, koji vjeruju samo u ono, što je neki element fizičke naravi, ono što se može dohvatiti osjetilima, protiv „prijatelja ideja“, koji vjeruju u moć i djelotvornost duhovnih dimenzija. Ta borba traje već tisućljećima do dana današnjeg.
https://staticserver2.com/edu/static/fr/800/gigantomachie.jpg
Za materijaliste sve što se događa ili je „nužno“ ili „slučajno.“ „Nužnost“ znači determinističke zakone kozmosa, zatvoreni svijet kauzalne kompaktnosti. „Slučajnost“ znači da je čovjek produkt kozmičkih procesa, kao što je to evolucija. Djelovanje čovjeka je determinirano, sloboda duha i slobodna volja ne postoje, pa prema tome oni nemaju nikakvo svojstvo djelovanja u životu. Također ne postoje nikakve objektivne vrijednosti i norme, jer njih u fizici nema. Postoje samo subjektivne preferencije i konvencije. Materijalizam je danas službena doktrina u svijetu. Moderni materijalisti se nazivaju fizikalistima, te sam njihove teorije i argumente, koji ih opovrgavaju, opisao u prvom dijelu ovoga eseja.
 
Ono što su fizikalisti isključili iz programa svojih razmatranja jest kvalitativna dimenzija stvarnosti, ono što se naziva život. Antonio Damasio (2006.), jedan rijetki izuzetak među neurofiziolozima, se čudi, kako u modernim kognitivnim znanostima i neurobiologiji manjka pojam organizma. Aristotel, na početku svoga djelovanja kao biolog, bio je kasnije prvi među filozofima, koji je postavio radikalno pitanje, koji su to principi i razlozi da mi jedan dio materije nazivamo živom. On je to sažeo u svom djelu „O duši“ (De Anima), koje je ustvari filozofski temelj cijele biologije. Princip života za Aristotela je – duša. Kada se danas upotrebljava ta riječ, onda se misli da je to jedna zabluda ili iluzija, ili čak, kako to fizikalist Francis Crick (1997.) piše, da je duša „agresivna vjera“ i „bajka iz prošlosti.“
 
Međutim za Aristotela je duša princip svih temeljnih moći i sposobnosti života uopće. On ne govori samo o ljudskoj duši, nego piše opširno i o duši biljaka i životinja. Ako nema duše, piše Aristotel, onda nema ni tijela (An.I 5, 411b 8-10). Mrtvom tijelu manjka ono bitno očitovanje o životu, kao izmjena tvari, isto tako kvalitativni izražaji, kao bol, radost, smijeh. Duša je „ prva entelecheia prirodnogtijela. koja potencijalno nosi u sebi život, i to organski život” (An. II 1, 412 b).Entelecheiaje ona snaga, koja svoj cilj (telos) ima sama u sebi. To je forma, koja se je ostvarila u materiji, posebno kao unutarnja snaga organizma, koja ga dovodi do samoostvarenja.  Aristotel to objašnjava na primjeru oka: „Kada bi oko bilo živo biće, onda bi njegova duša bila sposobnost vida. Duša je bit oka, a oko je materija vida. Kad bi vid nestao, oko više ne bi bilo oko...“ (An II. 1, 412b 10…).
 
Na početku De Anima Aristotel se razračunava sa dvije ekstremne pozicije, koje su tada, kao i danas, uživale veliku pažnju: s jedne strane onaj nazor, koji je dušu i mentalne životne manifestacije promatrao odvojeno od tijela, a na drugoj strani suprotna pozicija, koja je negirala dušu uz tvrdnju, da dostatni razlog za mentalna očitovanja leži u samom (fizičkom) tijelu. Interesantna je Aristotelova analiza srđbe u An. I 1, 403a 30: Način rada jednog „fizikosa”sastoji se u tome, da on samo konstantira ono mjerljivo fizikalno. Jedan moderni neurofiziolog bi rekao, da „fizikos” konstantira samo ono, što se događa u mozgu. Ali zašto je netko srdit i kako se čovjek pri tome osjeća, je za njega nevažno. Aristotel želi ostale potaći na to da se pozabave sa tim fenomenom života, jer inače sama znanost kroz takvu jednostranost ne može ispuniti svoju svrhu.
 
Kada Aristotel govori o duši, onda se radi samo o duši u živom tijelu. Tijelo i duša pripadaju zajedno. Ljuti se na ljude, koji tvrde, da je tijelo samo zatvor za dušu. Isto tako nije si mogao zamisliti takve filozofe, koji promatraju dušu odijeljenu od tijela, ili promatraju dušu kao harmoniju, ili kao proporcionalni odnos brojeva...
Interesantno je napomenuti da već citirani neurofiziolog Damasio također naglašava da su duh i tijelo nerazdvojivi, ali kod tijela on misli uglavnom samo na mozak i njegove funkcije. Damasio je zastupnik hipoteze da su duh i mozak ekvivalentni (Damasio, 2013.).
Kao jedan od dokaza on navodi svoga pacijenta Elliota, kojemu je radi tumora odstranjen jedan dio prefrontalnog korteksa. Poslije operacije je Elliot potpuno promijenio svoj osobni karakter. Doduše kod njega nije došlo do ograničenja kognitivnih, motoričkih i senzoričkih sposobnosti, ali je jako izražena nesposobnost odlučivanja, slobodnog djelovanja, a isto tako nezgode, koje su ga prije ekstremno emocionalno uzbuđivale, sada su ti osjećaji u takvim situacijama potpuno nestali.
 Njegova teorija, koja kaže da su duhovna stanja i stanja mozga u biti istovjetni, je cerebrocentrična i time upitna, jer  izaziva latentni cartezianizam, a što znači ponovno odvajanje duha od živoga organizma.
 
To sa Aristotelom naukom nije u skladu, pa se vratimo opet na njegovu „metafiziku životne djelotvornosti” (Höffe, 1999.). Sa dvije riječi Aristotel objašnjava svoju nauku o različitim manifestacijama živih organizama  naglašavajući pritom posebno njihovu tjelesno-duševnu cjelovitost i nedjeljivost. To su forma i materija, koji čine teoriju hilemorfizma, koji naučava da su materija (hyle)  i forma (morphe) jedni prema drugoj komplimentarni. Materija je ona bazalna podloga iz koje ovo ili ono može nastati, ona predstavlja mogućnost (dynamis) nekog nastanka, a forma je ona, koja materiju strukturira, organizira i oblikuje (energeia).
Forma znači oblikuje, organizira i obdržava tijelo, a duša je „forma živoga tijela” (An. II 1, 412a), ona čini živo biće onim što ono jest. Duša se ne nalazi u nekom arealu mozga, ona se tiče cijelog živog organizma. „Duša i tijelo zajedno čine jedno živo biće” (An. II 2, 413a). Život se ne može odvojiti od životne djelotvornosti, radilo se to o fiziološkim ili mentalnim procesima, a duša je ona, koja ispunjava samosvrhu života i daje mu puninu. To je ta već spomenuta entelecheia, a njih ima dvije vrste. U onom primjeru sa okom to znači da je moć vida prva entelecheia, a kada nešto konkretno vidimo, recimo stol na kojem pišem, onda je to druga entelecheia.
 
Duša nije neka posebna supstancija, kako to tvrdi dualizam supstancija, niti je ona neko svojstvo, niti je ona identična sa tijelom. Ona je uzrok (aitia) i  princip (arche) života.
Pojedini dijelovi tijela nemaju slučajno svoje funkcije, oni služe jednoj posebnoj svrsi. Oni su toliko usklađeni jedan na drugoga, tako da samo u cjelini mogu ispunjavati svoje specifične djelotvornosti. Njih se ne može rastaviti na dijelove, a da organizam ne izgubi svoju svrhu i smisao. Tako je i u neurofiziologiji nemoguće selektivno istraživati samo mozak, da bi se tamo otkrila neka mentalna svojstva.
 
Aristotel je u svoju metafiziku života uveo još nešto što je specifično za čovjeka i što ga razlikuje od ostalih živih bića. To on naziva nous, duh. Što je to točno, Aristotel ni sam nije znao, u svakom slučaju to je moć i sposobnost spoznaje, što je istinito i što nije. Za taj duh ne postoji nikakav tjelesni organ, kao što je to slučaj kod naših misaonih procesa i mentalnih manifestacija, kao kod vida, percepcija, opažanja osjetilima, koji svi imaju svoje organske preduvjete, ali za duh ne postoji nikakav preduvjet fizičke naravi. On je netjelesni, božanski i vječni element samo kod čovjeka (An. II. 4, 413b 24-29 i An. III 5, 430a 22-25).
 
Fizikalist Daniel Dennett (2007.) je uvjeren u to da je svaka stanica u organizmu jedan mikroroboter bez duha, te piše slijedeće: „Mnogo vremena se vjerovalo, da se upadljive razlike između čovjeka i nežive prirode nalaze u specifičnim obilježjima jedne naknadne stvari, naime duše, koja je na neki način ugrađena u glavnim četvrtima našega tijela”.
Za Aristotela je predođba, da postoje neki smještaji u tijelu , koji su ispunjeni dušom a drugi nisu, potpuno apsurdna. Tamo gdje je živo tijelo, tamo je i duša, cijela duša u cijelom tijelu. Tota anima in corpore toto.
 
Duša se manifestira kroz tijelo. Duša i tijelo tvore jednu simboličnu relaciju, kaže Cassirer (1990.). Ali razumjeti čovjeka kao jedinstvo duha/duše i tijela znači njega postaviti u relaciju sa njegovom okolinom i prije svega sa drugim ljudima. Dok je djelovanje fizikalnih snaga bez cilja i značenja, tijelo djeluje svrsishodno. Mimika, gestika, pokreti tijela i uopće svi oblici intencionalnosti su simbolika tijela, koji reprezentiraju značenja. Jedan fizikalist bi rekao da se mimika kao izraz emocionalnih stanja može objasniti kroz neuronalne, što znači elektromehaničke procese. Time se intencionalnost reducira na kauzalnost. Ali intencije, koje se manifestiraju kroz tijelo imaju svoje značenja i za druge ljude i oni mogu razumjeti što oni znače. To je jedini način da razlikujemo, je li neka gesta izraz bolesti ili neki formalni znak nakane, koji je upućen okolini.
Fiziologija tijela sama ne odlučuje o tjelesnim izrazima, -  kao npr. pokreti  udova i tijela, mimika lica, kojima se izražava neka misao ili se popraćuje govor, - nego o tim izrazima odlučuju simboli, koji upućuju na smisao, koji se drugim ljudima želi saopćiti. Merleau-Ponty (1966.) je taj fenomen popratio slijedećim riječima: „Smisao pokretima tijela i gestama nije nam jednostavno prirodno dan, on hoće da ga se aktivno razumije... Komunikacija, razumijevanje gesti temelji se na uzajamnoj usklađenosti između moje intencionalnosti, te pokreta i gesta drugih, koji su izraz njihovih misli i osjećaja”.
 
Tek onda kada tijelo dobije strukturu intencionalnosti, onda pojam radnje, uključujući i jezičnu komunikaciju, dobiva svoj smisao. Tijelo znači nije nikada tijelo samo za mene nego je i fundamentalni uvjet za mogućnost komunikacije sa drugima.
Diskusije, rasprave, razgovori ne počivaju na fiziološkim mehanizmima, nego su tjelesni izraz misli u mediju simbola.
Na taj način nastaje dinamika povijesti sa svojim otvorenim horizontom. „U ekspresivnosti leži specifična povijesna dinamika života” (Plessner. 1982.). Neke problematične aspekte sa toga područja sam opisao u eseju „Sudbina autonomnog subjekta u gnosticizmu” (Hrvatski-fokus, 27. 9. 2019).
 
U sklopu prirodno znanstvene metode interakcija između ciljeva i simbola sa fizičkim procesima nije definirana niti je ona moguća, tako da i neurofiziologija nije u stanju shvatiti mentalne kvalitete, bilo u subjektivnom, sociološkom, psihološkom, povijesnom ili religioznom obliku. To su područja svih onih znanosti, koje obuhvaća postfizikalizam.
 
Postfizikalizam nužno proizlazi i iz ove činjenice: Prema shvaćanju fizikalizma  svaki tjelesni proces je prouzrokovan fizičkim uzrocima. Evidentno je da se subjektivni mentalni doživljaji i događaji percipiraju pod perspektivom prve osobe (ja), a tijelo se promatra pod perspekivom treće osobe (on, ona, ono). Kroz tu asimetriju perspektiva svijest postaje jedan fenomen vlastite unutrašnjosti. A to znači, ako je fizičko područje u sebi kauzalno zatvoreno, što je dogma fizikalizma, onda ne postoji nikakva mogućnost da mentalni uzroci djeluju na fizičke. Na tu činjenicu je već i Spinoza upozorio. Jednostavno rečeno, iz toga slijedi, da fizikalni procesi ne mogu iz sebe proizvesti simbole, tj. značenja, niti simboli sa svoje strane mogu imati utjecaj na kauzalno determinirane mehanizme.
 
Jedna znanost od samog početka dvadesetog stoljeća, koja je ozbiljno uzdrmala dogmu fizikalizma, da je svijet u sebi kauzalno zatvoren i sa te strane objašnjiv, jest – kvantna teorija. To zavređuje jednu posebnu obradu u sklopu postfizikalizma, a ju ću ovdje navest samo neke detalje. Kvantna teorija je teorija holizma, a to znači da je cjelina jednog kvantnog sistema više nego zbroj njegovih dijelova. Prije svega dijelovi su podvrgnuti cjelini, njihov međusobni odnos je tako reguliran, da oni ne samo kauzalno djeluju jedni na drugo, nego oni imaju svoje mjesto u cjelini, kroz koju i konstituiraju svoju identifikaciju. Pri tome dijelovi gube mnogo od svoje samostalnosti.
Oni stoje u jednoj korelaciji prepleta (Verschränkungskorrelation). Taj čudnovati naziv zameđusobno djelovanje dijelova sistema uveo je Erwin Schrödinger. Ove međusobne korelacije su neovisne od prostornih i prostorno-vremenskih udaljenosti tih sistema. Može se dogoditi, da je ishodjednog mjerenjaneizvjestan, premda je stanje toga sistema maksimalno poznato, dok su na drugoj strani sa ovim ishodom  rezultati drugh mjerenja odmah i bez zakašnjenja -  i na velikoj udaljenost dijelova toga  sistema -  pouzdano sa sigunošću izvjesni.
Ovaj način bezuzročnog djelovanja smeta mnoge znanstvenike, jer su još uvijek pod utjecajem mehanističko-kauzalnog svjetonazora, i to čak više u samoj znanosti, nego u svakidašnjem životu.
Stvarni problem se sastoji i u tome da mehanističko-materijalistički svjetonazor priznaje samo jedan uzrok – causa efficiens, a četiri aspekta jednog te istog uzroka niječe. U klasičnoj filozofiji, kako nam je to Aristoteles ostavio u tradiciji, jedan te isti uzrok ima svoje četiti dimenzije:
 
a.) Causa materialis (materijalni uzrok). U slučaju kada želimo proizvesti jednu čašu, onda je staklo causa materialis.
b.) Causa efficiens (djelotvorni uzrok). U ovom slučaju to  bio onaj čovjek, koji tu čašu proizvodi.
c.) Causa formalis (uzorak, ideja uzroka). To bi bila ideja, ogledni primjerak u glavi čovjeka, koji želi proizvesti tu čašu.
d.) Causa finalis (cilj uzroka). Ova dimenzija predstavlja svrhu, zbog koje se čaša prizvodi. Npr. cilj je da se iz nje pije vino.
 
Sva ta četiri aspekta predstavljaju jedan uzrok. Kvantna teorija ne zapostavlja relacije, naprotiv ona eksplicitno gradi svoju teoriju samo na relacijama, ali ona opovrgava onu neporecivost i monopol kauzalnih povezanosti u svijetu, koje se pripisuju samo causa efficiens.
Kvantna fizika se približava ovom klasičnom pojmu uzroka, te se može reći, - kako je to naglasio Carl Friedrich von Weizsäcker, jedan Heisenbergov suradnik, - da je ona napravila najvećufilozofsku revoluciju u dvadesetom stoljeću. Ona nam demonstrira neosnovanost mehanističko-materijalističkog svijeta i s time spada u područje postfizikalizma.
 
Osnovni pojmovi Opće kvantne teorije, koji su zajednički sa klasičnom i kvantnom mehanikom su slijedeći:
 
1. Sistem. Jedan sistem je sve ono, što se -  u stvarnosti ili u mislima – može odijeliti od ostatka svijeta i postati predmetom istraživanja. U jednom sistemu mogu biti sadržani i njegovi dijelovi.
2. Stanje. Jedan sistem može egzistirati u različitim stanjima, isto tako i u mislima, a da pritom ne izgubi svoj identitet. Ali pojam stanja sadrži u sebi i jedan epistemički element, koji je izraz znanja o tome sistemu. To igra jednu veliku ulogu. Može se napraviti razlika između čistih stanja, koja odgovaraju maksimalnom znanju o tome sistemu i miješanih stanja, u kojima to maksimalno znanje nije dostignuto.
3. Observable (lat. observabilis = vidljiv, opažljiv). To je formalno ime za jednu mjernu veličinu i njezinog operatora, koji djeluju u Hilbertovom prostoru. Kao primjer to su energija, koordinate prostora, koordinate impulsa i komponente spina jedne čestice, a isto tako Pauli- matrice.
Ako sistem posjeduje dijelove, onda se mogu razlikovati globalne observable, koji pripadaju cijelom sistemu  i lokalne observable, koje pripadaju dijelovima sistema.
4. Mjerenja. Mjerenje jedne observable A znači da se istraži sve što njoj pripada i da se dođe do jednog ishoda, koji ima faktički karakter. Rezultat jednog mjerenja ovisi o stanju (s) sistema, ali općenito nije kroz (s) determiniran. Mjerenja mogu stanja i promijeniti...
Za dublja objašnjenja i daljnje postupke upućujem na Audretsch (2002.).
Sistem sa dva spina je pokazatelj za sisteme sa prepletom (Verschränkung), koji naravno mogu imati više nego dva sistema sa dijelovima. Rezultati tih istraživanja, što se tiče korelacija prepletenosti (Verschränkungskorrelationen) u kvantnoj teoriji su slijedeći (Römer, 2011.):
•    Korelacije prepletenosti izmeđulokalnih observabla nemaju kauzalni karakter, što značida ne postoji međusobniutjecaj izmeđudijelova složenogsistema, nego su jedno svojstvo tih  stanja.
•    Korelacije prepletenosti ne mogu služiti kao sredstvo prenošenja vijesti.
•    Mogućnost korelacija prepletenosti počiva na komplementarnosti između globalnih i lokalnih observabla. Neprepletena čista stanja su svojstvena stanja lokalnih obsevabla, prepletena čista stanja su svojstvena stanja globalnih observabla.
•    Mjerne vrijednosti lokalnih obsevabla na jednom sistemu u jednom prepletenom stanju su prije mjerenja neizvjesni u smislu kvantne teorije, a ne nepoznati radi nepotpunog znanja o tome stanju.
 
Glavna želja svih ovih kratkih informacija sastoji se u tome da ukaže na značenje nekauzalnih korelacija, koje se međusobno prepliću. Kroz njihov tretman kao korelacije prepleta jasno se očituje slijedeća karakteristika nekauzalnih korelacija:
 
1. Korelacije imaju svoje izvor u stanju integrirajuće cjeline, koja znači mnogo više nego zbir njezinih dijelova.
2. I onda kada se pozornost svrati na dijelove, cjelina ostaje u obliku prepletenih korelacija između tih dijelova kao dominantan faktor.
3. Važan je također komplementarni odnos između globalnih i lokalnih observabla, pri čemu se  globalne observable odnose na obrasce, konstelacije i suvislost cjeline.
4. Dijelovi sistema u cjelini gube mnogo od svoje samostalnosti. Konstituiranje dijelova u cjelini je gotovo kao jedan stvaralački čin. (Mahler, 2004.) je posebno sa toga stanovišta upozorio na to, da je u mnogim mitovima  dijeljenje izvorne cjeline opisano kao odlučujući kozmogonijski proces.
 
Sve u svemu Opća kvantna teorija nam je dokazala da kauzalne relacije nisu glavni „naredbodavac” u svijetu, te time i oborila tu dogmu fizikalizma.
U filozofskoj tradiciji se to pojavljuje u različitim oblicima (Römer, 2011.):
•    Tao u kineskoj filozofiji je kozmička harmonija, koja svakoj pojavi i stvari dodijeljuje njezino mjesto i smisao.
•    Slično značenje ima prestabilizirana harmonija kod Leibniza.
•    Teleološkismjer u filozofiji ne razmatra kauzalne odnose predmeta.
•    U istom smjeru ide i Pascalovo razlikovanje jednog „ordre de la geometrie“ od „ordre du coeur“.
•    Schopenhauer pravi razliku izmeđudogađaja, koji su produkt kauzalnih odnosa, i takvih, koji stoje u jednom kontekstu suvislosti.
•    C. G. Jung i W. Pauli su na temelju takvih razmišljanja formulirali svoju teoriju sinhroniciteta (kao što su telepatija, telekineza, prekognicija...)
•    W. Pauli postavlja zahtjev da se razradi šema novih prirodnih zakona.
•    U svakidašnjem životu, koji je dobro opisan u literaturi, relacije prepleta igraju signifikantno veću ulogu nego kauzalni odnosi.
 
Isto tako evidentna simetrija prepletenog odnosa između mjerenog sistema i aparata za mjerenje ima svoju analognu simetriju između čovjeka koji spoznaje i spoznajnog objekta. Rössler (1992.) se za taj odnos prepletne korelacije izričitopoziva na hrvatskog filozofa Ruđera Boškovića (1711.-1787.) i njrgovo djelo „De spatio et tempore ut a nobis cognoscuntur”, gdje Bošković argumentativno naglašava značenje granici između „unutra” i „vani” i da se kretanje „iznutra” ne može razlikovati od kretanja „izvana”.
Rössler to onda naziva „Boscovich kovarijancija”.
Kvantna teorija kao postfizikalizam nije dovršena teorija i ona otvara mnoge mogućnosti za drugačije poimanje svijeta, nego što to čini fizokalizam sa svojom detrminističko-materijalističkoj ideologiji, koja globalno još prevladava u svijetu.
Opsežnu korištenu literaruru ne navodim iz prostornih razloga, ali nju mogu onima, koji imaju interes za tu temu, rado dostaviti.
 

Dr. sc. Anto Križić, Berlin, ožujak 2020.

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 31/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1384 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević