Get Adobe Flash player

Utemeljitelj genetske, oplemenjivačke i biometričke znanosti i dodiplomske i poslijediplomske nastave iz tog područja u Hrvatskoj

 

 

Alojz Tavčar rođen: 2. ožujka 1895. u Ljubljani. Umro je 2. ožujka 1979. u Zagrebu. Alojz Tavčar je svjetski priznat i poznat znanstvenik, genetičar, koji je pola stoljeća djelovao u Zagrebu. Poslije završene gimnazije upisao se na Agronomski fakultet u Pragu i ubrzo se otkrila njegova osobita nadarenost za genetsko-oplemenjivačko istraživačko područje. U Pragu 1920. Tavčar brani doktorat iz genetike i oplemenjivanja biljaka. Dvije godine poslije postavljen je za pristava Zavoda za oplemenjivanje bilja i genetiku na Gospodarsko-šumarskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Unatoč velikim osobnim odricanjima, nije propuštao ni jednu priliku za stručni boravak i rad u inozemstvu uz vrhunske genetičare i oplemenjivače onoga vremena. Boravi, kao stipendist Rockefellerove fondacije na specijalizaciji na carnellskom Sveučilištu u Ithaci, kod najznamenitijeg genetičara i oplemenjivača kukuruza doktora Emersona i biostatističara Lovea.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE10_0188.jpg
Razmjenjuje iskustva sa znamenitim genetičarom Morganom i mnogim drugim stručnjacima iz 12 američkih država. Kasnije drži predavanja o svom znanstvenom radu u institutima za genetiku u Cambridgeu, Oxfordu i Manchesteru. Prvi je uveo na južno-europskim prostorima biometrički pristup obradi bilinskih pokusa i zaslužan je za širenje biometričkih nazora u Europi. Tavčar je bio plodan pisac. Objavio je više od 100 znanstvenih radova u mnogim uglednim svjetskim časopisima, napisao je 7 priručnika iz genetike, oplemenjivanja bilja i biometrike. Njegov udžbenik iz genetike, koji je objavljen 1952. godine, prvi je takve vrste u nas i još danas za klasična genetska područja najbolje napisano stručno genetsko štivo na hrvatskome jeziku.
 
Za života Tavčar je dobio mnoga priznanja, nagradu Ruđer Bošković, češku spomen-plaketu Gregor Mendel, a bio je član mnogih akademija znanosti u domovini i u svijetu. Alois Tavčar utemeljitelj je genetske, oplemenjivačke i biometričke znanosti i dodiplomske i poslijediplomske nastave iz tog područja u Hrvatskoj. Mnoge naraštaje agronoma i biologa uveo je u svijet genetike. Svojom riječju, znanstvenim djelom i sugestivnošću pretvarao je u čaroban sklad sve čimbenike složene agronomske struke, učinivši to područje posebnošću Agronomskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta.
Smrt ga je zatekla u Zagrebu na rođendan 2. ožujka 1979.

 

Vid Hinković

Znanstveno obrađeni kompendij terenskih istraživanja klasičnih načela

 
 
U sklopu Mediteranskog festivala knjige u Splitu, u četvrtak 9. svibnja 2019. predstavljen je zbornik radova 'Robert Adam and Diocletian's Palace in Split'. Knjigu su predstavile Miroslava Vučić, urednica iz Školske knjige i arhitektica i znanstvena suradnica u Institutu za povijest umjetnosti Ana Šverko.
http://www.arhitekti.hr/EasyEdit/UserFiles/Novosti/promocija-knjige-robert-adam-and-diocletians-palace-in-split/promocija-knjige-robert-adam-and-diocletians-palace-in-split-636454188894911133-1_800_600.jpeg
Ovo vrijedno izdanje donosi petnaest znanstvenih tekstova posvećenih djelu škotskog arhitekta Roberta Adama, jednog od najznačajnijih istraživača Dioklecijanove palače, ilustriranih s više od dvije stotine, dijelom nikada ranije objavljenih slika iz svjetskih muzeja, od Sir John Soane’s Museum u Londonu do Ermitaža u Sankt-Peterburgu. Knjiga je u cijelosti na engleskom jeziku, suizdavači su Institut za povijest umjetnosti i Školska knjiga, a urednički ju potpisuju dr.sc. Joško Belamarić i dr.sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti.
 
Robert Adam, škotski arhitekt razdoblja klasicizma, nakon petotjedna intenzivnog istraživačkog boravka s timom suradnika u Splitu 1757. godine, opisao je i interpretirao Dioklecijanovu palaču u jednom od ključnih putopisno-arheoloških izdanja 18. stoljeća. U Londonu je, 1764. godine, izdao svoju znamenitu knjigu Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia. Knjiga će utjecati ne samo na Adamov osobni projektantski opus, već i na arhitekturu i kulturu klasicizma u Engleskoj i šire, kao i na prepoznavanje i vrJednovanje Dioklecijanove palače kao bitna antičkog spomenika općenito.
 
U studenom 2014. godine održan je međunarodni znanstveni kup u Splitu povodom 250. obljetnice prvog izdanja Adamove knjige. Zbornik skupa vođen je pritom iznimno vještom uredničkom rukom i recenzijama eminentnih međunarodnih znanstvenika te je prerastao u zaokruženu monografiju koja oslovljava intrigantna pitanja pristupa istraživanju, predstavljanju i (re)intepretiranju Dioklecijanove palače, kao i pitanja o ulozi istočne obale Jadrana u studijskim putovanjima, poglavito specifičnom i pedagoški dragocjenom fenomenu Grand Toura. Monografija je strukturirana u pet glavnih poglavlja. Prvo poglavlje čini uvod Iaina Gordona Browna, vodećeg autoriteta i poznavatelja djela Roberta Adama, koji vrednuje Adamov boravak u Splitu u kontekstu njegovog ukupnog djela te donosi pregled svih dosadašnjih istraživanja Adamove knjige. Potom slijedi poglavlje Reading the Place u kojem se Heather Hyde Minor fokusira na Adamov pristup antičkom naslijeđu i vrednuje Adamovu knjigu u kontekstu srodnih djela njegovih eminentnih suvremenika. Angelo Lorenzi ukazuje na utjecaj Adamove interpretacije Palače, dok Ana Šverko naglašava važnost čitanja mjesta u direktnome prostornom kontekstu Palače. Iznimna važnost Clerisseauove uloge u nastanku Adamove knjige, kao i u formiranju Adamovih arhitektonskih stavova, predstavljena je u radu Valeryja Shevchenka. Naredno poglavlje Representing the Past propituje kvalitetu Adamove knjige kao povijesnog izvora. Joško Belamarić ukazuje na Adamovo prihvaćanje Palače kao palimpsesta, dok Krasanka Majer Jurišić propituje mogućnost korištenja knjige kao povijesnog izvora u proučavanju komunalnih građevina Splita u 18. stoljeću. Kasnijim izdanjem Adamove knjige, koje se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, bave se Ivan Mirnik i Ante Rendić-Miočević. U poglavlju pod naslovom Diocletian’s Palace and Adam Style istražuje se utjecaj Adamovog istraživanja Palače na njegov specifični arhitektonski stil, koji je potom postao prepoznat i široko primjenjivan. John A. Pinto istražuje utjecaje Piranesija i Clerisseaua na Adamov pristup snimanju graditeljskog naslijeđa i tumačenju s razumijevanjem istražene građe. Frances Sands analizira utjecaj Dioklecijanova elaboriranog arhitektonsko-urbanističkog sklopa na Adamove vlastite arhitektonske projekte, i to brojne manje poznate primjere, dok Colin Thom propituje utjecaj Palače na vrlo ambiciozan i donekle kontroverzan projekt Adelphi, u kojem su osnovni principi antičke arhitekture transformirani i usklađeni s novim, markantno drugačijim kontekstom. U posljednjem glavnom poglavlju monografije pod naslovom Lessons of Diocletian’s Palace istraživači propituju utjecaj Dioklecijanove palače na različite aspekte klasicizma. Amanda Green se bavi utjecajem ondašnjih objavljenih arheoloških istraživanja, s precizno predstavljenim povijesnim oblicima, na engleski klasicizam toga razdoblja, Stephen Caffey formiranjem britanskoga imperijalnog identiteta općenito, dok Elke Katharina Wittich analizira rastući interes za arhitektonski vokabular antike i njime inspiriran sofisticirani dekor u stambenoj arhitekturi koji predstavlja model tadašnjeg poimanja ljepote. Poglavlje završava radom Isabelle Warin i njezinom analizom arhitektonskih ornamenata Dioklecijanove palače zastupljenih u djelu francuskog slikara Louis-Francoisa Cassasa i promatranjem tog segmenta Cassasova opusa u kontekstu kontinuirana englesko-francuskog rivalstva.
 
Suverenu ravnotežu ovom suvremenom istraživačkom pogledu i analitičkom tekstualnom dijelu monografije čini njezin povijesni i grafički dio. Knjiga naime donosi cjelokupnu vrijednu građu o kojoj govori – kompletnu zbirku grafika iz Adamove izvorne knjige, potom brojne ilustracije onodobnih arhitektonskih projekata inspiriranih Adamovom publikacijom, kao i povijesne crteže drugih gradova na istočnoj obali Jadrana različitih autora sakupljenih iz brojnih svjetskih muzeja i arhiva. Pritom se i sama knjiga, svojim grafičkim izgledom i prijelomom dizajnera Damira Gamulina, pretvara u dragocjenog i vrsnog tumača i interpreta. Oblikovanje knjige oslonjeno je, naime, na pomno studiranje i nadahnuto reinterpretiranje izgleda Adamova povijesnog izvornika, pri čemu nas u svome suvremenom grafičkom izričaju približava onodobnim načelima ljepote, sklada i logike oblikovanja.
 
No, neospornu kvalitetu ove „knjige o knjizi“, u njezinu pomno projektiranom tekstualno-grafičkom zagrljaju, čini sveobuhvatna analiza i valorizacija te sistematizacija ključnih aspekata interakcije Roberta Adama i Dioklecijanove palače. Riječ je o ciljanom propitivanju polazišnih okolnosti stvaranja Adamove knjige i širenja njezinog utjecaja na arhitekturu u razdoblju klasicizma. Već u uvodnom dijelu, iscrpnim pregledom dosadašnjih istraživanja, knjiga se nameće kao nezaobilazno polazišno djelo u svim daljnjim istraživanjima Adamovog opusa.
 
Kako analize u monografiji evidentno pokazuju, Adamova se knjiga potvrdila kao odsudno inspirativan izvor ideja za kreativno arhitektonsko djelovanje, poglavito u domeni stambene arhitekture, za njezino oblikovanje, strukturu, organizaciju i vokabular, prepoznatljive kao Adam Style, istaknuti i utjecajni stil arhitekture klasicizma. Dodatni slojevi vrijednosti monografije prepoznaju se i u propitivanju mogućih lekcija i posrednih utjecaja Adamove povijesne publikacije na fenomen takozvanog „iskustvenog klasicizma“, odnosno doprinosa publiciranih arheoloških istraživanja tadašnjem, a i kasnijem arhitektonskom stvaralaštvu, kao i na formiranje britanskog imperijalnog identiteta u 18. stoljeću.
 
Ova monografija donijela je svjež pogled i na arheološki pristup te prezentaciju Dioklecijanove palače u Adamovom djelu. Nove su analize nedvojbeno pokazale da je riječ o jednom od najvažnijih i najreprezentativnijih izdanja 18. stoljeća, s kvalitetnim snimcima i arheološki vjerodostojnim prikazima te cjelokupnom opremom, koje nas uči da naslijeđe treba gledati i razumjeti kao složeni i višeslojni organizam, koji možemo pojmiti tek kombinirajući arhivski i terenski rad – kretanjem promatranim prostorima, odnosno izravnim iskustvom. Također je potvrđena vrijednost Adamove knjige u pogledu njegove interpretacije i rekonstrukcije Dioklecijanove palače, koja je bitno formirala način na koji se kasnije istraživalo i tumačilo Palaču, kao i imenovalo njezine pojedine elemente i dijelove.
 
Ishodi analiza Adamova povijesnog izvornika pružaju nam uvid i u duh vremena 18. stoljeća, posebno u aspekte znamenitog fenomena Grand Toura – formativna studijskog putovanja koje je u svoju kartu počelo uključivati i istočnu obalu Jadrana, tada svojevrsnu periferiju izvan uobičajenih itinerara, kao prostora intenzivnih razmjena utjecaja istočne i zapadne kulture. Argumentirano je prikazano kako je Dioklecijanova palača postala prepoznati vrhunski spomenik arhitekture i urbanizma, kroz izravnu interakciju Adama i konkretnog mjesta, pod utjecajem Piranesija i Clerisseaua, te kako je utjecaj Palače prešao granice lokalne sredine, i to ne samo u svome antičkom izvornom obliku već oplemenjen slojevima kasnijih razdoblja. Tako je otvoreno i vrlo važno pitanje korištenja Adamove knjige za promatranje i razumijevanje specifičnih razlika i rivaliteta između Engleske i Francuske, u kojem Englezi Palaču doživljavaju poticajnom u smislu razvoja klasicizma kao vlastita stvaralačkog izraza i stila, dok su Cassasove studije odraz nove francuske i europske strasti za stranim i egzotičnim motivima.
 
Za razliku od ostalih djela koja se bave ovom atraktivnom i relevantnom tematikom, u ovoj je monografiji okupljen velik broj domaćih i inozemnih afirmiranih znanstvenika, različitih provenijencija i profila, koji s različitih aspekata vrednuju i pozicioniraju značaj Adamove knjige u kontekstu europske povijesti arhitekture i kulture, citirajući i donoseći do sada neobjavljenu građu iz više svjetskih arhiva i muzeja, od londonskog Sir John Soane’s Museuma do Ermitaža u Sankt Peterburgu. Ovaj je zbornik tako siguran temelj i za neke buduće sveobuhvatne znanstvene monografije, u kojoj bi se još uvijek postojeće redundancije teza i rezultata, kao i stilske neujednačenosti autorskih priloga i obrada, još i dodatno uredile, a izlučenim ključnim pitanjima posvetila još i dublja pažnja, pogotovo nakon očekivanih i priželjkivanih reakcija šire međunarodne stručne javnosti kojoj je pristup u ovu relevantnu građu omogućen objavom zbornika u cijelosti na engleskom jeziku.
 
Na kraju valja zaključiti da je knjiga Roberta Adama o Dioklecijanovoj palači, inicijalno zamišljena kao znanstveno obrađeni kompendij terenskih istraživanja klasičnih principa i detalja te korištena kao izvor inspiracija u arhitektonskom stvaranju (a ujedno i za Adamovu profesionalnu promociju), danas, između ostalog upravo i ovom monografijom, predstavljena kao reprezentativna znanstvena knjiga 18. stoljeća, koja je u fokus svjetske pažnje postavila Dioklecijanovu palaču kao izvor inspiracija antikom, posredno utkanih u razvoj klasicizma zapadnoga kulturnog kruga. Na taj je način ovom monografijom Adamova knjiga potvrđena kao istinski „bljesak trajnog odjeka“. 
 

Nives Matijević

Oswald Spengler: Zapad ima samo tehniku…

 
 
Moja Majka uvijek mi je govorila.
Vidjet ćeš kada dođe - Kinesko čudo.
 
U prethodnom tekstu „Američko čudo“ (Hrvatski fokus, 24. ožujka 2019.), obrađene su osnove tog „čuda“. „Mi ćemo simulirati, a ostali neka proizvode“. To je rezultiralo u našoj sredini, zahvaljujući vrsnim poznavateljima engleskog jezika i bezuvjetnog prihvaćanja ideja samo s jednog govornog područja stavom: „Hrvatska će simulirati, ubrzavati, družiti se na društvenim mrežama, a drugi neka proizvode“, I tako je ostala bez temelja, proizvodnje. No, jedna zemlja razmišljala je drugačije. I rodilo se „Kinesko čudo“. U svega četrdesetak godina. Kako je to moguće?
 
Za daljnja razmatranja potrebne su dvije vlastite misli. Prva proizlazi iz izvorne definicije tehnologije. One Johanna Beckmanna iz 1777. »Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti društva, gospodarstva i tehnike.« Prerađena glasi: »Svaka ljudska djelatnost (npr. medicina, gospodarenje otpadom, brodogradnja itd.) u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva. Koje beziznimno određuje politika«. Druga, »sve se može opisati s trojedinstvom osnovnih pojmova: informacija (bila je prva), energija i materija«.
U tekstu se razmatra razvoj proizvodnje dobara (materija, energija i informacija) ili skraćeno robni kapitalizam. No, valja pridodati. »Ušlo se u doba robno-intelektualnog (d. a informacijskog) kapitalizma.
Jedan od simbola robno-informacijsko kapitalizma je koncept poznat kao „Industrija 4.0“ premda je danas s uključivanjem kobota (suradnički roboti) opravdan naziv „Industrija 5.0“.
 
Kineski neokolonijalizam?
 
Kako objasniti da je u svega 40 godina, država stara oko 4000 godina postala neokolonist.Nedavno je održana „debata stoljeća“ između slovenskog ljevičarskog filozofa Slavoja Žižeka i kanadskog konzervativnog sociologa Jordana Petersona.
 
U tro i pol satnoj raspravi na temu “Što zaista vodi sreći - kapitalizam ili marksizam?” rabile su se riječi: “redefiniranje komunizma, staromodnim marksist, politička korektnost i identitetske politike ljevice, kulturni marksizam, kapitalizam, klasični liberalizam, pojedinac koji se treba prije brinuti o sebi, ne treba se zamarati društvenim ili ekonomskim odnosima, najprivilegiraniji pojedinci u društvu. Pozornost je privukla misao S. Žižeka: Što je s kineskim neokolonijalizmom? Zašto ljevica šuti o tome?
Ključna riječ je neokolonijalizam, oblik gospodarske prevlasti industrijski razvijenih država nad nekadašnjim kolonijama, zavisnim teritorijima i drugim posjedima. U širem smislu, neokolonijalizam se veže uz gospodarsku prevlast pojedinih moćnijih država ili njihovih kompanija nad gospodarski slabijim i siromašnijim državama (Hrvatska enciklopedija).
U samo četiri desetljeća do neokolonijaliste (Hrvatska enciklopedija)
U članku „Američko čudo“ nije bila spomenuta Kina kao uzor. Kako to objasniti? S-Krivuljom (slika 1).
 
S-krivulja prikazuje uzlazno razdoblje brzog rasta, nakon čega slijedi sporije razdoblje ponovnog rasta. Vrijedi za sve slučajeve kada se radi o nekoj razvojnoj pojavi tijekom vremena.
Slika1 S-krivulja (www.storyboardthat.com/hr/business-terms/s-krivulja)
 
Objašnjenje S-krivuljni razvoj Kine od industrijski neprepoznate zemlje do druge gospodarske sile u svijetu, novog neokolonijaliste, zahtijeva opis političkog razvoja te mnogoljudne zemlje od 1979 do sadašnjosti.
Starije generacije su u svojoj mladosti Kinu povezivali s njezinim čelnikom, Mao-Ce-tungom i njegovim idejama. Primjerice, kulturnom revolucijom, skokovitim razvojem ili kolektivizacijom sela.
 
Tijekom 1978. i 1979. u Pekingu i više drugih gradova pojavili su se zahtjevi za demokratizacijom. Službeno je bio kritiziran ekstremizam kulturne revolucije. Za preorijentaciju, ključna osoba bio je Deng Xiaoping, uz pomoć njegovih sljedbenika. Poticalo se gospodarsku decentralizaciju, dekolektivizaciju poljoprivrede, snaženje vanjske trgovine i druge oblike ekonomske liberalizacije te međunarodnu afirmaciju Kine. Kao temelj takvog usmjeravanja postavljen je industrijski razvoj (robni kapitalizam).
 
U travnju 1979. kinesko je vodstvo najavilo novu gospodarsku privrednu reformu; bila su stvorena eksperimentalna poduzeća s ograničenom ekonomskom samostalnošću. Godine 1980. premijerom je postao Zhao Ziyang, koji je provodio politiku »jedna zemlja dva sustava«; stvorene su prve tzv. posebne ekonomske zone, u kojima se gospodarstvo organiziralo na tržišnoj osnovi (u te se zone nizom olakšica privlačio strani kapital, pretežno iz kineske zajednice u iseljeništvu). Za razumijevanje nove orijentacije treba navesti najvažnije odrednice političkog sustava.
 
Prema Ustavu od 4.prosinca 1982., Kina je unitarna republika s jednostranačkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga parlament za razdoblje od pet godina. Državno vijeće, vlada, obavlja izvršnu vlast; predsjednika i članove vlade predlaže CK KP Kine, a imenuje ih i opoziva Državni narodni kongres. Kako CK KP Kine predlaže članove vlade, a u njemu je u jednom trenutku bilo gotovo polovica inženjera, razumljivo je usmjerenje na industriju.
 
Poveže li se rasprava S. Žižeka i J. Petersona s navedenim odlikama političkog sustava Kine proizlazi zaključak. Vladajuća politička stranka je Komunistička partija koja određuje strateške smjernice. A što će se konkretno raditi, prepušteno je poduzetnicima. Brojni kineski milijarderi svjedoče ispravnost takvog pristupa, kojeg narod Kine prihvaća.
Moguć je zaključak o Kini kao novom neokolonisti. Kina je završila fazu robnog kapitalizma i snažno ušla u državni, robno- informacijski kapitalizam.
 
Stjecanje znanja
 
Razvoj novih proizvoda rezultat je kreativnosti pojedinca ili tima. Za to je potrebno znanje prethodnih generacija (povijest). Dvije najmnogoljudnije zemlje, Indija i Kina su to izvrsno shvatile i poslali u „svijet“ svoje brojne studente. Evo primjera iz vlastite prakse.
 
Godine 2003. održao sam na Sveučilištu u Lowellu, SAD, inače najstarijem studiju u svijetu „Proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova“ predavanje. Tema: „Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje tvari“. Sadržaj je bio usavršena verzija moje istoimene disertacije iz 1972. Predavanju su nazočili svi studenti tog kolegija. Njih 7. Svi Indijci. Tako su putovali po svijetu i Kinezi te stjecali potrebna znanja i vještine.
 
Proizvodnja u Kini
 
Izočnost Kine kao zemlje uzora u članku „Američko čudo“, temelji se na činjenici da je uzlaz na S-krivulji zabilježen tek početkom devedesetih godina. To potvrđuje i podatak da je od 1978. do 2002. BDP rastao po prosječnoj stopi od 8,5 % (HE). Godine 2001. Kina je imala BDP od 5500 milijardi USD. BDP po stanovniku je iznosio 4330 USD. U 2018. bio je BDP (uključivo Hong Kong i Makao) 13 800 milijardi ili po stanovniku 9500 USD. BDP po stanovniku porastao je u tom razdoblju za 2,2 puta i sada je blizak srednjem svjetskom prosjeku. Ono što obilježava suvremenu Kinu stvoreno je u svega četvrt stoljeća (Google, china+gdp+per+capita+2018).
 
Dva primjera uspješnosti kineskog koncepta. Predsjednik D. Trump je shvatio da bez moćne i raznovrsne vlastite industrije ne može zadržati prevlast u svijetu. Stoga traži obnavljanje robne industrije u SAD. No, mnoga znanja su tijekom dominacije simuliranja i društvenih mreža, nepovratno izgubljena.
Više primjera u Hrvatskoj svjedoče o razvoju Kine. Izgradnja Pelješkog mosta, zanimanje za znanja i vještine u hrvatskoj brodogradnji, uključivo i Brodarski institut te kupovina partijske škole u Kumrovcu.
 
Razvoj proizvoda
 
Prihvatljivost bilo kojeg robnoga ili informacijskog proizvoda (projektant, konstruktor, informatičar) mora se provjeriti. Bilo bi poželjno odmah, u funkciji društveno-humanističkih ciljeva. Praktički nemoguća misija. Zato svaki novi proizvod ima pretežno pozitivna obilježja s ugrađenim nedostatcima. Primjer su sada ozbiljna preispitivanja velikih informacijskih sustava. Robni kapitalizam temelji se na proizvodnji. Valja ponoviti iz „Američkog čuda“ kako je Kukoleča definirao proizvodnju. Ona obuhvaća pet područja: rudarstvo, poljoprivredu sa šumarstvom i vodoprivredom, industriju, građevinarstvo i promet. Prema toj sistematizaciji bit će navedena glavna područja proizvodnje u Kini.
 
Rudarstvo, poljoprivreda i stočarstvo (HE)
 
Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu. Posebno treba naglasiti najveće svjetske rezerve rijetkih ruda potrebnih za suvremenu elektroniku.
Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovii perad, a važan je i ribolov.
 
Industrija (HE)
 
Postoji vrlo snažna industrija za sve oblike ratovanja. Glavni industrijski proizvodi su: gvožđe: čeliki lijevovi, zatim cement, strojevi, elektrooprema,brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, tekstili konfekcija, obuća, igračke,papiri plastika (oko 29 % svjetske proizvodnja). Tvrtka „Haitian International“ koja proizvodi ubrizgavalice za injekcijsko prešanje, započela je suradnju s njemačkom tvrtkom „Demag“ 1974. Jedan od visokih rukovodilaca „Demaga“ otišao je u jednom trenutku u „Haitian Int.“. Samo u 2018. „Haitian“ je proizveo 28 tisuća ubrizgavalica tipa „Mars“. Ukupno do sada 230 tisuća (haitianpm.com/en).
 
Posebno su impresivni rezultati postignuti na području proizvodnje mobitela. Kineska tvrtka „Huawei“ povećala je proizvodnju mobitela u 2018. za 80 % i sada je druga u svijetu iza „Samsunga“, a ispred „Applea“ (Večernji list, 4. svibnja 2019.).
 
Zaključak
 
Jednom prilikom je Deng Xiaoping izjavio. »Svejedno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe«. Industrijska orijentacija Kine omogućila je da postane neokolonijalna zemlja. Koja je svojim izvozom stvorila dovoljno sredstava da kupuje diljem svijeta, sve što vrijedi,
U uspjehu Kine krije se jedna misao glasovitog njemačkog filozofa Oswalda Spenglera (Čovjek i tehnika). On je tijekom svog glasovitog istoimenog predavanja u Tehničkom muzeju u Münchenu u svibnja 1931. izjavio (u slobodnoj interpretaciji). »Zapad ima samo tehniku. Ako ju preda drugima, oni će to znanje, raspoloživim sirovinama i radnom snagom upotrijebiti za proizvodnju, možda i bolje, ali svakako jeftinije.« O. Spengler nije bio zvijezda društvenih mreža kao današnji filozofi i psiholozi. Za čije se slušanje njihovih showova plaćalo i 1500 USD. Ali O. Spengler je veliki prorok koji je pogodio.
 

Profesor emeritus Igor Čatić

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1000 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević