Get Adobe Flash player

Obilježena 75. obljetnica osnutka Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZUa u Rijeci

 
 
U četvrtak 28. svibnja navršava se 75. obljetnica osnutka Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, najstarije znanstvenoistraživačke jedinice HAZU-a izvan Zagreba čija je glavna zadaća proučavanje povijesnih, ekonomskih, etnoloških, etnomuzikoloških, etničkih, crkvenih, pravnih, filoloških i drugih pitanja u prvome redu vezanih uz prostor zapadne Hrvatske – Istru, Rijeku i ostalo kvarnersko područje s otocima te Gorski kotar.
Dan otvorenih vrata HAZU u Rijeci i Puli – Rijeka travel
Kako podsjećaju voditelj Zavoda prof. emeritus Miroslav Bertoša i upraviteljica dr. sc. Sanja Holjevac, Zavod je utemeljen odlukom Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske 28. svibnja 1945. pod imenom Jadranski institut sa sjedištem u tadašnjemu gradu Sušaku (danas dio Rijeke), sa zadatkom „da znanstveno i stručno proučava pitanje jadranskog primorja i to sa geografsko-historijsko-etnografskog, prometno-ekonomskog i tehničko-urbanističkog stanovišta, te da javno objavljuje rezultate svojega rada''. Vlada je time odobrila zamolbu za osnivanje Jadranskoga instituta koju joj je 16. svibnja 1945. uputio organizacijski odbor u sastavu: dr. Josip Roglić, dr. Vladislav Brajković i prof. Matko Rojnić. Glavni je motiv osnivanja Instituta odmah po završetku Drugoga svjetskog rata, vrlo brzo nakon oslobođenja Sušaka (21. travnja 1945.) i Rijeke (3. svibnja 1945.), bio prikupljanje i tiskanje znanstvenih argumenata i dokumentacije za potrebe Pariške mirovne konferencije 1946. – 1947. koji će potvrditi hrvatsku pripadnost Istre, tadašnje Rijeke, dijela kvarnerskih otoka i drugih obalnih i otočnih krajeva koje je 1918. okupirala Kraljevina Italija, a potom su joj 1920. i 1924. i međunarodnopravno pripali. Arhivski i znanstveni materijal koji su prikupili i objavili prvi suradnici Instituta bio je temelj za odluku o pridruženju tih krajeva matici domovini Hrvatskoj (i slovenskih Sloveniji), u tadašnjoj Jugoslaviji, do čega je došlo Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Među znanstvenicima i stručnjacima koji su, uz spomenuti utemeljiteljski trojac, bili aktivni suradnici Instituta na tim poslovima, a neki i neposredno sudjelovali na međunarodnoj konferenciji u Parizu, bili su npr. pravnik Juraj Andrassy, književni povjesničar Antun Barac, publicist Ive Mihovilović, svećenik i povjesničar Božo Milanović, književnik i ekonomski historiograf Mijo Mirković (Mate Balota), jezikoslovci Petar Skok, Mirko Deanović i Fran Ramovš i drugi. Među najvažnijim rezultatima toga rada koje je objavio Jadranski institut u Sušaku znamenito je djelo Cadastre National de l´Istrie d´après le Recensement du 1er Octobre 1945.(1946.), s dodatkom Index patronymique(1946.), te više drugih djela o nacionalnoj i političkoj pripadnosti spornih područja, napose Istre i tzv. Julijske krajine, npr. La Marche Julienne. Etude de geographie politique (1945.); Matko Rojnić, Istrie. Aperçu historique (1945.) i Josip Roglić: Le Recensement de 1910. Ses méthodes et son application dans la Marche Julienne(1946.). Budući da su bili namijenjeni međunarodnoj mirovnoj konferenciji, ti su radovi objavljeni na francuskome jeziku.
 
Početak rada Jadranskoga instituta u Sušaku ujedno je značio i početak razvoja hrvatske historiografije o sjevernojadranskome hrvatskom prostoru te institutskoga znanstvenoistraživačkog rada u području humanističkih i društvenih znanosti na tome području, koji kroz djelatnost Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli kontinuirano traje i danas.
Institut je 1948. ušao u sastav Akademije. Idućih desetljeća nekoliko je puta zbog reorganizacije mijenjao naziv, ali temeljna je znanstvena usmjerenost u načelu ostala ista. Do 1952. jeRadni centar Akademijina Jadranskoga instituta u Zagrebu, kada širenjem rada i aktivnosti postaje njegova Druga organizacijska jedinica. Nakon osamostaljivanja obaju instituta u Akademiji 1960., riječki dobiva naziv Sjeverojadranski institut za etničke odnose, historiju i ekonomiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te djeluje u okviru triju odjela: za povijest, ekonomiju te etnologiju i muzikologiju. Godine 1974. postaje Centar za znanstveni rad, a 1978. ulazi u sastav Akademijina Istraživačkoga centra pod nazivom Zavod za povijesne i društvene znanosti, pod kojim djeluje i danas. Od 1966. do 1968. u okviru instituta bio je i Centar za historiju radničkoga pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskoga kotara.
 
Šireći svoju znanstvenoistraživačku djelatnost na cijelo područje sjevernoga Jadrana, Zavod je 1969. godine osnovao Radnu, danas Područnu jedinicu u Puli, koja od tada djeluje kontinuirano, sada već 51 godinu, s primarnom usmjerenošću na historiografska i etnološka istraživanja Istre.
Rad se instituta najprije provodio pod voditeljstvom predsjednika Savjeta instituta, a zatim voditeljā, redom znamenitih znanstvenika – akademikā Milana Marjanovića, Ive Krbeka, Vladislava Brajkovića, Mije Mirkovića, Ferde Čulinovića, Dragovana Šepića, Milana Moguša i Petra Strčića te sadašnjega voditelja, člana suradnika HAZU prof. emeritusa Miroslava Bertoše. Direktori i upravitelji bili su dr. sc. Radojica Fran Barbalić, dr. sc. Uliks Stanger, dr. sc. Danilo Klen, dr. sc. Vjekoslav Bratulić, dr. sc. Marko Legović, mr. sc. Darinko Munić, prof. emeritus Miroslav Bertoša te sadašnja upraviteljica dr. sc. Sanja Holjevac.
 
Nositelji znanstvenoistraživačkoga rada bili su stalni zaposlenici Zavoda – znanstveni i stručni djelatnici koji su u idućim desetljećima svojim istraživanjima mnogih dionica povijesti i suvremenosti zapadne Hrvatske dali važne prinose hrvatskoj znanosti. Među onima koji su zaposlenicima toga instituta postali od 50-ih do 70-ih godina 20. stoljeća bili su dr. sc. Vinko Antić, dr. sc. Radojica Fran Barbalić, dr. sc. Miroslav Bertoša, dr. sc. Vjekoslav Bratulić, dr. sc. Vanda Ekl, akademik Branko Fučić, dr. sc. Danilo Klen, dr. sc. Marko Legović, mr. sc. Darinko Munić, dr. sc. Makso Peloza, akademik Petar Strčić, akademik Dragovan Šepić, dr. sc. Mirko Zjačić, prof. Slavko Zlatić i drugi znanstvenici zaposleni kraće vrijeme (Nikola Crnković, Stanislav Franelić i Ivo Kovačić). Znanstveni i stručni sastav Zavoda 80-ih su godina 20. stoljeća upotpunili Goran Crnković, dr. sc. Antun Giron, dr. sc. Josip Milićević, Tihomira Stepinac Fabijanić, prof. dr. sc. Nevio Šetić i dr. sc. Alojz Štoković. Znanstvenoistraživački je rad otada bio usmjeren na historiografska i etnološka istraživanja. 
 
Zadnjih dvaju desetljeća nositelji su znanstvenoistraživačkoga rada Zavoda djelatnici koji su zapošljavani od 1999. do 2019., kada se znanstveni rad širi i na filološka te u najnovije vrijeme na arheološka istraživanja. Neki od njih više nisu djelatnici Zavoda (dr. sc. Mirjana Crnić Novosel, pokojni mr. sc. Darko Deković, mr. sc. Branko Kukurin, dr. sc. Marino Manin), a neki su kao mladi znanstvenici uspješno realizirali svoje prve znanstvene ciljeve te daljnjim radom u Zavodu dostigli znanstvenu zrelost. Danas je u Akademijinu riječko-pulskom Zavodu zaposleno devetero djelatnika, a znanstvenoistraživački je rad usmjeren na historiografska, filološka, etnološka i arheološka istraživanja zapadne Hrvatske. U Rijeci su tri znanstvene suradnice (povjesničarka dr. sc. Maja Polić te filologinje dr. sc. Sanja Holjevac i dr. sc. Nina Spicijarić Paškvan) i jedan asistent (arheolog dr. sc. Nikola Cesarik), a u Puli tri znanstvena suradnika (etnolog dr. sc. Sandi Blagonić i povjesničari dr. sc. Milan Radošević i dr. sc. Elvis Orbanić). U Zavodu u Rijeci stalno su zaposlene i administrativna tajnica (Smiljana Martinčić) te knjižničarka (Hana Lencović). Rad je Zavoda u tome razdoblju svojim posvećenim i angažiranim voditeljstvom višestruko unaprijedio i obilježio pokojni akademik Petar Strčić, nakon čije je smrti 2019. voditeljem postao prof. emeritus Miroslav Bertoša, član suradnik HAZU.
 
Rezultate svojih istraživanja djelatnici objavljuju u domaćim i stranim znanstvenim časopisima, knjigama i drugim edicijama te o njima izvješćuju na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima. Aktivni su i kao sveučilišni nastavnici, kao čelnici, sudionici i članovi uredništava znanstveno-stručnih udruga te kao popularizatori znanosti, posebice na području Primorsko-goranske i Istarske županije.
Glavnu znanstvenoistraživačku usmjerenost Zavoda potvrđuje i rad na više znanstvenih projekata koji su se provodili u njemu, među kojima su najvažniji Prilozi za povijest Istre, Kvarnera i Gorskoga kotara (1991. – 1996.), voditelja mr. sc. Darinka Munića, te Prilozi za povijest zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar) (2002. – 2006.) i Povijest zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Lika) (2007. – 2011.), voditelja akademika Petra Strčića.
U izdavačkoj djelatnosti Zavoda ističe se znanstveni časopis Problemi sjevernog Jadrana, kojemu je prvi broj objavljen 1963. pod uredništvom akademika Mije Mirkovića (Mate Balote) te Josipa Roglića i Vladislava Brajkovića, a urednici su potom bili i akademici Dragovan Šepić i Milan Moguš te dr. sc. Vjekoslav Bratulić. Od 2003. glavni je urednik prof. emeritus Miroslav Bertoša, član suradnik HAZU. Dosad je objavljeno 17 svezaka toga časopisa.
Zavod je organizator i suorganizator brojnih znanstvenih skupova, predstavljanja knjiga i časopisa, izložaba te drugih manifestacija u području znanosti i kulture. Od 2002. kontinuirano svake godine u suradnji s Udrugom „Dr. Franjo Rački“ Fužine organizira znanstveno-stručni skup Dani dr. Franje Račkoga.
Iu novije doba svojega postojanja Zavod surađuje s nizom srodnih institucija i udruga u zemlji (npr. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, državni arhivi u Rijeci i Pazinu, znanstvenoistraživačke jedinice HAZU, Povijesno društvo Rijeka, Udruga „Dr. Franjo Rački“ Fužine) i inozemstvu (npr. Univerza na Primorskem – Znanstvenoraziskovalno središče u Kopru, Zgodovinski inštitut Milka Kosa Znanstvenoraziskovalnega centra Slovenske akademije znanosti in umetnosti).
Zavod raspolaže bogatom znanstvenom knjižnicom te važnom arhivskom građom, što je dostupno za istraživački rad djelatnicima Zavoda i vanjskim korisnicima. Knjižnicu je svojom donacijom od više tisuća knjiga znatno obogatio pokojni akademik Petar Strčić. 
Važnost i vrijednost rada Zavoda prepoznaju i jedinice područne i lokalne samouprave, što potvrđuju financijskom potporom i drugim oblicima suradnje sa Zavodom (napose Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka i Grad Kastav, a povremeno i drugi).
Kako ističu u Zavodu, sadašnjemu je naraštaju znanstvenih i stručnih djelatnika cilj i želja ići naprijed – u nove znanstvene projekte, u daljnje razvijanje znanstvene i izdavačke djelatnosti te u znanstveni razvoj mladih znanstvenika, što je jamstvo daljnjega razvoja institutskoga znanstvenoistraživačkoga rada na sjevernojadranskome hrvatskom prostoru i neupitne potrebe postojanja i djelovanja Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli.
 

Marijan Lipovac

Pandemija COVID-19 prouzročit će glad za još 130 milijuna ljudi do kraja 2020. godine

 
 
David Beasley, izvršni direktor UN-ovog Svjetskog programa hrane ('World Food Program') krajem travnja 2020. izvjestio je o velikoj prijetnji kao posljedici pandemije COVID-19 a to je – GLOBALNA GLAD te upozorio svjetske 'lidere' da „2020. bi mogla biti jedna od najgorih humanitarnih kriza od Drugog svjetskog rata.“ Beasley je također izjavio kako sada u svijetu gladuje 821 milijun ljudi, dok je slijedećih 135 milijuna ljudi suočeno s prehrambenom krizom ili čak gore od toga, a pandemija COVID-19 prouzročit će GLAD još 130 milijuna ljudi do kraja 2020. godine.
https://ichef.bbci.co.uk/news/1024/cpsprodpb/5D3B/production/_111876832_059885068.jpg
U SAD-u je provedeno istraživanje „The COVID Impact Survey“ u organizaciji „The Hamilton Project“ čiji rezultati su objavljeni 6. svibnja 2020.: U razdoblju od 20.-26. 4. 2020. provedeno je istraživanje o učincima pandemije COVID-19 u SAD-u, dok je 27. i 28. travnja 2020. provedeno istraživanje o učinku pandemije na majke s djecom od 12 godina ili mlađe. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da već sada djeca u SAD-u gladuju: 40,9 posto majki s djecom od 12 godina ili mlađom, izvjestile su da je njihovo domaćinstvo suočeno s prehrambenom nesigurnošću i nedostatkom hrane – djeca ne jedu dovoljno tj. koliko bi trebala. Prehrambena nesigurnost i nedostatak hrane posljedica su pandemije COVID-19. Prema izvješću američkog Ministarstva rada u SAD-u je zbog pandemije koronavirusne bolesti COVID-19 i izazvane krize velikih razmjera bez posla ostalo 40,6 milijuna ljudi, ili 24,9 posto radne snage; stopa nezaposlenosti koja je prije pandemije bila nešto manja od 4 posto sada je znatno povećana – što nije zabilježeno u povijesti, pa čak ni u razdoblju velike američke depresije 1930-ih godina 20. stoljeća.
Jednako tako pojedini mediji izvjestili su kako i u Genevi, jednom od najskupljih gradova svijeta, sada već tisuće ljudi u dugačkoj koloni čeka nekoliko sati za humanitarnu pomoć u hrani. Zbog pandemije COVID-19 i masovnog zatvaranja industrijskih pogona, restorana, kavana itd. tisuće ljudi ostalo je posla a time i bez ikakvih prihoda.
 
Peter Koenig, ekonomist i geopolitički analitičar, predavač na sveučilištima diljem svijeta, znanstveni suradnik Centra za istraživanje globalizacije itd. objavio je 8. svibnja 2020. tekst u kojem upozorava na pojavu globalne gladi i predviđa da „do kraja 2020. od gladi, očaja i suicida/samoubojstva umrijeti će više ljudi nego od koronavirusa“ te dodaje: „Mi, svijet, suočavamo se s pandemijom gladi biblijskih razmjera. No, o ovoj pandemiji gladi ne će izvještavati mainstream mediji. Zapravo, suočavanje s gladi već je započelo. Ova pandemija gladi podsjeća na film „The Hunger Games“ – IGRE GLADI.“   
 
Međutim, postoji još jedna, mnogo ozbiljnija i teža posljedica pandemije i karantene a na to je upozorio William Engdahl u tekstu objavljenom 20.travnja 2020. pod naslovom: „The Agribusiness Model is Failing“ („Model agrobiznisa propada“). Naime, posljednjih desetljeća organizacija cjelokupne svjetske opskrbe hranom od farme do potrošača doživjela je golemu promjenu – reorganizaciju u tzv. globaliziranu distribuciju poznatu kao agrobiznis. A sada ovom globalnom lancu opskrbe hranom zbog pandemije i karantene koja je nametnuta u svrhu sprječavanja širenja novog koronavirusa (SARS-CoV-2) prijeti katastrofalni slom. Posljedice toga biti će zastrašujuće jer bi broj umrlih od gladi mogao ozbiljno nadmašiti broj umrlih od koronavirusa i to prema 'redu veličine.'
 
„No, čini se da vlade toga nisu svjesne“. upozorava Engdahl. Nametnuta, prisilna masovna karantena nezapamćenih razmjera, zatvorene škole i restorani, zatvorene tvornice diljem svijeta - sada je u samo žarište pandemije stavljena alarmantna ranjivost globalnog lanca opskrbe hranom kojem prijeti težak slom. Prije izolacije i prema procjenama, samo u SAD-u se gotovo 60 posto konzumiranja hrane odvijalo izvan kuće/domova. To uključuje restorane, 'fast food' mjesta (mjesta 'brze hrane'), škole, restorane sa samoposluživanjem na sveučilištima, u kompanijama itd. Sva ova mjesta zatvorena su od ožujka zbog čega je nastao golem prekid u dobro organiziranom lancu opskrbe hranom. Veliki restorani i samoposlužni restorani u kompanijama opskrbljuju se različitim brojnim prehrambenim proizvodima – od maslaca do mesa i to u različitim volumenima i pakiranjima u odnosu na maloprodaju u supermarketima. A golema ranjivost postoji u 'mamutskim koncentracijama agrobiznisa' koji su u SAD-u poznati pod nazivom CAFO ('Concentrated Agriculture Feeding Operations,' Koncentrirani pogoni za hranjenje životinja). Jedna od najvećih tvornica za preradu svinjetine, 'Smithfield Foods' (Sioux Falls, Južna Dakota) objavila je 12. 4. 2020. da će se zatvoriti na neodređeno vrijeme nakon što je nekoliko stotina radnika od njih 3.700 bilo pozitivno na koronavirus (COVID-19).
 
'Smithfield Foods' jedan je od najvećih svjetskih koncentriranih agrobiznisa, pa će zatvaranje samo jedne tvornice za preradu svinjetine imati ne mali utjecaj na opskrbu svinjetinom u SAD-u. 'Smithfield Foods' ima pogone i u Meksiku, Poljskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji – uglavnom u onim državama gdje su propisi „labavi.“ A njihov pogon u Virginiji nalazi se u vlasništvu Kine: 2013. najveći kineski proizvođač mesa „WH Group of Luohe“, Henan, kupio je tvornicu 'Smiethfield Foods' za 4,72 milijarde US dolara. S obzirom na katastrofalne posljedice koje je uzrokovalo haranje afričke svinjske kuge diljem Kine 2019. godine smanjivši populaciju svinja za 50 posto, sada postoje goleme potrebe i zahtjevi za proizvodnjom svinjetine. 'TYSON FOODS,' drugi golemi konglomerat u preradi mesa morao je 6.04.2020. zatvoriti svoju tvornicu u saveznoj državi Iowa (Waterloo) nakon što je dvoje radnika umrlo od COVID-19. U drugoj tvornici 'Tyson Foods' u saveznoj državi Georgia (Camilla) umrlo je četvero radnika koji su bili pozitivni na koronavirus te je 17. 4. 2020. kompanija morala zatvoriti i ovu tvornicu. Sindikat traži da se radnicima koji su pozitivni na koronavirus plati 14-dnevna karantena, no, za sada to nisu uspjeli ostvariti.
 
Međutim, američki su Koncentrirani pogoni za hranjenje životinja (CAFO) i bez pandemije COVID-19 pogoni koji su krcati bolestima i toksinima. Veličina postrojenja CAFO-a je zapanjujuća: tako samo jedan pogon 'Tyson Foods' u Nebraski svakodnevno proizvede toliko mesnih proizvoda da bi mogli prehraniti 18 milijuna ljudi. Još jedna golema kompanija 'JBS USA Holdings' bila je 13. 4. 2020. prisiljena zatvoriti svoj glavni pogon u Koloradu (Greeley) radi cjelokupnog i temeljitog čišćenja i dezinfekcije nakon smrti dvoje radnika pozitivnih na koronavirus – tek nakon ovog nesretnog događaja, testirani su radnici od kojih je većina bila pozitivna na koronavirus. 'JBS USA' je podružnica brazilske kompanije 'JBS S.A.' koja je najveći svjetski prerađivač svježe govedine – njihova godišnja prodaja veća je od 50 milijardi US dolara. Podružnica 'JBS USA' kontrolira oko 20 posto američke proizvodnje govedine.
 
'CARGILL,' treći najveći američki prerađivač mesa morao je također prepoloviti tj. za 50 posto smanjiti broj radnika u svojoj tvornici za pakiranje mesa u Koloradu (Fort Morgan Colorado) nakon što je testiranje otkrilo da su radnici pozitivni na koronavirus, uzročnika bolesti COVID-19. Ništa bolje nije ni u Kanadi gdje je 'Cargill' zbog pandemije koronavirusa otpustio 1000 radnika od njih 2000. Cargillov pogon u Alberti, Kanada, najveći je pogon za pakiranje mesa i jedan je od najvećih dobavljača govedine za „McDonalds Canada“ – dnevno se 'obradi' tisuće goveda. Samo 'Cargill' danas u SAD-u kontrolira oko 22 posto domaćeg američkog tržišta mesom.
 
Samo tri golema konglomerata kontroliraju više od 2/3 ukupne američke opskrbe proteinima mesa i peradi i uz to još su glavni izvoznici i opskrbljivači za potrebe cijelog svijeta. Engdahl upozorava kako je ova situacija alarmantno opasna i to se sada počinje uviđati. Svi ovi veliki konglomerati bez obzira na rezultate testiranja koronavirusa predstavljaju goleme „kloake“ toksina kojima su radnici svakodnevno izloženi. Stoga pojedini stručnjaci upozoravaju da COVID-19 testovi mogu biti čak pozitivni i na ovakve toksične „infekcije.“ „Ovakav opasan i nezdravi stupanj koncentracije patogenih mikroorganizama i toksina prije nije bio prisutan. Sve ovo započelo je strateškim projektom Nelsona Rockefellera i „Zaklade Rockefeller“ nakon Drugog svjetskog rata. Usvojena je ideja stvaranja korporativne vertikalne integracije i kartelizacije prehrambenog lanca striktno vezanim za profit – i to na isti način kao što je John D. Rockefeller to učinio s kompanijom „Standard Oil“ i naftom“, piše Engdahl. Rockefellerovim novcem financirala su se dvojica profesora Harvardskog poslovnog fakulteta /„Harvard Business School.“
 
John H. Davis bio je pomoćnik ministra poljoprivrede u vladi predsjednika Dwighta Eisenhowera 50-ih godina 20. stoljeća. No, 1955. postao je profesor na Poslijediplomskom poslovnom studiju Sveučilišta Harvard – to je bilo vrlo neobično jer je Davis bio stručnjak za poljoprivredu. John H. Davis i Ray Goldberg koji je također bio profesor na Harvard Business School, primali su financijska sredstva od Rockefellera za projekt koji će postati „infrastrukturom njihovog plana za globalizaciju svjetske proizvodnje hrane pod kontrolom šačice privatnih korporacija. Taj su plan njegovi tvorci nazvali agrobiznisom.“ Davis je 1956. u časopisu Harvard Business Review objavio članak u kojem je između ostalog napisao: „....jedini način rješavanja tzv. problema farmi, jednom zauvijek, i izbjegavanje neprikladnih državnih programa, jest prijelaz s poljoprivrede na agrobiznis.“ Na četverogodišnjem projektu razvoja agrobiznisa zajedno su radili Davis, Goldberg i Wassily Leontief, ruski emigrant i profesor ekonomije i matematike na Sveučilištu Harvard: njih trojica su 1950-ih godina stvorili prvi model agrobiznisa koji je označio revoluciju u američkoj poljoprivredi. A za 40 godina ovaj projekt zavladao je industrijom hrane.
 
Ray Goldberg, vatreni zagovaratelj genetski modificiranih organizama - GMO-a, kasnije je ovaj njihov zajednički projekt agrobiznisa osmišljenog na Harvardu nazvao „pojavom koja je u svjetskom gospodarstvu i društvu prouzročila korjenitiju promjenu od bilo kojeg događaja u povijesti čovječanstva.“ Danas smo suočeni sa činjenicom da je naš cjelokupni prehrambeni sustav pod nadzorom šačice globalnih privatnih konglomerata gdje su tradicionalni obiteljski farmeri postali jeftini najamni radnici ili su bankrotirali. Nakon sloma bivšeg Sovjetskog Saveza (SSSR) 1990-ih godina, rusko tržište bilo je pretrpano 'brendovima' prehrambenih proizvoda sa Zapada i to od najvećih proizvođača kao što su Nestlé, Kellogg, Kraft i drugi. Ruska proizvodnja hrane doživjela je kolaps. A nešto slično dogodilo se i u Indiji, Africi i Južnoj Americi gdje su jeftiniji proizvodi multinacionalnih korporacija prouzročili propast i nestanak domaćih, lokalnih poljoprivrednih proizvođača.
 
Sustav farmskog uzgoja pretvoren je u tvornice za proizvodnju proteina. U njima se životinje hrane genetski modificiranim kukuruzom i genetski modificiranom sojom kojima se dodaju vitamini i antibiotici u golemim količinama kako bi se ostvario maksimalan dobitak na težini prije klanja. Vertikalna integracija našeg lanca opskrbe hranom pod globalizacijom proteklih je desetljeća stvorila alarmantnu ranjivost vidljivu tek u vrijeme krize s kojom smo sada suočeni zbog pandemije koronavirusne bolesti COVID-19. Tijekom svih prošlih kriza i hitnih slučajeva, proizvodnja hrane bila je lokalna, regionalna, decentralizirana - tako da kriza u jednom ili više takvih centara nije prijetila globalnom lancu opskrbe hranom. Danas to nije slučaj.„SAD najveći su svjetski izvoznik hrane. Sadašnja golema, duboka kriza otkriva koliko je zapravo ranjiva takva svjetska ponuda i opskrba hranom. Koronavirus možda je samo osvjetlio taj opasni problem. Za ispravljanje ovog problema i ozbiljne ranjivosti u opskrbi hranom trebat će godine, a trebat će i volja za poduzimanjem mjera koje su zemlje poput Rusije bile prisiljene provesti/učiniti kao odgovor na ekonomske sankcije.“ 
 
Rusija kao najveći svjetski proizvođač i izvoznik pšenice ZABRANILA je izvoz ove najvažnije krušne žitarice do srpnja 2020. – objavilo je rusko Ministarstvo poljoprivrede 26. 4. 2020. Osim zabrane izvoza pšenice, usvojene su i restrikcije na izvoz raži, ječma, kukuruza i mješavina žitarica (npr. mješavina pšenice i raži). Uz sve navedeno, stručnjaci u Europi upozoravaju da će zbog suše prinosi pšenice 2020. biti znatno smanjeni u pojedinim žitnim područjima, uključujući i Ukrajinu.
 
Izvor:
 
1. CNN: „Coronavirus pandemic will cause global famines of 'biblical proportions', UN warns,“ 22. 4. 2020.;
2. „UN warns of 'biblical famine' due to COVID-19 pandemic;“ 22. 4. 2020.; www.france24.com
3. Peter Koenig: „Corona Tyranny – and Death by Famine;“ Global Research, 8. 5. 2020.;
4. Lauren Bauer, The Hamilton Project: „The COVID-19 Crisis Has Already Left Too Many Children Hungry in America;“ 6. 5. 2020.; www.hamiltonproject.org/blog/
5. F. William Engdahl: „The Agribusiness Model is Failing;“ New Eastern Outlook, 20. 4. 2020.
6. Shannon Jones: „Mass Joblessness Deepens in US as Corporations Move to Implement Permanent Layoffs. 40,6 Million Unemployed;“ World Socialist Web Site, 8. 5. 2020.; www.wsws.org
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

U doba koronavirusa plastične vrećice debljine od 15 do 50 mikrometara pokazale su se spasonosnima

 
 
Vrednovanje tehnike – BST (4)
Do početka devedesetih godina teme posvećene ekolozima, zaštitarima prirode i ekologistima bile su praktički nepoznanica. Padom berlinskog zida situacija se temeljito promijenila. Podijelivši Europu u dva dijela, jedan koji smije, a drugi ne smije, pojavio se niz izvrsno financiranih „zaštitarskih“ organizacija. Usmjerenih, po potrebi, na pojedine elemente u cjelokupnom životnom vijeku nekog proizvoda. Početkom devedesetih autor se, pretežno u „Vjesniku“ i stručnom časopisu EGE (akronim ili složena kratica za energetiku, gospodarstvo, ekologiju i etiku) osvrtao na Montrealski sporazum, ozonsku rupu, freone. Tridesetak godina kasnije, kada ste nešto čitati o problemu ozonskog vrtloga, zbog javnosti nazvanog ozonska rupa? Jeste li možda saznali da su tvari koje su tada zamijenili problematične freone, dokazano lošije rješenje. Već početkom devedesetih započelo je na poticaj zelenih mirova, djelovanje Zelene akcije u borbi protiv plastičnih vrećica.
https://i2-prod.manchestereveningnews.co.uk/incoming/article16677586.ece/ALTERNATES/s1200b/0_tesco.jpg
Tražilo se od učenika da natjeraju Vladu na njihovu zabranu. Da bi se odjednom u doba koronavirusa te iste plastične vrećice debljine od 15 do 50 mikrometara pokazale spasonosnima. Sve je to sačuvano u rasprodanoj knjizi „Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja (2008.). Trebalo bi izdati novo izdanje s brojnim novim tekstovima. No treba se vratiti temi o vrednovanju tehnike, sada s prošireno temom ekologija i ekologizam. Najprije treba definirati tko su ekolozi i zaštitari prirode.
 
Ekolozi i zaštitari okoliša
 
Ekolog/ ekologinja radi na istraživačkim, tehničkim i upravnim područjima koja se odnose na okoliš u različitim sektorima gospodarstva, na zakonodavnom i izvršnom području, na državnoj i lokalnoj razini. Osposobljen je za proučavanje i povezivanje pojava u okolišu, za otkrivanje odnosa između prirodnog okoliša i društva pa i između tehnike, organizacije i ekonomije. Za obavljanje zadataka ekologa kao zanimanja, ekolog mora imati završen jedan od dodiplomskih ili diplomskih studija (opširnije https://www.google.com/search?q=%22ekolog%22&oq=%22ekolog%22&aqs=chrome..69i57j35i39j0l6.12176j0j7&sourceid=chrome&ie=UTF-8, pristupljeno 16. 5. 2020).
O zaštitarima prirode nije pronađena za ovaj kontekst prihvatljiva definicija. Dio djelatnih zaštitara bavi se čuvanjem određenih lokaliteta. 
 
Ekologizam i ekologisti
 
U raznoraznim raspravama o zaštiti okoliša najčešće se krivnja za prekomjerno opterećenje, te za uništavanje okoliša pripisuje samo jednom uzročniku, tehničkom napretku industrije ili načelu maksimiranja dobitka na temelju zakonitosti znanosti o tržištu. Na opće razočarenje pristalica takvog koncepta jedna je analiza ukazala na postojanje većeg broja različitih uzroka. A to su neograničenost čovjekovih potreba, iskorištavanje životnog prostora do granica podnošljivosti, sporedno djelovanje i posljedice individualnih i institucijskih aktivnosti, te procesi stvaranja vrijednosti u gospodarstvu. Pri raspravi o tim i drugim utjecajnim čimbenicima, često opasnost predstavlja nemogućnost jasnog zapažanja ljudi. Utjecaji se promatraju neovisno jedni o drugima, a njihova se djelovanja zbrajaju, npr. na oštećenje okoliša utječu po 10 % domaćinstva i poljoprivreda, za 30 % je uzrok promet, dok 50 % oštećenja uzrokuje industrija (ovo su fiktivne vrijednosti). Međutim, utvrđeno je kako se utjecajni čimbenici pojačavaju uzajamno. Za prevladavanje jedno uzročnog mišljenja može pomoći ovaj obrazac: oštećivanje je okoliša proizvod inflacije zahtjeva, tehničkog napretka, eksplozije stanovništva i blagostanja te povratne veze sporednih djelovanja i posljedica.
 
Kako bi se minimiralo daljnje uništavanje prirode, koje je, nažalost, još barem neko vrijeme neizbježno, potrebno je kadrove u tehničkom djelovanju, prvenstveno  inženjere, tijekom školovanja usmjeravati i obrazovati u smislu razvijanja svijesti o nužnosti zaštite okoliša. Proizvoditi treba, ali ne bezuvjetno. U okviru industrije i gospodarstva potrebno je razvijati ekološko vođenje, ekološku misao u cjelini.
 
Tko se bavi ovim područjem? Ekologijom se bave posebno obrazovani stručnjaci, ekolozi. Zaštitom okoliša mogu, pa i moraju se baviti svi zainteresirani. Poseban su međutim problem predstavnici ekologizma, lažnog pokreta za zaštitu okoliša i prirode. Ekologisti su ljudi kojima je priroda iznad svega, pri čemu nisu uvijek jasni motivi zašto nešto napadaju.
 
Američki filozof Frederic Turner nije jedini koji je ukazao na ekologiste koji su dio zaštitara prirode, kao svojevrsne poklonike nove religije. Umjesto Boga vrhovni im je autoritet Priroda. »Pritom se zaštitari prirode ponašaju kao (neizabrana) zajednica svjesnih, moralno pročišćenih, trezvenih, odanih, skromnih i samoprijegornih ekoloških brahmana koja masama tumači volju prirode i prema njoj ih usmjerava, kažnjava trgovačko/industrijsku kastu, kroti ratničku kastu i disciplinira zemljoradničku kastu.« Svojim napadima na postrojenja diljem svijeta ekologisti su potakli oca B. Przewoznyja, profesora na Pontifikalnom teološkom fakultetu u Rimu na izjavu: »Nitko nema pravo nametati svoje religijsko vjerovanje kao sveopće, pa bila to i vjera u Prirodu«.
 
Najsnažniji iskaz protiv ekologista potječe od Wolfganga Sachsa. Taj sociolog i katolički teolog  je 1991. rekao. »Lažni zaštitari prirode, ekologisti maksimalno su prestrašili najšire pučanstvo s navodnim posljedicama tehničkih dostignuća i to najčešće neutemeljeno.« I pridodao je ključnu misao. »Najveća opasnost za nas, za mene, za naše zajednice, za našu državu, za našu naciju nije više komunizam, nisu više droge, SIDA, kriminal, siromaštvo, čak ni liberalni demokrati, nego radikalni ekologisti.«
 
Zaključujući uvodna razmatranja o važnosti pridržavanja kriterija zaštite okoliša treba naglasiti kako su navedeni kriteriji kvalitete okoliša ispravni i valja ih se pridržavati. Istodobno to nisu nadkriteriji, već kriteriji sociologičnosti. Točno je da su predugo zanemarivani. No, ne mogu se sada neargumentirano nametati kao jedine kriterije prosudbe pojedinih tehničkih rješenja. Treba pridodati. Ekologisti su u pravilu tehnički neobrazovani. To znači da izaberu pomodni slogan, nešto što je pojedinačno istaknuto, ali u ukupnoj bilanci, popularno „od koljevke do groba“ to izgleda potpuno drugačije.
 
Ekologističke „zvijezde“
 
Osim sve snažnijih i bolje organiziranih raznih zelenih mirova ili WWF-a  kojem je na čelu osnivača princ Philip, s počeka devedesetih, navest će se nove zvijezde ili pomodne nazive. Svakako je vrlo važan naziv „zeleno ispiranje mozga“ (greenwashing), Sve mora biti prirodno, sve što vrijedi mora biti bio- ili organsko, kućni ljubimci: psi i mačke moraju jesti posebnu hranu itd. S prirodnom hranom nemoguće je prehraniti stanovništvo. Zato se pred tisućljećima započelo s uzgojem hrane. A onda je ta hrana umjetna, uzgojena i rezultat je agrokulture, oblika materijalne kulture. Stvorena je znanjem i voljom čovjeka. U najboljem slučaju se uzgaja u prirodi, danas sve češće u staklenicima ili plastenicima. Pa i bez tla, tzv. hidroponski uzgoj. Ništa loše, ali nije prirodno. Nije poznat primjer druge hrane, osim organske. Biljke i životinje su organski polimeri.
 
Primjer zanimljivog djelovanja ekologista je slučaj Zaklade Ellen MacArthur.  Ellen je bila vrhunska jedriličarka. Ona je zbog svojih jedriličarskih uspjeha u svojoj 28. godini primila od britanske kraljice titulu Dame, što u slučaju muškaraca odgovara tituli Sir. Pokazala se i vrsnom poduzetnicom koja se bori protiv plastike. Pitanje, od čega su bili načinjeni njezina jedrilica i jedra. Kada su već praktički dvadesetak godina jedra isključivo plastična. Od nje potječe onaj glasoviti iskaz da će do 2050. biti više u moru plastike nego riba. Analizirajući sve izvore, A. Mihajlović je dokazala da će u najgorem slučaju biti omjer 1 komad plastike na 10 do 12 riba. Vjerojatno je i to loš rezultat, ali je daleko od onoga što tvrdi Zaklada te vrlo uspješne poduzetnice. Koja je u 2017. uprihodila 1,1 milijarde GBP. Iz kojih izvora, s kojom svrhom i koliko je od toga završilo u „zelenim“ organizacijama diljem svijeta da promiče takve podatke?
 
Drugi zanimljivi primjer potječe iz SR Njemačke. Svjetski poznati proizvođač toplomjera za mjerenje tjelesne temperature ljudskog bića, zamijenio je živu s metalnom slitinom, galinstan koja se sastoji od galija, indija i kositra. Toplomjer je zaštićen plastičnom kutijom i ima još jedan plastični element koji služi za vraćanje stupca galistana u početni položaj. Kako objasniti nego „greenwashingom“ dva iskaza. Toplomjer je 100 % antialergijski, bez PVC-a i niklja. Nikalj je kemijski element. No, PVC je organski plastični materijal i što bi on radio u metalnoj slitini. Drugi iskaz. Taj toplomjer je prijatelj okoline, bez baterija, plastike i otrova???
 
Kako da sada oni koji razvijaju nove proizvode shvate ovakve „zelene“ poruke. Do sada su eventualno bili podučavani da moraju voditi računa o opravdanim zahtjevima zaštite okoline, okoliša i zdravlja ljudskog bića. Kada im se postavljaju potpuno neistiniti kriteriji. Potreba zaštite okoliša nameće inženjerima sljedeće zadaće: staviti na raspolaganje svoje sposobnosti analiziranja i svoja prirodoznanstveno-tehnička znanja radi razvoja podnošljivih rješenja i koncepata ublažavanja posljedica, te omogućavanje prodora ovim konceptima u svim mogućim sferama društva. Zbog zaokruženosti treba pridodati. Uništavanjem prirode i okoliša čovjek uništava osnovu svog života, tj. »reže granu na kojoj sjedi«. Ono što čovjek čini posljednjih godina za zaštitu okoliša, zapravo ne čini kako bi okoliš spasio od uništenja, nego zato da bi se zaštitio od štetnih posljedica koje uništenje okoliša ima na ljudsko zdravlje, kvalitetu života i društvo u cjelini. To je zapravo, jedini motiv za zaštitu prirode u velikom opsegu. Međutim, i taj motiv zakazuje kada se sukobe interesi ljudi, društva ili gospodarstva s prirodom.
 
Valja ovaj nastavak završiti s dvije upadnice. Nedavno je Zaklada Ellen MacArthur pokrenula projekt novog plastičarskog gospodarstva,  s ključnom riječju, promisliti. Temelji se na tri načela. Prvo, postojeća rješenja primjene plastike treba zadržati. Treba minimirati opterećenje okoliša plastičnim otpadom. I konačno treba nastojati odvojiti se od proizvodnje fosilne plastike.«
 
Pandemija koronavirusa uz sve poteškoće koje je donijela čovječanstvu, mogla bi rezultirati renesansom trenutnog poimanja plastike. „Daily Express“ 18. svibnja 2020. piše. “Plastika je ta koja spašava živote tijekom ove zdravstvene krize. To ne treba demonizirati, pa nemojmo to demonizirati. Sve dok Veliku Britaniju nije pogodio Covid-19, plastika je bila najveći negativac u bori za čistiji okoliš. Sada su plastična oprema i odjeća bitni u zaštiti herojskih liječnika i medicinskih sestara. Zbog plastike, preciznije plastičnih proizvoda, hrana iz supermarketa postala je još higijenskija. Veliki dio toga je plastika za jednokratnu upotrebu, koja sa odstranjuje po zadovoljenju svakodnevne svrhe.
Michael Stephen piše: Treba obustaviti plastofobiju i neistinite opise tih materijala. Pridodaje, recikliranje plastike je mit, potrebna je plastika za jednokratnu upotrebu, ali i nova istraživanja kako riješiti pitanje plastičnog otpada („Bioplastic News“, 18. svibnja 2020). Čitateljstvo ovog portala zna da slične stavove zastupaju stručnjaci Katedre za preradu polimera FSB. Ne od danas, već niz godina.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Čatić, profesor emeritus

Anketa

Jeste li iznenađeni izbornim rezultatima?

Utorak, 07/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1603 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević