Get Adobe Flash player

Ovako je Julian Assange govorio 2013.

 
 
Napredak informatičkih tehnologija kakav je utemeljen u Googleu najavljuje kraj privatnog života najvećem broju ljudskih bića i vodi svijet u totalitarizam.Knjiga The New Digital Age – Novo digitalno doba – jasan je i izazovan projekt tehnološkog imperijalizma koju su uredili dva glavna „čarobnjaka“ Eric Schmidt i Jared Cohen. Oni su u  tom eseju stvorili novi jezik američke moći  XXI. stoljeća. Taj jezik dokazuje  najbliskije  odnose koji su ikada vladali između američke diplomacije i Silicon Valleya. M. Schmidt je bio izvršni predsjednik Googlea, M. Cohen je bio savjetnik Condoleezze Rice i Hillary Clinton i obadvojica su idejna avangardna elita Googlea – Google think tank.
https://api.time.com/wp-content/uploads/2010/12/wikileaks-julian-assange-cover-2010.jpg
Autori su se susreli u okupiranom Bagdadu 2009. i projekt ove knjige je tamo ugledao svjetlo dana. Lutajući među ruševinama ova dvojica su se oduševila idejom kako je tehnologija u mogućnosti američkom okupacijom slojevito promijeniti društvo. Došli su do zaključka da bi tehnološka industrija mogla biti moćno sredstvo američke vanjske politike.Knjiga hvali ulogu i način koji igra tehnologija u polaganom mijenjanju i modeliranju naroda i država, malo po malo, htjeli oni to ili ne, prema slici svjetske supersile. Stil je oštar, argumentacija osigurana, a promišljanje plitko. Ali to i nije knjiga koja je smišljena  da bude čitana. Ovdje se više radi o pozivu usmjerenom podržavanju savezništava.
 
PROGRESISTIČKA HRABROST
 
Novo digitalno doba je prije svega pokušaj Googlea da se postavi kao geopolitički vizionar Amerike, jedinog poduzetnika, koje može odgovoriti na pitanje: Kamo treba ići Amerika? I stoga uopće  nije iznenađujuće da se određeni broj najvećih izazivača rata okupio oko osiguranja obrane - meke sile Zapada (Soft power occidental). U zahvali se posebno ističe ime Henryja Kissingera uz ime Tonyja Blaira i bivšeg direktora CIA-a Michaela Haydena koji su sročili pohvalne kritike knjige.Autori zadovoljno prihvaćaju izgled „mudraca u bijelom“. Slijedom stranica raste vrjednovanje tamne kože kao hipotetične prednosti: žene ribarice Konga, crtači iz Bocuane, salvadorski borci protiv korupcije, nepismeni Masai pastiri iz Serengeta, svi su poslušno i poučljivo sazvani da im se prikažu progresističke vrijednosti Googleova telefona povezanog sa zapadnim carstvom. Schmidt i Cohen predlažu jednu učenu pojednostavljenu viziju sutrašnjeg svijeta. Oni predviđaju uređaje u suvremenom korištenju i one koji će biti poput njih u opticaju za nekoliko desetljeća i koji će sličiti ovima danas. „Progres“ napreduje u ritmu i nezadrživom širenju američke tehnologije. Već danas otprilike postoji milijun prijenosnih (portable) uređaja kojim upravlja Google i aktivira ih svakog dana. Dakle, Google i američka vlada se isprepliću u komunikacijama svih ljudskih bića, i onih koji žive u Kini (mizernoj  Kini!). Proizvodi vremenom postaju sve ljepši, aktivna gradska mladež spava, radi i kupuje s većom lakoćom i ugodom. Demokracija je svrgnuta tehnologijom nadzora a nadzor je entuzijastično preimenovan u „participaciju – sudjelovanje“.
 
Autori bacaju ogorčen pogled na veliku pobjedu Egipćana 2011. Oni odbacuju s prijezirom zahtjeve egipatske mladeži promičući „mješavinu militarizma i arogancije kao nešto što je zajedničko svim mladima“. Mobilizacijom putem društvenih mreža revolucija se može lakše izazvati ali i lakše završiti. U nedostatku jakih državnika one se ne mogu izmaknuti kontroli, pojašnjava Kissinger, a u koalicijskim vladama demokracije degeneriraju malo po malo u autokraciju – samovlađe. Knjiga osim ostalog tvrdi da više ne će biti „proljeća“ (ali je Kina sapeta konopcima).Schmidt i Cohen fantaziraju „o budućnosti revolucionarnih grupa koje će raspolagati solidnim financijskim izvorima. Jedna nova vrsta savjetnika koristit će sve što je na raspolaganju za točno uobličavanje političke ličnosti.“ Knjiga odražava tabue i opsesije State Departmenta. Ona izbjegava svaku značajnu kritiku Izraela i Saudijske Arabije. Ona potvrđuje, sa zaprepaštenjem, da je latinoamerički suverenistički pokret koji je tijekom trideset godina oslobodio toliko ljudi od plutokracije i diktatura koje su podržavane od Sjedinjenih Država, više jednostavno ne postoji. Osvrćući se na „ostarjele diktatore“ u regiji knjiga miješa Latinsku Ameriku s Kubom. I razumljivo autori se uznemiruju  omiljenim strašilima Washingtona: Sjevernom Korejom i Iranom.
 
KIBERNETIČKI TERORIZAM
 
Usprkos činjenici da je jedini odgovoran za dio nasilnih smrti u svijetu, terorizam ostaje glavna briga tisuća vezanih za američku vanjsku politiku. Kako je to opsesija koju treba pothranjivati čitavo poglavlje je posvećeno „budućnosti terorizma“. Iz toga saznajemo da je ta budućnost kibernetički terorizam. Slijedi jedan dugi ulomak kojim su pothranjivani strahovi posebno katastrofičnog scenarija u kojem kibernetički teroristi preuzimaju nadzor nad upravljanjem američkim zračnim prometom i upravljaju zrakoplove koji se zalijeću u zgrade, presijecaju električnu mrežu i izazivaju korištenje nuklearnog oružja. Pri tome autori stavljaju sudionike u numeričkim igrama u istu vreću s teroristima.Moje motrište  je potpuno drugačije. Napredak informatičke tehnologije kakvu promiče Google znači kraj privatnog života najvećeg broja ljudskih bića i povlači za sobom svijet u totalitarizam. A gospoda Schmidt i Cohen nam kažu da nestanak privatnog života pomaže vladama „represivnih autokrata“ da „usmjeravaju svoje građane“. Oni isto tako ističu da će sve ovo „otvorene“ i „demokratske vlade“ prihvatiti kao „dar“ koji će im pomoći „da bolje odgovore na brige građana i potrošača“. U stvarnosti gašenje sfere privatnog života pojedinca na Zapadu znači popratnu centralizaciju moći koja neizbježno vodi u zloupotrebu koja sve više zbližava „dobra“ društva s „lošima.“
 
Dio koji se tiče „represivnih autokrata“ opisuje mjere nadzora: sudačku raspoloživost koja dopušta postavljanje programiranih vrata za špijuniranje građana, kontrolu društvenih mreža i sakupljanje podataka o čitavoj populaciji. Sve ove mjere se već uveliko koriste u Sjedinjenim Državama. Ustvari, neke među njima, kao obveza korištenja stvarnog imena za svaki mrežni profil društvenih mreža uveo je sam Google.Prijetnja je tu ali autori o tome ne vode računa. Oni od Williama Dobsona uzimaju ideju da mediji u autokracijama „dopuštaju oporbenom tisku da suprotstavljanjem režimu shvate prešutne granice“. I ovo se počinje događati u Sjedinjenim Državama. Nitko ne sumnja u efekt odgovaranja Associated Pressa i novinara Jamesa Rosena na lancu informacija Fox Newsa. Ali nema analize na koji način se Google podvrgao zahtjevima koje je označio Rosen. Ja sam iskusio ove smjernice.
 
ZLOKOBNO DJELO
 
Ministarstvo pravosuđa je obznanilo proteklog ožujka da je treću godinu zaredom provelo istraživanja na WikiLeaksu. Sudska deklaracija određuje da su ciljevi usmjereni prema „osnivaču, vlasniku i voditelju WikiLeaksa“. Trećega lipnja otvoren je proces prema jednom izvoru WikiLeaksa, Bradleyju Manningu, proces u tijeku kojeg su dvadeset i četiri svjedoka optužena iza zatvorenih vrata.Ova knjiga je zlokobno djelo u kojem nijedan od dvojice autora u svom govoru ne nalazi mjesta za  promišljanje, a kamo li za kritiku centraliziranog titanskog zla u čijoj izgradnji sudjeluju. „To što je Lockheed Martin imao u XX. stoljeću, kažu nam Schmidt i Cohen, preuzimanje tehnologije i kibernetičke sigurnosti, bit će stvarnost u XXI. stoljeću. Oni su nesvjesno otkrili i primijenili slavno proroštvo Georgea Orwella. Ako želite imati viziju budućnosti zamislite Google naočale koje će imati koristi od sankcija Washingtona i biti usmjerene u vječnosti na bezizražajna ljudska bića. Gorljive pristalice tehnološkog kulta ne će u toj knjizi naći ništa što bi ih inspiriralo. Uostalom, izgleda da oni nemaju ni potrebe za tim. Ipak, čitanje ove knjige je veoma važno  svakomu tko je uključen u bitku za budućnost, i ima jednu jedinu vrijednost koja je imperativ: Upoznaj neprijatelja!

 

Julian Assange, osnivač i urednik WikiLeaksa, New York Times,

9. VI. 2013., https://billets-du-temps-perdu.blogspot.com/2013/06/nouvelles-technologies-fin-de-la-vie.html

(s franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Vrećice nisu predmet te Direktive EU-a, EP-a i Europskoga vijeća od 5. lipnja 2019.

 
 
O svakoj ljudskoj djelatnosti konačnu odluku donosi politika. Odluka ovisi o kvaliteti pripremljenih podloga. Tako su Norveška i Švicarska donijele odluke o ukidanju deponija. Već tri desetljeća svjedoči se zeleno-političkom pokušaju uništenja „najlošijeg proizvoda“ svih vremena. Plastičnih vrećica. Kako današnja politika vidi stanje? Ministarstvo za zaštite okoliša i energetike propustilo je najširu javnost obavijestiti što se promijenilo s 1. siječnjem 2020. na području uporabe deset plastičnih proizvoda. S druge strane SDP, započeo je predizbornom kampanjom tekstom, bivšeg ministra zaštite okoliša gospodina Mihajla Zmajlovića, trenutno saborskog zastupnika i predsjednika Odbora za zaštitu okoliša i energetike (OZOIE). Koji je opravdano potpisao 2013. prijedlog Hrvatske gospodarske komore, temeljen na rezultatima rada članova tadašnjeg Društva za plastiku i gumu, da se odbije tadašnji prijedlog EU-e. A on sada traži zabranu plastičnih vrećica, jer je Vlada to propustila??? A zna li Predsjednik OZOIE-a što će učiniti s jednokratnim proizvodom, pelenama?
https://www.packaginglaw.com/sites/default/files/plastics%20image2.jpg
Polazište u razmatranju prijedloga o zabrani korištenja plastičnih vrećica je naziv DIREKTIVA (EU) 2019/904 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 5. lipnja 2019. Ona ukazuje na smanjenje utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš. Vrećice nisu predmet te Direktive koja se bavi plastičnim proizvodima za jednokratnu upotrebu (SUP). Tu se zabranjuju slamke, štapići za uši, tanjuri itd. Smanjenje potrošnje vrećica regulirano je DIREKTIVOM (EU) 2015/720 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 29. travnja 2015. o izmjeni Direktive 94/62/EZ u pogledu smanjenja potrošnje laganih plastičnih vrećica za nošenje. To znači, u EU zakonodavstvu, vrećice se smatraju ambalažom. Mogu biti regulirane Zakonom o ambalaži i ambalažnom otpadu ili nekim podzakonskim aktom, a ne Zakonom o održivom gospodarenju otpadom.
 
U svjetlu nepoznavanja prijevoda engleske riječi „bag“ koja znači vrećice i vreće, torbe i torbice, nejasna je izjava M. Zmajlovića  koji “predlažemo zabranu korištenja plastičnih vrećica”? Kojih „bag“? Onih vrećica za nošenje? Ili i onih za smeće, poljoprivredu ili obranu od poplava? Stoga treba definirati vrećice i to prema namjeni (plastične vrećice za nošenje) i debljini u skladu s člankom 1 Direktive (EU) 2015/720. Razlikuju se tri vrste vrećica. To su: plastične vrećice za nošenje s ručkom ili bez ručke, izrađene od plastike koje se daju potrošačima na prodajnom mjestu robe ili proizvodâ, lagane plastične vrećice za nošenje debljine stijenke manje od 50 mikrometara i vrlo lagane plastične vrećice za nošenje, debljine stijenke manje od 15 mikrometara koje su potrebne zbog higijenskih razloga ili koje služe kao primarna ambalaža za rasutu hranu kada to pomaže spriječiti bacanje hrane. Pritom EU ne predlaže zabranu laganih plastičnih vrećica (15 do 50 mikrometara), već države članice poduzimaju mjere za postizanje održivog smanjenja potrošnje laganih vrećica za nošenje na svojem državnom području. Članice slobodno poduzimaju jednu ili obje mjere koje slijede. Da razina godišnje potrošnje od 31. prosinca 2019. ne premaši 90 laganih plastičnih vrećica po osobi. Od 31. prosinca 2025. predlaže se potrošnja 40 laganih plastičnih vrećica za nošenje po osobi ili istovjetne ciljeve određene u masi. Vrlo lagane plastične vrećice za nošenje mogu se isključiti iz nacionalnih ciljeva potrošnje. Potrebno je osigurati da se lagane plastične vrećice za nošenje od 31. prosinca 2018. ne dijele besplatno na prodajnome mjestu robe ili proizvoda, osim ako se provedu jednako djelotvorni instrumenti. Vrlo lagane plastične vrećice za nošenje mogu se isključiti iz navedenih mjera.”
Prema raspoloživim podacima nijedna država članica EU, osim Francuske, nije zabranila uporabu laganih plastičnih vrećica (između 15 i 50 µm). Francuska dopušta vrlo tanke vrećice (tanje od 15 mikrometara pod uvjetom da su pogodne za tzv. “kućno kompostiranje”, a višekratne nisu predmet ograničenja.
 
Trenutno nisu dostupni podaci o stanju u Hrvatskoj. Najavljeni su za svibanj 2020. Toliko o političkim pogledima na problem. No na razini svakodnevnog života događaju se smiješne situacije. Osobno, kupio sam dva kožna remena. Pita me prodavači želim li ovako definiranu laganu plastičnu vrećicu, uz naplatu. Odbio sam i tražio da mi umota u tanki papir. Vlasnik to ne dopušta. Grohotom sam se smijao što nam nude domaći i strani trgovački lanci. Jedan, usprkos upozorenju da ne postoje, reklamira naplatu PVC vrećica. Drugi prodaju tzv. biovrećice. Teško vama ako s njima pokisnete. Zapakirana roba je odjednom na podu. Neki reklamiraju kompostirajuće vrećice. No, Hrvatska nema potrebnih industrijskih kompostana.
 
Slične rasprave se vode još i danas diljem svijeta. Kada je 2013. tadašnji EU Povjerenik za okoliš Janez Potočnik pokrenuo akciju zabrane ili ograničavanja plastičnih vrećica, reagiralo se tekstom: „Umjesto da otvara, EU radna mjesta zatvara (Hrvatski fokus, 25. listopada 2013.)“. Potaknuta tim tekstom, ugledna novinarka Hrvatskog radija Silva Celebrini je za potrebe emisije „Plastične vrećice u ozračju EU direktive“(Eko radar, 1. program HR, 20. studenoga 2013.) načinila intervju s J. Potočnikom koji je priznao da se ta zabrana ili oporezivanje donose kako bi se suzbila konkurencija izvan EU. I sada EU računa na porez od vrećica. Posebno u ozračju Brexita. Plastične vrećice su možda loše, ali bitno su bolje od svih ostalih, načinjenih od drugih materijala.
 
Vrlo teško pitanje za Predsjednika OZOIE-u. Kako se namjerava riješiti pitanje pelena. S motrišta uporabe moguće je razlikovati dječje pelene, pelene za odrasle i higijenske uloške. Njihovi trenutni svjetski udjeli su sljedeći: dječje pelene 34,6 %, pelene za odrasle inkontinencija i ostali sadržaji) 29,2 %, a ženski higijenski ulošci 24,1 %. Problem je ozbiljan, znatno ozbiljniji nego što su to plastične slamke (0,02 %). Koje su dopuštene za medicinske svrhe. Npr. u zagrebačkom komunalnom otpadu 2016. bilo je 4,04 % pelena. Od kojih su posebno opasne one za odrasle. Gdje su završile, jer su pune vrlo opasnog otpada?
 
I na kraju. Što s time imaju Norveška i Švicarska? Nema tamo raznih jakuševaca i marinšćina. I nepodnošljivog smrada. Tamo se sve što se može reciklirati se reciklira, ostalo se spali. A zašto baš plastične vrećice i slični proizvodi? Da se skrene pozornost od istinskog antropogenog utjecaja na klimatske promjene. Tema javno dostupnog „Filozofskog (stvarno znanstvenog) kafića“ u Studentskom centru 12. ožujka 2020.
 

Igor Čatić, profesor emeritus

"Ja sam morao čekati sedam mjeseci na obranu rada"

 
 
Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras na svečanosti u auli Sveučilišta u petak je promovirao 91 sveučilišnoga specijalista. Riječ je o specijalistima koji su završili devet sveučilišnih poslijediplomskih interdisiciplinardnih specijalističkih studijskih programa - Diplomaciju, Ekoinženjerstvo, Javnu upravu, Konferencijsko prevođenje, Prava djece, Reguliranje tržišta elektroničkih komunikacija, Upravljanje gradom, Upravljanje krizama i Priprema i provedba EU projekata.
https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2019/04/boras-324x160.jpg?x82056
Svečanost u auli Sveučilišta zasjenio je manji incident kada je rektor Boras odbio uručiti diplomu Borisu Jurašinoviću jer mu ovaj nije htio pružiti ruku. B. J. je bio uvrijeđen zato što mu rektor Boras nije odgovorio na pismo u kojemu je ukazao na probleme prilikom pohađanja programa sveučilišta Priprema i provedba EU projekata. "Kolega je meni poslao pismo i tvrdi da mu nisam odgovorio i da mi zato neće pružiti ruku, iako mu ja čestitam na diplomi. Takvom čovjeku ćemo vidjeti zašto ne možemo dati diplomu. To je nepristojno, a ja mu čestitam od srca što je to završio. Diplomu ćemo mu dati izvan ovog protokola", rekao je rektor Boras.
"Ja sam morao čekati sedam mjeseci na obranu rada. Uz to su se događale jako ružne stvari o kojima bolje da ne pričam ovdje", obratio se okupljenima i B. J.
 
Boras je tada rekao da te stvari nije mogao popraviti, već da se to radi kroz administraciju. "Napravili smo sve da se to održi što prije. Svejedno, ja čestitam kolegi. Ovo je sveučilište koje ima svoju tradiciju. Morate se akademski ponašati. Ako želite poštovati tu tradiciju, poštujte i rektora kakav god bio. Nakon što je B. J. replicirao da je povratnik iz Francuske, rektor Boras imao je poruku za njega i na francuskom jeziku.
Uz rektora Borasa, promociji su nazočili prorektor za inovacije, transfer tehnologije i komunikacije Miljenko Šimpraga te dekani, prodekani i voditelji navedenih studija: Tvrtko Jakovina, Bruno Zelić, Anamarija Musa, Mirjana Polić Bobić, Dubravka Hrabar, Gordan Ježić i Gojko Bežovan.
 

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/video-incident-zasjenio-svecanost-na-sveucilistu-rektor-boras-odbio-uruciti-diplomu-specijalistu-vasa-gesta-je-nepristojna-ponasajte-se-akademski/8696105/

Anketa

Čega se više bojite?

Petak, 03/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1304 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević