Get Adobe Flash player

Dodani šećeri morali bi činiti manje od 10 posto kalorija unesenih u organizam

 
 
„Djeca bi dnevno morala jesti manje od 25 grama dodanog šećera“ – ovo upozorenje objavljeno je 2016. u časopisu „Circulation“ kojeg izdaje „Američka udruga za srce“ (American Heart Association, AHA). „Djeca u dobi između 2 i 18 godina morala bi jesti ili piti manje od 6 čajnih žličica dodanog šećera na dan.“ Šest čajnih žličica šećera odgovara količini od 25 grama i 100 kalorija. „Naša preporuka jednako se odnosi na svu djecu u dobi od 2 do 18 godina i to bi trebali znati roditelji kao i javnozdravstveni stručnjaci“, izjavila je dr. Miriam Vos (M.D., MSPH), glavna autorica provedene studije, znanstvena nutricionistica i profesorica pedijatrije na 'Emory University School of Medicine' u Atlanti, Georgia (SAD) te pojasnila: „Za većinu djece konzumiranje dodanog šećera u dozi manjoj od 6 čajnih žličica je ostvarivo i zdravo.“
https://i.ytimg.com/vi/VEtTcO4guzE/maxresdefault.jpg
Miriam Vos
 
Prehrana koja je u djetinjstvu (pre)bogata dodanim šećerima povezana je s razvojem visokorizičnih faktora za srčana oboljenja, povećani rizik od pretilosti i povišeni krvni tlak kod djece i mladih odraslih. Djeca čija prehrana sadrži veće količine dodanih šećera imaju sklonost nezdravoj prehrani i jedu manje zdrave hrane poput povrća, voća, cjelovitih žitarica i dr., upozorila je Vos. Vjerojatnost razvoja naprijed navedenih zdravstvenih problema kod djece povećava se s povećanjem unosa dodanih šećera u organizam. Djeca s prekomjernom tjelesnom težinom koja nastave kontinuirano hranom i pićem unositi veće količine dodanih šećera vrlo vjerojatno će imati rezistenciju na inzulin, a to je preteča dijabetesu tipa 2, navodi se u ovom znanstvenom izvješću.
 
Nije u potpunosti jasno i nema konsenzusa o tome koja količina dodanog šećera se može smatrati sigurnom za djecu, stoga dodani šećeri ostaju uobičajeni sastojak u brojnim prehrambenim proizvodima i pićima, a sveukupno konzumiranje ostaje isto visoko – to znači da tipično američko dijete (a ja ističem: i ne samo američko!) dnevno konzumira trostruko više od preporučene dnevne doze dodanih šećera, upozorava Vos. „Studije o nutritivnim tvarima poput dodanih šećera predstavljaju izazov, a s vremenom broj takvih studija kod djece se povećao. Vjerujemo da ovaj znanstveni dokaz s našim preporukama je čvrst te bi trebao značajno pomoći i roditeljima i javnozdravstvenim stručnjacima u odabiru i preporuci najbolje moguće prehrane,“ izjavila je Vos.
 
Stručni panel također izdaje preporuku da dodani šećeri ne bi uopće smjeli biti sastavni dio (pre)hrane kod djece mlađe od 2 godine. Naime, djeca u ovoj ranoj dobi do druge godine života imaju manju potrebu za kalorijama, a okus i sklonost određenom okusu stvara se vrlo rano u životu, pa ograničavanje dodanih šećera u hrani može pomoći u dugoročnoj sklonosti zdravoj hrani. Dodani šećeri su različite vrste šećera dodane u prehrambene proizvode i pića: konzumni šećer, fruktoza i med koji se koriste u procesu proizvodnje prehrambenih proizvoda i pića ili se konzumiraju odvojeno, tj. zasebno. Od srpnja 2018. proizvođači hrane, tj. prehrambena industrija morat će označavati na svojim proizvodima količinu dodanih šećera prema preporuci stručnog panela (Nutrition Facts Panel) što će znatno olakšati ostvarenje preporuka o ukupnom dnevnom unosu dodanih šećera u organizam.
 
„A do tada, najbolji način izbjegavanja dodanih šećera u prehrani djeteta jesu zdravi obroci voća, povrća, cjelovitih žitarica, riba, nemasno meso i dr. te ograničenje konzumiranja hrane s niskim nutritivnim vrijednostima“, savjetovala je Vos. Naime, najviše dodanih šećera s niskom prehrambenom vrijednosti ima upravo nezdrava hrana („junk food“), uključujući i brojne slatke napitke te športska i energetska pića.
 
Znanstvenici također upozoravaju da zbog nedostatnih istraživanja o umjetnim sladilima poput aspartama, saharina i sukraloze u prehrani djece, autori ove studije i izdane preporuke ne mogu dati preporuku „Za“ ili „Protiv“ umjetnih sladila koja nemaju kalorijsku vrijednost. Isto tako trenutno nije poznato ima li visok sadržaj šećera u sto postotnom prirodnom voćnom soku isti učinak kao i dodani šećer(i) u pićima. Nadalje, stručnjaci preporučuju izbjegavanje brojnih prehrambeno-industrijskih slastica i slatkiša – pločice sa žitaricama, keksi, kolači i brojna druga hrana koja je isključivo namijenjena dječjoj prehrani.
 
A na kraju dr. Vos podsjeća na preporuke objavljene 2015. godine koje su zajedno dali Svjetska zdravstvena organizacija (WHO),  'Dietary Guidelines for Americans 2015.-2020.' ('Smjernice o prehrani za Amerikance od 2015. do 2020.') i američka Uprava za hranu i lijekove (FDA): Dodani šećeri morali bi činiti manje od 10 posto kalorija unesenih u organizam što se i podudara s preporukama stručnjaka „American Heart Association.“
[Izvor: American Heart Association/Newsroom: „Children should eat less than 25 grams of added sugars daily“ – AHA Scientific Statement (22. kolovoz, 2016.)]
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Hrvatska je riječ za 'kurikulum' ustvari kurikul, još bolje uputnik

 
 
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Prof. dr. sc. Dean Slavić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 
 
Prijedlog „kurikuluma“ nastavnoga predmeta Hrvatski jezik ima 318 stranica pa bi cjelovit prikaz zahtijevao mnogo prostora. Stoga ću se ograničiti na Dodatak, Popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje (str. 291–300). Autori se odmah ograđuju pa kažu da je riječ o onim tekstovima koji su „prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“. Stoga nema Don Quijotea, Homera, Biblije i niza djela iz starije hrvatske književnosti, koja bi se čitala na satu. Čini se da je prava namjera bila udaljiti od učenika Bibliju. Očito je da bi se izbor iz nje mogao čitati u lektiri kada se, po predlagačima, može čitati i izbor iz mitova. Neka djela znači nisu pogodna za cjelovito čitanje jer su opsežna i složena. Zanima me jesu li autori „kurikuluma“ ikada držali u ruci Musilova Čovjeka bez osobina, koji je ušao u njihov popis? Po njima, učenici mogu te tisuće stranica složene, i doista sjajne, proze čitati samostalno i cjelovito. Misle li doista da učenici mogu samostalno čitati Čegeca, Maleša i Mrkonjića?  
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2016/12/00390648_w.jpg
Dean Slavić
 
Kako to da uporno uz pjesnike i pripovjedače nalazimo tek „izbor iz poezije“ i „izbor iz kratke proze“? Pisci staroga programa točno su naveli djela - možda zato što su ih kao povjesničari književnosti doista čitali? Među autorima ovoga „kurikuluma“ ne samo da nema povjesničara književnosti – nema ni jedne osobe koja bi ispunjavala dva bitna uvjeta: prvo da je po temeljnome studiju kroatist i drugo da se bavila znanošću o književnosti. Nema ni metodičara za više razrede osnovne škole te za srednju školu. Razlog je u pogrješnome sustavu izbora „radne skupine“ koja je pisala „kurikulum“. Konačno, u literaturi nema stručnih djela iz povijesti hrvatske književnosti.
 
Popis djela i autora koji se predlažu biva prijevarom, koja sustavno uništava cijeli jedan dio hrvatske književnosti. Među piscima iz naraštaja „Razloga“ nalazimo Zvonimira Mrkonjića, ali nema domoljubnih pjesnika Dubravka Horvatića i Borisa Marune, dapače, uopće nema emigranata. Nema ni Tončija Petrasova Marovića, autora vjerojatno najbolje pjesme naraštaja, Sonate za staro groblje na Sustipanu.  
 
Kako se primičemo sadašnjosti, tako stvari postaju jasnijima. Među pjesnicima koji su počeli negdje krajem sedamdesetih nalazimo semantičke konkretiste Branka Čegeca i Branka Maleša, koji su ljevičari. Zašto nema antipoda, kreacionista i kršćanskih pjesnika Nevena Jurice, Drage Štambuka, Ivana Tolja i Božidara Petrača? Osamdesete su prema shvaćanju lijevoga intelektualca Antuna Vujića, kojega iznimno cijenim, bile doba restaljinizacije. U to vrijeme režimski list „Oko“ objavljuje na dvostrukoj srednjoj stranici veliku i uvrjedljivo pisanu negativnu kritiku Juričine zbirke pjesama Unatrag. Mene su iz „Poleta“ bili pozvali da napišem šest puta po karticu i pol s prikazom knjiga koje sam izaberem. Pozitivno sam ocijenio, među ostalim, i zbirku Nevena Jurice, ali je urednik (a sada je u „kurikulumu“) to odbio. Iz proze toga doba imamo Tribusona, što je lijepo – ali je iz programa izletio Veljko Barbieri, autor izvrsnoga Epitafa carskoga gurmana.
 
Izbor „kurikuluma“ iz još novije književnosti, nastale nakon Domovinskoga rata, sliči na promidžbeni izlog Hrvatskoga društva pisaca. Ima i drugih, ali prvi uvelike prevladavaju. Ne smeta mi velika količina mladih pisaca ljevičara, ali nema desnoga dijela spektra. Miroslav Međimorec stariji je po godinama, ali ozbiljno počinje pisati nakon rata i autor je možda najbolje knjige o Domovinskom ratu, Piše Sunja Vukovaru. U njoj je moguće naći i lijepe primjere međunacionalne tolerancije. Kamo je nestao Ratko Cvetnić? Ima li i kod njega previše desnih elemenata? Ili se možda zamjerio nekim ljevičarima svojim drugim proznim djelom? Ne znam kamo pripada Robert Međurečan, ali ga ovdje na žalost nema. Ako imamo pisce koji su pisali uglavnom srpski ili bošnjački, zašto nema Hrvata Josipa Novakovicha, vani uvelike priznatoga anglofonoga pisca? Za početak, preporučujem Yolk, Žumanjak – knjigu o nama Hrvatima.
 
Autori „kurikuluma“ kazat će da su napisali kako se mogu čitati i drugi pisci. Zašto onda navode samo one jedne? Meni se čini da je ovaj izbor išao po ovakvu ključu: u starije doba, Jugoslaveni naprijed, Hrvati stoj! U novije doba: veliki ljevičari naprijed, domoljubi stoj! Pisci „kurikuluma“ uporno sijeku cijelo jedno plućno krilo hrvatske književnosti, ali rado govore o „prihvaćanju međukulturnih razlika“. Uvodna je definicija hrvatskoga jezika sramotna: ne spominje hrvatski narod, ali spominje „druge narode“. Koji je onaj prvi? Čini mi se da je ovo suprotno Ustavu. Videći ove okolnosti, pitao bih se što je s ideološkim stajalištem autora „kurikuluma“? Javnost ima pravo znati podatke o imovinskome stanju dužnosnika, pa ima pravo čuti i jasne deklaracije autora ovako važnih tekstova. Iskazi na crti oštro lijevo – lijevo – lijevo središte – desno središte – desno – oštro desno ne bi trebali nikomu biti problem. Doc. dr. sc. Emina Berbić Kolar, jedna od autorica „kurikuluma“, s razlogom je ugledna članica ugledne stranke, naime SDP-a. Međutim, nema nikoga te razine iz HDZ-a ili barem nekoga tko je očito desno orijentiran. Nisu se javili na javni poziv, je li? Nov dokaz da je sustav izbora „radnih skupina“ pogrješan. Volio bih čuti i javnu deklaraciju osoba koje su u Ekspertnoj radnoj skupini, naime šefova, jer držim da je samo ideologijom moguće prevladati zla ideologije. Moguće je to učiniti ako smo razvidni.
 
Heidegger negdje kaže da istina ima ova obilježja: otkrivenost i odlučnost. Da u „kurikulumu“ nema ničega spornoga osim pojedinosti koje sam naveo, on ne bi smio dobiti prolaznu ocjenu. Ovaj opsežan tekst valja što prije poslati u muzej, a počinitelje valja kazniti tako što će im se omogućiti da i dalje slobodno pišu što žele i objavljuju gdje hoće. Ne znam je li novi ministar svjestan odgovornosti koju ima. Ne znam je li ugodna tolerancija upravo to što jest ili je teška naivnost. Ili je možda riječ o trojanskom konju? Hrvatska je riječ za „kurikulum“ ustvari kurikul, još bolje uputnik. Volio bih vidjeti doista nacionalni uputnik za Hrvatski jezik, onaj koji bi obuhvaćao cjelinu hrvatskoga bića.
 
Alen Šimičić, prof., Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti, Osijek
 
Quo vadis historia mea?
 
Davno je završila stručna rasprava o nacrtu Prijedloga kurikuluma za nastavni predmet Povijest u koju sam se prilično dugim osvrtom i sam bio uključio. Komentara, analiza, rasprava i sučeljavanja nije nedostajalo. Lomila su se koplja oko brojnih stvari: treba li inzistirati na kronologiji i u kolikoj mjeri, može li se od učenika očekivati da kvalitetno rade na proučavanju izvora, inzistiranje na različitim perspektivama i interpretacijama, što znači tematski pristup u nastavi te koliko je i na koji način zastupljena nacionalna povijest, pogotovo onaj dio koji se tiče nastanka samostalne hrvatske države i Domovinski rat i slično tome. Je li se u prijedlogu kurikula nešto promijenilo? Samo kozmetički. Stvarno nije. Javna rasprava još uvijek traje. Hoće li se nakon nje nešto promijeniti? Neće. A kako i bi kada nije ni nakon stručne rasprave. Zašto je tome tako? Misle li članovi SRS-a da su napravili savršeno dobar dokument kojemu dorada nije potrebna? Nažalost, odgovor je potvrdan. Ovo je, naravno, samo moje mišljenje i ni ono nije nepodložno kritici i raspravi, ali mislim da ću u sljedeća dva primjera obrazložiti svoje stajalište.
 
Upozorio sam u svome komentaru da mi se čini kako se kurikul Povijesti nastoji odmaknuti od činjenica i kronologije kao nečega zastarjeloga, a da se opet u drugim dijelovima kurikula to ipak provlači kao nešto važno te mi se čini kako je u sebi kontradiktoran. Uz to sam dodao i da će biti po latinskoj poslovici Parturiunt montes nascetur ridiculus mus. Odgovor koji je došao iz SRS glasi: „Drago nam je što u komentaru koristite latinsku izreku koja se pripisuje Kvintu Horaciju Flaku jer su i rimski pjesnici dio europske kulturne baštine. Pažljivo oblikovana tema o antičkoj književnosti mogla bi biti zanimljiva tema u 4. ili 5. ciklusu učenja povijesti.“ Hvala im od srca što su mi kao profesoru povijesti te latinskoga jezika i rimske književnosti (iste diplomirao na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) objasnili tko je autor poslovice i što rimski pjesnici jesu. Čemu uopće ovaj komentar? Nastavak odgovora: „S druge strane nikako se ne bismo složili s poukom korištene izreke jer je Cjelovita kurikularna reforma jedinstvena i sistematska reforma za bolju budućnost Republike Hrvatske i svih njezinih građana. Nacionalni Kurikulum nastavnog predmeta Povijest se oblikuje po prvi puta u hrvatskoj povijesti i donosi značajan iskorak u poučavanju povijesti.“ Odgovora o kontradiktornosti nema.
 
Jedna od stvari oko kojih je bilo jako mnogo povika jest fraza „ratovi na (post)jugoslavenskome prostoru“. Kada su znanstvenici iz relevantnih ustanova, poput Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskoga instituta za povijest, kao i niz drugih stručnjaka, reagirali da je Domovinski rat nedopustivno tako ili slično definirati, uslijedile su brojne rasprave i argumentiranja. Što se promijenilo? I dalje u Razradi odgojno-obrazovnih ishoda po pojedinim razredima i razinama usvojenosti za 8. razred stoji: „procesi oblikovanja samostalne Hrvatske nakon 1990. uključujući političku i gospodarsku preobrazbu hrvatske države i društva, demokratizaciju, Domovinski rat, rat u BiH i druge sukobe na (post)jugoslavenskom prostoru te uključivanje Hrvatske u međunarodne integracije“. Može li mi netko objasniti koji su to, uz ova dva konkretno navedena (iako bi se i o njihovome odvajanju dalo raspravljati), drugi ratovi? Tjedan dana rata u Sloveniji ili rat na Kosovu? Svakako su važni. Ali čemu i dokle više taj (post)jugoslavenski prostor? I Aleksandrova i Titova Jugoslavija trajale su zajedno samo sedamdesetak godina. Ako ćemo uporno inzistirati na nekim postprostorima, zašto ne bismo u slučaju rata u Sloveniji pa i Hrvatskoj i BiH govorili o (post)austro-ugarskome prostoru ili u slučaju Kosova o (post)osmanskome prostoru? Ipak su i Habsburška Monarhija i Osmanlijsko Carstvo imali znatno dužu povijest. Hoćemo li se konačno maknuti od te nesretne Jugoslavije? Učenici prvih razreda osnovne škole rođeni su kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom NATO saveza! Nadam se da sam u ova dva primjera uspio obraniti svoju tezu o tome da članovi SRS-a neće prihvatiti nijedan ozbiljan prijedlog te da su i stručna i javna rasprava suvišne.
 
I dalje ostajem kod mišljenja da je, budući da se gotovo ništa nije promijenilo, prijedlog kurikula za Povijest sam u sebi izrazito kontradiktoran kada se govori o važnosti faktografije. Dr. sc. Jasna Turkalj dobro je napisala u svome komentaru da nisu problem godine i činjenice nego koliko i na koji način na njima u školi nastavnici inzistiraju. Neka mi netko objasni kako se i na koji način može kritički raspravljati o nekoj osobi, događaju ili nečemu sličnom ako se o toj stvari ne znaju osnovni faktografski podatci? Tada se stvarati kritičko mišljenje ili raspravljati o nečemu jednostavno ne može! Nadalje, stalno se inzistira na važnosti izvora i njihovome proučavanju. Mislim da je to posao profesionalnih povjesničara i za to specijaliziranih ustanova. De administrando imperio napisan je na grčkome jeziku, a Trpimirova darovnica na latinskom! Naravno da postoje prijevodi, ali što se onda time dobiva? Iako će se SRS za Povijest ograditi da to ne pripada u njihovu domenu, svejedno postavljam pitanje kako će se učenicima izlistati tolika količina izvora kada se ravnatelji pojedinih škola iz objektivnih razloga mršte na svako printanje i kopiranje iznad deset primjeraka? Dobar dio kolega dobro zna o čemu govorim!
 
Uzmimo za primjer još i Sarajevski atentat: proučavajući izvore nastale u Austro-Ugarskoj Monarhiji i izvore nastale u Srbiji, dobit će se o tome potpuno suprotna slika. Naravno da treba proučiti što više izvora da bi slika bila sveobuhvatnija. U kojemu će onda trenutku učenik krenuti interpretirati ono što je proučio? U moje vrijeme nastava na studiju povijesti nije tako funkcionirala. A jedino je studij povijesti mjesto gdje nastava može funkcionirati na ovaj način jer su tamo zainteresirani slušatelji. Sve mi se čini da bi se ovo trebalo pretvoriti u iščitavanje izvora, nakon čega bi učenici trebali pisati svoje osvrte koje će nastavnici ocjenjivati. A kako ocijeniti nečiju interpretaciju?!? U prijedlogu kurikula vrlo su detaljno razrađeni odgojno – obrazovni ishodi za svaki pojedini koncept. Npr. za 3. razred opće gimnazije:
 
Vrijeme i prostor
POV. 3.A.1
učenik primjenjuje složeniji narativ u kojem se kreće sinkronijski i dijakronijski te kronološke odrednice povezane s temom koju proučava.
Učenik koristi vremenske odrednice i različite modele periodizacije povezane s temom koju proučava. Analizira interpretativnu prirodu različitih periodizacija i značenja koja se pripisuju pojedinim razdobljima. Uspoređuje i objašnjava obilježja različitih razdoblja u kojima se kreće sinkronijski i dijakronijski i to prikazuje na različite načine.
 
Volio bih vidjeti na nastavi nekoga od članova SRS-a kako će ovo funkcionirati! Količina tablica i suhoparnoga teksta, potpuno neprimjenjivoga na predmet kao što je Povijest, u prijedlogu kurikula je velika. Ishodi za društveno–humanističke znanosti jednostavno ne mogu biti ovakvi. Neću ulaziti u afinitet pojedinih učenika za pojedini predmet - iako bi se o tome moglo i trebalo raspravljati, pogotovo s kolegama koji rade u strukovnim školama - već samo postavljam pitanje kako ćemo se u ovome snaći mi nastavnici? Mislim da će najjednostavnije biti da svi krenemo ispočetka na studij povijesti. Zamišljam studij na kojemu se teme koje će se obrađivati biraju prema interesu studenata!
 
O temama u srednjoj školi i njihovome izboru ovom prigodom neću govoriti jer mislim da nema svrhe iz gore navedenih razloga. Jednostavno mislim da se kurikulom mora definirati što učenik u kojemu ciklusu mora znati, a onda će nakon usvajanja potrebnoga činjeničnog znanja lako sudjelovati u raspravama, praviti plakate i slično. Naravno, naglasak mora biti na nacionalnoj povijesti i kulturnoj baštini jer ne budemo li suvereno vladali istom, osuđeni smo na ponavljanje povijesti, a to bi svakako trebalo izbjeći. Usudio bih se reći da će nam budućnost biti onakva kakvu povijest naučimo!
 
Kada je počela javna rasprava i sâm sam se, pokazat će se kasnije s pravom, kao i mnogobrojni kolege iz struke, pribojavao ideologiziranja lijevih struja. Danas se više toga ni ne pribojavam toliko, iako treba i o tome voditi računa, koliko zapravo činjenice da je sve ovo što se događalo vezano za reformu - i na općem planu i na planu kurikula predmeta koji me se direktno tiču - zapravo jedno veliko ništa i da za cilj ima unazaditi obrazovni sustav. Imam dojam da se u promjene išlo samo radi promjena i to na način na koji to ova reforma želi napraviti: samo ono što mi radimo jest dobro!
 
Za primjer možemo uzeti isti broj predmeta u završnim ciklusima (treći i četvrti razred gimnazija) kao i dosada, samo u nešto malo izmijenjenoj satnici, ali svi su i dalje tu. Pobrojani su kurikuli zemalja koji su korišteni kao i bibliografija. Zanimljivo je da se uz slovenski nije recimo konzultirao austrijski ili kurikul neke od njemačkih saveznih država (npr. Bavarske). Bibliografija je također zanimljiva: naglasak je na regionalnoj povijesti. Kako se holokaust i Komunistička partija Jugoslavije - kao jedina konkretno spomenuta tema u bibliografiji - uopće uklapaju u prijedlog kurikula? Ne vidjeh ništa o Domovinskome ratu?!? Kako to da znanstvenih radova naših uglednih povjesničara i metodičara, didaktičara, pedagoga i psihologa gotovo da uopće nema? Usput, može li mi netko objasniti čime se bavi Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi sa sjedištem u Solunu i kako su njegova izdanja relevantna za kurikul Povijesti, a izdanja Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskoga instituta za povijest nisu?!?
 
Definitivno je jasno da promjene reforme i njezinih dokumenata kroz stručnu i javnu raspravu ne će biti. Još jednom na kraju ponavljam: ova i ovakva reforma, koja nije ni pošten ni iskren pokušaj boljega, nametnuta je politčkom voljom i jedino političkom voljom može i mora biti zaustavljena i promijenjena. Molim da to oni - koji to mogu - i učine dok ne bude prekasno. Nije gubitak ni novca ni vremena ako se shvati što treba promijeniti pa makar i od početka jer bi se u suprotnome mogla ostvariti ne Horacijeva, nego moja: Parturiunt montes, nascetur miser discipulus!
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Svaki se zakon može upropastiti primjenom

 
 
U organizaciji Znanstvenog vijeća za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u četvrtak 8. ožujka održan je okrugli stol na temu Europska budućnost hrvatskog građanskog pravosuđa. Kako je u uvodnom govoru istaknuo predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, Hrvatska je u procesu ulaska u Europsku uniju usvojila njenu pravnu stečevinu u čijem nastanku međutim nije sudjelovala te se postavlja pitanje koliko je ona zaživjela u domaćem pravosuđu. „Bili smo entuzijastički kod ulaska u EU, a sada kao da smo posustali te imamo mnogo dilema i nejasnoća“, kazao je akademik Kusić.
https://www.pravo.unizg.hr/images/users_profiles/Marko%20Bratkovic.jpg
Marko Bratković
 
Predsjednik Znanstvenog vijeća za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava HAZU-a akademik Jakša Barbić kazao je je važnije na koji se način zakoni primijenjuju nego kako su napisani, za što je odgovornost na sucima. „Možete imati loš zakon i pametno ga provoditi, kao i dobar zakon koji se upropasti primjenom. Sud je jedini pozvan tumačiti zakone i stoga sucima treba dati alate da mogu efikasno obavljati ovu funkciju“, rekao je akademik Barbić. Upozorio je na izazove koji stoje pred hrvatskim sucima zbog primjene europskog pravnog paketa, među kojima su i odluke Europskog suda za ljudska prava. Upozorio je na važnost modernizacije prava u teroriji i praksi. „U izvanparničnom postupku primjenjujemo pravila iz 1930-ih godina, iz doba kralja Aleksandra, a iskaze svjedoka još uvijek diktiramo, dok se oni u razvijenim zemljama snimaju“, kazao je Barbić.
 
Na okruglom stolu bio je i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa koji je kazao da je Sud blokiran velikim brojem predmeta te da se postavlja pitanje treba li rješavati privatne sporove ili ispunjavati svoju javnu ulogu. „Ustavni sud sada nema ustavnu poziciju ni u kaznenoj ni u građanskoj grani sudovanja“,  kazao je Sessa, istaknuvši da se procesni zakoni trebaju urediti tako da odgovaraju sadašnjem vremenu. Državni tajnik Ministarstva pravosuđa Josip Salapić kazao je da je prilagodba hrvatskog pravnog sustava europskome bila zajednička želja politike i struke, poručivši da je set zakona iz reforme pravosuđa i dalje politički cilj.
 
O recepciji prakse Europskog suda za ljudska prava u odlukama hrvatskih građanskih sudova govorila je prof. dr. sc. Ksenija Turković, sutkinja Europskog suda za ljudska prava, a prof. dr. sc. Alan Uzelac s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je izlaganje na temu Hrvatsko građansko pravosuđe između Strasbourga, Luxembourga i Zagreba. Andrej Abramović, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, govorio je o utjecaju odluka europskih sudova na hrvatsku ustavnopravnu praksu u građanskim predmetima, prof. dr. sc. Aleksandra Maganić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorila je o temi Vezujući učinak presuda Europskog suda za ljudska prava, Dragan Katić, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, govorio je o razvoju uloge i funkcije Vrhovnog suda i dijalogu s europskim sudovima i drugim vrhovnim sudovima u EU, Iva Kemec Kokot, sudska savjetnica Trgovačkog suda u Zagrebu, govorila je o javnim bilježnicima u Hrvatskoj nakon odluka Pulaparking i Zulfikarpašić, odvjetnik Mladen Sučević održao je izlaganje Hrvatsko odvjetništvo kao europsko odvjetništvo – izazovi europskih pravila, dok je Marko Bratković s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorio o europeizaciji građanskog pravosuđa te mogućim uzorima i modelima za reforme hrvatskog  procesnog prava.
 

Marijan Lipovac

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1319 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević