Get Adobe Flash player

Partija s oko jedan posto potpore vodi najvažniju i najdalekosežniju reformu!

 
 
Svaka ljudska djelatnost je u funkciji društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika. Politika je kreirala sustav dubinskog klijentalizma. Ekologisti su najčešće u funkciji nečijih ciljeva. Sve to utječe na društvenu klimu. Jedan agronom, i kao kameralist pruskog cara, napisao je 1777. (nije grješka). “Tehnologija je sveobuhvatna znanost o povezanosti društva, gospodarstva i tehnike.”
https://www.spikeartmagazine.com/sites/default/files/styles/full_width/public/users/shared/articles/images/still.jpg?itok=D_0B38Rg
Suvremenim čitanjem te genijalne definicije tehnologije, pred koju godinu, proizašla je uvodna rečenica. Svaka ljudska djelatnost, poput medicine, tehnike, u koju se ubraja i sveprisutna digitalizacija ili obrazovanje (akcija), mora se preispitati s motrišta društveno (npr. gospodarstvenost) humanističkih (utjecaj na digitalnu demenciju svih korisnika ili zaštita okoliša) ciljeva (reakcija). U ljudskom djelovanju nema bijeloga i crnog. Oni koji obavljaju i promiču neku djelatnost smiju navoditi njezine prednosti. Poželjno i ukazati na nedostatke. Temeljni zadatak onih koji proučavaju pojedino rješenje je ustanoviti koje neželjene posljedice na društvo, čovjeka i okoliš ima to rješenje. Prednosti i nedostatci moraju se formulirati i ponuditi na donošenje optimalne odluke politici. Pritom treba biti svjestan, ni jedno rješenje ne može biti provedeno u praksi bez političke odluke. Istodobno, predlagatelji pojedinih rješenja, stručnjaci, ne moraju biti ujedno i dobri političari. Posebno je opasan stav nekih obnašatelja političkih funkcija: “Nisam politički angažiran” ili “Politika nije u mojoj butigi.”
 
Važan element procjene društveno-humanističkih ciljeva svake djelatnosti je utjecaj predloženog rješenja na zdravlje živih bića i okoliš. Osamdesetih godina razvijen je koncept vrednovanja tehnike (e. Assessment of Technology, nj. Bewertung der Technik), u kojem se navode kriteriji procjene tehničkih rješenja. Gotovo četiri desetljeća kasnije, koncept je još uvijek slabo poznat u hrvatskoj javnosti iz jednostavnog razloga. Oni koji procjenjuju društveno-humanističke ciljeve, preslabo poznaju tehniku. Koja se nedovoljno uči u školi, a još manje tijekom visokoškolskog obrazovanja. A tehničari su slabo upoznati s društveno-humanističkim posljedicama svog djelovanja...
 
Inače, jedan od razloga zaostajanja razvoja Hrvatske je i djelovanje “zapjenjenih ekopopulista”, izdašno financiranih u zemlji i iz svijeta. O tome postoji i knjiga, zbirka tekstova “Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja” (2008.). Napad na plastične vrećice, koji je u funkciji kapitala, nije najveći problem, jer ih ima u otpadu manje od 0,5 %. Ali se u zagrebačkom otpadu pojavljuje 5,5 % plastičnih pelena. Zbog sve starije populacije i prisutnih lijekova, vrlo opasan otpad. O njemu ni riječi. Česta je tema pitanje golf-igrališta. Prema podatcima jednog istraživanja, referiranih na Lošinjskim bioetičkim danima 2017., gotova sva golf-igrališta su u velikom gubitcima. Dakle ne zadovoljavaju društvene kriterije. LNG terminal je ponovno vruća tema. Prema saznanjima, koja su mi dostupna od provjerenih stručnjaka, vjerojatno je bolje rješenje stacionarni terminal.
Ono što obeshrabruje nove generacije je tzv. dubinski klijentelizam. Nekada se znalo u koju partiju. Danas, ne znaš koja je novopartija ili stranka rješenje tvog zapošljavanja. Jedna stranka s oko 1 % potpore vodi najvažniju i najdalekosežniju reformu.
 
Svaka djelatnost je u funkciji društveno-humanističkih ciljeva koje određuje politika. Prihvati li hrvatska politiku mišljenja uglednih kvotara (izraz Slavena Letice) o opravdanosti prihvaćanja obrazovne reforme u ponuđenom obliku, za razvoj Hrvatske bit će to najpogubnija reforma ikada. Izdvojit će sposobne za odlazak u svijet, kako znanstvenike, tako i kvalificirane radnike. Hrvatskoj, sve siromašnijoj stanovništvom, što preostane.
 

Dr. sc. Igor Čatić, profesor emeritus, umirovljeni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Glas Slavonije

Instrument nametanja birokratizma, otuđenja i odnarođenja hrvatskoga odgojno-obrazovanoga sustava

 
 
Osvrt na Prijedlog akcijskoga plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije
Prijedlog akcijskoga plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije bio je predmet internetskoga savjetovanja od 15. siječnja do 14. veljače 2018. na e-savjetovanja.
http://loguegroup.com/wp-content/uploads/2013/08/strategy.jpg
1. Iako je nositelj izrade toga akta Posebno stručno povjerenstvo pri Uredu predsjednika Vlade Republike Hrvatske za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategijâ i djelovanjâ na području obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacija, nije jasno zašto nositelj javnoga savjetovanja nije Ured predsjednika Vlade, nego jedno ministarstvo.
2. Akcijski plan, ako se kanio i kani provesti, ne može biti tako opsežan.
3. Prijedlog akcijskoga plananije konkretan smjerokaz svim tijelima vlasti, pravnim osobama s javnim ovlastima i pregaocima kako provoditi potrebne reforme u dionicama, mjerljivim koracima i vremenskim razdobljima. Zbog toga Prijedlog akcijskoga plana ne ostvaruje svoju temeljnu svrhu, da bude alat za provedbu reforme i povratak nade i optimizma u hrvatski odgojno-obrazovni sustav. Naprotiv, on je instrument nametanja birokratizma, otuđenja i odnarođenja hrvatskoga odgojno-obrazovanoga sustava.
 
4. Predložene aktivnosti nisu plod ocjene postojećega stanja i aktivnoga praćenja potreba, nego projekcije želja koje nisu lišene sumnje privatnih interesa u ime bavljenja zajedničkim dobrom.
5. Akcijski plan slagan je prema zastarjeloj Strategiji, o kojoj nikad nije postignuto opće nacionalno suglasje, i namjesto da se prvo raspravlja o njezinoj provedbi, da se Strategija osuvremeni i revidira, ona se petrificira zakašnjelim donošenjem akcijskoga plana za njezinu provedbu.
6. Akcijski plansmokvin je list, koji se nije kanio i ne kani provoditi. Očiti dokaz tomu jest činjenica da se u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. i Prijedlogu akcijskoga plana iz 2018. ne spominje riječ informatika, a osobito ne kao obvezatni predmet. A ipak se uvođenje toga predmeta sustavno predočava kao najveće postignuće školske reforme i provedbe Strategije – u kojoj uopće nema informatike.
 
7. Na koji se način Odluka o donošenju kurikula za nastavni predmet Informatike u dvanaestogodišnjem školovanju (klasa 602-01/17-01/00760, ur. broj 533-28-18-0001, od 12. veljače 2018.) odnosi prema Strategiji i Akcijskom planu, kad njima nije predviđena, kad se s njezinim donošenjem ne čeka donošenje Akcijskoga plana, kad njezino donošenje nije oblik provedbe Strategije ni Akcijskoga plana, i kad je donesena prije nego je dovršena javna rasprava o njezinu prijedlogu (https://esavjetovanja.gov.hr/Econ/MainScreen?EntityId=6720)?
8. Informatikom kao obvezatnim predmetom povećava se broj obvezatnih, a smanjuje broj izbornih predmeta, što je u suprotnosti sa zamišlju CKR-a o smanjenju obvezatnih, a povećanju izbornih predmeta. A uvođenje novih predmeta Strategijom nije planirano prije nego se osnovnoškolski odgoj i obrazovanje ne produlji s osam na devet godina.
9. Šuma mjera i aktivnosti loša je varijanta pisanja akcijskih planova, jer se na kraju ne vidi i ne može razaznati jasan, konkretan, doseziv i mjerljiv cilj. Zapravo ga ni nema.
10. Reformske pripreme nigdje se ne rade prema tromjesečjima, nego prema godinama.
11. Koja je svrha ponavljati i doslovce prepisivati akte više razine u niže? Je li cilj akcijskoga plana prepisivanje Strategije ili njezina stvarna provedba? Ako provedba, zašto je Strategija prepisana u Prijedlog akcijskoga plana?
 
12. Iako je Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije donio Hrvatski sabor, ona nema snagu zakona, ona nije propis (pravno ne obvezuje), nego je planski dokument, smjerokaz koji potiče ili usmjerava političku volju u zakonodavnom smjeru; prema tome, metodologija izrade akcijskoga plana prepisivanjem mjera Strategije te inzistiranju na doslovnom prepisivanju Strategije je promašena.
13. Koja je pravna narav Strategije? Je li Akcijski plan provedbeni propis Strategije ili je on dvogodišnji akcijski plan onoga što se u tom razdoblju može i treba postići, a što je zacrtano Strategijom kao dugoročnom planskom ispravom?
14. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologijenema predviđeno vremensko razdoblje primjene i nadahnjivanja zakonodavnoga, proračunskoga, upravnoga i drugoga djelovanja, a javnosti je predstavljena kao dugoročna. Prijedlog akcijskoga plana za njezinu provedbu podnaslovom je vremenski ograničen na dvije godine, a zapravo obuhvaća najmanje 12 godina.
15. Strategija ni Prijedlog akcijskoga plana za njezinu provedbu nemaju ujednačenu metodologiju i strukturu (svi ciljevi nemaju mjere za njihovu provedbu; sve mjere nemaju dosljedno nazivlje, ni dosljedne nositelje; pokazatelji provedbe utvrđeni su neujednačeno i nesusljedno), nema prioritete i dionice; nema simulaciju potrebnih ulaganja za njezinu provedbu, nema proračun ni financijski plan provedbe; brisanjem rokova je obezglavljena.
 
16. Prijedlog akcijskoga plana proturječan je jer u njegovu podnaslovu stoji da se odnosi na točno određeno razdoblje: „prvi kvartal 2018. – prvi kvartal 2020.“. To je sukladno odredbi iz Smjernica za provedbu Strategije (Narodne novine, br. 124/14) koja glasi: Posebno stručno povjerenstvo „će… izrađivati dvogodišnji akcijski plan za provedbu Strategije“. No, u samom tekstu nekoliko desetaka aktivnosti planira se provoditi do 2021. godine. Tako se ukupno 11 puta u tekstu Prijedloga akcijskoga plana navodi 2021. godina kao rok, devet puta 2022., četiri puta 2023., devet puta 2024., jednom godina 2030. Čak 153 aktivnosti kani se provoditi „kontinuirano“. Za takva određenja ne treba akcijski plan ni rokovi, jer „kontinuirano“ nema dionice, ni rok ispunjenja, nego jednostavno traje. Perpetuum mobile.
17. Koja je stvarna svrha stavljanja na javnu raspravu isprave od 206 gusto tipkanih stranica bez ijedne alternative? Bez usklađenosti sa zakonom i bez jasne vizije kako valjano, obrazloženo i razložno stvoriti pravni okvir za provedbu ili reviziju odredaba Strategije koja je već godinama mrtvo slovo na papiru? Nije li pri utvrđivanju mogućih opcija javnih politika za rješavanje problema i postizanje cilja potrebno izraditi više prijedloga i nenormativnih i normativnih rješenja? Zašto se ne dopušta alternativa Strategiji iz 2014.?
 
18. Nije li cilj sudjelovanja javnosti u savjetovanju dobiti od javnosti povratnu informaciju o predloženom nacrtu i ponuditi alternativna rješenja? Ako jest, zašto se javna rasprava o Prijedlogu akcijskoga plana odvija u sjeni niza drugih medijski razglašenih pothvata neodgojno-obrazovne politike (jer u njoj nema odgoja), ispod radara javnosti, bez javnih izlaganja, sučeljavanja i tribina? Je li nositelju izrade ovoga prijedloga cilj sudjelovanje javnosti u partnerstvu, partnerstvo s javnošću, uključujući razvoj alternativnih rješenja i utvrđivanje poželjnih opcija? Ili samo partnerstvo s uskom skupinom ljudi koji pod kritičkim mišljenjem, za koje se tvrde da se zalažu, zapravo podrazumijevaju samo način opiranja autoritetima, počevši od autoriteta istine?
 
19. Prijedlog akcijskoga plana nevjerodostojan je, jer suptilno, a sadržajno bitno preinačuje Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) i neprihvatljivo je instrumentalizira u dnevno-političke svrhe. Primjerice, cilj 7.5. u Strategiji iz 2014. nosi naslov „E-ŠKOLA: CJELOVITA INFORMATIZACIJA ODGOJNO-OBRAZOVNOG PROCESA I PROCESA POSLOVANJA ŠKOLA“. No, u prijedlogu Akcijskoga plana iz siječnja 2018. taj cilj je preimenovan u „e-Škole“. Razlika nipošto nije slučajna. E-škola je opća imenica, gdje „e-“ označava funkcionalne, suvremene zajednice učitelja i učenika, a e-Škole je ime pilot-projekta „uspostava sustava razvoja digitalno zrelih škola“. Dvije su razlike: veliko, odnosno malo slovo š, i jednina, odnosno množina (škola/škole). U aktivnostima mjere 7.5.1. u Prijedlogu akcijskoga plana nudi se: „Dovršiti pilot projekt e-Škole“, „Osigurati predfinanciranje velikog projekta e-Škole“ i „Započeti veliki projekt e-Škole“. Time točka 7.5. prestaje imati cilj cjelovito opremanje i djelovanje školskih ustanova u doba informacijsko-komunikacijske tehnike, nego postaje oblik privatizacije javnih ovlasti i javnih sredstava od strane provoditelja toga projekta. Ako se 80 % toga pothvata odnosi na informatizaciju sustavu, to je onda prodaja i održavanje informatičke opreme, a ne reforma odgoja i obrazovanja. Pa ne idu u školu ni računala ni roboti, nego djeca, učenici.
 
20. Drugi nasumce pronađen primjer krivotvorenja Strategije iz 2014. jest mjera 2.4.11. Prema Strategiji iz 2014. ta se mjera zove: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnog kurikuluma i predmetnih/međupredmetnih/modularnih kurikuluma za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. No, prema Prijedlogu akcijskoga plana iz 2018., mjera 2.4.11. glasi: „Izrada modela povećanja izbornosti u gimnazijskom obrazovanju i utjecaja na uvjete rada i broj zaposlenih nastavnika“. Namjesto devetogodišnje osnovne škole – izbornost u gimnazijama!?!
 
21. Struktura i način javnih rasprava o kurikulnim ispravama nije u skladu s izvornim ciljevima Strategije. Naime, CKR je zamišljen kao organska cjelina hijerarhijski ustrojenih dokumenata, a to znači da bi se svaka sljedeća ili niža razina trebala i mogla raspravljati te zatim i sastavljati tek nakon što je prethodna, viša, koja je „osnova za njezinu izradu“ (Prijedlog Okvira nacionalnoga kurikuluma, str. 10), dovedena do stupnja cjelovitosti, usuglašenosti i konačnosti. Prijedlog akcijskoga plana ne slijedi predviđenu strukturu.
 
22. Struktura dokumenata navodne cjelovite uputnične reforme nije usklađena s vrijedećim propisima koji reguliraju područje odgoja i obrazovanja. Stoga je nužno ponoviti javnu raspravu o svim uputničnim ispravama jer je prethodna javna rasprava o tim dokumentima provedena bez pravne osnove za njihovu primjenu. Novo javno savjetovanje o uputničnim ispravama predloženim akcijskim planom – nije predviđeno. Stoga je nužno Prijedlogom akcijskoga plana predvidjeti još jednu javnu raspravu o prijedlozima uputnika. Ne bude li internetsko savjetovanje stavljeno u realne i optimalne okvire, mala je vjerojatnost da će se stručnjaci, osim pokojega entuzijasta i uskoga kruga nositelja i partnera, javljati u javne rasprave.
 
23. Zašto je kao pokazatelj provedbe mjere 2.3.2. u Prijedlogu akcijskoga plana ispuštena „satnica“, kad je ona Strategijom predviđena kao pokazatelj provedbe te mjere? Reforma sustava odgoja i obrazovanja ne može se provoditi bez donošenja jasnoga nastavnoga plana (strukture satnice), kako za osnovnu, tako i za srednju školu, a ta aktivnost nije nigdje navedena.
24. Hibridno vrjednovanje nije plod općega nacionalnoga suglasja.
 
25. Akcijski plan je metodologijski nedosljedan. Predložena djelovanja u pravilu nisu znanstvena, pa čak ni stručna, a međusobno ne konvergiraju, niti su koherentna da bi ispunjenjem pojedinih ili svih aktivnosti došlo do provedbe mjere u kojoj su one navedene. Stoga predloženi akcijski plan ni na zdravorazumskoj razini prosječnih legitimnih očekivanja ne znači ispunjenje mjera, podciljeva ni ciljeva samom provedbom pojedinih aktivnosti.
26. Prijedlogu akcijskoga plana, kao iStrategiji, nedostaje dosljedna struktura. Zašto svaki cilj nema mjere za svoju provedbu? Zašto mjere nemaju ustaljeno nazivlje i koordinatore među više nositelja? Zašto se pokazatelji provedbe ne navode konsekutivno i konsekvetno?
 
27. Koje su mjere, od njih 340 u Strategiji, prioritet prema Prijedlogu akcijskoga plana? Koja će biti korist od provedbe poglavitih mjera?
28. Koji su troškovi provedbe pojedinih mjera i podciljeva? Koji Državni proračun prati ili će pratiti sve ono što je zacrtano Prijedlogom akcijskoga plana? Ili ne postoji ozbiljnost ni politička volja da se akcijski plan provede?
29. Tekst Prijedloga akcijskoga plana nije napisan uzimajući u desetke odredaba Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila (Narodne novine, broj 74/15).
30. U tekstu se 111 puta rabi nehrvatska riječ kurikulum, namjesto riječi uputnik ili kurikul. Usp. http://www.vjeraidjela.com/curriculum-u-hrvatskom/.
31. Prijedlog akcijskoga plana nije ispravio bitan manjak odgoja, koji je dokazan u prethodnim reformskim ispravama kao što su Strategija iz 2014. i prijedlozi uputnika iz 2015. Usp.http://www.vjeraidjela.com/prognani-odgoj/i http://www.vjeraidjela.com/mjesto-odgoja-u-cjelovitoj-uputnicnoj-reformi/.
32. Zbog svega navedenoga Prijedlog akcijskoga plana ne zaslužuje biti donesen.
 

Mr. Petar Marija Radelj, teolog, arhivist, prevoditelj i urednik knjiga; http://www.vjeraidjela.com/osvrt-na-prijedlog-akcijskoga-plana-provedbe-strategije-obrazovanja-znanosti-i-tehnologije/

Kakva je sadašnjost?

 
 
Djeca su, grosso modo, pametnija od svojih roditelja. Sadašnja generacija većinom pomaže roditeljima kod korištenja mobitela, a mislim da bi i dio ekspertnih stručnjaka reforme od djece mogao što - šta naučiti. No, ako nastavimo kurikulnim mudrolijama možda postanu, ne toliko glupa koliko, zatupljena programima, testovima i ocjenjivanjem koje daje prednost onima s peticama koje  postižu vjerodostojni u reproduciranju onog što je  nastavnik predavao ili usmjeravao, a to nije uvijek i najpametnije ili najkorisnije. U svijetu naprosto nema onog u što smo spoznajom sigurni! Moralo bi biti jasno da je CKR, ovakav kakav je, tipičan je hir politikanata koji se jako žure kako bi iz EU fondova dobili sredstva za koja nismo sigurni, već je u tekstu naglašeno, koriste li onima koji plaćaju ili onima koji će ih koristiti.
https://www.biography.com/.image/ar_1:1%2Cc_fill%2Ccs_srgb%2Cg_face%2Cq_80%2Cw_300/MTE5NTU2MzE2MTkyNDA5MDk5/francis-crick-9261484-1-402.jpg
Francis Crick
 
Sve dok Hrvatska nema svoj nacionalni interes, nazovimo ga filozofijom života, bit ćemo žrtve procesa označenog ofucanom floskulom  “bolja budućnost.” Naravno, ništa od onog što je potrebno Hrvatskoj, naglašavam, tranzicijskoj nedoumici reformom nije ponuđeno. Hrvatska je ostala na tragovima vrijednosti socijalističke revolucije začete na „vrlinama“ diverzija, lažnog predstavljana, ilegalnog rada i na načelu „izboriti se“ za društvene pozicije financiranja iz proračuna, kao i na bitnoj sintagmi: „snađi se druže“. Svi su se onoliko snalazili koliko nisu bili kontrolirani.
 
U Hrvatskoj se, uz sve pohvale HAZU kao znanstvenog autoriteta, još nije pojavila osoba sposobna integrirati ideju koja bi sustav školovanja sagledala izvan vizije osobnog iskustva ili poimanja pojedinačnih struka. Iz razumljivih razloga, traljave pedagoške, prakse bez odgoja nije se još javio znanstvenik koji je stasao na pedagoškoj doktrini[1]. Većina se poziva na znanstveni ili na akademski autoritet osobnim iskustvom koji s pedagoškim dometima u nekom antropološkom smislu nema vezu koja bi se označila doktrinom.
 
Načelo 2.
 
Jedna od najvećih suvremenih zabluda našeg obrazovnog sustava  je vjerovanje da se ljudska narav može promijeniti![2] Pojavom poznatog para znanstvenika Francis Crick[3] i James Watson[4] koji su dobili Nobelovu nagradu, otkrili su molekularnu strukturu DNK (1953.) i poljuljali iz temelja mnoge znanosti, pedagoške doktrine, pa i antropologiju u cjelini. Riječ je o činjenici da se čovjek u svojem evolucijskom ciklusu uvijek i samo prilagođavao (sociobiolog E. O. Wilson)[5]. Dok je bio ovisan o prirodi njoj se prilagođavao. Ovisno o stupnju organiziranosti se prilagođava društvu ne mijenjajući narav. Narav je posljedica genotipa u kojem je određena biološka datost visine rasta, boje kože, fizionomskih značajki, funkcionalnih sposobnosti i duhovnih vrijednosti što se nasljeđuju od oba roditelja i njihovih predaka nekom vrstom biološkog ruleta, ako dijete nije klonirano.
 
Čovjek, ovisno uvjetima, razvija svoj biološki program, u ono što je njegovoj datosti određeno. Na neki način prkosi uvjetima koji ne odgovaraju njegovoj naravi. Drugo je pitanje što mi to doživljavamo kao stres, depresiju ili bilo koji oblik koji se odupire biologiji osobe. Biološka datost je vrst navigacijskog mehanizma hormonalne distribucije koji čovjeka usmjerava prema njegovim sposobnostima; one se mogu poticati ili čak destruirati. Posljedica je toga da se obrazovni program ili njegova sadržajna interpretacija dotiče dijela učenika, drugom dijelu je "ta" interpretacija neutralna, dok veći ili manji dio učenika trpi nasilje nad njihovom naravi ili nad njihovim sposobnostima. Pretpostavimo tu činjenicu sljedećom mogućnosti. Svaki učitelj ili profesor zbog istih razloga ima, više ili manje, izražen senzibilitet za građu koju interpretira. Ako voli poeziju nadahnjivat će učenike koji su joj skloni, a zanemarit će možda gramatiku ili prozu na račun poezije. Jednako tomu fizičar će veću ili manju pozornost posvetiti području u kojem je i sam dominantan.
 
Mnogi su uvjereni da je čovjek neka vrst biološke tvorevine koja se različitim pedagoškim utjecajima može uobličiti ili razviti u željenom pravcu. Međutim, učenici se pedagoškim utjecajima prilagođavaju da bi uspjeli, baš kao što su se ljudi, dok su bili ovisni o prirodi prilagođavali da bi opstali u njoj, a danas se prilagođavaju društvu u kojem su organizirani da bi uspjeli u njemu. Škola je kao institucija diljem svijeta mijenjala svoj odnos prema učeniku i nastavi tako što je nudila brojne alternative i iskustva. Uspješne pojedince pripisivala je svojim zaslugama, a neuspjeh često prebacivala društvu koje joj uskraćuje očekivanu ili pretpostavljenu financijsku potporu.
 
Socijalni progres je puno složenije pitanje koje jamačno ne ovisi samo o školi, baš kao što i znanstvenici ne napreduju samo zbog svojeg znanja nego zbog potpore kojom znanje uspijevaju tehnološki ostvariti. Za prosudbu pedagoške misli i za prostore djelovanja u odgojno-obrazovnom procesu bilo bi korisnije prepoznati biogenetski program koji neupitno svjedoči o razlikama u inteligenciji, u sposobnostima za određene djelatnosti, pa čak i za imunološke reakcije prema određenim bolestima, kako u svojem predgovoru Sociobiologiji (Zbornik ogleda) piše Damir Polšek. Zbog svega toga je danas potrebno posvetiti puno više prostora nastojanju da se pristupi odgoju kao socijalnom imperativu koji je dužan ispuniti svaki pojedinac, a obrazovanje prepustiti individualnim sposobnostima koje su posljedica biološke datosti ili kako neki vole reći, Božjeg dara.
 
Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni! Pitanje je uvijek za koje je područje ili za koju je djelatnost netko darovit? Jednako je pitanje razine nečije darovitosti ili kreativnosti? Ljudske se sposobnosti ne uče; one se mogu samo poticati ili se za njih mogu stvarati uvjeti za poticaj, odnosno, za razvoj. Za razliku od sposobnosti ljudske slobode, demokracija, moral, solidarnost i čuvanje okoliša nije pitanje poduke i obrazovanja specijaliziranog predmeta, nego je odlučno pitanje spoznajnog kapitala s kojim valja odgojno djelovati u svakom nastavnom predmetu. Jedino i samo odgoj, kao socijalni imperativ, može pomiriti individualne različitosti ili posebnosti ljudske naravi. U nas je odgoj prepušten doslovce osobnim uvjerenjima i, što je još tragičnije, vjerovanju da će obrazovan čovjek biti i očekivano odgojen jer je netko davno postavio znak jednakosti između odgoja i obrazovanja.
 
Samo odgojene osobe socijalnim imperativom, neovisno o stupnju obrazovanja i osobne pameti, dužni su znati što je dozvoljeno ili zabranjeno, lijepo i ružno, korisno i štetno i sve ostalo što valja njegovati odnosom spram ljudi s kojima komuniciramo i sa stvarima koje nas okružuju. Odgoj je neka vrst socijalne dresure kojom, oni što joj se ne pokoravaju, dužni su trpjeti kolektivnu osudu, prijekor, pa čak i sankcije u ovisnosti stupnja dekliniranja od normi ponašanja ili djelovanja.
 
Između odgoja i obrazovanja valjalo bi postaviti jasnu razdjelnicu ne dovodeći u pitanje uzajamnost djelovanja ili utjecaja. Riječ je o tomu da svi, ama baš svi, u nekom idealitetu dužni su biti odgojeni, što je pak u obrazovanju nemoguće postaviti kao zahtjev!!! Od škole kao obvezne institucije valja očekivati da se obrazovanje ocjenjuje, a da se odgoj prepoznaje. Primarnu pozornost valjalo bi posvetiti redu, higijeni, disciplini i odgovornosti, a sekundarno značenje dati obrazovnim elementima. I jedno i drugo prosuđivat će praksa! Ako učenik izostane iz škole za razlog nema smisla pitati učenika nego roditelja. U slučaju da roditelj štiti nemarnost učenika u proces bi valjalo uključiti ravnatelja i socijalnog radnika kako bi se spram roditeljskog nemara, što je i oblik zaštite djeteta, tražila odgovornost.  Nelogično je čak i smiješno tražiti odgovornost malodobnog učenika, a ostaviti po strani punoljetne roditelje. Treba li spomenutoj činjenici komentar?
 
Disciplina, a s njom i odgovornost je proces kojim se formira moral. Dakle nastojanjem od najranije dobi odgojnim se zahtjevima formira sve što bi valjalo poimati mentalitetom o kojem mnogi govore kao da je u pitanju “šalter” uz  konstataciju da se loš mentalitet ne može otkloniti predavanjem. Primjeri nedostatnog odgojnog djelovanja u našim školama su brojni i u svakodnevnom životu prepoznatljivi u svim oblicima komunikacije koja u prometnoj kulturi bilježi tragične posljedice.
 
U obrazovanju, gdje god je to moguće, valja poštivati individualne razlike, a samim tim i učeničke sposobnosti. U svakoj će se školi razlikovati svojim sposobnostima ili svojom darovitošću sportaši, glazbenici, umjetnici, baš kao što će biti najbrojniji učenici koji će zadovoljavati prosječnost. Zbog toga je škola dužna primarno nastojati na odgoju koji je jedini odgovaran "pomiriti" individualne razlike tako što će i najbolji i najslabiji učenik, ako je odgojen, biti dužan pozdraviti bez žvakanja gume, pokucati na vrata prije ulaska i općenito ispuniti ono što je društvenom normom određeno kao zahtjev ili mjera. U obrazovanju jednak tretman nejednakih nije socijalna nepravda nego gospodarska mogućnost određenih sredina, pa i same države što nije slučaj s odgojem koji je dužan nastojati na jednakom tretmanu nejednakih po spolu, pameti, snazi ili političkoj hijerarhiji.
 
Uistinu je smiješno pozivati se na sve ono čime raspolaže razvijeni svijet, a još i manje slušati savjete "tog" svijeta što je svoje interese zaštitio institucijama u kojim je odgoj bio uvijek primaran. Prosto rečeno, nema svrhe slušati prepričavanja o tomu što imaju tamo neki jer se to niti smije, niti se može kopirati nego raditi onako kako su i "oni" radili da bi postali uspješni. Bez odgoja nije uspjela niti jedna zemlja kojoj težimo, niti s odgojem kakvog imamo možemo tražiti "šteker" za Europu.
 
Bilješke:
 
[1] U socijalizmu nije postojala pedagoška doktrina nego praksa raznih rezolucija uz vjerovanje da su svi za sve i da je sve za svakoga.
[2] Ž. Mataja, Pedagog između tradicije i inovacija, Zbornik sabora pedagoga Hrvatske, str. 302., HPZ, Zagreb, 2003.
[3] J. Francis, Harry Compton Crick (1916.-2004.) engleski molekularni biolog i neuroznanstvenik. Sudjelovao u otkrivanju strulture DNK (1953.)
[4] James D. Watson, engleski molekularni biolog, The Annotated and illustrated Double Hellix, edited by Alexander Gann and Jan Witkowski (2012) Simon Schuster,ISBN 978-1-4767-1549-
[5] Edgar Osborn Wilson, Akselov zamak ili O simbolizmu /Edmond Vilson: prevod i predgovor Olga Humo, Bgd: Kultura 1964.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja, prof.

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 766 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević