Get Adobe Flash player

Sve više je dokaza o kancerogenosti bežične tehnologije

 
 
Pojedini hrvatski mediji, osobito elektronski, kao i neki portali objavili su vijest o pronalasku „sakrivenih“ edukativnih materijala (video i letak) koje je na svojoj mrežnoj stranici objavilo hrvatsko Ministarstvo zdravstva, a u kojima se uz savjete upozorava građane na štetnost zračenja mobitela, uz naročito isticanje rizika korištenja bežične tehnologije za djecu i mlade. „Ministarstvo očito nije imalo namjeru napraviti javnu informativnu kampanju, a moralo je ispuniti zadatak iz strategije za širokopojasni internet, što je preduvjet da bi Republika Hrvatska mogla aplicirati na sredstva iz fondova Europske unije“, izjavila je Ankica Kosovec Krželj iz Hrvatske udruge za zaštitu od elektromagnetskog zračenja (HUZEZ). (Napomena: radi se o Strategiji razvoja širokopojasnog pristupa u RH za razdoblje od 2016. do 2020.).
https://i.ytimg.com/vi/QQyS2YzamyI/hqdefault.jpg
Lennart Hardell
 
No, povod mojeg teksta zapravo je najnovija znanstvena objava o štetnosti zračenja baznih stanica za mobitele na ljudsko zdravlje. Znanstvenici glasovitog talijanskog Instituta Ramazzini proveli su opsežno istraživanje na temelju kojeg su objavili rezultate te pozivaju Međunarodnu agenciju za istraživanje karcinoma (IARC) pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da ponovno procijeni kancerogeni učinak zračenja mobitela i baznih stanica na zdravlje čovjeka. Institut Ramazzini proveo je opsežno, cjeloživotno istraživanje na laboratorijskim životinjama koje su bile izložene istoj razini zračenja koja potječe iz naše okoline od baznih stanica: životinje su oboljele od karcinoma. Američki Nacionalni toksikološki program (US National Toxicology Program, NTP) također je proveo 25 milijuna dolara vrijednu studiju o učincima mnogo više razine radiofrekventnog zračenja koje potječe iz mobitela. Rezultati ove studije također su otkrili pojavu neobične i rijetke vrste karcinoma – švanom srca (Schwannoma) kod muških štakora izloženih višoj dozi zračenja. Studija Instituta Ramazzini o učincima radiofrekventnog zračenja također je otkrila povećanje razvoja malignog tumora mozga (tzv. glia tumori) kod ženki štakora te prekancerogeno stanje, uključujući i hiperplaziju Schwannovih stanica kod oba spola štakora. Rezultati opsežne studije Instituta Ramazzini izazvali su veliku medijsku pozornost, osobito u Italiji, o čemu je opsežno izvijestio „Corriere di Bologna.“
 
Znanstvenici Institua Ramazzini izložili su radiofrekventnom zračenju 2448 Sprague-Dawley štakora (albino štakori koji se najviše koriste u laboratorijima za biomedicinska istraživanja) od pretporođajnog razdoblja pa sve do njihovog prirodnog uginuća – štakori su svakodnevno tijekom 19 sati bili izloženi radiofrekventnom zračenju (1.8 GHz GSM radiofrekventno zračenje od 5, 25 i 50 V/m). Štakori su bili izloženi istom radiofrekventnom zračenju koje emitiraju antene baznih stanica, a razine izloženosti bile su daleko niže od onih koje je koristio US NTP u svojim studijama o učincima zračenja mobitela. Ovdje moram istaknuti da su rezultati istraživanja Instituta Ramazzini i američkog Nacionalnog toksikološkog programa (US NTP) objavljeni gotovo istovremeno, tj. početkom ožujka 2018.  
 
Znanstvenica Fiorella Belpoggi (PhD), autorica studije i ravnateljica odjela Istraživanja u Institutu Ramazzini izjavila je slijedeće: „Naši nalazi o razvoju karcinoma kod štakora izloženih istoj razini radiofrekventnog zračenja iz okoline podudaraju se i potkrijepljuju rezultate studija američkog Nacionalnog toksikološkog programa o učincima zračenja mobitela. Rezultati studija Institua Ramazzini i US NTP otkrili su porast razvoja istih vrsta tumora srca i mozga kod Sprague-Dawley štakora. Obje ove studije zajedno daju dovoljan i čvrst dokaz na temelju kojeg pozivamo Međunarodnu agenciju za istraživanje karcinoma (IARC) da ponovno procijeni kancerogenost i na temelju toga promijeni klasifikaciju kancerogenog potencijala radiofrekventnog zračenja na ljude.“ Naime, Međunarodna agencija za istraživanje karcinoma 2011. svrstala je radiofrekventno zračenje u grupu 2B – „moguća kancerogenost za čovjeka.“
 
Dr. Ronald Melnick, Ph.D., viši znanstveni savjetnik u „Environmental Health Trust / EHT“ je rekao: „Vlade moraju postrožiti propise u svrhu zaštite javnosti od ovog štetnog zračenja“, dok dr. José Domingo (PhD), profesor toksikologije na Sveučilištu Reus (School of Medicine, Reus University, Katalonija, Španjolska) i glavni urednik časopisa „Environmental Research“ ističe kako ovaj znanstveni tekst koji dolazi od jedne najrenomiranije svjetske znanstveno-istraživačke institucije (Institut Ramazzini) mora pobuditi veliku zabrinutost zbog štetnog učinka elektromagnetskog zračenja iz baznih stanica.
 
„Rezultati istraživanja američkog Nacionalnog toksikološkog programa zajedno s rezultatima Instituta Ramazzini dodatno potkrjepljuju studije našeg tima kao i svih ostalih koji jasno dokazuju da radiofrekventno zračenje uzrokuje specifične tumore - vestibularni švanom i gliome, te stoga mora biti klasificirano kao kancerogeno za čovjeka“, tvrdi dr. Lennart Hardell (PhD), liječnik-epidemiolog Sveučilišne bolnice u gradu Örebro, Švedska (Department of Oncology, University Hospital, Örebro) koji je objavio mnogo radova o uzrocima karcinoma iz okoliša, uključujući i kancerogene učinke herbicida/defolijanta „Agent Orange,“ drugih pesticida te radiofrekventnog zračenja mobitela. (Objašnjenje: vestibularni 'švanom' je intrakranijalni tumor 8. moždanog živca koji nastaje od Schwannovih stanica – još se naziva i akustični neurom ili tumor akustičnog živca. Gliomi su primarni tumori koji nastaju iz parenhima mozga).
 
„Sve je više dokaza o kancerogenosti bežične tehnologije i to više ne smijemo ignorirati“, izjavio je profesor emeritus Anthony B. Miller (University of Toronto Dalla Lana School of Public Health). David O. Carpenter, liječnik, bivši dekan „School of Public Health“ / University at Albany, upozorava: „Ova studija povećava zabrinutost jer život/ stanovanje blizu baznih stanica predstavlja opasnost za zdravlje čovjeka. Vlade moraju poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu smanjenja naše izloženosti radiofrekventnom zračenju. Bazne stanice ne smiju biti u blizini škola, bolnica ili naših domova.
 
Javnozdravstvene agencije trebaju provesti edukaciju javnosti o tome kako će smanjiti izloženost radiofrekventnom zračenju iz svih izvora bežićne tehnologije – bilo iz baznih stanica ili mobitela ili bežićne (Wi-Fi) tehnologije u školama.“ Carpenter je posebno naglasio slijedeće: „Ovo je osobito bitno jer sadašnji novi planovi predviđaju postavljanje malih baznih stanica 5G i to na svakih 300 metara u svakoj ulici diljem zemlje. Ove „male“ 5G antene imati će za posljedicu daljnje kontinuirano izlaganje svake osobe štetnom zračenju – bilo da prolazi ulicom ili živi u blizini. Takva povećana izloženost radiofrekventnom zračenju povećati će rizik od razvoja karcinoma i drugih bolesti kao što je elektro-hiperosjetljivost.“ Komentirajući najnovije rezultate o učincima radiofrekventnog zračenja, dr. Devra Davis (PhD), predsjednica „Environmental Health Trust/EHT“ izjavila je kako nalazi studije Instituta Ramazzini nisu neočekivani, jer je ranija studija provedena na „Jacobs University“ otkrila da niske doze radiofrekventnog zračenja kod laboratorijskih životinja uzrokuju razvoj i rast tumora (rezultati ove studije objavljeni su u travnju 2015.).
 
U siječnju 2017. (od 23. do 26. 1. 2017.) održana je međunarodna konferencija na kojoj su govorili svjetski stručnjaci o štetnim učincima bežićne tehnologije na zdravlje čovjeka. Konferenciju su su-sponzorirali „Environmental Health Trust“ i „Israel Institute for Advanced Study“, Hebrew University. Predavanje je tada održala i dr. Fiorella Belpoggy (PhD) iz Instituta Ramazzini koja je predstavila nalaze studije o značajno niskoj porodnoj težini laboratorijskih životinja izloženih radiofrekventnom zračenju. I ovi nalazi Instituta Ramazzini podudaraju se s rezultatima studije američkog Nacionalnog toksikološkog programa koja je također otkrila nisku porodnu težinu životinja izloženih radiofrekventnom zračenju. Stoga je dr. Belpoggi preporučila „maksimalan oprez za djecu i trudnice“.
 
U slovenskim školama zabranjena bežična tehnologija
 
Određene države diljem svijeta već su usvojile/donijele preporuke o mobitelima, bežičnom (Wi-Fi) zračenju i zdravlju, a prema tvrdnji EHT-a Slovenija ima jednu od (naj)strožih preporuka u svrhu zaštite građana. Mnoge škole diljem svijeta također su zabranile bežičnu tehnologiju u školama ili su donijele uredbe o bitnom smanjenju izloženosti bežićnom zračenju predškolske i male školske djece (više o tome: „Database of Worldwide policies on cell phones, wireless and health“ – https://ehtrust.org ).
 
Hoće li konačno reagirati i hrvatsko Ministarstvo zdravstva i javnozdravstvene službe u svrhu zaštite zdravlja svih hrvatskih građana, osobito djece?
 
Izvor: Naslov originalnog znanstvenog teksta Instituta Ramazzini:
1. „Report of final results regarding brain and heart tumors in Sprague-Dawley rats exposed from prenatal life until natural death to mobile phone radiofrequency field representative of a 1.8 GHz GSM base station environmental emission“ objavio časopis „Environmental Research“ (ELSEVIER) a dostupan je i na www.sciencedirect.com pod istim nazivom.
2. US National Toxicology Program/NTP: TR-595: NTP Studies of Cell Phone Radiofrequency Radiation (Rats/štakori); TR-596: NTP Studies of Cell Phone Radiofrequency Radiation (Mice/miševi): https://ntp.niehs.nih.gov/about/org/sep/trpanel/meetings/docs/2018/march/index.html
3. „Tumor promotion by exposure to radiofrequency electromagnetic fields below exposure limits for humans“ objavio znanstveni časopis: „Biochemical and Biophysical Research Communications,“ Vol. 459(4), 17. 4. 2015., str. 585-590  (www.sciencedirect.com)
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Otkrivanje tople vode umjesto valjanih odgovora na važne izazove

 
 
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Šime Šuljić, prof., Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, Pazin
 
U Školskim novinamaod 31. siječnja 2017. u članku Obrazovne aspiracije učenika u neskladu s njihovim obrazovnim postignućima govori se o istraživačkome projektu „O učenju 2015./2016.“,koji su proveli dr. sc. Zrinka Ristić Dedić i dr. sc. Boris Jokić, istraživači iz Instituta za društvena istraživanja, u osnovnim školama četiriju hrvatskih županija. U članku se ističe da „serija ‘O učenju 2015./2016.’ nije pisana u obliku klasičnoga znanstvenog rada, nego predstavlja pokušaj popularizacije istraživanja odgoja i obrazovanja i prilog široj javnoj raspravi o mogućnostima razvoja odgojno- obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj.”.
http://www.fer.unizg.hr/_news/icons/7729f9f4f5ccb7d450ef17493ce3a4df1872_icon.jpg
Šime Šuljić
 
Ovim osvrtom želim se odazvati baš toj široj javnoj raspravi. U spomenutome članku, a i inače u javnim raspravama, polazi se od nekih teza koje se predstavljaju kao neupitne i kao da je postignuto opće suglasje pa te teze mogu biti polazište za reformu sustava. Moj je odgovor zapravo reakcija na takve teze, a objavljeni članak samo je povod. Na početku članka stoji: „Jedan je temeljni cilj, kako to ističu voditelji projekta, a to je utvrditi kako učenici uče, što treba učiniti da im se pomogne u učenju i što bi se moglo učiniti na razini škole, regije ili države da djeca napokon nauče kako učiti.“.
 
To da će učenici naučiti kako učiti bila je jedna od udarnih fraza u promoviranju Cjelovite kurikularne reforme, ali ostalo je neobjašnjeno kako će se to postići. Posebno jer je odgojna sastavnica školstva žalosno zapostavljena, a naučiti kako učiti poglavito je odgojno, a ne obrazovno postignuće. Ako matični fakulteti tijekom pet godina nisu osposobili svoje studente, promaknute nastavnike, da uče djecu nastavnoj disciplini za koju su najpozvaniji, tko će ih drugi za to osposobiti? Dobro je poznato da se na isti način ne uči Matematika, strani jezik ili Biologija, pa prema tome nije isto ni naučiti kako što učiti. Ako netko treba osposobiti nastavnika da nauči učenika učiti, onda su za to ponovno odgovorni matični fakulteti.
Međutim, nigdje u najavi Cjelovite kurikularne reformenije spomenuta reforma ustanova koje odgajaju i obrazuju učitelje i nastavnike. Svi fakulteti sada isporučuju prenositelje znanja, a znanja o tome kako nekoga naučiti učiti nisu sastavni, a kamoli temeljni, dio njihove naobrazbe. Možemo krenuti i od pretpostavke da predmetni nastavnici zapravo raspolažu takvim kompetencijama, ali da zbog vrijedeće organizacije sustava, danih kurikula, društvenoga ozračja u školama i drugih okolnosti ne mogu pobuditi taj potencijal u učenicima. Međutim, prijedlozi kurikula koje je iznjedrila Cjelovita kurikularna reformanisu baš davali neka jamstva da će se u ustrojstvu nastave dogoditi ikakve promjene i da će učenik „napokon naučiti kako učiti“. Riječ napokon u toj sintagmi nastavnike će s pravom zasmetati. Iako je istina da rezultati državne mature i drugih vanjskih vrjednovanja pokazuju mizerna postignuća nemalenoga broja učenika, ipak naš sustav iznjedri velik broj učenika s visokim postignućima u učenju, a za koje ujedno sasvim sigurno možemo reći da su naučili kako učiti.
 
Inače, svima koji nikada nisu osjetili težinu poučavanja u učionici, a takvi su i stručni suradnici koji su pomogli u realizaciji ovoga projekta, sintagma „naučiti kako učiti“zvučat će vrlo primamljivo. Izgleda kao ključ školskoga uspjeha jer ako učenik time ovlada, onda će lako svladati svaki nastavni predmet pojedinačno. Možda mu više ni učitelj ne će biti potreban! U nastavnoj je praksi dobro poznato da je „naučiti kako učiti“dugotrajan proces i svladava se samim učenjem nastavnih sadržaja, postupaka i vještina. Kroz nekoliko stoljeća javnih škola razvijene su posebne metodičke zbirke testova, zadataka, postupaka, vježbâ... koje učenici trebaju savjesno proći. „Bez muke nema nauke“, kaže narodna mudrost. S vremenom se stekne generička kompetencija „naučiti kako učiti“, ali to se događa negdje pri kraju učenja nastavnoga predmeta. Ona je posljedica učenja, a ne uzrok koji može pomoći da i bez muke bude nauke. Naravno da je na učitelju i sustavu da dobro postave odgojno-obrazovne ciljeve i biraju načine poučavanja. Učiti kako učenike poučavati, kako ih naučiti učiti može se i od drugih učitelja i obrazovnih sustava. U istome broju Školskih novinaobjavljen je članak o Šangaju, kineskome gradu koji bilježi izvrsne rezultate na PISA testiranju baš pod naslovom Kako preslikati tuđi uspjeh u svoj obrazovni sustav: „Za početak, svaki je učitelj specijaliziran za određeni predmet – ako poučava matematiku, onda čini samo to. Ovi specijalizirani učitelji osposobljavaju se u tom području najmanje pet godina, i to za određene dobne skupine, a za to vrijeme stječu dragocjena znanja o tome kako djeca uče, ali i kako dublje razumjeti predmet koji poučavaju.”
 
Ako mi u ovome trenutku nemamo osposobljene učitelje po školama da dobro obave svoj posao, nisam sklon vjerovanju da se oni lako mogu „popraviti” kroz nekoliko „vikend-edukacija za ključne kompetencije”. U tome slučaju nema drugoga puta nego krenuti od fakulteta koji 'isporučuju' nastavnike. U proteklih smo deset godina, koliko se govori o potrebi promjene paradigme podučavanja, već mogli reformirati četvrtinu zbornice. Šangajski primjer pokazuje da se naobrazba učitelja mora dogoditi unutar struke. I doista, ako je potrebno, radije ću kao nastavnik odslušati još koji semestar na matičnome fakultetu nego slušati 'stručnjake opće prakse' koji misle da znaju kako treba raditi u razredu, a nakon što odslušaš izlaganje ili radionicu, jasno ti je da s takvim stilom oni ne bi ‘preživjeli’ ni prvih deset minuta u razredu, na satu na kojemu treba izlagati sadržaje nastavnoga predmeta.
 
Posebno su ispod svake razine bile masovne i skupe edukacije za uporabu IKT-a u nastavi. Zaključak je istraživanja: „generalna spoznaja jest da naša djeca ne uče redovito, da uče isključivo dan prije pismenog ili usmenog ispita”. Da bi se to otkrilo, nije potrebno provoditi istraživanje. Svakomu tko radi u školi to je jasno. U tome smislu ni drugačije pisani kurikuli ni edukacije učitelja kako učiti učenika, ništa neće promijeniti. Učenici uče tako jer imamo ugrađen pogrješan hardver u odgojno-obrazovni sustav, a to je famozni Pravilnik o ocjenjivanju,koji propisuje da se učeniku prvašiću pisani ispit najavi najranije pet dana unaprijed, a da se roditelju objavi vremenik svih pisanih ispita na početku odgojno-obrazovnoga razdoblja. Taj se vremenik pisanih ispita na mrežnim stranicama škole često naziva čak i „vremenik ocjenjivanja“. Umjesto da pustimo učenika, bar onoga mlađega, da prolazi kroz proces učenja kao kroz igru, pa ako ga i stavljamo pred test, da bude potpuno opušten, mi moramo nanizati rokove kao da se nalazi na fakultetu. Od prvoga razreda osnovne škole!
 
Naravno da se usiljena situacija prenosi na obitelj i odgoj učenja za ispit više nikada neće nestati, pogotovo jer su školske ocjene jamstvo izbora željene srednje škole. Slažem se da učenici ne bi trebali pisati dva ispita u istome danu, pa ako to možda i treba nekim pravilnikom regulirati u predmetnoj nastavi, kakva smisla to ima u razrednoj nastavi s jednim učiteljem za sve predmete? Kakva smisla ima jednako vremenski ograničiti usmeno odgovaranje učeniku od sedam godina i onome od devetnaest godina? U zadnje se vrijeme mnogo govori o tome kako bi učenici trebali učiti s razumijevanjem, a ne „bubetati“činjenice, ali se zaboravlja da je za to ipak nužno usvojiti najosnovnija znanja i neke vještine do automatizacije. Čak ni provjeru toga minimuma, koje bi po naravi stvari trebalo znati u svakome trenutku, učitelj u Hrvatskoj ne može provesti nenajavljeno nego mora zakazati najmanje pet dana ranije. Sve to pridonosi cjelovitome odgoju za učenje pred ispit.
 
I dok su nam oči uprte u mnoge detalje zapadnih odgojno-obrazovnih sustava, nitko u raspravama ne upire prstom u taj rigidni pravilnik. Tko u svijetu ima takvo što? Kampanjski će se učiti sve dok je takvih pravilnika. „Evidentno je da naši učitelji, predmetni nastavnici, stručni suradnici svihprofila, kao i ravnatelji ulažu veliki napor da bi u školama bilo bolje. Naime, istraživanje je jedinstveno upravo po tome što je potaknuto od spomenutih stručnjaka i došlo je iz samih škola i školskih pedagoginja i pedagoga koji su htjeli vidjeti što napraviti u školama da se stanje najprije analizira, da se detektiraju slabe točke pa da se onda stanje i popravi. Jer u školama postoji želja i volja za promjenom, ali sustav u svojoj tromosti ne pruža uvijek optimalne uvjete za promjene.”
 
Nisam siguran da je to što je ovo istraživanje potaknuto iz samih škola dovoljan dokaz da učitelji i ostali stručnjaci ulažu veliki napor ne bi li u školama bilo bolje i da je jedini problem u sustavu kao takvom. Ljudi smo i sama želja za promjenom ne znači da smo napravili dovoljno koraka u pravome smjeru. Možemo li optužiti sustav baš za sve? Na primjer, u članku se iznosi i ovaj rezultat istraživanja: „Učenicima je u istraživanju ponuđena formulacija ‘Drugi mi učenici šapću kad ne znam odgovor’. Premda se i na ovu aktivnost može gledati sa simpatijama, praksa šaptanja u slučaju kada se ne zna odgovor također ukazuje na neetična ponašanja u odgojno-obrazovnom procesu. Čak 57 posto učenika četiri sjeverozapadne županije odgovara da im kolege ‘često’ ili ‘gotovo uvijek’ šapću kad ne znaju odgovor.” Iz ovoga bi se moglo zaključiti da oko tri petine učitelja osnovnih škola dopušta takvo neetično ponašanje ili da nisu sposobni upravljati razredom. Sustav možda nije najbolje pravno regulirao taj i slične probleme, možda ni stručne službe škole ne stoje na strani učitelja, ali ono što učitelj može napraviti jest prekinuti ispitivanje u kojemu se takvo što događa.
 
Nisu ni nastavni programi krivi za sve! Uostalom, oni su u velikoj mjeri, što se osnovne škole tiče, podudarni s programima u svijetu. Oni nikoga ne tjeraju da traži prekomjerno učenje napamet, ničim ne sprječavaju kreativan rad u razredu, da se pošteno ispituje i realno ocjenjuje. Ne razumijem zašto se i u ime čega skida svaka odgovornost s učitelja za stanje u učionici? Je li nepostavljanje odgovornosti učitelja posljedica toga što se nitko u javnome prostoru ne usudi, makar načelno, postaviti i odgovornost učenika za svoja postignuća?
 
Projektanti reforme morat će kad-tad razgraničiti polja odgovornosti pojedinih čimbenika sustava i to jasno reći. Ni o tome problemu i mogućnostima njegova rješavanja nismo mnogo čuli tijekom najavljivanja „reforme svih reformi”. Većina rezultata ovoga istraživanja zapravo je očekivana i ne predstavlja neko iznenađenje - za sve koji rade u školi i imalo promišljaju o okolnostima u kojima rade. Uključujući i tezu iz naslova članka. Nije nikakvo čudo što učenici slabijih obrazovnih postignuća i dalje imaju osobna nadanja u pogledu svoga budućeg mjesta i puta kroz odgojno-obrazovni sustav. Uostalom, iluzije imaju i oni koji su uvjereni da će kurikul s razrađenim „ishodima učenja” razjasniti učenicima slabijih obrazovnih postignuća što i koliko trebaju naučiti za pojedinu ocjenu. Iz vanjskoga vrjednovanja znanja, a pogotovo iz međunarodnih istraživanja, poznato je da naši učenici, više nego učenici ostalih zemalja, imaju više nezapočetih zadataka, to jest zadataka koje nisu ni pokušali riješiti. Tko zna do koje su razine razumijevanja učenici uopće pročitali zadatak. Sasvim je moguće da je učenik zadatak površno pogledao da bi ga klasificirao u kategorije „to znam“ ili „to ne znam“. U susretu s učenicima prvih razreda različitih smjerova srednje škole vrlo je lako uočiti da postoje učenici koji pročitaju i aktivno pristupe rješavanju zadatka i oni koji ga ne pročitaju s razumijevanjem te čekaju upute što raditi. I jedni i drugi učenici dolaze iz istih škola, čak i iz istih razreda. Koji je uzrok toj naučenoj bespomoćnosti? Kako i kada nastaje? Je li samo odgojno-obrazovni sustav odgovoran za nju? To su pitanja na koja bih volio da odgovori neko dubinsko istraživanje. Takva su nam istraživanja potrebna, a ne populistička izvješća koja otkrivaju 'toplu vodu'.
 
Za kraj bih rekao da je uistinu važan podatak o broju predmeta, koji je prevelik i na dnevnoj i na tjednoj bazi. Ali zašto to isti istraživači nisu ni pokušali razrješavati prijedlozima Cjelovite kurikularne reforme koju su vodili? Zašto ih to tamo nije mučilo, a u istodobno provedenome istraživanju to su utvrdili kao problem?  
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Tradicionalno dodijeljene Akademijine nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Hrvatskoj za 2017.

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti proslavila je u četvrtak 26. travnja svoj dan i 157. godišnjicu osnutka i tim je povodom u palači HAZU-a održana svečana sjednica na kojoj su tradicionalno dodijeljene i Akademijine nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2017. Na svečanosti je bio i predsjednik Vlade Andrej Plenković, potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner, izaslanik predsjednice Republike Vito Turšić, potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić, ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, ministar zdravstva Milan Kujundžić, saborski zastupnici, članovi diplomatskog zbora, predstavnici vjerskih zajednica, ravnatelji kulturnih i znanstvenih institucija kao i druge osobe iz političkog, kulturnog, znanstvenog, gospodarskog i javnog života. Počasni gosti svečane sjednice bili su učenici X. gimnazije „Ivan Supek“ i Osnovne škole „Miroslav Krleža“ iz Zagreba za koje je predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić kazao da su zalog za budućnost.
http://www.hrt.hr/media/tt_news/hazu_p.jpg
U svom je govoru akademik Kusić podsjetio da se 29. travnja navršava 157 godina otkako je Hrvatski sabor na prijedlog biskupa Josipa Jurja Strossmayera donio odluku o osnutku Akademije. „Strossmayerova teza bila je da su znanost, znanje i obrazovanje važni za pozicioniranje Hrvata u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, a da će kultura i umjetnost osigurati naš nacionalni identitet. Te njegove teze vrijede i danas kada je Hrvatska dio Europske unije. Akademija je gradila identitet i modernu povijest Hrvatske te je uz Katoličku crkvu bila supstitut hrvatske državnosti. Iako se nikad nije bavila dnevnom politikom, u fokusu Akademije uvijek je bio državnopravni kontinuitet Hrvatske, težnja za ujedinjenjem hrvatskih zenalja i različito interpretirana samostalnost Hrvatske“, rekao je akademik Kusić. Podsjetio je i na najistaknutije članove u Akademijinoj povijesti, nobelovce Lavoslava Ružičku, Vladimira Preloga i Ivu Andrića te na Nikolu Teslu, Andriju Mohorovičića, Ivana Meštrovića, Vlahu Bukovca, Vladimira Nazora, Miroslava Krležu, Ivana Zajca, Jakova Gotovca, Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka kao i najistaknutije predsjednike, Franju Račkog, Tadiju Smičiklasa, Vladimira Mažuranića, Alberta Bazalu, Andriju Štampara, Grgu Novaka i Ivana Supeka. „Pravilnim vrednovanjem društvenih pojava Akademija i akademici dovode do novih društvenih mjerila i vrijednosnog sustava djelujući tako kao korektiv društvenih zbivanja. Hrvatska akademija je neovisna, nepristrana i ideološki neutralna, dok sve druge institucije u društvu imaju parcijalne interese. Akademija donosi stajališta utemeljena na znanstvenim, stručnim i etičkim načelima, ona osigurava kontinuitet koji nam nedostaje u društvu.
 
Rad Akademije je prepoznat i društveno relevantan i to je najveći uspjeh koji je Akademija mogla postići. Akademija danas mora biti otvorena, okrenuta budućnosti i uključena u rješavanje aktualnih problema“, rekao je akademik Kusić. Spomenuo je da HAZU u ovom trenutku ima 138 redovitih članova, 84 člana suradnika i 132 dopisna člana, te je najavio da će se u svibnju održati izbori za nove članove. Akademija ima u svom sastavu i 26 zavoda, od Cavtata do Vukovara, a među 258 zaposlenih ima 96 doktora znanosti i četiri magistra. Osvrnuvši se na 2017., akademik Kusić je iznio podatke da je lani u Akademiji bilo 438 događanja, od čega 114 znanstvenih skupova na kojima su obrađene sve relevantne društvene teme. U protekloj godini zahvaljujući Hrvatskoj akademiji i njenim članovima objavljene su 244 publikacije, dok je Zaklada HAZU lani financirala 196 projekata. Predstavnici HAZU zauzimaju i značajna mjesta u europskim znanstvenim tijelima. „Živimo u doba relatizivacije autoriteta, ali Hrvatska akademija tome odolijeva.
 
Ona je glas razuma i kao takva je prepoznata. Dok se politika bavi aktualnim problemima, mi mislimo dugotročno jer Akademija je čuvar trajnih vrijednosti“, kazao je akademik Kusić, istaknuvši da je Akademija uvijek njegovala kult rada. „Članovi Akademije stvorili su djela trajne vrijednosti. Akademija nije samo skup struka, nego i skup ličnosti. Akademici se legitimiraju svojim radom i vrijednostima za koje se zalažu“, dodao je akademik Kusić.
 
Čestitajući dobitnicima nagrada HAZU-a, podsjetio je da ih je od 1993. do danas dobilo 238 znanstvenika i umjetnika, od kojih su mnogi kasnije ostvarili značajne rezultate u znanosti i umjetnosti i mešunarodno se afirmirali. „Time se šalje poruka društvu u kojem se češće valoriziraju prividne umjesto trajnih vrijednosti. To je poruka na koji način se društvo treba usmjeravati. Volio bih da ovi dobitnici budu uzor i poticaj“, rekao je akademik Kusić koji je uručio diplome dobitnicima nagrada HAZU za 2017. koje je predstavila potpredsjednica Odbora za nagrade HAZU akademkinja Koraljka Kos. Za područje prirodnih znanosti i matematike dodijeljene su dvije nagrade, a dobili su ih  dr.  sc.  Mira  Ristić  za  37  objavljenih  originalnih znanstvenih  radova  u  međunarodnim  časopisima  u posljednjih  pet  godina,  koji  predstavljaju  zaokruženu cjelinu  te  se  mogu  objediniti  pod  zajedničkim  naslovom Sustavno  istraživanje  sinteze,  mikrostrukture  te  fizičkih  i kemijskih svojstava nanočestica i nanonita metalnih oksida, kao i prof.  dr.  sc.  Vlasta  Ćosović  za  rad  Development  of transient carbonate ramps in an evolving foreland basin. Za područje medicinskih znanosti nagradu nagrađen je prof.  dr.  sc.  Mislav  Vrsalović  za  rad  Prognostic Effect of Cardiac Troponin Elevation in Acute Aortic Dissection u kojem je prvi put  dokazana  prognostička  uloga  srčanog  troponina  u bolesnika s akutnim aortalnim sindromom. Za područje filoloških znanosti  Nagradu HAZU dobio je izv.  prof.  dr.  sc.  Vladimir  Rezar  za  knjigu  Damiani Benessae  Poemata, a za područje književnosti Gordana  Benić  za  zbirku  Nebeski  ekvator.
 
Za područje likovnih umjetnosti nagrađen je Josip  Biffel  za  djela  koja  je  ostvario  u posljednjih  pet  godina: dva mozaika iz crkve u Vitezu u Bosni i Hercegovini, sedam vitraja iz novoizgrađene crkve u  Mičevcu  u  Turopolju  te  četrnaest  slika  koje  prikazuju postaje  Križnog  puta  u  crkvi sv. Leopolda  Mandića u Splitu. Za područje glazbene umjetnosti nagrađena je Olja  Jelaska  za  skladbu  Modri  val  za  simfonijski orkestar. Za područje tehničkih znanosti Nagradu HAZU dobio prof. dr. sc. Ivan Petrović za znanstveno postignuće u istraživanju algoritama za sustave autonomije mobilnih robota,  čija  je  svrha  osiguravanje  autonomne  navigacije mobilnih robota u nepoznatim i dinamičkim prostorima te autonomno  obavljanje  raznih  korisnih  poslova  umjesto ljudi ili u suradnji s ljudima, objavljeno u 17 znanstvenih radova  koji  čine  znanstvenu  cjelinu  pod  nazivom Algoritmi za sustave autonomije mobilnih robota. U ime nagrađenih zahvalio se prof.  dr.  sc.  Mislav  Vrsalović koji je istaknuo da je dodjela nagrada HAZU „kruna naših ostvarenja koja nerijetko promaknu svjetlu reflektora u vrtlogu svakodnevnice“. „Jedino pravo i istinsko bogatstvo naše je znanje, iskustvo, vlastita sposobnost. Stojimo ovdje u hramu hrvatske znanosti i umjetnosti i prisjećamo se životnih trenutaka, crtica kada smo se stvarajući i radeći ponekad možda osjećali čudnim i drugačijim od okoline.
 
A sada s ovoga mjesta možemo poručiti generacijama koje stasaju: budite originalni, kreativni i jedinstveni. Na svoj način izvorni i neponovljivi. Kada bude vaš red na ovom mjestu poruku prenesite dalje. I opet dalje do sljedeće generacije. Do sljedećeg pojedinca s jedinstvenom i neponovljivom vizijom i misijom. Jer u umjetnosti i znanosti ne postavljamo granice, pomičemo ih. Naša dostignuća rezultat su predanog i samozatajnog rada naših učitelja, mentora, obitelji i suradnika, ali i životnog odricanja, ljubavi i discipline, upornosti, strpljivosti, ponekad i tvrdoglavosti, bez toga nema rezultata. I stoga ovaj trenutak veći je od nas samih, nadilazi nas i nastavlja se“, rekao je Vrsalović Hrvatskoj akademiji njezin dan zahvaljujući joj na „stalnoj brizi u prepoznavanju i afirmiranju znanstvenih i umjetničkih dostignuća u Hrvatskoj.“ „Današnji događaj kaplja je tog nepresušnog slapa hrvatskog stoljetnog znanstvenog, umjetničkog i kulturnog kontinuiteta i identiteta“, poručio je Vrsalović.
 
U glazbenom dijelu programa na Guarnerijevoj violini King nastupio je Anđelko Krpan u pratnji Julije Gubajduline na glasoviru. Oni su izveli Meditaciju Borisa Papandopula i Rumunjske plesove Bele Bartoka.

 

Marijan Lipovac

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Utorak, 17/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 999 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević