Get Adobe Flash player

Cilj je vrlo jasan. Treba uništiti hrvatski jezik kao osnovu nacionalnog identiteta

 
 
Ugledni i za hrvatske pojmove stari znanstveno-stručni časopis Kemija u industriji (KUI) objavio je u svom broju 11-12/2015. tri vrlo zanimljiva teksta. Zaključak, akademska i ostala znanstvena zajednica teško je oboljela. Neposredno je pitanje koje postavljam ponovno. Zašto volim Guardian? Znalci samo o vršku igle ne mogu biti nastavnici. A što je moguća posljedica? Hrvatska će ostati bez sveučilišta.
http://hrcak.srce.hr/logo/3.jpg
Na ovom portalu pisao sam već višekratno o namjernoj ili nenamjernoj politici uništavanja hrvatskoga znanstvenog prostora. Koji je u funkciji najgorih eksploatatora koji ostvaruju profit od 36 posto. Objavom samo u stranim časopisima inozemstvo će nam birati i namjera je i licencirati sveučilišne nastavnike. Posljedica, provođenje u život već odavno izražene želje da Hrvatska smije obrazovati samo prvostupnike. U dogovoru s Uredništvom KUI-ja prenosim neke misli iz teksta objavljenog u KUI 1-2/2016.
 
Kako i kada je započela predaja hrvatskih znanstvenika u ruke stranaca? Kao svjedok vremena, tvrdim da se time započelo šezdesetih godina o čemu svjedoči ova poučna priča. Večeramo u tada vrlo popularnom Novinarskom klubu. Bilo je to 1965. Istaknuta me znanstvenica koja je već počela objavljivati u CC-časopisima pita. »Je li Ti objavljuješ također članke u CC-časopisima?« Tada sam tek počeo objavljivati u Francuskoj u vodećem časopisu s područja plastike i elastomera.
 
Rad Brzo dimenzioniranje kosih izvlakača, objavljen je u časopisu Strojarstvo 1963. Bio je, uz desetljeće dugo praktično iskustvo u alatničarstvu, važan dokaz moje osposobljenosti pri odluci da mi se tijekom 1964. omogući višemjesečni rad u Centre d'études des matières plastiques u Parizu i rad sa studentima Ecole Nationale Supérieure des Arts et Metières (ESNAM). Navedeni članak u francuskom prijevodu objavljen u Plastiques modernes et élastomères (1965.), preuzet je u predavanja prof. G. Mengesa, Institut für Kunststoffverarbeitung (IKV), Aachen, SR Njemačka. Slijedio je njegov poziv najprije za stipendiju DAAD-a, a zatim i onu Zaklade Alexander von Humboldt.
 
Ne može se ista pravila nametnuti svim znanstvenim područjima. Treba razlikovati područja koja se pretežno bave otkrićima od onih koji se bave izumima i inovacijama. A tada su bila i druga vremena. Broj znanstvenika bio je tada možda manji nego što ih ima danas u jednoj ili dvije zemlje svijeta. Tada se biralo po drugim kriterijima. Koje bi trebalo barem djelomično vratiti. Prof. G. Menges natjecao se za redovitog profesora u konkurenciji 11 kandidata. Po broju radova bio je možda najskromniji. Ali je izborna komisija razgovarala s njim kako on vidi razvoj tada tog novoga sveučilišnog područja. Pokazalo se da ima najjasniju perspektivu. Tijekom njegovog djelovanja IKV je postao vodeći svjetski institut za preradu plastike i kaučukovih smjesa. A prof. G. Menges kao ljubitelj golfa čuva 250 golf loptica. Za svakog doktora po jednu. Osnovna misao IKV-a tada i sada je istraživanje za praksu. Tamo i danas lokalni nastavnici biraju profesore, ali bez formalnog sudjelovanja bilo koga s katedre za koju se bira nastavnik. Traže se i mišljenja stranih kolega (bio sam u dva slučaja zamoljen da napišem mišljenje), ali zna se čija je zadnja. A u nas? Uskoro ćemo prijeći na licenciranje nastavnika na temelju ocjene stranaca koji će odlučivati na temelju broja citata i radova upisanim u stranim podatkarama (baza podataka) za čiji se ulazak sada plaća sve viša cijena. Razvila se nova industrija brojenja radova. A neki moćnici u Hrvatskoj inzistiraju da su samo to kriteriji napredovanja. A što bi se dogodilo kada bi se mlade doktore s hrpom radova gdje je broj koautora: 3, 125 ili 5154 (podatak iz KUI-ja) pitalo. »A što bi vi novoga uveli kao nastavni predmet ili istraživačko područje?«
 
Kako je započelo? Protjerivanjem hrvatskih autora iz hrvatskih časopisa. Sve treba predati inozemstvu u ime jedinstvene znanosti. Da se onda vrjednuju u radovi po nekom faktoru odjeka (IF-faktoru). Pripadam generaciji koja je mogla tiskati radove u svijetu besplatno. Nove generacije to moraju plaćati. Na nekim područjima i basnoslovne sume u tisućama ameručkih dolara. A u što su se pretvorili hrvatski časopisi? U časopise s hrvatskim adresama u kojima objavljuju trećerazredni autori iz dalekog svijeta. Prvorazredni objavljuju ipak negdje drugdje. Po čemu je hrvatski časopis, koji poput Engineering Review iz Rijeke od 10 radova tiska 10 iz Kine? I još dobije relativno visoku potporu MZOŠ-a?
 
Svojedobno objavio sam članak Zašto volim Guardian? (Hrvatski fokus, 2013.). Premda su članci napisani nezavisno, pokazalo se da su nam stavovi podudarni u pitanjima kao što je besramno bogaćenje vlasnika podatkara, ali i u slučaju plastičnih vrećica te biogoriva. Ovdje samo o podudarnosti stavova o San Francisco Declaration on Research Assessment (DORA). Koja je u cijelosti potvrdila stavove o štetnosti IF-faktora opisanu u časopisu Strojarstvo još 2009. Samo naglasak iz tog dijela teksta DORA. »Faktor odjeka, poznatiji kao IF-faktor ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrjednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekta.« Nagradno pitanje. Koliko je hrvatskih autora upoznavalo zainteresiranu javnost s DORA? Osobno znam čak dva. A Hrvatski fokus bio je prvi koji je pisao o manifestu DORA.
 
Sve što se zbiva otvara nova pitanja. Čemu sve to? Da parafraziram uglednoga hrvatskog književnika. Koji je nedavno napisao da je hrvatski jezik oklop kojim se brani hrvatski provincijalizam. U redu. Sada će novoj vlasti biti prvi zadatak promjena Ustava u kojem će pisati da cijela znanstvena, a posebno obrazovna zajednica mora započeti sa zamjenom hrvatskog jezika retroprotojezikom. U kojem se broji: one, two, technology ili one, two, design. Pa više nema crtača, projektanata ili konstruktora. Svi samo dizajniraju. A u sada forsiranoj složenoj kratici (akronimu) STEM u technology ne prepoznaju informatiku.
 
Šalu na stranu. Cilj je vrlo jasan. Treba uništiti hrvatski jezik kao osnovu nacionalnog identiteta, za kojeg neki smatraju da se može brendirati. Ne trebaju nam više stručne knjige na hrvatskom, pregledni radovi. Treba samo sudjelovati u pisanju tekstova koji imaju i 5.154 autora. Slijedi certificiranje nastavnika po kriterijima objave u basnoslovno bogatim podatkarama. Konačni cilj je da Hrvatska ne smije obrazovati bolonjske magistre nego ih prepustiti bogatim Europejcima. Pogotovo ne doktore znanosti. Dakle, ne trebaju joj sveučilišta, već sito koje će propuštati samo izabrane da ih obrazuju moćni. Taj je zahtjev već postavljen tijekom posjeta jednog izaslanstva HAZU-u 2004.
 
Nadobudni i još ne znaju
 
Meni je svejedno. Nemam nikoga, pa tako ni onoga tko radi u svijetu umjesto u Hrvatskoj. Nadam se da ne ću dočekati vrijeme kada moji rječnici ne će imati nikakvu vrijednost, osim kao usporedbeni za englesko-njemački. Ali bi si pripadnici akademske i ostale znanstvene zajednice trebali ipak postaviti neka pitanja. Hoćemo li dopustiti da i poslije 6 stoljeća postojanja sveučilišta u Hrvatskoj, ona nestanu. U korist nekolicine nadobudnih koji su moćni, ali ne razumiju kuda to sve skupa vodi. Gdje je tu primjerice glas Hrvatskoga inženjerskog saveza ili Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.
 
Ovo nije poziv na zatvaranje. Svatko tko želi raditi u Hrvatskoj i učiti nove generacije mora slijediti dobru praksu iz prošlih vremena. Nema majstora bez fremta, dakle dulje boravka u svijetu. Svatko treba objavljivati i u svijetu. Ali to nije dovoljno. Ispravno obrazovanje mora biti za cijeli životni vijek. Pritom mora slijediti jednostavnu formulu. Obrazovanje mora biti STEM + SSS, a ne jedno ili drugo. Samo treba najprije znati da STEM znači prirodoslovlje, informatiku, tehniku i matematiku a SSS društveno-humanističke znanosti. Ali odreći se samostalnog prava na izbor svojih nastavnika, osobito sveučilišnih, pokazuje barem jedno. Da ne vjerujemo u sebe. Samo nam stranci mogu prepoznati tko vrijedi ili ne. Jesmo li za to trebali samostalnu državu? (Cijeli tekst možete pročitati na Kemija u industriji, www.hdki.hr/kui
 

Igor Čatić

Prvi posjet novoga predsjednika Sabora

 
 
Predsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner u utorak 19. siječnja službeno je posjetio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, što je bio njegov prvi posjet HAZU-u nakon što je 28. prosinca 2015. izabran za predsjednika Hrvatskog sabora. Akademik Reiner se u palači HAZU-a susreo s predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademikom Zvonkom Kusićem i članovima Predsjedništva i Uprave HAZU. Akademik Kusić je predsjednika Hrvatskog sabora izvijestio o radu Akademije u proteklom razdoblju, istaknuvši da je tijekom 2015. u Akademiji održano 325 događanja, poput znanstvenih skupova, okruglih stolova, predavanja, izložbi i posjeta izaslanstava. Akademija je lani objavila 196 publikacija, a još 32 knjige su članovi HAZU-a objavili izvan Akademije. Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u 2015. je novčano potpomogla ukupno 183 projekta, od toga 125 edicija. Akademik Kusić je akademika Reinera upoznao i s planovima rada HAZU za 2016. „Svojom aktivnošću Akademija je jamac budućnosti Hrvatske. Ona je otvorena javnosti i okrenuta budućnosti, a svojom neovisnošću i kvalitetom osigurava konsenzus u društvu. Stavovi koje je Akademija donijela prije nekoliko godina u zadnje vrijeme se pojavljuju u javnom prostoru i u tome se vidi koliko HAZU kapilarno utječe na hrvatsko društvo i djeluje kao korektor društvenih zbivanja“, rekao je akademik Kusić. Razgovaralo se i o vezama između Hrvatskog sabora i Hrvatske akademije koje datiraju još od 29. travnja 1861. kada je Sabor donio odluku o osnutku Akademije na prijedlog biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Akademik Kusić kazao je da je Hrvatska akademija ponosna što je njen redoviti član izabran za predsjednika Hrvatskog sabora. Prije akademika Reinera, predsjednici Sabora koji su ujedno bili redoviti članovi Akademije bili su Vladimir Nazor, Vladimir Bakarić i Vlatko Pavletić. „Biti predsjednik Hrvatskog sabora stoga je ne samo čast i privilegija, nego i povijesna odgovornost“, kazao je akademik Kusić, dodavši da je Akademiji posebno drago što je njen redoviti član na čelo Hrvatskog sabora izabran u godini u kojoj se slavila 200. godišnjica Strossmayerova rođenja.
 
Akademik Željko Reiner kazao je da je zbog položaja HAZU kao jedne od stožernih institucija hrvatskog naroda odlučio da upravo Akademija bude prva institucija koju posjećuje nakon izbora za predsjednika Hrvatskog sabora. Zahvalio je Akademiji na svemu što čini za hrvatsku kulturu, znanost i umjetnost te na upornosti da rezultate svoga rada približe javnosti. „Akademija više nije bjelokosna kula znanosti i umjetnosti, već ona znanost i umjetnost nastoji približiti svekolikom hrvatskom pučanstvu. Ona predstavlja savjest i konstantu društva u kojem se događaju različite promjene. Akademija se ne povodi za dnevnom politikom, ali kad su se posljednjih godina zbili događaji od šireg značenja za hrvatske građane, Akademija se  vrlo jasno odredila i izrekla svoje stavove“, izjavio je novinarima nakon sastanka akademik Reiner.

 

Marijan Lipovac

Za sve loše u školama prvenstveno su krivi ravnatelji, stručne službe, razrednici i ostali nastavnici

 
 
Neki dan sam vidjela jednog malog dječaka, učenika  osnovne škole, kako se rasplakao pred kamerama, kad ga je novinar pitao nešto u smislu voli li ići u školu i kako mu je u školi. Dječak je Rom, voli ići u školu, voli učiti i družiti se drugom djecom, ali neki učenici ga odbacuju, rugaju mu se, vrijeđaju ga, diskriminiraju i nasilno se ponašaju prema njemu. Nije trebalo to dijete dovući pred kamere i još manje rasplakati, kako bi se saznala istina o nasilju u školama. To se ne događa samo Romima. Na žalost, često puta u mnogim školama u nekom  razredu postoji dijete, koje se zbog  različitih i raznih stvari diskriminira i bude maltretirano.
http://www.howtolearn.com/HTL/media/teen-violence-198x300.jpghttp://i.dailymail.co.uk/i/pix/2014/03/09/article-2576906-1C28256200000578-25_634x451.jpg
Bitno je da učenik po nečemu, bilo čemu bude drugačiji od većine i da odskače od nekakvog prosjeka, bilo dolje ili gore. Uvijek se pronađe razlog, zbog kojeg druga djeca, samo neki učenici, istaknuti pojedinac ili cijeli razred odbacuju neko dijete. To se ne bi smjelo događati. Svaki razrednik i ostali nastavnici u razrednom odjelu to sigurno primjećuju. Ne smiju to mirno promatrati i tu i tamo u vezi toga izreći neku opomenu ili ukor. Maltretirana djeca su žrtve  takvog neprimjernog ponašanja. Oni trpe, povlače se u sebe, ne žele ići u školu, ne žele učiti, ili pak postaju agresivni i vraćaju jednakom mjerom, kako bi se zaštitili. Neki od njih se povjere nastavniku, dok drugi nešto takvo negiraju, jer se boje ili se srame. Ponekad čak misle kako su to nasilje nečime zaslužili. Počinju preispitivati i optuživati sebe. Gube samopouzdanje, misle kako su manje vrijedni i to na neki način pokušavaju kompenzirati, često negativnim popunjavanjem te praznine.
 
Biti nastavnik (učitelj ili profesor) u školi ne znači samo izvoditi nastavu i raditi sve ono što nastavu prati i imati urednu svu administraciju. Ta obvezna, često bezvezna, obilna i redovita administracija ne daje pravu sliku o cjelokupnom radu nastavnika. Nastavnik poučava, odgaja i prati rast i razvoj svakog učenika. Inače je u školu i u razred zalutao. Da bi mogao procijeniti i ocijeniti svakog svojeg učenika trebalo bi ga najprije dobro poznavati, kao i obiteljsku situaciju, sve prilike, neprilike i eventualne teškoće. Kad god u nekog djeteta koje je prije bilo“normalno“ nastanu velike promjene u ponašanju i ocjenama u imeniku, nešto se događa s njim, nešto što nije u redu, o čemu bi trebalo s djetetom roditeljima, stručnom službom škole i po potrebi s ravnateljem škole razgovarati i dogovoriti se što i kako dalje.
 
Puno raznih i različitih čimbenika utječe na promjene kod učenika. Nije ih lako niti jednostavno otkriti i međusobno usuglasiti djelovanje kako bi se negativne pojave uklonile, ali to je nužno potrebno, ukoliko želimo djetetu pomoći, ukoliko smo svjesni svoje zadaće i ukoliko dobro radimo svoj posao. Najlakše je okrenuti glavu od problema. Izverglati svoju nastavnu temu, srediti administraciju i otići doma.   Rijetki to mogu, ali poučena iskustvom, znam da oni bolje prođu, jer se nikom ne zamjeraju, a i ravnatelji mogu govoriti kako u njihovim školama nema problema. Uočavanjem, iznošenjem i nastojanjem na rješavanju problema, traženjem pomoći od bilo koga ispadaš nesposoban. Opće je pravilo ako u razredu pod nastavom, a i inače s učenicima imaš problema s učenicima, da si nesposoban i nije ti mjesto u školi. Mnogi nastavnici su od nekih pedagoga i ravnatelja takav tretman doživjeli, pa su zašutjeli, čak i onda kada je ispred ploče na podu sve puno rekvizita kojima su gađani. Radije to sami počiste, nego da kažu kako se neki učenici neprimjereno ponašaju, ne samo prema drugim učenicima, nego i prema profesorima. Takvo ponašanje nastavnika doprinosi sve većem nasilju učenika. Po cijenu bilo čega svaki začetak bilo kakvog prekršaja koji nalikuje nasilju od pojedinih učenika treba prema protokolu tretirati. Nema su tu što čekati, skrivati i pospremati pod tepih, kako ne bi sramotili školu ili sebe.
 
U jednoj školi učenik poznat po raznim neprimjerenim ispadima nakon opomene profesorice, bacio je koš na nju, pun raznih papira i ostalih otpadaka. Nakon što se oporavila od šoka, stručnoj službi škole  prijavila je događaj i tražila kaznu za učenika. Uvjerili su je kako je za nju najbolje zataškati stvar. To što su svi učenici vidjeli, ispričali drugima i kod kuće interpretiralo se kao slučajno. Nije učenik bacio koš za smeće na nju, nego se ona spotaknula i srušila koš koji je on zbog nečega dignuo, jer je nešto tražio ispod koša. Poslije toga je profesorica otišla na bolovanje i dobro pazila da ubuduće  ne opominje „besprizorne“ i ne daje jedinice kad se ništa ne zna, nego se diplomatski ponaša i „ulizuje“ nasilniku, koji je postao heroj u cijeloj školi i njegovi ispadi su eskalirali, tako da s je svojim ponašanjem punio stupce crne kronike i završio u zatvoru.
 
U jednoj drugoj školi je njihov bivši učenik, bio česti gost pod odmorom. Oko njega su se okupljali učenici. Ordinirao je u WC-u. Nešto im je donosio (tabletice). Mnogi su to zapazili. Spremačice su rekle nekim nastavnicima, ali mnogi su po sistemu „ne bi se štel mešati“ saslušali i kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. Nisu ništa poduzimali. Jedna profesorica više to nije mogla gledati i na sjednici je iznijela slučaj. Bila je ukorena od ravnateljice, u smislu, kako bi trebali biti sretni da nas naši bivši učenici posjećuju, a ne izmišljati probleme tamo gdje ih nema. Nikakvo objašnjenje niti dokazi tu nisu bili dovoljni da se tog „dragog“ učenika ne pušta u školu. Profesorica je to ispričala svojem poznaniku iz MUP-a, koji si je dao truda, tako da više nije bilo „trgovine“ po školskom zahodu, za vrijeme odmora. Svi se sjećamo svojih nepodopština u školi, pa tako i špricanja vodom iz raznih šprica. Ne moram niti govoriti kakve sve to mogu biti šprice, jer nisu baš sve kupljene u apoteci.
 
U jednoj školi je ulovljen učenik za vrijeme nastave u WC-u sa špricom, koju je na zahtjev profesora predao, ali je na brzinu nešto gurnuo u džep. Na inzistiranje profesora predao je i taj komad. Bila je to igla. Profesor je to odnio ravnateljici, s napomenom kako to nije šprica samo za špricanje vodom, već za nešto drugo. Ravnateljica je to odmah opovrgla, uvjeravajući kolegu, kako se oni time samo špricaju, što nije u redu, ali od toga ne treba raditi problem. Što će mu onda igla na šprici. Joj, kolega. To bi barem vi trebali znati, predajete fiziku, zar ne? Dobije bolji i viši luk, pa i precizniji pogodak ako ima iglu na kraju.
 
Tome se ne možeš čak niti smijati, iako je brižnog profesora u očaju, sramu i nemoći, napao neobuzdan smijeh, kao obrambeni mehanizam, pa nije uopće reagirao na način koji je htio. To ne bi bilo primjereno, kavalirski, niti muški, ali bi možda bilo učinkovito. Ne izmišljam. To se dogodilo i o tome sam već pisala. Takvih i sličnih primjera ima bezbroj, pogotovo su roditelji učenika, javne, poznate i ugledne osobe. Da ne duljim. Tvrdim s punim pravom, nakon 36 provedinih godina u školi, da su za sve dobro i loše u školama krivi prvenstveno ravnatelji, stručna služba škole, razrednici i ostali nastavnici. Trebali bi se uvijek ponašati i djelovati stručno, profesionalno, pedagoški, vjerodostojno i odgovorno, bez ikakvog uljepšavanja i guranja problema pod tepih, s velikim povjerenjem jednih u druge, u učenike i njihove roditelje, te zajedničkim snagama, sinergijom i ljubavi prema zvanju, učenicima i domovini, svakodnevno doprinositi boljem, poštenijem, pravednijem i sretnijem društvu.
 

Ankica Benček, profesorica u mirovini

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Četvrtak, 17/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 935 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević