Get Adobe Flash player

Proslavljena 154. obljetnica osnutka

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti proslavila je u srijedu 29. travnja svoj dan i 154. godišnjicu osnutka i tim je povodom u palači HAZU-a održana svečana sjednica na kojoj su tradicionalno dodijeljene i Akademijine nagrade za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2014. godinu. Predsjednik Hrvatske akademije akademik Zvonko Kusić u svom se govoru osvrnuo na proteklu godinu u kojoj je HAZU organizirala ukupno 350 događanja posvećenih svim društvenim područjima i izdala 174 knjiga i časopisa. Govoreći o aktivnosti u ovoj godini, kazao je da je naglasak stavljen na međunarodnu suradnju i na mlade.
http://www.vecernji.hr/media/cache/42/32/42328ec0d5bf0c1539bb2f7afd80af8e.jpg
Akademik Kusić podsjetio je na osnutak Akademije 1861. kada se počela pozicionirati kao najviša hrvatska znanstvena i umjetnička institucija, čuvar nacionalnog identiteta i supstitut hrvatske državnosti. "Akademija je, sa svojom autonomijom, tradicijom, autoritetom i ideološki nepristranim stavom, ona institucija koja može okupiti najkompetentnije znanstvenike i stručnjake u hrvatskom društvu i donositi zaključke utemeljene na znanstvenim, stručnim i etičkim postavkama. U društvu je na djelu jedna destrukcija svih institucija, manjak povjerenja u sve institucije, relativizacija autoriteta. Nemamo čvrstih standarda, nemamo čvrstih orijentira u društvu, društvo je na neki  način dezorijentirano i ova destrukcija autoriteta i institucija na neki način kao da je zaobišla Akademiju. Akademija tome odolijeva, iako ima pokušaja da se i nas uvuče u bolesne svađe i da se Akademija tome pridruži.
 
Poznata je stvar da u krizama raste nepromišljenost, tako da imamo situaciju da se mobiliziraju najlošiji u društvu, oni kao da postaju arbitri. Akademija se u toj situaciji na neki način stacionira kao stabilna institucija, glas razuma, sa svojim autoritetom, kontinuitetom, sa svojim nepristranošću, nezavisnošću ona je u stanju okupiti najkompetentnije skupine i pojedince u društvu i društvu osigurati stavove utemeljene na znanstvenim, stručnim i etičkim principima. Dakle, multikompetentnost i sinergijske sposobnosti Akademije dolaze do izražaja. U zadnje vrijeme traže naše mišljenje, naše stavove, našu suradnju, traže našu podršku", rekao je akademik Kusić, podsjetivši da je jedno od glavnih poslanja Akademije, uz čuvanje identiteta i predstavljanja države i nacije, i zalaganje za jedinstvo nacije. " Stalno se priča o konsenzusu, no ako igdje postoji konsenzus to je u ovoj instituciji. U ovoj instituciji postoji samo jedna Hrvatska i Akademija sa svojim stavovima na neki način postaje referentno mjesto u društvu", kazao je akademik Kusić koji se osvrnuo i na aktualne društvene probleme u Hrvatskoj.
 
"Danas mi kao privilegirana generacija, koja je doživjela tisućgodišnji san stvaranja hrvatske države koju su stvorili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu i cijeli hrvatski narod, na neki način relativiziramo tu državu i možda je ta borba za hrvatsku nezavisnost prije 20 godina isto tako važna i sada kad vodimo borbu za uspješno gospodarstvo i za uređenje društva. I ako ne budemo izborili i tu borbu, onda će nezavisnost koju smo stekli biti relativizirana jer nećeno znati sa sobom upravljati. Akademija ima jednu povijesnu ulogu i mi koji smo danas tu, slično kao i naši prethodnici i osnivači, ne bismo smjeli biti manje hrabri od njih i manje vizionari od njih, tako da moramo danas dijeliti sudbinu Hrvatske i biti aktivan čimbenik u stvaranju novog modernog hrvatskog društva", poručio je akademik Kusić.
 
Govoreći o nagradama HAZU koje se dodjeljuju od 1993., akademik Kusić je kazao da njima Akademija promovira najviši oblik kvalitete i slobode znanstvenog i umjetničkog rada. Do sada je nagradu dobilo 213 znanstvenika i umjetnika, koji su po riječima akademika Kusića opravdali povjerenje jer su mnogi od njih kasnije postali dekani, rektori i akademici te napravili društvenu, znanstvenu i umjetničku karijeru i stekli međunarodni ugled.
 
Akademik Kusić uručio je diplome dobitnicima nagrada HAZU za 2014. koje je predstavila predsjednica Odbora za nagrade akademkinja Alica Wertheimer-Baletić.
 
Za područje društvenih znanosti nagrađen je dr. sc. Krešimir Kužić, za knjigu "Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika  XIV-XVII st." (Književni krug, Split, 2013.).
 
Za područje prirodnih znanosti i matematike dodjeljene su dvije nagrade. Nagrađeni su prof. dr. sc. Vladislav Tomišić, za izuzetne znanstvene rezultate vezane uz razvoj novih receptora aniona, kationa i neutralnih vrsta te fizikalno-kemijsko istraživanje odgovarajućih reakcija kompleksiranja, s naglaskom na utjecaj otapala, odnosno solvatacije na ravnoteže proučavanih procesa, kao i prof. dr. sc. Toni Nikolić, za objavljivanje izuzetno vrijednog dvovolumnog djela "Sistematska botanika – raznolikost i evolucija biljnog svijeta" (Alfa d.d., Zagreb, 2013.).
Za područje medicinskih znanosti nagradu je dobio prof. dr. sc. Marijan Klarica, za znanstveni doprinos izuzetnog značenja objavljen u dva originalna znanstvena rada koji temeljito nadopunjuju i zaokružuju novi koncept fiziologije i patofiziologije likvora i intrakranijskog tlaka.
Nagradu za područje književnosti dobio je dr. sc. Luka Bekavac, za knjigu Viljevo (Fraktura, Zagreb, 2013.).
 
Za područje likovnih umjetnosti nagrađen je a kademski slikar/kipar Šime Perić, za retrospektivnu izložbu njegovih radova koja je priređena tijekom posljednje dvije godine u Zagrebu i Splitu.
Za područje glazbene umjetnosti nagradu je dobila prof. dr. sc. Ivana Tomić Ferić, za knjigu Julije Bajamonti: Glazbeni rječnik (Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2013.).
Za područje tehničkih znanosti nagrađen je prof. dr. sc. Šime Malenica, za ostvareno djelo na području razvoja hidroelastičnosti brodskih konstrukcija pod nazivom Suvremene metode za hidroelastičnu analizu i projektiranje konstrukcije ultra velikih brodova, a posebno za vrlo vrijedne radove objavljene u uglednim međunarodnim  publikacijama u posljednjih pet godina, koji čine jednu cjelinu.
 
U ime nagrađenih zahvalio je prof. dr. sc. Marijan Klarica koji je istaknuo da su znanost i umjetnost univerzalne stečevine cijelog čovječanstva, a znanstvenici i umjetnici građani globalnog svijeta. „No svaki od njih istodobno živi i djeluje u svom lokalnom okruženju i u svojoj domovini. Trenutne okolnosti za znanstveni i umjetnički rad u našoj domovini ne potiču svjetlo znanja da zasja punim sjajem, no mi to svjetlo čvrsto čuvamo u svom duhu i svojim srcima, pazimo da ne utrne i skrbimo da se uskoro ponovo rasplamsa – ako ne u našim rukama, onda svakako u rukama i srcima naših učenika i nasljednika. Mi dobro znamo da je samo bogat narod slobodan narod, da je znanje naše najveće bogatstvo i ključ slobode i da će to blago postojano rasti na dobrobit svih samo ako u svakoj sljedećoj generaciji učenici nadmaše svoje učitelje. Dodjelom ovih nagrada, Akademija je prepoznala i velikodušno pohvalila naša dosadašnja postignuća, no pritom je svekolikoj javnosti poslala i jasne i mnogo važnije poruke: prvo, da će svaki trud, rad i ustrajno zalaganje biti prepoznati i nagrađeni; drugo, da naši učitelji s nama nisu uludo trošili svoje vrijeme; treće, da se i naši učenici mogu nadati takvoj nagradi – no, samo ako svojim radom postignu nešto značajno. Dakle, ovim nagradama potiče se budući kvalitetni znanstveno-umjetnički rad, a time naša domovina postaje bolja, postaje bogatija, a time još više slobodnija“, kazao je prof. dr. sc. Klarica.
 
Uz članove Akademije, svečanosti su prisustvovali potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner kao izaslanik predsjednika Sabora Josipa Leke, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, ministar kulture Berislav Šipuš, načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske general pukovnik Drago Lovrić, glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, doajen diplomatskog zbora apostolski nuncij mons. Alessandro D'Errico, zamjenica gradonačelnika Grad Zagreba Vesna Kusin te ostali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, vjerskih zajednica, veleposlanici, rektori hrvatskih sveučilišta, dekani fakulteta, ravnatelji kulturnih i znanstvenih institucija kao i druge osobe iz političkog, kulturnog, znanstvenog, gospodarskog i javnog života. Svečanost je uveličana prigodnim glazbenim programom Gudačkog kvarteta Porin koji je izveo Koncertantni kvartet op. 1 u F-duru Ivana Mane Jarnovića.
 

Marijan Lipovac

Zbog čega pozdrav ispruženom rukom više prijeti, nego onaj sa stisnutom šakom primaknutoj glavi pozdravljača?!

 
 
Davno bijaše kad sam počeo pohađati prvi razred ondašnje Pučke škole. Izobrazba je završavala po uspješnu završetku četvrtog razreda. Događalo se to u ratno vrijeme. Počelo se s učenjem pisanja i čitanja, računanja, a jednom tjedno i vjeronauka. Najprije usmenom poukom učiteljice i fratra-vjeroučitelja, pri čemu smo od školskog pribora imali samo keramičke uokvirene pločice, spužvicu, ali ne uvijek i krpicu, dok je za pisanje služila oblikovana keramička pisaljka. S jedne strane pločice bile su uže i šire vodoravne crte, a s druge strane kvadratići za pisanje brojeva i pripadnih znakova. Učiteljica se služila velikom drvenom crno obojenom tablom, na kojoj se pisalo školskom bijelom kredom, a ono već napisano brisalo s pomoću morske spužve. U kasnijoj fazi izobrazbe morali smo pribaviti bilježnicu za pisanje riječi, u kojoj su se razlikovali uži i širi redovi te biljžnicu s kvadratićima za računanje. U drugom razredu obvezno smo se već mogli i morali služiti knjigom sastavljenom iz dviju cjelina, početnice i čitanke.
http://www.njuskalo.hr/image-bigger/antikvarne-knjige/ndh-njemacka-vjezbenica-srednje-skole-slika-44983799.jpghttp://www.njuskalo.hr/image-w920x690/antikvarne-knjige/ruska-vjezbenica-1959-slika-6000747.jpg
Od njemačkoga do ruskoga jezika
 
Ondašnja ratna zbivanja onemogućila su normalnu izobrazbu i bivala je popraćena tragičnim posljedicama po djecu i odrasle, ali se prisjećam da sam, nakon preseljenja iz južnog prehrambeno siromašnijeg područja preselio u sjeverno, prehrambeno obilnije područje, gdje sam se i u četvrtom razredu služio pločicom, pisaljkom i spužvicom, koje su bile pohranjene u školskoj torbi pri odlasku i dolasku u školu. Nošenje torbi nije predstavljalo nikakve poteškoće. Školske torbe su uobičajeno bile torbe tipične za narodnu nošnju Kraja (Lovreć), satkane i oblikovane u poznatoj mjesnoj tkaonici. No, nije bila rijetkost u sjevernim krajevima.
 
U školi se zahtijevalo znanje, ali i lijepo pisanje, poglavito kad se za pisanje rabilo tintu. Iako s dosta izostanaka (Čekanje da mi se sašije prikladna odjeća, dječje bolesti), ipak sam uspješno završio četvrti (zadnji) razred s izvrstnim uspjehom, pa sam i takvu svjedodžbu dobio, čime mi je omogućen upis u Prvi razred ondašnje Realne Gimnazije u Bjelovaru. Bio sam razvrstan u Ib razred, u kojem se redovita nastava održavala redovito poslije podneva. U Gimnaziji se obvezno postupalo po određenim pravilima i rasporedu. Nije bilo preporučljivo nositi čitanke, povijestne i zemljopisne knjige iz vremena NDH, ali se bez matematičkih iz NDH nije moglo, jer sve potrebne nove nisu bile još dostupne. Nastava je bila predmetna, a za svaki predmet je bio određen odgovarajući profesor. Najnapornije je bilo profesorima, koji još nisu raspolagali s dopustivim novim udžbenikom, pa su morali diktirati i dopunski tumačiti svoja predavanja. Unaprijed se znalo za raspored pojedinih nastavnih predmeta za svaki dan, pa nije bilo potrebe da se preopterećuje školske torbe. Od prvog dana počeo sam marljivo učiti i pozorno slušati predavanja. Razred je ukupno brojčano obuhvaćao oko pedesetak učenika. Roditelje ili staratelje se periodički pozivalo na sastanke poradi informiranja o ponašanju i uspjehu pojedinih učenika. Obvezno su se poštivali i red i disciplina, a nastavnici i roditelji su dobro surađivali. Time se jamčilo sveukupni dobar uspjeh, ali su se samo rijetki učenici napose istakli svojim uspjehom na kraju školske godine. Posrećilo mi se da sam bio jedini odlikaš u razredu, čime sam obradovao majku u Lovreću, ali i tetku u Bjelovaru, koja je skrbila o meni.
http://www.os-banija-ka.skole.hr/upload/os-banija-ka/images/newsimg/555/Image/P1000382.JPG
Tadašnja Gimnazija bila je organizacijski ustrojena od 8 razreda. Nakon Četvrtog polagalo se Malu maturu, a nakon Osmog Veliku maturu (Ispit Zrelosti). U nižim razredima učilo se jedan strani jezik (obvezno Ruski), a u višim razredima moglo se izabrati drugi strani jezik. Obično je to bio Francuski, jer nije bio na raspolaganju prikladan poznavatelj Engleskog, a za Njemački jezik nije se tada još nitko usudio prijaviti (Zbivalo se to 1946. godine). No, za pohvalu je činjenica da su se bjelovarski đaci dokazali svojom uspješnoću tijekom studija na različitim fakultetima.
 
Poslije Male mature nastavio sam polaziti više razrede također u Bjelovarskoj gimnaziji, također vrlo uspješno, sve do polugodišta šestog razreda, nakon čega sam se zbog preseljenja obitelji odselio u Split, pa tamo nastavio s malim zakašnjenjem polaziti drugo polugodište šestog razreda u Realnoj Gimnaziji „Vladimir Nazor“. Naime, u Splitu je u istoj ulici (Teslinoj) bilo smješteno nekoliko srednjih škola, primjerice tehničke škole različitih specijalnosti, Klasična gimnazija, Viša pedagoška, dok su u bliskom južnom susjedstvu bile smještene, u sjevernom dijelu vojne prostorije JNA (otete Sjemeništu), a u južnom Katoličko sjemenište. Tako se pružila mogućnost da se tijekom odmora susreću polaznici različitih srednjih škola. Ni u Splitu đaci nisu bili opterećeni s puno knjiga, poneki ih nisu čak ni nosili, osim kakve bilježnice. Profesorska predavanja i učenje kod kuće iz posjedovanih ili posuđenih knjiga, bili su glavni načini stjecanja znanja, koje se u završnici provjeravalo pri polaganju Velike Mature (Ispita Zrelosti). O stečenom znanju i osobnoj marljivosti, pa životnim uvjetima, ovisila je sveučilišna uspješnost svakog studenta. Pri odlasku na predavanja (uobičajeno) studenti nisu bili opterećeni nošenjem nekakvih snopova na leđima. Među osobama koje su završile studije na istaknutim zagrebačkim fakultetima, nisu rijetki oni koje se u Svijetu prepoznalo po iznimnim doprinosima. Smijemo se sada zapitati kakvo je stanje danas?! Po svemu sudeći, zahtijeva vrlo temeljitu analizu, ali i pokušaje da se sadašnje stanje uspješno optimira
 
Posjeti mojih unuka, napose onog mlađeg, redovito me potaknu na razmišljanje, nakon čega uslijedi prisjećanje na moju pokojnu majku dok je za života uzorno i mukotrpno skrbila za svoju dosta brojnu djecu. Događalo se da smo zajedno želi srpom pšenično žito, ona hitrije i s većim zahvatom srpom, a ja sporije s dosta manjim zahvatom. Požnjevene rukoveti poslagivalo se u nakladi. Nakon dovoljno požnjevena žita i posloženih nakladi, ove su poslagane tako da oblikuju ovelik snop, kojeg bi se čvrsto povezalo s dovoljno čvrstim ispletenim slamnatim užem. Snop bi se potom polako dokotrljalo na prikladno posložen konop, kojeg bi mati uprtila na leđa privezana na vrat, pri čemu bi obvezno rukama pridržavala dva kratka završetka konopa, a ja bih joj iza snopa pomagao da se uspješno sa snopom pridigne i počne koračati i svladavati oniže kamene i kamenozidne prepreke. Prisjećanje na sve to, potaknulo me da nakon posjeta mojeg unuka zavirim u riječnik talijanskih riječi da bih pronašao talijanski naziv za snop. Iznenadih se nakon što pronađoh riječ fascio. Nalaz me pobudi oblikovati naslov teksta upravo tako kako sam ga oblikovao. Razmišljanje o već oblikovanu naslovu probudi u meni potrebu za provjerom ispravnosti mojeg postupanja. Poklopi se to s trenutkom dolaska mojega na leđima pretovarena unuka. Nakon što je s leđa skinuo i odložio torbu, pohrlih po vagu pa uspjeh izmjeriti masu torbe zajedno s njezinim sadržajem. Začudi me masa koja prekoračuje 7 kg, zbog čega uputih unuku pitanje: „Zar vi nemate dnevne rasporede sati pojedinih predmeta?“ Začudi me i odgovor: „Pa, unutra je sve po rasporedu, a doma je još toliko toga.“
 
Kako je cjelokupno stanje u našoj državi zabrinjavajuće, a u Svijetu čak i prijeteće, odlučio sam sam sebi postaviti neka pitanja, kao primjerice: mora li biti toliko različitih udžbenika, zašto se pogoduje lakonske pozitivne ili negativne potvrde već oblikovanih odgovora, koliko se s učenicima raspravljaju pojedini sadržaji, zašto se literaturno zapostavilo djela Augusta Šenoe; O njima bi mladi Zagrepčani trebali biti ne samo informirani, već i impresionirani. Hvala Bogu, u matematici ne bi smjelo biti zabluda, pa ih se i ne očekuje. Premalo je vremena za podrobnije razglabanje, ali se usuđujem zahtijevati zaustavljanje, ili zamjetno ograničavanje metoda izobrazbe, kojima se pogoduju ovisnosti o drugima i podložnosti moćnicima, poglavito ako su ovi upitna stvarna znanja i nedolične moralnosti. Provoditelji edukacijskih programa moraju se jače i odlučnije angažirati oko optimiranja programa.
 
U godinama sam i bogata životna i izobrazbom stečena iskustva, ali osobno zdravstveno stanje lišava me mogućnosti da više pripomognem u ostvarivanju plemenitih ciljeva. Ne mogu, međutim, odoljeti amoralnim političarima i quasi političarima postaviti pitanje: Zbog čega drže da pozdrav ispruženom rukom više prijeti ljudima dobre volje, nego onaj sa stisnutom šakom primaknutoj glavi pozdravljača?!
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

Svečano obilježena stota obljetnica rođenja Ivana Supeka

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti obilježila je u četvrtak 23. travnja stotu godišnjicu rođenja svog nekadašnjeg predsjednika akademika Ivana Supeka (1915. – 2007.) znanstvenim skupom u organizaciji Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU-a. Predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić u svom je govoru kazao da je Supek bio osoba svjetskog ugleda kakvog je imao rijetko koji hrvatski znanstvenik ili umjetnik, zahvaljujući kojem su i institucije koje je vodio ili osnovao imale svjetsko značenje. Kao najveći domet akademika Supeka spomenuo je osnutak Instituta Ruđer Bošković koji je postao najveća znanstvena i istraživačka institucija u Hrvatskoj i čiji mladi znanstvenici su odlazili u prestižna međunarodna znanstvena središta.
http://proleksis.lzmk.hr/slike1/s0188.JPG
Ivan Supek
 
Akademik Kusić podsjetio je i na Supekovo djelovanje kao rektora Sveučilišta u Zagrebu kada je pokrenuo reformu kojoj je uz ostalo cilj bio i povezivanje nastave sa znanstvenim radom. „Kao predsjednik HAZU-a akademik Supek osnovao je Razred za tehničke znanosti te brojna znanstveno-istraživačka vijeća i time otvorio Akademiju omogućivši da u njenom radu sudjeluju znanstvenici i stručnjaci koji nisu akademici“, rekao je akademik Kusić. Podsjetio je i da je Supek zahvaljujući svom ugledu i vezama dao veliki doprinos međunarodnom priznanju Hrvatske. Iz bogatog životopisa akademika Supeka akademik Kusić je spomenuo i osnutak Interuniverziotetskog centra u Dubrovniku s preko 200 svjetskih sveučilišta te djelovanje u pagvaškom pokretu, čime je u doba Hladnog rata dao doprinos međunarodnom razumijevanju, prevladavanju blokovskih podjela i miru u svijetu. Podsjetio je i na njegov doprinos fizici te na osnutak Zavoda za teorijsku fiziku i pokretanje poslijediplomskog studija iz prirodoslovlja, kazavši da je za Supeka fizika bila temelj i ishodište za njegova filozofska promišljanja koja su našla odraza i u bogatom književnom opusu, s preko 20 romana i drama, koji je iskoristio kao oružje za promociju svog humanističkog svetonazora. „Hrvatska akademija ponosna je što je akademik Ivan Supek bio njen predsjednik i član“, zaključio je akademik Kusić.
 
O reformi Sveučilišta u Zagrebu koju je Supek pokrenuo kao rektor od 1968. do 1972. govorio je bivši rektor prof. dr. sc. Marijan Šunjić koji je istaknuo da je reforma bila važna i za povijest Sveučilišta, kao i za povijest hrvatskoga školstva i znanosti, iako ju je prekinuo slom Hrvatskog proljeća. Reformu su omogućili društveni procesi, a ponajprije Brijunski plenum 1966., studentska gibanja u svijetu te Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. Kako bi se riješio problem dezintegracije Sveučilišta do koje je došlo nakon uvođenja samoupravljanja, Supek je predložio njegov novi ustroj kojim bi svi fakulteti u Hrvatskoj sačinjavali Hrvatsko sveučilište koje bi imalo kampuse na čelu s prorektorima u pojedinim gradovima. „Nakon Supekovih pokušaja da reformira Sveučilište sve do danas ostali su problemi, ali i recepti za njihovo rješenje“, kazao je Šunjić.
 
Dr. sc. Zdravko Radman govorio je o odnosu između znanosti i umjetnosti u Supekovu stvaralaštvu i istaknuo da je Supek, nasuprot bipolarnosti znanstvenog i umjetničkog, isticao jedinstvo ljudskog stvaralačkog čina. „Supek je bio čovjek izvanredne moći sinteze, znao je nevjerojatno brzo procijeniti što je bitno, a što nebitno i nije se gubio u sitnicama. Mnoge stvari promišljao je unaprijed, za razliku od nas koje stalno nešto zatiče jer smo slabi čak i u promišljanju drugog koraka. Imao je intuitivni dar u kojem su se spajali intuicija i emocija“, kazao je dr. sc. Radman, spomenuvši kao primjer da je Supek vrlo rano shvatio značaj i ulogu koju će imati računala.
 
O Supekovim dramama govorio je akademik Boris Senker koji je istaknuo njegovu dramu Heretik iz 1969. koja govori o senjskom biskupu i kasnijem splitskom nadbiskupu i humanistu Markantunu de Dominisu. „Dominis je zapravo Ivan Supek u biskupskom ruhu, neprestano u sukobu s društvom i moćnicima“, kazao je akademik Senker. Autobiografski elementi karakteriziraju i Supekove romane o kojima je govorio akademik Krešimir Nemec. Prema njegovim riječima, Supek u svojim romanima sintetizira svoje filozofske, znanstvene i estetske interese, čime se potvrđuje kao jedan od posljednjih polihistora i kao homo universalis 20. stoljeća. Kao likove svojih romana Supek je često uzimao povijesne osobe, a osim Dominisa svoj život projicirao je i u liku Janusa Pannoniusa koji mu je blizak kao humanist i borac protiv instrumentalizacije znanstvenog rada. Kao glavno Supekovo književno djelo akademik Nemec smatra ciklus Hrvatska tetralogija u kojem u četiri romana (Između ratnih linija, U prvom licu, Medvedgrad, Uzašašće) oslikava hrvatsku povijest od Drugog svjetskog rata do stvaranja samostalne Hrvatske. „To je povijesna freska života više generacija usporediva s Krležinim Zastavama“, rekao je akademik Nemec.
 
O Supekovim zaslugama za osnutak Instituta Ruđer Bošković govorio je njegov nekadašnji asistent akademik Ksenofont Ilakovac, dok je prof. dr. sc. Vladimir Knapp govorio o Supekovom sudjelovanju u jugoslavenskom nuklearnom programu kada se usprotivio planovima o izgradnji atomske bombe, zbog čega je bio smijenjen s čelnog mjesta u Institutu. O Supekovom odnosu prema pojedinim pravcima u filozofiji izlaganje je održao dr. sc. Bojan Marotti, a dr. sc. Stipe Kutleša govorio je o Supekovim istraživanjima djela Ruđera Boškovića. Na znanstvemnom skupu bili su i članovi obitelji Supek, kao i rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damir Boras.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1033 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević