Get Adobe Flash player

Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2019. godini

 
 
Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2019. godini te dodjela nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) upriličena je u subotu, 7. ožujka 2020. u prostoru Podruma Dioklecijanove palače u Splitu.
https://vizkultura.hr/wp-content/uploads/2020/03/Urania-116-glavnaf-1579168193-1024x724-1024x724.jpg
Riječ je o projektima ostvarenim u razdoblju od 1.siječnja do 31. prosinca prošle godine, od strane članova Udruženja arhitekata Hrvatske (gradskih, županijskih ili regionalnih društava), u konkurenciji za sljedeće nagrade: 'Viktor Kovačić' za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva, 'Drago Galić' za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture,'Bernardo Bernardi' za najuspješnije ostvarenje u području oblikovanja i unutarnjeg uređenjai 'Neven Šegvić'za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad.
Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu Tadej Glažar, Helena Paver Njirić i članovi Stručnog savjeta i Savjeta nakladništva UHA-e Tonči Čerina, Antonio Grgić, Ana Mrđa, Vanja Rister, Ana Šverko, Tamara Bjažić Klarin i Antun Sevšek (uz izuzeće Antuna Sevšeka u valorizaciji radova za Nagradu Neven Šegvić).
 
Nagrada 'Viktor Kovačić' za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2019. godinudodijeljena je Saši Begoviću, Marku Dabroviću, Tatjani Grozdanić Begović, Silviju Novaku i Pauli Kukuljici – a riječ je o projektu 3LHD-a za URANIU u Zagrebu.
Nagrada 'Drago Galić' za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2019. godinudodijeljena je Ivi Letilović i Igoru Pedišiću za 4 kuće za 4 brata u Zadru.
Nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2019. godinudodijeljena je Lei Pelivan i Tomi Plejiću za Bijeli Loft u Zagrebu.
Nagrada 'Neven Šegvić' za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2019. godinudodijeljena je Ani Dani Beroš, Tomislavu Paveliću, Marku Sančaninu, Miri Stanić, Evelini Turković, Vesni Vuković i Frani Petru Zovku za Radijsku emisiju Stvarnost prostora.
Nagradu 'Viktor Ivančić' za životno djelo dobio je Radovan Tajder, čiji opus prema žiriju, utjelovljuje bezvremenu jednostavnost prostorne koncepcije i arhitektonske forme per se koja se oslanja na ono najbolje od Zagrebačke škole arhitekture. Bez puno suzdržavanja Tajdera se može imenovati punokrvnim nastavljačem njezinoga nepatvorenoga modernizma – lika i djela Viktora Kovačića, Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. On je taj kojemu je nenametljivost, pristojnost, ne samo ishodište profesionalnog djelovanja, već jedini mogući način su-postojanja, navodi žiri.
                                    
Arhitekt Radovan Tajder rođen je u Zagrebu 1945. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine pod mentorstvom profesora Drage Galića. Profesionalnu karijeru projektanta započinje u zagrebačkoj Didaktoinvestu tj. Yugodidacti (1971. – 1976.), gdje se usko specijalizira u području arhitekture zgrada za predškolski odgoj i školsko obrazovanje te specijaliziranih ustanova s čijom izgradnjom nastavlja i u projektnom birou Osnova gdje radi od 1977. S arhitektom Mladenom Anđelom Tajder razvija komponibilne sustave osnovnoškolskih i predškolskih ustanova Megas i 414. U dinamičnom razdoblju izgradnje, opremanja novih zagrebačkih stambenih naselja, Dugava, Gajnice, Prečko i Perjavica, zgradama društvenog standarda, patentiranje tipskih projektnih rješenja, odnosno sustava, je realnost, izazov od kojega Tajder ne bježi. Dok je pojavnost vrtića i škola modernistička, s natruhom brutalizma opipljivog u materijalu, po načinu mišljenja zadaće prostora njihovo „srce“ je oblikovano u duhu Teama 10, kao mjesta društvene interakcije. Tajdera krasi i izniman senzibilitet za građenje u povijesnim ambijentima u kojima svojim interpolacijama stvara novi ne manje vrijedan sloj – sloj koji je suvremen, donosi novu vrijednost, ali je istovremeno pun pijeteta. Sve tri Tajderove interpolacije, stambene zgrade u Vodovodnoj i Novoj Vesi te stambeno-poslovna zgrada u Ilici 81, su iznimna ostvarenja.
 
Već u prvih 15 godina rada, do svoje četrdesete godine, Tajder je primio sve strukovne nagrade, od gradskih do republičkih – Nagradu grada Zagreba 1977. (OŠ Nikola Tesla, Prečko), Nagradu Vladimir Nazor 1983. (škola pri Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama) i Republičku nagradu Borba 1985. (Centar za rehabilitaciju Sloboština). Izvrsnost potonje je iste godine nagrađena i Velikom nagradom 20. zagrebačkog salona. Ne manje vrijedno priznanje je bilo uvrštavanje čak tri Tajderova rada na izložbu i temat „Arhitektura u Hrvatskoj 1945. – 1985.“ urednika Nevena Šegvića – srednjoškolskog centra u Malom Lošinju, stambene zgrade u Vodovodnoj i Centra u Sloboštini, oba u Zagrebu.
Odlazak u Beč sredinom u Jugoslaviji politički i ekonomski turbulentnih 1980-ih godina za Tajdera je u projektantskom smislu samo nastavak već dobro utrtoga puta. Tajderov talent je vrlo brzo prepoznat te postaje voditeljem Odsjeka za idejno projektiranje etabliranog atelijera Hlaweniczka & Partner. Lokacije na kojima ima priliku graditi su vrijedne strahopoštovanja – bečki Ring i Donau kanal, kao i konkurencija – Hans Hollein, Heinz Tesar, Wilhelm Holzbauer, atelier Coop Himmelblau, da spomenemo samo neke. Projekti su programski bitno veći i raznovrsniji – pročelje Hotela Plaza Wien, prvi bečki projektni zadatak, sveučilišni centar UZA II u Althanstrasse, P4 na aerodromu Schwechat, poslovno-servisna zgrada BMW-a, sjedište OPEC-a i stambena četvrt Tamariskengasse nagrađena nagradom za stambenu arhitekturu Drago Galić UHA 1999. godine. Iako djelatan u Beču, Tajder je ostao stalno povezan s domovinom – sudjelovanjima na godišnjim izložbama, Piranskim danima arhitekture i podupirući mlade hrvatske arhitekte u Beču.
 
Govoriti o Radovanu Tajderu, a ne spomenuti njegovu pasiju prema glazbi, fotografiji i dakako crtanju, kroz vjerojatno sad već stotine strastveno iscrtanih bilježnica, bila bi blasfemija. Tajderovo stanište su arhitektura i glazba, nadopunjujući se i nadograđujući. Nakon gotovo četiri desetljeća neprekinutog projektantskog rada, koji i dan danas traje s nešto manjom dinamikom i intenzitetom, Muzej za umjetnost i obrt zaprimio je arhiv Radovana Tajdera, tim povodom i ukoričenim u knjizi „Radovan Tajder. Arhitektura / arhitekt“ autorice dr. sc. Marine Bagarić 2014. godine. I ovim činom Tajder je pokazao svoju povezanost sa Zagrebom kao ishodištem svog stvaralaštva. Dok su se generacije zagrebačkih arhitekata školovale u Beču da bi se potom ostvarili u Zagrebu, Tajder je iznimka, pojedinac koji u obje sredine biva u potpunosti ostvaren i respektiran. Upravo zbog ove njegove iznimne pozicije, agenta – promotora izvrsnosti zagrebačke arhitekture u gradu u kojem su se hrvatski arhitekti tradicionalno imali prilike samo školovati i velikog doprinosa korpusu hrvatske arhitekture 20. stoljeća Udruženje hrvatskih arhitekata odaje mu priznanje nagradom Viktor Kovačić za životno djelo.
Izložba ostaje otvorena do 21. ožujka 2020.
 

Nives Matijević

Vaskularne bolesti česte u općoj populaciji, uz relativno visoke stope mortaliteta

 
 
U organizaciji Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice i Hrvatskog kardiološkog društva, u petak 6. ožujka u Preporodnoj dvorani HAZU-a održan je peti po redu znanstveni simpozij iz područja vaskularne medicine 5. hrvatski vaskularni dan: Angiologija 2020 (CROVASCULAR 2020). Kako je istaknuo predsjednik Organizacijskog odbora simpozija prof. dr. sc. Mislav Vrsalović, pročelnik Zavoda za bolesti krvnih žila Klinike za bolesti srca i krvnih žila Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice, cilj simpozija je kroz interdisciplinarni pristup, uz sudjelovanje specijalista raznih kliničkih struka te liječnika i specijalista obiteljske medicine, upoznati se s racionalnim dijagnostičkim postupnicima i optimalnim terapijskim mogućnostima vaskularnih bolesti.
https://www.kardio.hr/wp-content/uploads/2019/11/CROVASC_2020_baner.jpeg
Ovogodišnje teme uključivale su čimbenike kardiovaskularnog rizika u svjetlu novih smjernica Europskog kardiološkog društva (dislipidemija, arterijska hipertenzija, šećerna bolest, fizička aktivnost), antitrombotsko liječenje u angiologiji (u bolesnika s perifernom arterijskom i venskom tromboembolijskom bolešću te u bolesnika s fibrilacijom atrija podvrgnutih endovaskularnim intervencijama), endovaskularno liječenje periferne arterijske i cerebrovaskularne bolesti i endovaskularni pristup bolestima aorte te akutne vaskularne sindrome (plućna embolija, akutni koronarni sindrom, ishemijski moždani udar). Prof. dr. sc. Mislav Vrsalović kazao je da su vaskularne bolesti česte u općoj populaciji, uz relativno visoke stope mortaliteta. Iako od iznimnog javnozdravstvenog značaja, nedovoljno su prepoznate, uz zabrinjavajuće nisku informiranost opće populacije. Uz visoki mortalitet, imaju značajnu stopu recidiva te kronični karakter. Stoga je cilj skupa povećati svijest za navedene bolesti u zdravstvenoj zajednici te potom kapilarno, kroz zdravstvene djelatnike i medije i u općoj populaciji“, istaknuo je Vrsalović. Govoreći o Hrvatskom vaskularnom danu (CROVASCULAR) pokrenutom prije pet godina, rekao je da je to jedinstveni događaj u Hrvatskoj koji pokriva sve aspekte vaskularnih bolesti. Zamišljen je kao platforma za izmjenu znanja i iskustava iz područja vaskularne medicine (angiologije), a njeguje interdisciplinarnost, timski rad te holistički pristup angiološkom bolesniku, što je osnova stručnog i znanstvenog napretka koji u konačnici vodi uspješnom liječenju bolesnika.
 
Simpozij tradicionalno uključuje nastavnike i kliničare s Medicinskih fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku te iz hrvatskih kliničkih bolničkih centara i kliničkih bolnica. Tradicionalno je bodovan od strane Hrvatske liječničke komore, te oslobođen uplate kotizacije čime se dokida monopol na znanje i znanstvene spoznaje iz područja kardiovaskularne medicine.
Skup je otvorio potpredsjednik HAZU i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva akademik Davor Miličić, a uvodno su govorili i tajnica Razreda za medicinske znanosti akademkinja Vida Demarin i ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice prof. dr. sc. Mario Zovak.
 

Marijan Lipovac

Smetaju im kukurikanja pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda, a njihovi psi neumorno laju cijeli dan jer su vlasnici na poslu

 
 
'Što smo izgubili globalizacijom i masovnom proizvodnjom hrane?' - pitanje je na koje nije lako niti jednostavno odgovoriti. No, jedan francuski dokumentarni film kao i najnovija knjiga američkog autora Ch.H. Smith objavljena u listopadu 2019. progovaraju o posljedicama globalizma i neoliberalizma kao i o posljedicama nestajanja malih poljoprivrednih gospodarstava i ruralnih ekonomija u višedesetljetnoj „navali“ globalizacije i nastojanja pretvaranja svega na našem planetu u „njegovo visočanstvo“ – profit ili zaradu. To nazivamo neoliberalizam – ideologija koja je sve (pre)okrenula u globalno tržište kontrolirano 'tiranijom cijena' i jeftinim kreditima koje korporacijama i bankama izdaju središnje banke.
https://www.saveur.com/resizer/UlHvVEfMYilZs2TQV7qoQ3VX6Vc=/760x570/filters:focal(1136x852:1137x853)/arc-anglerfish-arc2-prod-bonnier.s3.amazonaws.com/public/SBJ7MYKQAQGWPWYQGL6XVLUEX4.jpg
Dokumentarni film iz 2012.: „After Winter, Spring“ („Nakon zime, proljeće“) autorice Judith Lit nastao je njezinim povratkom u malo francusko selo u regiji Dordogne. Amerikanka Lit se preselila u malo francusko selo kako bi spasila i sačuvala nešto iz svojeg djetinjstva na maloj farmi u Pennsylvaniji. Zapravo, dva dokumentarna filma: „Nakon zime, proljeće“ i jedan nešto raniji francuski trodijelni film „Profils Paysans“ povezani su na određeni način s radom francuskog povjesničara koji je napisao 1.180 stranica u dva sveska: Fernand Braudel: „Identitet Francuske: Povijest i okoliš – prvi svezak“ i „Identitet Francuske: Ljudi i proizvodnja – drugi svezak.“
  
Poljoprivrednici odnosno farmeri govore o financijskim problemima s kojima se suočavaju jer teško mogu dovoljno zaraditi za život i opstanak ako ne rade i neke druge poslove. Jedan mladi farmer koji je preuzeo obiteljsku farmu mlječnih krava od svojih ostarjelih roditelja jasno iznosi ekonomsku stvarnost malih farmi: 1960-ih godina imali smo 3 ili 4 krave, sada imamo 100 krava ali naša zarada je – ista.
Korporacijske mega-farme proizvode goleme količine poljoprivrednih proizvoda upitne kvalitete jer imaju dostupnost jeftinim kreditima i stručnjake osposobljene za obavljanje poslova goleme birokracije i „papirologije“ nametnute od strane Europske unije i francuske Vlade. Obrtnici se ne mogu „nositi“ s time niti se mogu natjecati s velikim proizvođačima na globalnom tržištu na kojem uvijek postoji „jeftiniji izvor.“ Gotovo polovica dohotka malih poljoprivrednih proizvođača potječe od subvencija Europske unije koja ih želi smanjiti. Financijsko preživljavanje od rada na maloj farmi danas je gotovo nemoguće – stoga se poljoprivredni proizvođači moraju okrenuti i prema obavljanju nekih drugih poslova.
Financijska nesigurnost i beskonačno težak rad na poljoprivrednom gospodarstvu tjera mlade ljude iz poljoprivredne proizvodnje i obiteljskih farmi – samo mali broj mladih ljudi odlučuje se na ovaj visokorizičan posao u agrarnom sektoru.
 
Diljem razvijenog svijeta – od Japana do SAD-a i Francuske postoji vrlo malo nasljednika koji će preuzeti i nastaviti posao na malom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Posljedice toga su zabrinjavajuće ali malo tko o tome danas razmišlja. Naime, gubitkom i nestankom malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nepovratno se gubi znanje o proizvodnji hrane i uzgoju domaćih životinja. S 'odlaskom' starijih ljudi, poljoprivrednika, zauvijek nestaje višestoljetno znanje o lokalnoj poljoprivrednoj proizvodnji. U većini država prosječna dob poljoprivrednika je iznad 60 godina, a u navedenom dokumentarnom filmu većina poljoprivrednika je u visokoj životnoj dobi od 80 i više godina.
Nekada obrađivano poljoprivredno zemljište ili se napušta ili se (ras)prodaje za stambenu izgradnju, točnije, za stambeno ekskluzivna naselja izvan (vele)gradova s golemom pratećom infrastrukturom.
Dokumentarni film, između ostalog, otkriva i enormnu 'udaljenost' između „suvremenog života“ i odnosa čovjeka i prirode koji je neophodan za odgovornu i održivu poljoprivrednu proizvodnju. Netaknuta priroda, divljina, mora se čuvati i štititi, ali mi ne jedemo hranu iz divljine. Divlji svijet ne može opstati sam i izoliran od ostalog svijeta, a agroindustrija i njezina nepregledna polja monokultura ne podržavaju nikakvu raznolikost u živom svijetu prirode. Agrokorporacije za razliku od malih poljoprivrednih gospodarstava ne podržavaju ni na koji način prirodni svijet, osobito ne kukce i ptice.
 
U francuskim ruralnim područjima gdje su već izgrađena ekskluzivna, elitna manja stambena naselja u blizini malih poljoprivrednih gospodarstava koja su još u svojoj funkciji, nastaju pomalo neobične, za nekog možda i smiješne situacije koje zapravo nisu smiješne nego tužne i zabrinjavajuće. Naime, novim stanovnicima u ovim elitnim naseljima smeta kukurikanje pijetla u ranu zoru, zvonjava zvona oko vrata goveda itd. pa podnose sudske tužbe. Istovremeno, njihovi psi neumorno laju cijeli dan (jer su sami dok su vlasnici na poslu) a to zbog tolerancije poljoprivrednici tj. seljaci moraju podnositi. Suvremeni urbani stanovnici novih ekskluzivnih stambenih naselja u ruralnim područjima jednako tako ne žele osjetiti ni miris sijena jer su na njega alergični, a osobito im smeta miris stajskog gnoja. Svi stanovnici modernih elitnih naselja žele da se poljoprivredna proizvodnja odvija tisućama kilometara daleko te da se kopnom, zrakom ili brodovima doprema u njihove supermarkete. A to se protivi svim tvrdnjama i 'urlanju' o potrebi hitnog smanjenja pa i zaustavljanja čovjekovog utjecaja na izražene klimatske promjene.
Neoliberalni ekonomisti zagovaraju tzv. 'tržišnu učinkovitost' u kojoj ništa ne smije biti izgubljeno: plastična hrana u plastičnoj ambalaži za njih je 'tržišno učinkovita.'
 
U globaliziranim neoliberalnim ekonomijama 'neopipljiv' ekonomski, društveni i kulturni kapital nema vrijednost i zato nestaje. Već smo jako mnogo izgubili zbog neoliberalizma i globalizma, ali malo tko je uopće svijestan stvarnog značenja tog golemog gubitka jer neoliberalne ekonomije to ne mjere niti vrednuju. Pa što smo to do sada izgubili? Izgubili smo znanje čak i o samodostatnosti, izgubili smo lokalne ekonomije, izgubili smo toliko značajnu raznolikost lokalnih ekonomija koje su obogaćivale proizvodnju i bile sposobne same sebe prehranjivati; izgubili smo i ono najvažnije – prehrambenu sigurnost i neovisnost. Time smo izgubili i naše kulturne običaje i navike pomaganja svojim susjedima u žetvi, izgubili smo običaje zajedničkog stola i dijeljenja kao i proslave zajedničkog rada, izgubili smo svaki naš kulturni identitet povezan s prirodom, izgubili smo najveći 'kapital' – mala poljoprivredna gospodarstva, izgubili smo divlja staništa koja su jedinstveno povezana s neopisivo bogatom i raznolikom poljoprivrednom proizvodnjom. I na kraju, izgubili smo svaku značajnu i smislenu povezanost sa zemljom i prirodom.
Kada govorimo o ovim gubitcima moramo znati da se oni ne odnose samo na nestanak malih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, već se ovi gubitci odnose na cijele ruralne ekonomije sela i gradova povezanih s njima, lokalnom poljoprivrednom proizvodnjom i ovisnih o dohotku i proizvodima ovih poljoprivrednih gospodarstava. 
 
„I to je samo djelomičan popis onoga što smo izgubili globalizacijom, jeftinim kreditima, tiranijom cijena koji stvaraju ekonomiju gospodarenja odlagalištima otpada“ izjavio je Charles Hugh Smith koji je početkom listopada 2019. objavio svoju novu knjigu:
„Will You Be Richer or Poorer? Profit, Power and A.I. in a Traumatized World“ („Hoćemo li biti bogatiji ili siromašniji? Profit, moć i umjetna inteligencija u traumatiziranom svijetu“) u kojoj govori upravo o tome što smo sve izgubili i to bez obzira možemo li to mjeriti ili ne.
„Izgubili smo lokalno, otporno i raznoliko ruralno gospodarstvo s bogatstvom kulturnih i praktičnih vještina i mudrosti. Imamo samo nekoliko godina da spasimo to golemo bogatstvo od potpunog i nepovratnog gubitka.“
 
Izvor:
 
Pam Barker: „What We've Lost with Globalism and Mass-Produced Food,“ Europe Reloaded, 20. 10. 2019.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Anketa

Čega se više bojite?

Ponedjeljak, 30/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1036 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević