Get Adobe Flash player

Materinski je jezik Hrvata kao jedina mater koju ne možeš pa i ne smiješ ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati

 

Za godinu 2009. prestižnu Ininu nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu dobili su Nijemac Leopold Auburger i Rus Artur Bagdasarov. Prof. dr. sc. Artur Rafaelovič Bagdasarov (Baku, 1958.), već godinama predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta.
 
• Primite čestitke na Nagradi Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009. godinu koju dijelite zajedno s njemačkim kolegom prof. dr. sc. Leopoldom Auburgerom. Uobičajeno pitanje za svakoga dosadašnjega dobitnika. Jeste li nešto znali o ovoj Nagradi i svrsi za koju se dodjeljuje? Što u tom kontekstu ona Vama znači?
- Zahvaljujem se na čestitkama. Sretan sam što sam kao dobitnik u društvu s uvaženim njemačkim stručnjakom za jezik profesorom Leopoldom Auburgerom. Moje zadovoljstvo je to veće što se obojica bavimo hrvatskim književnim jezikom i sličnim jezičnim temama koje su već više od jednoga stoljeća predmet rasprava jezikoslovaca i ostalih stručnjaka na ovim prostorima, kao što to dokazujemo i nas dvojica dobitnika i puno šire. Dakako, rasprave nisu završene, tako da se mnoge stranice tek otvaraju.
 
Tek nakon što sam dobio Nagradu pobliže sam se upoznao s njenom svrhom i doista impozantnim krugom značajnih dobitnika, napose u području lingvistike i prevoditeljstva. Doista sam počašćen. Zahvaljujem se svima koji su podržali moj izbor, predlagateljima, članovima Odbora i Žiriju Nagrade. I danas još mislim da je moj prinos skroman. Ja naime pišem knjige i članke zbog moje intelektualne znatiželje i ljubavi za stvaralačkim radom na području kojim se bavim. Kad je to tako, onda je čovjeku najbolja nagrada njegovo osobno zadovoljstvo. Ipak sam iznenađen u kojoj je mjeri moj, kako rekoh, skromni doprinos poznat i priznat u vašoj domovini. Naravno takva priznanja svakoga potiču i ohrabruju na znanstvenom putu.
 
Jezik je zrcalo društva
 
• Završili ste slavistiku na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Petrogradu (Sankt Peterburgu), a kao profesor predajete hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Odakle interes za znanstvenim poučavanjem hrvatskoga jezika? Što je bio temeljni poticaj? Ili se radilo o spletu okolnosti?
- U drugoj polovici 1980-ih godina počeo sam skupljati razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika. Sastavio sam i objavio na svojem radnom mjestu školski razlikovnik „Rusko-hrvatsko-srpski / hrvatsko-srpsko-ruski rječnik razlika“ (Moskva, 1989., 1991., 1998.) i „Mali školski priručnik razlika“ (Moskva, 1990.). Bez takvoga rječnika i priručnika bilo je teško odabrati i razumjeti gdje je normativna hrvatska, a gdje srpska riječ jer su sve riječi u tadašnjim dvojezičnicima i priručnicima bile svrstane kao potpune istoznačnice. Na primjer, rus. Vozduh - ‘vazduh, zrak, uzduh’, rus. gaz - ‘gas, plin’, rus. teatr - ‘pozorište, kazalište’ i sl.
 
U takvoj leksikografskoj zbrci bilo je vrlo teško, poglavito neupućenim sveučilištarcima prevesti s ruskoga i drugih jezika, ne samo na hrvatski negoli i na srpski. Godine 1992. obranio sam doktorski rad o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika na različitim razinama jezične strukture, poglavito na leksiku. Nakon obrane disertacije napisao sam na ruskom jeziku monografiju „Hrvatski književni jezik druge polovice XX. stoljeća“ (Moskva, 2004.). Dakle, interes za znanstvenim proučavanjem hrvatskoga književnoga jezika plod je nasušne znanstvene potrebe, a bez tih pretpostavki nemoguće se baviti složenim jezičnim temama.
 
• Objavili ste više od šezdeset radova: knjiga, priručnika, članaka, prikaza, priloga… Sudjelujete na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj. Kao vanjski suradnik tekstove objavljujete u hrvatskim tjednicima, jezičnim časopisima, a također ste suurednik časopisa „Riječ“ iz Rijeke. Nije nam poznato da je neki ruski slavist u toj mjeri okrenut hrvatskoj jezičnoj problematici, a još manje da s tolikim žarom sudjeluje u aktualnim jezičnim pitanjima u Republici Hrvatskoj?
- Kada voliš svoju struku ili ono čim se baviš, obično ti nije svejedno što se događa u tvojem djelokrugu. Katkada reagiram na ono što čitam, vidim ili čujem, pri tomu, ne daj Bože, nikoga ne učim i uvijek pišem ili kažem da je to moje mnijenje. Jezik je zrcalo društva. Ono što se događalo s jezikom zapravo je odraz stanja i u drugim društvenim područjima. Primjerice, unutardržavna dezintegracija, raspad Jugoslavije i stvaranje novih država na postjugoslavenskom prostoru nije se moglo ne odraziti na jezičnu situaciju, divergentni razvoj i funkcioniranje jezika Hrvata, Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Crnogoraca. Traženje uzajamno prihvatljivih rješenja za reguliranje etnojezičnih nesuglasja, za standardizaciju i kodifikaciju književnoga jezika navedenih naroda potpisivanjem Novosadskoga (1954.) i Zagrebačkoga (1986.) dogovora nije dovelo strane do zajedničkoga jezičnoga usuglašavanja. Književni jezici (hrvatski i srpski) u novonastaloj sociolingvističkoj situaciji u Hrvatskoj i Srbiji stekli su vlastit pravni status i počeli se razvijati neovisno i samostalno.
 
Svi su se pokušaji unificiranja pravopisnih pravila pokazali pogubnim
 
• Čitajući Vaše radove upoznajemo se s različitim područjima suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika - leksikografijom, leksikologijom, normom… Ali, što je vrlo interesantno, uvijek u odgovarajućem društvenom kontekstu. Osim poznavanja hrvatskoga jezika i Vašega meritornoga znanstvenoga odnosa prema brojnim pitanjima iz toga djelokruga, pomalo iznenađuje iznimno dobro poznavanje njegove povijesti, povijesti naše književnosti, ali i političkih prilika u kojima se je razvijao hrvatski narod i njegov jezik. I što je vrlo zanimljivo, bez ikakvih predrasuda, toliko čestih kad se radi o samosvojnosti hrvatskoga književnoga jezika.
- Rekao bih da je nemoguće istraživati povijest i suvremenost književnoga jezika jednoga naroda ako ga ne stavite u suodnos i interakciju između brojnih čimbenika. Bez takve cjeline - opće i političke povijesti, povijesti književnosti i ostalih humanističkih znanosti, razvoja gospodarstva, odnosa prema drugim državama i narodima (napose ako ste u istoj državnoj zajednici) teško je argumentirano govoriti i donositi zaključke i o jezikoslovnim temama. Što primjerice za sudbinu jednoga književnoga jezika znači politički pritisak i onemogućavanje njegova prirodnoga razvoja? Što pak znači politika unificiranja, odnosno nametanja jedne varijante uz zatiranje druge? Književni jezik Hrvata i Srba umnogom je, primjerice određen posebnošću njihova formiranja, povijesnoga razvoja i funkcioniranja u različitim etnolingvokulturnim sredinama. Ako je to istina, a jest, onda svi pokušaji stvaranja hibridnoga „hrvatskosrpskoga / srpskohrvatskoga“ jezika“ i unificiranje pravopisnih pravila pokazali su se pogubnim. U Hrvata stvaranje takva jezika, uz višestoljetni proces razvoja samosvojnoga, značilo je očitovanje unitarizma.
 
• Upravo poznavanje složenih političkih, socijalnih, kulturnih i inih odnosa u bivšoj jugoslavenskoj zajednici važno je i za razumijevanje jezičnih pitanja. Kako Vi gledate na to?
- Težnja za osamostaljenjem jugoslavenskoga narodnoga gospodarstva u granicama republika i pokrajina, za prijelaz iz federativnoga u konfederativno uređenje jačalo je nacionalno i teritorijalno-administrativno osamostaljivanje republika, izazivajući međurepublička i međunacionalna proturječja, ova su opet davala oštrinu jezičnomu pitanju, pogodovala su lingvoregionalizmu i divergentnomu razvoju jezika Hrvata, Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Crnogoraca. Sve to dakako nije se moglo ne odraziti na sudbinu odluka Novosadskoga savjetovanja i Zagrebačkoga dogovora.
 
Pragmatična svijest o etno-lingvo-kulturnom zajedništvu, kao i korisnosti i svrsishodnosti uporabe jednoga kodificiranoga jezika makroposrednika u višenacionalnom društvu, s jedne strane, i odgovornost, a također djelomice i strah za sudbinu vlastite etno-lingvo-kulture, s druge, nisu pogodovali daljnjemu jezičnomu ujedinjavanju na osnovi nagodbe. Nisu dali uspjeha pokušaji unifikacije jezika (uz odobrenje i pod paskom republičkih i centralnih partijskih organa) uz dezintegraciju društveno-gospodarskih i političkih procesa. Jugoslavenski unitaristički nauk marksističkoga internacionalizma na kraju krajeva pretvorio se u svoju suprotnost - u ideje etno-lingvo-kulturnoga, gospodarstvenoga i državnoga razmeđivanja i razdvajanja.
 
Vrijedna knjiga u izdanju „Mavede“
 
• Ove godine u izdanju nakladnika „Maveda d.o.o.“ i suizdavača Hrvatskoga filološkoga društva iz Rijeke objavljena Vam je knjiga „Hrvatski književni jezik i njegova norma“. Urednik je prof. dr. sc. Milan Nosić. Najveći dio knjige posvetili ste hrvatsko-srpskim razlikama u karakteru, da tako kažemo, književnoga jezika Hrvata i Srba. Ukratko, u čemu su sve razlike?
- Prvo bih rekao da se književni jezik ovih dvaju naroda oblikovao u različitim kulturno-povijesnim okolnostima, u uvjetima povijesne, političke i državne razjedinjenosti naroda. Srbi su dugo vremena bili pod jarmom Osmanskoga Carstva, a Hrvati od početka XII. stoljeća do 1918. u sastavu Ugarske, odnosno Habsburške Monarhije. Znamo kakav je bio zajednički život u obje Jugoslavije. Kad bismo uzeli u obzir samo hrvatski jezik, tada bismo trebali govoriti o povijesnom funkcioniranju pisanih književnih jezika, s različitom dijalektnom formom (čakavski, štokavski i kajkavski). Trebali bismo govoriti o hrvatskim jezikoslovnim školama i prvim kontaktima i dogovorima sa srpskim jezikoslovcima (tzv. Bečki književni dogovor 1850. god.) koji su od toga dogovora do kasnijih bili na štetu hrvatskoga književnoga jezika. Ovo govorim samo radi uvida u to o kako širokoj temi se radi.
 
Što se tiče razlika između ovih dvaju jezika, u knjizi sam ih uspoređivao kao: (Orto)grafijske razlike; Naglasne razlike; Fonetsko-fonološke razlike; Rodovne razlike; Tvorbene i morfološke razlike; Oblikotvorne razlike te Analoške opreke različitih leksičkih jedinica. Iako su proizišli iz štokavske osnovice, hrvatski i srpski književni (standardni) jezici nisu istovjetni. Razlike postoje na različitim razinama jezične strukture. Hrvatski književni jezik odlikuje se, kao i drugi svjetski jezici, većom ili manjom obrađenošću. On je samostalan i ide vlastitim razvojnim putem. Svaki narod ima pravo na naziv svojega jezika, pravo na vlastiti lingvonim i nitko mu ga ne može ničim uskratiti, preinačiti ili uvjetovati. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mater koju ne možeš pa i ne smiješ ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati.
 
• U Vašoj knjizi dosta ste prostora posvetili Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Je li po Vašem mišljenju pojava Deklaracije... doista bila prijelomni trenutak rasapa „serbokrotizma“ u krilu bivše države?
- Ono što je sasvim sigurno u jezičnim prijeporima na tlu bivše Jugoslavije poslije Deklaracije... ništa više nije bilo isto. Dakako, pokušaja unitarističkoga karaktera bilo je gotovo do kraja postojanja Jugoslavije. Podsjetio bih na dokument koji je Predsjedništvo CK SKH usvojilo 2. prosinca 1985., a koji se smatra jednim od posljednjih pokušaja jugoslavenske koncepcije unitarističke lingvistike. O tom dokumentu se te i sljedeće godine široko raspravljalo na tzv. radnim partijskim sastancima. Ali, bez ozbiljne potpore stručnjaka taj dokument i njegove ideje, koje su na određeni način htjele oživjeti Novosadski sporazum, ostale su mrtvo slovo na papiru.
 
Vratimo se na Deklaraciju. Bit Deklaracije, bila je vezana uz poštivanje prava svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvoj materinskoga jezika, tako i hrvatskoga, što se u praksi nikako nije provodilo. Na djelu je bilo provođenje koncepcije jedinstvenoga „državnoga jezika“ koji je nastupao kao „srpski književni jezik“. Preko državno-administrativno-upravnoga aparata i masovnih medija taj se je „državni jezik“ nametao kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Kao što znamo u izradi teksta Deklaracije sudjelovali su najistaknutiji hrvatski jezikoslovci i književnici, javni i kulturni radnici, a potpisalo ju je 18 znanstvenih, znanstveno-nastavnih ustanova i društava. Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. god. u zagrebačkom „Telegramu“, a poslije nje dolazi do progona potpisnika, onemogućavanja njihova rada i ustanova. Ali, kako rekoh, ništa više poslije Deklaracije nije bilo isto.
 
Tri procesa normiranja
 
• Nedavno ste ispričali jednu istinitu priču kad ste kao prevoditelj prevodili za jednu jugoslavensku delegaciju, u kojoj je vođa delegacije bio srpske, a zamjenik hrvatske nacionalnosti. Kako ste se na zanimljiv način susreli s razlikama hrvatskoga i srpskoga jezika.
- Koncem 1980-ih godina, dok sam pisao disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, istodobno sam radio i kao prevoditelj. Meni je bilo zanimljivo kako Srbi reagiraju na hrvatske riječi i uopće na hrvatski jezik i često sam u prijevodu prelazio s jednoga jezika na drugi. U Moskvu je došlo partijsko izaslanstvo iz bivše Jugoslavije, na čijem je čelu bio Srbin, a njegov je zamjenik bio Hrvat. Ja nisam znao tko je tko po nacionalnosti jer mi to nije ni bilo važno. Na hodniku hotela i na recepciji imali smo sovjetske novine i jednoga mi jutra voditelj izaslanstva pokazuje list „Nedjelja“ i kaže: „Kako bi u prijevodu na srpski glasio naziv vašega lista?“ Očekivao je odgovor: „Kao i u vas!“, vjerojatno mi želeći reći kako imamo sličan jezik, kako smo braća i sl.! Ja mu namjerno odgovorim: Tjedan.
 
On malo zbunjeno stane, a zatim pokazujući na svojega zamjenika kaže: „Tjedan je kod moga zamjenika jer je on Hrvat, a kod nas je kao i kod vas - Nedelja“. Sljedećega dana naš ruski organizator je otišao u njegovu sobu te se nakon 15-ak minuta vratio sav u znoju i brzo mi govori: „Molim te oni nešto traže, pokazuju mi ispod kreveta, stola… ne shvaćam što žele reći. Možda misle da ih prisluškuju. Reci im da nemamo uređaje za prisluškivanje.“ Došao sam u njihovu sobu i čim sam im objasnio, njihov šef Srbin, odgovara mi kako oni ne misle na prislušnike, nego je htio reći da imamo puno 'bubašvaba'. Zamjenik Hrvat se nasmije i kaže svojemu šefu: „Zbog čega te ne razumiju? Ti govoriš srpski, a oni razumiju samo hrvatski. Eto vidiš, znaju naš tjedan, a ne nedjelju. Trebaš im reći da u hotelu imaju puno žohara, a ne 'bubašvaba'.“
 
• Kako gledate na proces normiranja hrvatskoga jezika koncem XX. i početkom XXI. stoljeća? Kodifikacija, problemi standardizacije, pitanja masovnoga unosa stranih riječi, ali i revitalizacije starih i sl.
- Normiranje u hrvatskom književnom jeziku, ali i u pravilu, obuhvaća tri procesa:
1. standardizaciju - oblikovanje i nastajanje norme na temelju konkretnih procjena i odabira varijantnih ostvarenja;
2. kodificiranje - normativno određivanje odabranih i ponovno stvorenih jezičnih jedinica i
3. populariziranje - širenje i promicanje kodificirane norme. Kad je riječ o suvremenom hrvatskom književnom jeziku, normiranje je shvaćeno široko, što znači da je ta djelatnost usmjerena na stvaranje, obogaćivanje i usavršavanje hrvatskoga pravopisnoga, leksičkosemantičkoga, terminološkoga, gramatičkoga i normativnostilističkoga sustava.
Tu participiraju brojni subjekti jezične politike, poput znanstvenih ustanova, ministarstava, društvenih i kulturno-prosvjetnih organizacija, savjetodavnih i znanstveno-nastavnih tijela, autoritativnih jezikoslovaca i književnika, izdavačkih kuća, sredstava javnoga komuniciranja i drugih.
 
Raspadom Jugoslavije i stjecanjem hrvatske državne neovisnosti uznapredovao je rad na standardizaciji i kodificiranju hrvatskoga jezika. Dovoljno je usporediti današnje stanje s onim iz bivše države. Kodificirane norme ustaljuju se u gramatikama, školama, visokoškolskim ustanovama i javnim medijima. Za hrvatski, ali i druge tzv. jezike malih naroda karakterističan je masovni unos stranih riječi, uglavnom engleskih. Za Hrvatsku je to posebno karakteristično od 1990-ih godina. Dok su u XIX. st. strane riječi u Hrvatsku dolazile iz europskih zemalja, danas nesumnjivo dolaze iz SAD-a. Jezikoslovci predlažu uporabu postojećih riječi ili stvaranje novih hrvatskih ekvivalenata, oživljavanje i uvođenje (gdje je to moguće) starih naziva umjesto postojećih. Elementi purizma koje možemo primijetiti itekako se mogu opravdati potiskivanjem i zatiranjem prava na nacionalni književni jezik od doba Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pa sve do SFRJ.
 
Svaki narod mora imati svoje rječnike i priručnike
 
• Veliki dio rada posvetili ste izradi rječnika. Autor ste „Hrvatsko-ruskoga rječnika“ (1999., 2003., 2007.), „Hrvatskoga razgovornika“ (2006.) i studije „Hrvatski književni jezik druge polovice dvadesetoga stoljeća“ (2004.). Ove godine objavljena Vam je knjiga „Hrvatski književni jezik i njegova norma“. Vaša je poruka da „neka svatko ima svoj dvojezičnik“ i temeljno pravo na razlike. Kako to možete komentirati?
- Odvojeni rječnici ili priručnici, sa stajališta suvremene hrvatske norme, jesu nadomjestak (surogat) ili mješavina (‘hrvatsko-srpsko-bošnjačko-crnogorskih’) riječi koje hrvatskoj leksičkoj normi ne pripadaju. Polazeći od toga, treba stvarati nove rječopisne radove tako da svaki narod mora imati svoje rječnike i priručnike.
 
• U kojoj mjeri Vaše postavke o razvoju i funkcioniranju hrvatskoga književnoga jezika dijele Vaše ruske kolege?
- Ima svega i svačega, jedni i sada ne priznaju osebujnost hrvatskoga jezika, drugi priznaju i poštuju samo hrvatsku književnost, a treći priznaju i hrvatski jezik i hrvatsku književnost i hrvatsku povijest… Nas nije tako mnogo! Druga stvar je da smo počeli izučavati i studirati hrvatski jezik odvojeno od tzv. srpskohrvatskoga, ne samo u školama nego i privatno. Morate priznati da je to ipak veliki iskorak u odnosu na ranija razdoblja.
 
• Kojim se jezičnim pitanjima sada bavite i koje radove od Vas možemo očekivati u skorije vrijeme?
- Završio sam dopunjeno i prerađeno izdanje „Hrvatsko-ruskoga rječnika“ koji sada ima oko 35.000 natuknica. U suradnji s hrvatskim jezikoslovcima sada radim na pisanju udžbenika Hrvatski za početnike koji je pak namijenjen Rusima. Na kraju bih mogao reći da sam sretan čovjek jer me moj posao ispunjava radošću. Radim s ljubavlju ono što želim, što hoću, a nitko mi ne diktira što i kako moram pisati. Ako mi dopustite, na kraju ovoga razgovora, citirao bih misli A. S. Šiškova iz „Razmišljanja o ljubavi prema Domovini“. Za mene kao jezikoslovca, rekao bih i za svakoga onoga koji voli svoj jezik i Domovinu, te misli moraju biti poticajne: „Jezik je duša naroda, ogledalo običaja, točan pokazatelj prosvjećenosti, neumoran propovjednik djela. Uzdiže li se narod, uzdiže se jezik, ako je narod uljuđen, uljuđen je jezik. Gdje u srcu nema vjere, tamo u jeziku nema pobožnosti. Gdje nema ljubavi prema Domovini, tamo jezik ne iskazuje domoljubne osjećaje… Jednom riječju, jezik je mjerilo uma, duše i narodnih obilježja. Ne može cvjetati tamo gdje je razum podložan srcu, a srce sljepilu i zabludi.“

Mijo Ivurek

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare.

Anketa

Hoće li Milan Kujundžić u drugom krugu podržati Kolindu Grabar Kitarović?

Utorak, 25/11/2014

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 761 gostiju i nema članova online

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević