Get Adobe Flash player

Don Petru Mikiću odlikovanje Red hrvatskog pletera

 
 
Za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je odlukom od 24. studenoga 2016. dodijelila odlikovanje don Petru Mikiću dugogodišnjem župniku u Pločama na prijedlog Državnog povjereništva za odlikovanja i priznanja, a po prijedlogu Luke Ploče d.d., a svečano mu je uručena u subotu 12. kolovoza u Uredu Luke Ploče d.d. u Pločama.
Svečana dodjela je započela pozdravom domaćina Luke Ploče d.d., kap. Ivan Pavlović je pozdravio goste, a kratak govor održao je i akademik Davorin Rudolf, potpredsjednik Nadzornog odbora Luke Ploče posebno se referirajući na uporan i marljiv doprinos don Petra Mikića, kazavši između ostaloga: „Rekli su mi da dođem na ovu svečanost, čestitati vama na odličju i pozdraviti vas. A ja nisam došao pozdraviti vas, oče Petre Mikiću. Došao sam zahvaliti vam za vaše prinose širenju i očuvanju vjere, jačanju patriotizma, i za vaša sjajna  postignuća u civilizacijskom oplemenjivanju ovoga ljupkog gradića na obalama mora i Neretve.
 
Vi ste, oče, hrvatski mrav koji je svojim umom, marljivošću, hrabrošću i ustrajnošću potaknuo zamisao, a kasnije i gradnju velebne župne pločanske crkve Kraljice neba i zemlje. Podarili ste nam sjajan realističan spomenik utemeljitelja države, hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Spomenik svetoga Nikole. One impresivne i gromke orgulje u crkvi. Dva anđela i križ na ulazu u pločansko groblje. Spomenik pretcima u Rogotinu. Došao sam zahvaliti vam za ta postignuća tijekom proteklih 40 godina vašega radnog vijeka, za vaše snažno rodoljublje i domoljublje hrvatsko. Naravno, župna crkva u Pločama je sjajno zdanje Crkve u Hrvata, podignuto prilozima građana i iseljenih Hrvata, donacijama različitih tvrtki i institucija, pa i ove tvrtke u kojoj uživamo gostoprimstvo, Luke Ploče. Ali valja biti pošten i kazati da ste vi središnja točka, vi ste bili vrelo zamisli, ustrajni sakupljač priloga, naručilac i nadzornik radova, čovjek prve crte.
 
U ostvarivanju čudesne i veličanstvene zamisli da jedno malo mjesto dobije golemu baziliku, nije vama bilo lako s građanima – nikada nije lako kupiti priloge i donacije - a ni građanima s vama, pa ni vlastima. Jer se vi niste dali. Podsjetit ću samo na kaos, svađe, onaj mukotrpni izbor lokacije za gradnju crkve. Nema, oče Petre, proroka u vlastitoj sredini. Važno je, međutim, da svi sitni malomišćanski antagonizmi i nerazumijevanja blijede i nestaju s vremenom, a ostaje grandiozna crkva! Ostaje za vazda u povijesti i neumorni ribar koji vuče mrežu u čamcu u onome golemom mozaiku u župnoj crkvi iza središnjeg oltara. Vi znate da ste vi  taj ribar nacrtan u mozaiku.
 
Dopustite mi, usprkos ovoj silnoj ljetnoj vrućini, još nekoliko riječi. Izrazit ću se literarno: kad su vas krstili u Jesenicama 1939. određena je vaša sudbina. Nadjenuli su vam ime Petar, da budete petra, stijena, iz koje će jednoga dana, ovdje u Pločama, niknuti bazilika. Valja se sjetiti crkve koju ste u ovome kraju zatekli u potleušici, baraci. Valja se, i u ovim svečanim trenutcima sjetiti vremenu antikršćanskih ideologija koje su vjeru, prirodni dar svakoga čovjeka, smatrali opijumom za narod. Vas su pozivali na policijske razgovore, zastrašivali su vas, gnjavili, kažnjavali. Takva vam bijaše sudbina. Zapravo takva je bila sudbina brojnih žitelja u ovome području u kojemu se sučeljavaju povijesne crte različitih politika, ideologija, vjera i državnih interesa. Jedna civilizacija ovdje silazi niz Neretvu, druga dolazi preko mora sa zapada, a treća tutnji sa sjevera i juga.
 
Kroz kakav je povijesni pakao prolazio ovaj vaš grad kazuju njegova imena. Najprije bijaše  stari naziv Ploča, po otočiću u pločanskome zaljevu na čijim su kamenim pločama ribari čistili lovinu. Potom, za prve Jugoslavije, grad se zvao Aleksandrovo, po imenu kralja Aleksandra iz srbijanske loze Karađorđevića. Talijani su za okupacije grad nazivali Porto, a u vrijeme partizanske Jugoslavije dva puta mu se nadijevalo ime Kardeljevo, prema imenu jednog od korifeja jugoslavenskog komunizma Edvarda Kardelja.
 
Od 1990., evo, imamo ponovno stari naziv Ploče. Iza tih imena su sudbine generacija. Čitava povijest. I vaše tegobno vrijeme, oče Petre, kada ste gladni i slabo odjeveni spavali na goloj zemlji. Ali u toj povijesti je i slavno razdoblje devedesetih godina prošloga stoljeća kada je ovo mjesto, 14. rujna 1991., u najtežemu razdoblju Domovinskoga rata, sa svojim Malim Barama, iz temelja preokrenulo prilike u Hrvatskoj. Ploče i Varaždin su, zapravo, otetim oružjem Jugoslavenske armije održale na nogama Hrvatsku. U pustinji na jednome bunaru uklesane su riječi: „Putniče, kad žedan zagrabiš hladne vode iz ovoga bunara sjeti se tko je bunar sagradio!“. Usprkos svim tegobama u vašemu životu, vi ste, oče Petre Mikiću, sretan čovjek“
 
Zatim se nazočnima obratio i prof. dr. Mate Granić, posebni savjetnik Predsjednice RH, u ulozi  izaslanika Predsjednice RH. Nakon intoniranja himne koju je izvela klapa Luka Ploče, pročitana je Odluka o dodjeli odlikovanja: Don Petar Mikić, sad umirovljenik, bio je dugogodišnji župnik župe Kraljice Neba i Zemlje u Pločama, osnovane 21. studenoga 1961. Rođen je 27. siječnja 1939. godine, kršten, pričešćen i završio osnovnu školu u Jesenicama. Gimnaziju je pohađao u nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, a teologiju na fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 29. 6. 1966. i kao mladomisnik u župi Bijeli Vir-Dobranje kod Metkovića tri godine. U Ploče je došao 15. 9. 1969. gdje je naslijedio don Petra Zdravka Blajića. Uz to što pet godina obavlja službu neretljanskog dekana, dušobrižnik je za pomorce od 1978. te sudjeluje na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca u Rimu 1982., Mombasi 1978. i Houstonu 1992. Svoje inozemno djelovanje koristi i za promociju Hrvatske.
 
Tijekom pet desetljeća svoje župničke službe daje velik doprinos na duhovnom, materijalnom i domoljubnom polju za razvoj grada i župe Ploče. Zbog potreba župljana osniva - župnu knjižnicu, numizmatičku i malakološku zbirku, osniva i župni Caritas (posebno aktivni tijekom Domovinskog rata. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata. Skromnim načinom života u lošim i teškim životnim uvjetima 16 godina pastoralno djeluje i predvodi službu Božju u trošnoj drvenoj baraci, potom u jednoj kući na predjelu Birina. Javno proganjan, svojevremeno čak i osuđivan na zatvorsku kaznu zbog dijeljenja svetih sakramenata, ipak ne prestaje vjerovati u svoj san- san o izgradnji crkve u Pločama. Uz potporu župljana i dobročinitelja uspio je u tome, sagrađena je Crkva Kraljice Neba i Zemlje u Pločama i danas je jedna od najljepših crkvi izgrađenih posljednjih godina u Hrvatskoj. Uz župnu crkvu-baziliku, podigao je i zvonik sa 6 zvona i 4 toranjske ure, a u sklopu crkve je i Pastoralni centar, uređen gradski trg, stepeništa pokraj zvonika i glorijeta. Spomenutim sadržajima prilagodno uklopljenim u postojeće gradske cjeline, uvelike je promijenjen izgled grada.
 
U župi je osnovao i: dječji pjevački zbog „Pločanski anđeli“, Srednjoškolski pjevački zbor i Mješoviti pjevački zbor. Osnivač je klape „Stina“. Godine 1994. don Petar je podigao i središnji križ na gradskom groblju, a 2017. uz križ postavlja i dva brončana anđela. U svibnju 2015. ispred crkve Kraljice Neba i Zemlje podigao je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu. Svojim sudjelovanjem u javnim događanjima grada Ploča don Petar je dao vrijedan doprinos promicanju kulturne baštine i očuvanju tradicijskih vrijednosti neretvanskog kraja. Od zaborava nastoji otrgnuti uspomenu na trud ribara i težaka i početkom kolovoza ove godine podiže spomenik „Zahvala pretcima“ u Rogotinu. Svojim vrijednim radom i bezrezervnom predanošću pomogao je oblikovati Ploče kakve su danas.
 
Odlukom Gradskog vijeća Grada Ploča 2004. dobitnik je nagrade Grada Ploča za životno djelo.
Godine 2013. dobio je nagradu za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije.
Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 7. svibnja 1997. odlikovan je Redom hrvatskog trolista.
Dodatak: Posebnosti u svezi don.Petra: (iz osobnih izjava): sve ove godine živi bez kućne pomoći; „nikad nije otišao na godišnji“; premda je raspolagao s milijunima - ne vozi niti je vozio ni Mercedes niti terenac - već od većine nas stariji Golf „2“ za koga kaže „da mu se izgubio krsni list“. Premda je komunikativan i sveprisutan, u ovo doba visokih tehnologija don Petar ne posjeduje niti koristi mobitel, internet ni kompjutor. Kad ga pitamo kako uspijeva, odgovara: „Bog je sa mnom“!) Zatim je prof. dr. Mate Granić uručio Odlikovanje don Petru Mikiću.
 
U doista emotivnom govoru, don Petar se zahvalio na ukazanoj časti svima koji su prepoznali njegov doprinos zajednici u kojoj živi i djeluje, koji su odabrali biti danas tu, te između ostalih emotivnih prisjećanja na tijek vremena od svog dolaska u Ploče 1969.  izjavio: „Držim velikom čašću što sam živio baš u ovo vrijeme i u ovoj sredini, te sam imao mogućnost ostvariti to što sam ostvario. Ispuniše se neki moji snovi, dio ih osta neostvaren, a ja još uvijek sanjam“. Prisjetio je nazočne na povijesni tijek grada Ploča, kao i poteškoće i upornost koje su obilježile njegov san o izgradnji crkve u Pločama. Sažeo je sva svoja ostvarenja u rečenici: „Bog pozvao – ja se odazvao i uradio što sam trebao uraditi“.
 
Prije samog kraja svečanosti uručenja odlikovanja, u ime Luke Ploče d.d. njen predsjednik Uprave kap. Ivan Pavlović je don Petru Mikiću uručio poklon:  sliku „Šipci“ pločanskog slikara, hrvatskog branitelja Jure Jovice. Svečanosti su nazočili mnogi prijatelji i dobročinitelji, pored izaslanika Predsjednice prof. dr. Mate Granića, akademika Davorina Rudolfa i domaćina, između ostalih i dr. Miroslav Tuđman, dr. Đuro Njavro, zamjenica župana Dubrovačko-neretvanskog Žaklina Marević, gradonačelnici Ploča Mišo Krstičević i predsjednik Gradskog vijeća Ploča Niko Orepić, gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan, župnici okolnih župa i drugi prijatelji i gosti. Svečanost je završena još jednom izvedbom klape Luka Ploče, a uzvanici su se nastavili družiti na zajedničkom objedu.
 

Ivica Luetić

Zahvalna sam mojim roditeljima, što su mi usadili vjeru i ljubav prema Majci Božjoj Bistričkoj

 
 
U osmom desetljeću život, s podosta kroničnih boljki, s više fizičkih i psihičkih poteškoća, zadnjih desetak godina, ne propuštam niti  jednu Veliku Gospu i hodočašće na Mariji Bistricu, kamo najradije idem sama, s atobusom. Moji se ljute na mene, prvo što idem s autobusom, drugo što idem sama i treće što ostajem tamo cijeli dan. Vjerojatno su zabrinuti za mene. To im je u neku ruku dužnost i odgovornost. Uspjela sam ih uvjeriti da mogu ići sama, da taj dan želim biti sama sobom, prisjećajući se svojih pokojnih roditelja i bake, koji su me nosili na proštenje u Mariju Bistricu od kada sam imala nekoliko mjeseci više, od godine dana. Gledam jučer bake i djedove s unučadi ili roditelje s djecom. Znam, kako je to najbolji mogući odgoj za njihovu djecu, zbog puno toga. Mnoga od te djece će to upamtiti, dolaziti sa svojom djecom i tako nastavljati povijest hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj, kraljici Hrvata.
http://www.svetiste-mbb.hr/SvetisteMBB/Resource/SmartSize?url=~%2FCms_Data%2FContents%2FSvetisteMBB%2FFolders%2Fslike%2FHodocasca%2F2015%2FdanVG%2F~contents%2FS9G2JDGY2HF2B3Y2%2FVG-2015-43-.jpg&width=720&height=405&vAlign=top&hAlign=center&quality=95&key=73ikkvs7P8CbKui81oWk1TWdpYt0nv4jz20FRIM8BJWVvxjm3sulTMiWH7Lf0fWfOdI0Tm3vdBeyAN3jkreQ7TlcDfQ3SibRhaoEwiKvR8pHCQ%2B9SE%2FEPyClqJk8CKL73bQBaEleA47qhE9Wn65dMCOjU2s73qJBogj0NNQyWfE%3D
Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Svetište Majke Božje Bistričke ima značajno mjesto u “marijanskoj geografiji” hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu stoljećima dolaze stotine tisuća vjernika iz svih hrvatskih  krajeva i inozemstva. U hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog puka. Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.”
 
U zadnje vrijeme većina medija su skloni veličati druga Gospina svetišta, a Bistrica se samo onako uz put spominje. Kad tamo ne bi bilo kardinala Bozanića koji predvodi procesiju, služi misu i propovijeda, možda bi Bistrica imala još manje pozornosti. Jučer sam u svetištu srela puno poznatih i nepoznatih ljudi. Sve njih, poput mene nešto čudnovato vuče na Bistricu, na Veliku Gospu. Oni žele biti sami sa sobom, u miru i tišini zahvaliti Majci Božjoj na datoj pomoći, milosti i ljubavi i zatražiti  daljnu pomoć  za sebe, obitelj i domovinu Hrvatsku. Dolaze tamno mnogi ljudi iz iseljeništva, susjednih zemlja i turisti. Na blagdan Velike Gospe, malo tko se ponaša kao turist, naročito ne civilizirani i kulturni svijet. Opći dojam, kao uvijek i svugdje pokvari nekolicina “hodočasnika” svojim neprimjerenim ponašanjem, po kafićima, za šankom ili bogatom trpezom. Takvih, nažalost ima uvijek svuda. Naš mentalitet je takav da se ne može odreći prežderavanja, prelokavanja i pokušaja nametanja svojeg svjetonazora.
 
Ne znam bili to trebalo ignorirati ili na neki način ublažiti, jer ih se spriječiti ne može. Taj se dan sve bolesti i nedaće potisnu. Krene se veselo s povećom torbom, hranom, vodom, kišobranom i šeširom s velikim obodom na put sa samo jednim ciljem biti sam sa sobom i s Majkom Božjom, zahvaliti joj za pomoć i zatražiti zaštitu za sebe, svoju obitelji domovinu. U svetištu Majke Božje Bistričke, niti sam gladna, niti žedna, niti imam koje druge fiziološke potrebe, molim se, upijam nešto čarobno i posebno iz okružja, vraćam se u djetinstvo i mladost, smijem se malim obijestima i izmotavanjima, kad smo se znali “izgubiti” u procesiji na Kalvariji, i po dogovoru se naći na ringišpilu, na sladoledu ili pod nekim šatorom gdje se sviralo i plesalo.
 
Tamo je ta dva dana bilo skoro cijelo moje selo, odnosno župa. Spavali smo po kućama u iznamljenim sobama, ponekad  po podu, ponekad u štaglju, ponekad u crkvi u klecalima za ispovijed… Svake se godine, na štandovima uz crkvu, kupovalo nešto drugo, uz obvezne svijeće i raspelo, sa znakom svetišta, nešto sitno, tek toliko iz poštovanja, za one koji su ostali doma, čuvali kuću, brinuli o stoci i pripremali večeru za povratak hodočasnika (obično bi to platila velika kokoš ili pijevac, uz štrudlu).
 
Nekada je stvarno to bilo hodočašće, jer se hodalo pješke cijelim ili pola puta. Druga polovica se prešla s konjima, vozeći se na kolima. To je obično bio posao za djeda, koji je dan ranije pripremao konje za put. Za taj događaj se pripremalo cijele godine. Za to se živjelo, radilo, štedilo, kupovala odjeća i obuća, a pala bi i koja frizura (trajna). To se ne može i ne će nikada zaboraviti, bez obzira gdje si, što si i koliko imaš godina. Zahvalna sam mojim roditeljima, što su mi usadili vjeru, ljubav prema Majci Božjoj Bistričkoj i osjećaj obveznosti dolaska u svetište na Veliku Gospu. Svake godine imam osjećaj kako me Crna Majka zove k sebi.
 

Ankica Benček

Velijka Gospa u hrvatskom prasvetištu Gospe Stomorije u Kaštelima

 
 
Najlipši si cvit polja kojeg ćemo uvik brati
Marijo od Špiljana, Stomorijo,naša mati
Krunica i pisme tvoje iz sela se čuju hodom
Štovatelje Majko svoje sa izvora častiš vodom
https://sites.google.com/site/wwwbratovstinastomorija/_/rsrc/1329511840391/home/img054.jpg?height=320&width=240
Čekaju nas opet pritrujeni tvoji zidi
Kad je volja jaka, pa nek su vlasi sidi.
Jutrom bura kroz borove, o podne se smiri
Sumrakom se vonj šterike oko tvoje crkve širi.
 
PUNO JE SUZA KANILO
NA TAVAJE OLTARA
PUNO JE UZDAHA ČULA 
SLIKA GOSPINA STARA
 
PRIŠLI SMO TI STRAJOM 
SNAŽILI SE VIRON
OSTAVILI BRIGE MAJCI 
VRATILI SE S MIROM
 
Na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza slavi se svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, dušom i tijelom. Papa Pio XII., 1. studenog 1950. je proglasio nauk o Marijinu uznesenju na nebo kojoj prethodi tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Dan uoči i na  sam blagdan brojni hodočasnici diljem svijeta hodočaste u marijanska svetišta uz molitvu i zavjete. Blagdan Velike Gospe se u Kaštelima posebno slavi u starohrvatskom svetištu Gospe Stomorije, koja je uz Gospu od Otoka jedno od najstarijih marijanskih svetišta u Dalmaciji.
 
Današnja crkva Gospe Stomorije, koja je bila nekoć crkva sv. Marije od Špiljana, sagrađena je u svome prvotnome obliku 1189. godine kao župna crkva nekadašnjega potkozjačkog naselja Špiljan koje se protezalo od Raduna na istoku do Česminovca na zapadu. Vjerojatno je podignuta na temeljima još starije crkve, čiji se kontinuitet nastavlja na ranokršćansku crkvu, od koje se sačuvao reljef s prikazom dupina i križa, uzidan na apsidi današnje crkve. Za podizanje crkve s Gospinim titularom u ovome starohrvatskom potkozjačkom naselju bili su zaslužni domaći plemenitaši (didići), koji su zauzetošću za neprolazno obilježili i svoje zemno trajanje.
Područje niz padine Kozjaka kroz povijest su zahvaćali brojni ratovi, pljačke i pustošenja od Mongola i Turaka do Kandijskog rata između Splita i Trogira zbog prisvajanja Kaštelanskih polja. Kako bi se puk obranio odlazi s beneficija Gospe Stomorije i podiže naselje Kaštel Novi uz kulu Pavla Ćipika 1512. godine koje je bilo okruženo jarkom i obrambenim zidom, kulama i pokretnim mostom. Tijekom ratova u više navrata svetište je pljačkano i devastirano. Unatoč opasnosti ratova puk i dalje odlazi svetkovati Gospine blagdane u crkvu Gospe Stomorije te se nikada u povijesti nije dogodilo da u svetištu nije održana sveta misa na Veliku Gospu, a svake subote težaci su nosili ulje za kandilo koje je gorjelo pred Gospinom slikom. Nakon poraza Turaka svetište je obnovljeno, a 1710. godine crkvica je proširena na istok u obliku četvrtaste apside u kojoj je dodan oltar. Prvi poznati spomen čudotvorne Gospine slike datira iz 1640. godine kada se spominje u zavjetnim darovima. Tijekom I. svjetskog rata dogodilo se da Gospina slika više godina nije bila u svetištu, a nakon rata prilikom povratka u svetište pučka predaja kaže da su se svi čempresi koji su bili usađeni oko crkvice savili u naklon svojoj Gospi, iako nije bilo vjetra.
 
Kroz cijelu povijest svetišta u smislu promicanje bogoljupstva i počasti prema Blažene Djevici Mariji, te kao čuvari kršćanske baštine, običaja i tradicije brinu se bratimi (članovi bratovština). Spomen na bratovštinu datira još iz 1566. koja djeluje kao Gospina bratovština, zatim u vrijeme austrijske vladavine djelovala je kao Bogoljubni Dobročinci slavnog Uznesenja Djevice Marije, a danas je poznata kao Bratovština Gospe Stomorija.
 
Cjelina prostora oko srednjovjekovne crkvice na padinama Kozjaka, svetišta i mjesta hodočašća kao da se sama ponudila u svojoj prirodnoj ljepoti za pokretanje Biblijskog vrta, a za njegov nastanak zaslužna je prvenstveno kaštelanska ekologinja prof. Ivna Bućan.
 
Biblijski vrt Stomorija prvi je biblijski vrt u Hrvatskoj. Danas u svijetu postoji samo nekoliko biblijskih vrtova, i to u Izraelu, Engleskoj, Walesu, Australiji, na Novom Zelandu u južnoj Africi, Kanadi i SAD-u. Na kraju 20.st. u vremenu kad su biblijske poruke izgledale daleke i upitne Dalmaciju posjećuje papa Ivan Pavao II. Znakovitošću ovog posjeta i veličinom njegova blagoslova ostvaruje se prelijepa ideja i osniva se Biblijski vrt Gospe od Stomorije, u još uvijek očuvanom zapadnom dijelu Kaštelanskog polja. Osnovna zamisao prilikom oblikovanja vrta uzeta je iz osnovnih poruka Biblije u kojoj su duhovna, povijesna i književna dimenzija jednako nadahnjujuće. Te osnovne poruke smještene su na četiri parcele koje čine cjelinu Biblijskog vrta - Predvorje, Svetište, Gospe od Stomorije, Jidro i Gospina njiva. U vrtu rastu sve biljke koje se spominju u Bibliji.  Krase ga skulpture Noine arke, Križa života i jabuke, koje su za Biblijski vrt izradili renomirani hrvatski umjetnici. Nalazi se tu i maslina, koju je blagoslovio papa Ivan Pavao II, izvor vode uz koju se vežu brojne priče, Ključ Sv. Petra, dijelovi vrta s kamenim monolitima posvećeni Marku Maruliću, Jurju Dalmatincu, Ivanu Meštroviću i Bartolu Kašiću, dio vrta posvećen crljenku i mnoge druge zanimljivosti, a o vrtu skrbi istoimena udruga te djelatnici Vlastitog komunalnog pogona.
 
„Ovaj biblijski vrt samim svojim imenom i sadržajem govori da spada u područje Velike priče i jakih Pojmova, jer kao likovni izričaj biblijske poruke on ni ne može biti ništa drugo. A kako Biblija govori o Bogu i o čovjeku, odnosno o Božjoj i ljudskoj slobodi koje se ne samo susreću, nego i sudaraju, odnosno, kako Biblija govori o velikom Iskonu i o velikom Ishodu unutar kojih se smjestio, kao indikator drame Božje ljubavi i ljudske slobode Veliki petak, ni skulpture ovoga vrta nisu mogle biti drugo do li ilustracije pojedine etape te drame ljudske slobode. Ovakvom svojom Velikom pričom, ovaj vrt doista zavrjeđuje ime biblijski, a jer u toj svojoj priči nužno koristi velike misli, ovaj Biblijski vrt nije samo estetski fenomen i ne pruža samo estetski ugođaj, već je zapravo jedna oaza mira koja pruža priliku i za duhovno- meditativnu obnovu. Ovdje pod Kozjakom, usred kakofonije kratkih priča i lakih misli, u jeku jedne anoreksične civilizacije i suicidalno usmjerene slobode, ovaj Biblijski vrt, i bez riječi, priča Veliku priču o Bogu, slobodi, vjeri, ljubavi i nadi.“ (fra Špiro Marasović)
 

Nives Matijević

Anketa

Vjerujete li da porez na nekretnine ne će biti veći od komunalne naknade?

Subota, 19/08/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1103 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević