Get Adobe Flash player

Medo Pucić i Luko Zore kao srbokatolici tražili sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom

 
 
U djelu Rabljanina Marcela Kušara (1858. – 1940.) profesora hrvatskoga jezika na dubrovačkoj gimnaziji nailazimo na zanimljiva opažanja o pokretu Srbokatolika koji kulminaciju doživljava osamdestih XIX. st. Napominjem zanimljivost da su Medo Pucić i Luko Zore kao srbokatolici tražili sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, da je i nakon hrvatsko-srpskog političkoga sukoba Zore ostao u (hrvatskoj) Narodnoj stranci. Neki ljudi poput Bernarda Kaboge su se politički vrtjeli kao pijevci na krovu, neki poput Balda Bogišića smatrali Hrvate i Srbe istim narodom! Zapravo su selo i puk bili masovno naklonjeni hrvatskoj ideji, dok je među studentima, činovnicima, profesorima i propalim plemstvom bilo najviše Srbokatolika; kasnije će zlosretna jugoslavenština (sjetiti se Andrića, Ujevića, Anđelinovića) preko Hrvatskorspske koalicije zasjesti i u Sabor.
https://proleksis.lzmk.hr/slike1/p1136.JPG
Medo Pucić
 
Nekada je linija podjele išla među braćom poput Iva i Luja Vojnovića, Meda i Nika Pucića, ili ocem i sinom kao što su Pero i Melko Čingrija. Zapravo su politički Hrvati i Srbi surađivali u Narodnoj stranci sve do zaposjedanja BiH od strane Austrije, što je razbješnjele Srbe natjeralo da zbace masku jugoslavenštine. Pustimo sada svjedočanstvo profesora Marcela Kušara.
 
"C) Dubrovački “Srbi” Pobili smo neprijepornim argumentima i onu tvrdnju Omladine dubrovačke da su svi odličniji muževi današnjega Dubrovnika Srbi, i onu drugu još netemeljitiju da je vas narod u gradu i okolici zadojen danas srpskim duhom; te dokazali smo nasuprot da su svi odličniji muževi Dubrovnika do najnovijega doba, koli u politici, toli u književnosti, gojili uvijek samo ideju hrvatsku, a narod dubrovački da je po svom patriotičnom osjećaju čisto hrvatski narod, ako izuzmeš samo takozvane Srbe u gradu. Sad nam preostaje još progovoriti koju i o dubrovačkom nazovisrpstvu. Mi ćemo dokazati ovo: 1) da su Srbi dubrovački postali tek u novije doba umjetnim načinom; 2) da su koli brojem, toli uplivom u narodu neznatni; a što je najglavnije 3) da nijesu nikakvi Srbi u pravom smislu riječi, već samo jedna stranka koja se najvoli krstiti srpskim imenom. Dokaz da je Srpstvo dubrovačko najnovijega datuma jesu sami privrženici te stranke, koji (kad izuzmeš ono malo nedavno naseljenih “pravoslavnih” i dvojicu-trojicu starijih častohlepnih plemića katolika) jesu svi mladi ljudi, tako da se pojam “dubrovački Srbi” izmjenjuje često s pojmom “omladina srpska u Dubrovniku”. I zbilja, niko se u Dubrovniku ne sjeća da se je nazad 20, dapače i manje godina znalo ovdje za kakovu Srbadiju. Što se tiče postanja dubrovačkog srpstva, to svak u Dubrovniku znade da se je ovo zavrglo i uzgojilo u c. k. mjesnom gimnaziju uplivom njekih profesora, od kojih su poglavita dva: Pero Budmani i pok. Castrapelli. Budmani je prvi utro put ideji srpskoj u Dubrovniku i to na nedužnom polju filologijskom, s jedne strane priznajući se pristašom one poznate Miklošićeve nadrinauke da su samo čakavci Hrvati, a svi štokavci Srbi, a s druge strane ulijevajući u srca svojih učenika prezir prama jeziku Zagrebačke škole (što je u ono doba zaostajao u čistoći za jezikom Vukovim) i etimologijskom pravopisu, kojim su sastavljeni bili školski teksti, a u isto vrijeme kujući u zvijezde ljepotu Vukova jezika. Ako je Budmani prokrčio put dubrovačkomu Srpstvu, Castrapella ide zasluga što ga je raširio i utvrdio, te podao mu tim politički karakter, što je postigao ne toliko direktnim načinom, uzgajajući naime srpsku misao, koliko neizravnim putem, sijući među svojim učenicima mržnju na hrvatsko ime i narod hrvatski. Profesori Budmani i Castrapelli jesu dakle oni koji su na umjetan način stvorili u Dubrovniku Srpsku stranku, koja se prama tomu i dijeli u dva (Koliki je strastveni Srbin bio Castrapelli vidi se ponajbolje iz one njegove literarne kontroversije s Veberom o Ljubišinom jeziku objelodanjene u dubrovačkom “Slovincu”, iz koje mržnja na Hrvate očito proviruje. A pok. Castrapelli bio je rođeni čakavac i na Sveučilištu žestoki Hrvat! ) sloja: stariji ili Budmanijev i mlađi ili Castrapellijev. Otkad se je Budmani odalečio iz Dubrovnika, a Castrapelli umro, stvaranje umjetnih Srba odmah je jenjalo, premda se ne može reći da je prestalo, osobito među mladeži, na koju svaka novotarija, naročito ako se ukazuje pod prilikom liberalnosti, imaju uvijek veliku atrakciju.
 
Mi se nadamo da će “Crvena Hrvatska”, koja je uzela sebi zadaću da bistri pomućene pojmove i da budi rodoljublje hrvatsko, stati s vremenom posve na put toj nepatriotičnoj struji u našem gradu. Da je brojna snaga dubrovačkog srpstva zajedno s pravoslavnim neznatna i mnogo manja od brojne snage Hrvatske stranke u Dubrovniku, to je svakomu dobro poznato. Srbi doduše tvrde da su preoteli Hrvatima općinu, ali oni nam je nijesu preoteli sami, kako smo to na drugom mjestu napomenuli, nego združeni s autonomašima, kojih ima puno više nego njih i koji su prama tomu i dobili više općinskih prestavnika, tako da je općina dubrovačka danas više autonomaška negoli srpska. Isto tako bi i upliv Srpske stranke u narodu bio posve neznatan da se nije savezala sa Strankom autonomaškom i da ne nastoji osim toga iz petnih žila da zabašuri pred pukom onaj opći srpsko-narodni karakter, koji bi trebalo da ima, ističući samo uski dubrovačko-narodni partikularizam, koji prostome puku uvijek ugađa. Dokazat ćemo napokon i našu potonju tvrdnju da dubrovački Srbi nijesu nikakvi pravi Srbi, jer pravoga srpskoga duha u njih nema. Što je ono te danas razlikuje pravoga Srba od Hrvata to smo mi pokazali na drugom mjestu, pa to može svak i sam lako vidjeti. Jamačno je da nije samo ime ono što čini danas Srbina Srbinom, već puno više od imena vjera i to “vjera pravoslavna”, koja stvara političke aspiracije prama glavnome središtu “srpskog pravoslavlja” i domovini Sv. Save, s kojom je usko spojena i ljubav prama ćirilskom pismu, koja je također njeka svetinja vjere hrišćanske. Pravoslavna vjera, Dušanovo carstvo i ćirilica to je ono trojstvo koje čini odvajkada srpski Ja, ali koje se sve svodi opet u jedno jedinstvo: “sveto pravoslavlje”. Po ovome ne može se uzeti već a priori da je Omladina  dubrovačka, koja je po vjeri katolička, prodahnuta pravim duhom i patriotizmom srpskim. Najbolji dokaz da u srcu katolika srpstvo ne može nikada da uhvati dubok korijen, već je samo nješto vanjsko i privremeno, jesu nam bokeški katolici, koji su njekada također puštali iz ljubavi k slozi da ih njihova braća Bokelji hrišćani nazivlju i svijetu proglasuju za Srbe, ali danas već javno prosvjeduju protiv toga i neće da znadu za ime srpsko otkad su stekli uvjerenje da su srpstvo i pravoslavlje sinonimi. I zbilja u Omladine dubrovačke (ako izuzmeš veoma malen broj njih u kojih kao da ima njeko dublje srpsko osjećanje, premda se i to pojavlja više u formi negativnoj, kao mržnja na Hrvate, što su tobože klerikalci i natražnjaci, jer su ti omladinci svi slobodni duhovi, ili, kako veli L. G. Dubrovčanin, ne vjeruju ni u palicu, a katolici su samo po imenu) srpstvo je samo prosta etiketa ili krabulja, pod kojom se drugo krije. Dosta je da općiš malo vremena s dubrovačkim Srbima i uvjerit ćeš se odmah da oni ne poznaju nikakvih većih narodnih ideala, već je njihov najveći ponos kad mogu reći sum civis Ragusanus, kako ono Rimljani kad su njekada govorili: sum civis Romanus. Zato se i razmeću mnogo više imenom dubrovačkim (premda dobar dio njih nijesu niti Dubrovčani) negoli srpskim, koje se potonje ističe samo u tobože većim prigodama, i zato preziru svakoga tuđinca i mrze na Hrvate, što su tuđinci u Dubrovniku većim dijelom Hrvati. Najveće su narodne aspiracije omladinca dubrovačkoga steći ugleda u Dubrovniku i dobiti tu kakovu čast, makar samo bila ona upravitelja štionice ili festanjula za Svetoga Vlaha. Omladina je duboko uvjerena da ona zastupa inteligenciju u gradu i da je po njoj Dubrovnik još uvijek onako slavan kako je njekada bio.
 
Zato je svaki među njima literat, svak hoće da napiše barem jedan članak u kojem naravno srpskom listu. Ti su članci napereni svi proti Hrvatima i hoće da dokažu da je Dubrovnik srpski grad, ali kako je u Omladine srpstvo više prkos negoli uvjerenje, to najobičnije biva da se ovakovi tobože učeni članci prometnu napokon u pamflete i osobna napadanja ili u kundurarije. Sve ono što je Omladina napisala napose ili po listovima, pisano je latinicom: vidi se po tom da joj ni “srpsko” pismo nije po ćudi.  Ali najbolji dokaz da Srbi dubrovački nijesu nikakvi pravi Srbi jest činjenica da mnoge od njih jedva umiješ razlikovat od autonomaša, premda bi između Srba i autonomaša imala bit ogromna razlika, i zbiva se nerijetko da jedan koji je omrknuo autonomaš osvane Srbin ili obratno. Uopće u Dubrovniku i Srbi i autonomaši nijesu drugo nego “Dubrovčani”. ***
 
Ovim smo svršili svoju raspravu: Dubrovčani, jesu li Hrvati? Mislimo da smijemo sad s punim pravom pred cijelim svijetom afirmativno odgovoriti na to pitanje: Dubrovčani jesu Hrvati: 1) jer Hrvatima pripadaju po svim plemenskim osebinama; 2) jer  je Dubrovačka Republika stajala gotovo dva vijeka pod zaštitom kraljeva ugarsko-hrvatskih, dok nije ni u koje doba zavisjela od Srba; 3) jer je stara literatura dubrovačka čisto hrvatska literatura; 4) jer su najodličniji muževi u Dubrovniku sve do najnovijega vremena gojili i širili koli u politici, toli u književnosti misao hrvatsku; 5) jer je danas narod u Dubrovniku i okolici dubrovačkoj po svim svojim karakterima narod hrvatski. Iz ovoga slijedi kao naravna posljedica da je borba koju vodi danas Hrvatska stranka u Dubrovniku protiv Srba posve opravdana; ona je opravdana tim više što današnje srpstvo u Dubrovniku nije nadahnuto nikakvim višim narodnim idejama, već je naprosto jedna gradska stranka, koja samo iz prkosa prama Hrvatima hoće da nametne Dubrovniku neprirodno mu srpsko ime. 
P.S. Osim gimnazije, tu je i utjecaj Matije Bana iz Osojnika, Meda Pucića, te Antonija Oreškovića (rodom Hrvata) šefa srbijanske obavještajne službe. (Posebno je pitanje uloge masonerije u širenju jugoslavenstva i ideja Velike Srbije.)
 

Teo Trostmann

Djelo obiluje čvrstom argumentacijom koja se temelji na prvorazrednim izvornim arhivskim vrelima

 
 
Knjigu Povijest Dalmacije za vrijeme prve austrijske vladavine 1797. – 1806., doktorsku disertaciju fra Ante Matijevića, koju je napisao i obranio u Beču 1926., preveo je i uvodnu studiju napisao prof. dr. sc. Marko Trogrlić. Riječ je o dalmatinskom franjevcu (Zablaće kraj Šibenika, 11. XI. 1895. – Zadar, 10. XI. 1956.). Stupio 1912. u Franjevački red u Zadru. Teol. studij započeo je u Centralnoj nadbiskupskoj teologiji u Zadru, a završio na Franjevačkoj teologiji u Dubrovniku gdje je 1920. zaređen za svećenika. Od 1922. studirao je povijest u Beogradu, a od 1923. u Beču gdje je je pohađao trogodišnji tečaj iz paleografije i diplomatike te dvogodišnji tečaj crkv. glazbe. Godine 1926. u Beču je doktorirao upravo u naslovu navedenom temom: „Die Geschichte Dalmatiens zur Zeit der ersten österreichischen Besitznahme“.
https://www.liberoportal.hr/storage/40e9e2c726380d32d105a914cfc60d31_M.jpg
Nakon završetka studija bio je profesor na nižoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti na Badiji i višoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti u Dubrovniku 1935. – 1943., ravnatelj državne glazbene škole u Dubrovniku 1943. – 1946., profesor glazbe u državnoj glazbenoj školi u Splitu 1946. – 1948. te profesor u gimnaziji nadbiskupskoga sjemeništa u Zadru 1948. – 1955. Profesorsku službu napustio je zbog bolesti. Objavljivao je radove iz povijesti muzikologije, diplomatike i arhivistike u Vjesniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva (1937.), Radovima Instituta JAZU-a u Zadru (1954.-55., 1957.), Zadarskoj reviji (1953.), zborniku Zadar (Zagreb, 1964.). Manje priloge objavio je u Novoj reviji (1931.), Obzoru (1933.), Franjevačkom vjesniku (1936.) i Alma Mater Croatica (1931., 1940.).
 
Disertacija Ante Matijevića na njemačkom jeziku dostupna je u Sveučilišnoj knjižnici u Beču (Universitätsbibliothek Wien), pod signaturom D 964. Tako je registrira stari katalog ove Knjižnice, sada lako dostupan i za elektroničko pretraživanje internetom. Uvezana je u tvrdi uvez i broji ukupno 294 stranice. Sadržaj je na početku, slijedi zatim Uvod (str. I-VIII.) i u nastavku popis uporabljene literature (str. IX.-XI.). Bilješke uz pojedina poglavlja te objašnjenje kratica nalaze se na kraju disertacije (str. 266-294.). Sam korpus disertacije, razdijeljen u šest poglavlja, obuhvaća stranice 1-265. U Sadržaju se navode, i to na str 295., i Prilozi (Beilagen), no njih u ovom primjerku disertacije nema. Ovdje ju u hrvatskom prijevodu donosimo u toj istoj njezinoj unutarnjoj strukturi i rasporedu, koju je priredio Marko Trogrlić, te uz njegovu Uvodnu studiju na početku knjige.
 
Djelo obiluje čvrstom argumentacijom koja se temelji na prvorazrednim izvornim arhivskim vrelima. Riječ je naime o vrelima, kako to Matijević u svoj disertaciji navodi, iz Državnog arhiva u Beču (Staatsarchiv in Wien), iz Arhiva unutarnjih poslova (Archiv des Inneren), iz Ratnog arhiva (Kriegsarchiv) te iz Prosvjetnog arhiva (Unterrichtsarchiv). Neka od njih, koje on u ovome svom radu navodi i njima se ovdje služi, nama su danas, zbog požara bečke Palače pravde (Wiener Justizpalastbrand), 15. srpnja 1927., ili u potpunosti nedostupna jer su ili nepovratno uništena u tom ognju ili je pak ono što je od njih ostalo u takvu stanju da su gotovo neuporabljiva (tzv. Brandakten).
 
Na temelju tih izvora Matijević je pokazao i dokazao svoju temeljnu tezu, a ta je da su upravo u ovom razdoblju nastali brojni planovi za modernizaciju Dalmacije, koji su temeljito razrađeni, ali su nažalost ostali na papiru zbog kratkoće austrijske vladavine i ondašnjih općih geopolitičkih uvjeta. Francuska vlast, koja je nakon 1806. godine uslijedila u Dalmaciji, pronašla je u Zadru ove planove i provela ih. Ante Matijević dokazao je da kamen međaš između srednjega i novog vijeka u hrvatskoj povijesti ne stoji u godini 1806., nego u godini 1797. kad je u Dalmaciji počeo strujati nov duh, koji je nadahnuo i vodio brojne reformske projekte za Dalmaciju te kad su se rađali i poticaji i ideje za njihova ostvarenja.
Knjigu je izdao nakladnik Leykam international, a suizdavač je Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.
 

Fra Stipe Nosić, https://dubrovnikpress.hr/impressum/item/38038-knjiga-povijest-dalmacije-fra-ante-matijevi%C4%87a.html

Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje

 
 
Pripovijest Đenevrija (pisana 1876.) dubrovačkoga biskupa Mata Vodopića (1816. – 1893.) draga mi je iz više razloga. Vodopićev stil netko može nazvati tihim, razvodnjenim, pa i tonskim,naizgled daleko od kasnije vojnovićevske teatarske koloraturnosti, ali ta njegova "sveta vodica" u tekstu pokazuje da netko o pučkim temama, bilo ozbiljnim, bilo tragičnim, bilo socijalnim, bilo komičnim može finim načinom puno toga reći i usput orisati originalne figure i isplesti dramatske situacije koje nude složena rješenja.
https://selo.hr/razno4/1501_libarze.jpg
Fini dubrovački fluid predgrađa dubrovačkoga Pila nije zaludu privukao akademika Luka Paljetka, da nakon don Vice Medinija bude priređivač djelca (2004.); to tkanje je poput juhe od sanpjera (Zeus faber, kovač), ono osjetljivoj duši daje predokus književnog raja, nešto što bi se svidjelo i rafiniranom nedavno preminulom akademiku Tonku Maroeviću. Ako usporedimo Vodopića sa zaslužnim liječnikom Vlahom Stullijem i njegovom "Katom kapuralicom" (kapural je kaplar, desetnik) vidjet ćemo da je Stulli mračan, grub, da prezire puk i ruga mu se, da se bavi najnižim strastima i prostači; naravno uz dozu humora i originalnosti. Posve suprotno Vodopić se skanjivao objaviti i dovršiti Đenevriju, bilo radi moralnih skrupula, bilo zato jer se radi o stvarnim likovima, od kojih je Vlaho Bosdari prikazan kao neodgovoran zavodnik pučanke.
 
U opisima likova realist, u jeziku prirodan i bez kompleksa daje dubrovački dijalekt, u zapletima spretan, u pripovijedanju jednostavan, u razumijevanju ljudi jak psiholog i dobar promatrač (ispovjedao je on mnoge, T.T.). Lijep je bio i kao pojavnost Vodopić, dosta nalik na Sanadera, ali bez oholosti i melankolik. Zanimljiv je svijet ribara, mornara, kožara, dumnica (časnih), ali i klateža i usidjelica, jer Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje; ma nije bolji ni Dickensov London. Mi danas kažemo romantika, ma bio je to kruh sa sedamdeset sedam kora.
 
Vodopić nije htio dovršiti djelo, Vice Medini objavio ga je 1893. ljeta, a  Ernest Katić ga nije uspio dovršiti, ali je ubacio zanimljive detalje i ukočio stvar opterećen utjecajem Iva Vojnovića (na kojega je utjecao i Vodopić) i slavom plemenitaša, tj. đentilecom. Ufam se da će ovo djelo rođeno za pozornicu dovršiti Luko Paljetak koji će znati izbjeći tragičnost (čedomorstvo, mrtvorođenče) ali i happy end koji bi bio bljutav poput šlaga i marcipana na spomenutoj juhi od sanpjera. Ne bih volio niti da se Marka Turka baci sa stijene ili okrade, a opet isključeno je da se napravi od njega komedija od Stanca, jer taj bi na šalu uzvratio nožem!
 
Taj delikatni i delikatesni zadatak od Paljetka izveden bio bi hit u našim kazalištima! Evo nekih zanimljivih momenata iz djela.
"Po staromu lijepomu običaju u dubrovačkijem crkvama razdijeljeni su muški od ženskijeh. U crkvi Malobraćana (franjevci) muški stoje od pol crkve Oltara Velikoga, a ženske u drugoj polovici, te i jedni i drugi prilaze na svoja vrata, od kuda ime vrata ženska - muška." 
"Anicu Menze (Menečetić) nije svak ni pozno, a Anicu Bučicu vas (sav) Dubrovnik (bučica, tikvica, znam da se kasice prasice zvalo bučicama, ali to je valjda novije T.T.).
Česti su bili nadimci, "Krnjić bijahu Restići (Resti), Špaleta Kabožići (Caboga), Skatić Pucići (Pozza), Deleo, Vrag, Delubio Sijerkovići (Sorkočevići, Sorgo je sijerak, T.T.), Čepić jedno pleme Getaldića, Kozica jedno Gučetića (Gozze), Bjelan jedno Bunića (Bona), Minčjulin Đorđići (Giorgi), Tamarić neki Zamanjića. Delubij je nagli pljusak sa nevremenom, Minčjulin nadam se da ne dolazi od minzione - mokriti.
 
Opis časnih franjevki na Dančama je zanimljiv: "Tu bijaše podrum na svod pokriven između crkve i kuće dumanjske... u njemu dumne hranjahu (čuvahu) svu uštrbu svoje rabote, tj. pranja i bjelila klupe, navći, koše, kotle, romijenče (bakrene posude), konope i potpirače za sušila, trsti(ke) na koje bi se natezala pasma lanenog prediva na bijelilu; pak uz to motovila kojima se suču u pasma klupka raznoga prediva, i vratila na kojima bi se nabijala osnova za tkiva. Sve ove uštrbe, nešto je visjelo na zidu, nešto bijaše smetnuto u (n)uglima, nešto uzduž zida, tako da kroz podrum jedva se je prolazilo. Uz troje naćava, svaka na svojoj klupi namještenijeh i sa svijećom o zidu iznad njih stajahu četiri dumne... one su prale gnusno platno iz kala (prljavštine); K. u drugijem naćvama prala je u prvom sap(l)unu, a A. u trećijem sakovala (ispirala), da opet prometne "nazad i opere u drugome sapunu i do u tri vode sakovanju. Trud debeli ovo bijaše, navlastito zimi, ali naše dumnice ne življahu inačije nego o golemom svom trudu. Mnoge i mnoge dubrovačke obitelji slale su prati platno i bijelili konac i postav na Danče. Tim mlađe dumne, zimi i ljeti nešto za navćima nešto pod morskijem mrkjentam (hridima)... razastirat pasme konca, novootkani postav, kutnje platno postelja, trpeze, kuhinje da se bijele na ljetnomu suncu i trudu pranja i bijelila, bavile su se na domu tkivom (tkanjem)". Pri svemu tome su održavale redovno pobožnosti.
 
Pogledajmo časkom kuću Jele i Marijane. "Kućica je čista, pokućstvo ušesno (uredno), sve na svome mjestu. Na prozorima bijeli zastori, reko bi sad ispod utije (glačala), na dvoje razdijeljeni i u gibove složeni, i sakupljeni svilenom šitkovom (crvenom)vrpcom... sobica od posjeda (dnevni boravak), u njoj stočići (stolci) priprosti, ali novi, u srijedi mali dušek(!), pred njime trpezica; uza zid prema vratima sobice sandučić poveći iznad koga visi zrcalo i neke slike na zidu.
Na sanducima poređene čašice od kafe i po koja rijetkost  morskoga ploda, među kojijem jedna lijepa grana jašprina (jadranski koralj, na Korčuli ašprin, na Komiži jasprin - vidi Vojmir Vinja - Jadranske etimologije)..."
 
Vrijedi i Medinijev komentar: "jašprin - rast morski kako dubić koralja, nu nije koralj. Riba se (lovi se) okolo Cavtata i u dubini ispod konavoskijeh stijena."
"Neki je razlog zašto kod nas seljanin kada liči (izvikuje) po ulicam da što prodaje, ili gracki lero (fakin) da što kupuju, sveđer dozivlje žene, nikad ljudi. Valjda lašnja (lakša) trgovina sa ženama nego s ljudima, ili bržek je znak da žena ima navlastito biti kutnjica (kućanica), a ne šetukat tamo amo bez posla."
Vodopić spominje Tomindan (21. 12.) za koji don Ivan Stojanović piše: "U naše djetinjstvo bio je svake godine na Tomin dan dernek Konavljana u Dubrovniku. Poljana na Pilama (gdje je sad hotel Imperial) bijaše krcata zaklane krmadi, što bi donijeli Konavljani da prodavaju građanima za peciva za Božić (pecivo u smislu peći, ne kruh T.T.) Austrija iza 1840. udari porez na tu trgovinu", i običaja nesta. Škole taj dan nisu radile.
Dodajmo ovoj slikopisnosti kunduricu Anu Bučicu, Marka Brajinovića sa njegovim šepavim talijanskim uzrečicama, pučki iskrivljene latinštine i talijanštine, berekina Pera Đoka. Da Bosdari nisu bili baš plemeniti ljudi dokazuje i ovaj slučaj iz XVIII. stoljeća.
 

Teo Trostmann

Nedjelja, 06/12/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1846 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević