Britanci su uvijek bili protiv Hrvata

Čime su nas zadužile britanske vlasti u zadnjih stotinu godina?

S ogorčenjem sam primio vijest kako su hrvatski (čitaj: bruseljski) čelnici, bez razmišljanja i temeljem diktata europskih i svjetskih moćnika, u znak solidarnosti s Velikom Britanijom, naredili da Republika Hrvatska protjera nekog od ruskih diplomata. Dakako, nitko normalan ne može odobravati postupke ubijanja ljudi nervnim ili bilo kakvim oružjem, zbog političkih, obavještajnih ili bilo kakvih drugih razloga i bilo gdje. Za taj zločin Velika je Britanija optužila Rusiju i njenog predsjednika Vladimira Putina kao, „najvjerojatnije“ naredbodavce. Najvjerojatnije?! Ruske vlasti odbijaju odgovornost za taj zločin. Na prvi pogled moglo bi se posumnjati na rusku stranu, te se eto radi o izdaji njihovih obavještajaca koji su pobjegli svojim britanskim obavještajcima; no samo naizgled. Nitko ni svjetskoj a ni našoj javnosti nije dao takve nedvosmislene dokaze koji bi bjelodano jasno osudili jednu stranu, a sve druge moguće upletene u zločin, amnestirali od svake odgovornosti.

Teško je sa strane pouzdanije odgovoriti što se to zbiva u svijetu špijuna, špijunskih mreža, različitih zapleta, podmetanja, međusobnih optužbi i podvala. Čak 90 posto vlastite britanske javnosti ne vjeruje službenom Londonu u objašnjavanju odgovornosti za zločin.!? Pitanje je hoće li ikada naša i svjetska javnost doznati pravu istinu. Građani se mogu opredjeljivati prema senzibilitetu prema jednoj ili drugoj strani. No, je li to dovoljno za donošenje odluka, poput ovdašnjih briselskih vlasti s početka ovoga teksta. Možda ima i drugih zainteresiranih, osim Rusa, u destabiliziranju naše krhke svjetske zajednice?! Kome bi još mogao odgovarati ovaj zločin, na kratku i dužu stazu?!

Stoga razloga držim odluku vrhovnika (čitaj briseljskih namjesnika) u  RH prema Ruskoj Federaciji ishitrenom, brzopletom i nerazumnom s nepredvidljivim posljedicama: političkim, gospodarskim, geopolitičkim i geostrateškim. I to ne na kratku već dugu stazu. Ovakvo brzopleto svrstavanje, napose prema interesima Velike Britanije, predstavlja pravi nonsens prema vlastitoj državi i narodu. I to od zemlje koja je odlučila napustiti Europsku uniju, i okrenuti joj leđa na putu europskog jedinstva i zajedničkog boljitka. No, sada vidimo kako upreže sve snage da dobije potporu od zemalja EU-a – zajednice država koju je nema tako davno osudila da zanemaruje njene interese i njen razvoj!

Kod svih dobronamjernih ljudi javlja se pitanje što su to Rusi loše učinili prema Hrvatskoj i njenim interesima da ih moramo kažnjavati bez dovoljno argumenata? Zašto mi među prvima idemo u boj?! Kako to da mi vjerujemo Velikoj Britaniji i EU-u, a ne vjerujemo ni malo ruskim opravdanjima? Čime su nas to uvjerili i dali nam diktat da upravo njima moramo vjerovati? Doista čime?

Nema tako davno, vratimo se u razdoblje Domovinskoga rata, ali i ranijim godinama. Velika je Britanija žestoko branila očuvanje velikosrpske Jugoslavije, tijekom rata bila je poglavito na strani srpskog rukovodstva, ništa nije činila da se spriječi genocid nad hrvatskim narodom i njenim legitimnim pravima na svoju slobodnu domovinu, na Haaškom sudištu (moćna skupina iz sudstva i tužiteljstva) uglavnom je branila srpske interese ili je na svaki mogući način izlazila s tezom o podjeli krivnje, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Sjetimo se samo zločinačkog djelovanja lordova Petera Carringtona i Paddyja Ashdowna i njegove optužujuće salvete s tobožnjom Tuđmanovom kartom podjele Bosne, sjetimo se obavještajnog rata britanskih obavještajaca u susjednoj BiH na štetu hrvatskog naroda. Jedine svijetle točke su bile Margaret Thatcher (koja nažalost tada nije bila na vlasti) i Robin Harris, istaknuti britanski povjesničar. Sjetimo se i kojim je to britanskim obavještajcima vrh hrvatske politike šakom i kapom dijelio arhivsku građu kojom su se poglavito koristili protiv hrvatskog naroda i države. Mesić je bio samo jedan u nizu. Krenimo malo još u povijest.

Bit će sto godina od neprijateljskog djelovanja britanske  vanjske politike prema Hrvatskoj. Opet, sjetimo se Londonskog ugovora 1915. u kojemu među inima sudjeluje i Velika Britanija. Ugovorom je Italija za prijelaz silama Antante dobila veliki dio teritorija Hrvatske. Dakako, Britanci se nisu protivili pljački hrvatskih teritorija. Britanija sudjeluje u stvaranju velikosrpske Jugoslavije podržavajući srpsku diplomaciju, Aleksandrovu diktaturu, ne prosvjedujući protiv terora nad Hrvatima, Albancima, Makedoncima… Dok su pojedini jugoslavenski političari pokušavali Trojnim sporazumom sa silama Osovine 1939., koliko je to moguće zaštititi njene stanovnike od rata ili odugovlačenja rata, Britanci su organizirali vojni puč, uvukavši tako Treći Reich u rat s nespremnom jugoslavenskom vojskom, a s druge strane rušeći Sporazum Cvetković – Maček, kojemu se žestoko protivila srpska buržoazija. Rezultati su poznati. Tijekom Drugoga svjetskoga rata Britanija podržava izbjegličku kraljevsku vladu (kralja Petra Karađorđevića), vojsku na čelu s generalom Dražom Mihailovićem – gotovo do kraja rata, a po završetku rata predaje Titovim partizanima i preodjevenim četnicima tisuće i tisuće izbjeglih i prognanih Hrvata kako bi ih isti bez suda i suđenja pobili u Sloveniji, i na drugim križnim putovima diljem Jugoslavije. Prema ženevskim konvencijama Britanci su bili dužni zaštititi zarobljenike. Brutalno i bez trunke samilosti su ih poslali u smrt. To je bio najveći genocid nad našim narodom u povijesti i to pod britanskom palicom izručenja i Titovim pogubljenjem. Nakon rata britanski obavještajci diljem Europe uhićuju i izručuju hrvatske izbjeglice partizansko-četničkim snagama koje se radikalno osvećuju  i njihovim tijelima pune grobišta diljem Jugoslavije. Sjetimo se bojnika britanske vojske, nekada lektora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Stephena Clissolda, kojega su po zlu upamtile tisuće hrvatskih izbjeglica. Kako zaboraviti te britanske „darove“.

Svakako se ne smije zaboraviti i na čitav niza britanskih vanjskopolitičkih akcidenata u vremenu između dva rata. Poznati britanski ekonomist John Maynard Keynes je tridesetih godina upozoravao britanske vlasti da se ne bi trebalo prema Njemačkoj, kao gubitnici rata, ići sa ovako visokim reparacijama, koje će uništiti njemačko gospodarstvo i vrlo vjerojatno dovesti na vlast diktatorski i revanšistički poredak koji će u prošlom stoljeću započeti najveći ratni pohod u povijesti. Nedvosmislena je pri tome krivnja i na Velikoj Britaniji.  Nekoliko godina kasnije britanski ministar vanjskih poslova Nevill Chamberlain, istaknuti predstavnik britanskog imperijalizma, uvjerava svijet kako ne će biti rata, nakon što je prihvatio anektiranje dijelova Čehoslovačke od strane Trećega Reicha. Mir je pred našom generacijom. Hitleru se tobože udovoljilo. Ovo su samo dva svježija primjera. Nemamo toliko prostora da pišemo o povijesti britanskog imperijalizma, državama i narodima koji su stenjali pod britanskom čizmom (Indija, Daleki Istok, Južna Afrika, Bliski istok…).

Ovo je samo nekoliko natuknica o djelovanju britanske diplomacije u prošlom i današnjem stoljeću. Besprizorno ponašanje, okupacija drugih zemalja i naroda, teror, ugnjetavanje, čizma, izvlačenje gospodarskih koristi ili bolje rečeno pljačka, vojna novačenja za vlastite nacionalne interese, tragični ostatci britanske kolonijalističke vlasti… Prema Hrvatskoj, bez obzira na državne zajednice u kojima je živjela, u zadnjih sto godina, od 1918. do XXI. stoljeća britanska je politika bila – neprijateljska. Mogli bi ove godine obilježiti stoljeće takva djelovanja. No, ipak hrvatski trojac (predsjednica države, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora) ništa o tome ne znaju, ili je takav potez vezan uz  činjenicu da su neki pojedinci, kada je grmjelo u nas, našli utočište (zavjetrinu) u Londonu, poput Plenkovića.  Zahvalnost se ne smije zaboraviti.

Dok nam Rusi za čiju krivnju ne znamo, niti su nas u nju uvjerili, u Zagreb dovoze blago petrogradskog Ermitaža, ovdašnje vlasti na sramotu hrvatskog naroda protjeruju ruskog diplomata. Očito su današnje hrvatske vlasti dobro prespavale Domovinski rat tako da ništa ne znaju o britanskoj ulozi u spašavanju potonulog velikosrpskog carstva umotanog u staniol Jugoslavije. Naši tzv. vrhovnici ništa ne znaju kako je Mihail Gorbačov, u vremenu kada je Kadijevićeva velikosrpska armija htjela iz zagrebačke „Maršalke“ s bojnim otrovima napasti Zagreb, spriječio taj zločin. Vrhovnici, pročitajte si ta pisma i depeše.

Nemaju svi narodi u EU-u poltrone i ulizice na vlasti

Na samom kraju pitao bih ovaj trojac koji vlada mimo naroda, jer ne zna što o tom njihovom potezu misle Hrvati i drugi hrvatski građani? Koga su pitali osim poslušali naredbu EU-a i Velike Britanije, koja se zahvalila na članstvu u EU-u. No, nemaju svi narodi u EU-u poltrone i ulizice na vlasti. Jedino moram priznati da su Britanci dobro čuvali Andreja kad je drugdje grmjelo, a on završio pod njihovim skutima. Lako je moguće da su svima njima i dalje otvorena ta vrata! Briga njih što o tome misli hrvatski narod!

Jedna mala preporuka. Više puta dođe mi u ruke knjiga engleskog autora Marka Curtisa o britanskoj tajnoj vanjskoj politici, s primjesama diplomacije, oružja, špijunaže, ratova i smrti. Knjiga nosi naslov: Unpeople (Neljudi – onako britanski posprdno). Autor, sam Englez, narugao se na ulogu britanske vanjske politike i njezine  postupke. Naziv knjige „Neljudi“ odnosi se na one koji ne pripadaju britanskom svijetu, načinu života i državnim interesima Velikog Albiona. U tim britanskim javnim i tajnim operacijama, XIX. i XX. st.  stradalo je preko deset milijuna ljudi.  Ostale detaljnije podatke naći ćete u ovoj knjizi. Vrijedno je pročitati (London, 2004.).

Nakon Istanbulske konvencije koju antihrvatske vlasti nameću hrvatskom narodu koji je sa preko 80 posto njoj protivan, ovo je druga takva sramota kojom protivno interesima hrvatskoga naroda, a za račun EU-a i V. Britanije, bez dokaza i argumenata, protjerujemo ruskog diplomata. Koji se novi zadatak nalazi pred ovdašnjim vrhovništvom a stiže izvan naše domovine? Mi, koji se ne slažemo s ovakvim postupkom ovdašnjih briseljskih vlasti, možemo jedino uputiti ispriku ruskim vlastima. Niže potpisani hrvatski građanin ovim putem to i čini.

Mijo Ivurek