Svi političari snose odgovornost

Ministrica Murganić snosi i moralnu i političku odgovornost

Gotovo svaki dan, tjedan ili mjesec, dogodi se nešto neprihvatljivo, neprimjereno, neočekivano, dosad neviđeno, ekscesno, ne dobro, sramotno i tragično, u radu, djelovanju, životu pojedinca, određenih skupina, političkih stranaka, političkih koalicija, organizacija, agencija, područja, dijelova društva, što spada pod ingerenciju jednog ili više ministarstava i pojedinih ministara, odnosno Vlade. Svi mediji o tome pišu i govore. Društvene mreže su preplavljene komentarima. Javnost je zgrožena. Traži se krivac, misleći kako će se pronalaskom “glavnog” krivca situacija ili tragedija umanjiti.

Nada Murganić

Prošli tjedan je sva pažnja bila usmjerena na dosad neviđenu obiteljsku tragediju na otoku Pagu. Ne ulazeći u uzroke i razloge koji su doveli do ovog sumanutog čina, čije su posljedice goleme po sve njih, naročito po djecu, mislim da je za sve krivo društvo, odnosno oni članovi društva koji su zaduženi za obitelj, koji na vrijeme ne uoče patološke  simptome, koji razaraju i dovode do tragedije. “Povijest bolesti” (anamneza) ove obitelji je složena, teška i patološka, te jako dugo traje. Svi su tu zakazali od vrtića, škole, Crkve, rođaka, prijatelja, znanaca, susjeda, pojedinih institucija, sve do ministrice, koja vjerojatno nije znala što se događa u toj obitelji. Predsjednica države ima pravo kad govori kako treba krenuti od najniže razine i promijeniti sve od pristupa, do identifikacije, pružanja pomoći i donošenja rješenja za nastalu situaciju. Kad se to ne može napraviti na najnižoj razini, ide se postupno prema gore, sve do  resornog ministarstva.

Nije mi namjera braniti ministricu Nadu Murganić, ali polazeći od činjenice da je gotovo cijeli svoj radni vijek bila u “socijali”, da dobro poznaje to područje, da se zna nositi s time, da je bila aktivna na terenu, da nije sklona delegirati svoje obveze, već ih sama rješava, da ne bježi od problema…, mislim da nije znala što se sve događalo u ovoj obitelji. Morala je to znati, jer je to prevelik slučaj da bi ostao na lokalnoj razini. Ministrica snosi moralnu i političku odgovornost, jer po svemu sudeći izgleda kao taj cijeli sustav ne funkcionira. Jučer je netko rekao kako ministrica Murganić nije kompetentna za funkciju koju obnaša. To ne znam, ali nije jedina. To konstatiramo kad se nešto strašno dogodi. Prije toga nam je važno koja je stranka relativni pobjednik na izborima, s kim će koalirati, tko će sastavljati Vladu i koje će ministre odabrati. U tom odabiru su nam važni parametri politička (stranačka) podobnost, poslušnost, razne i različite kvote, regionalna zastupljenost, poznanstvo, prijateljstvo, vraćanje dugova, uzimanje kredita, odanost šefu…, a ne stručnost, sposobnost, vještina upravljanja velikim sustavima, fleksibilnost, sposobnost nošenja sa svakodnevnim zadacima, sagledavanje fragmenta i cjeline, usklađivanje i usustavljivanje po cijeloj “piramidi”, od baze do brha, po bridovima, visini, presjecima (paralelnim i kosim), suradnja s drugim resorima, prepoznavanje prioriteta, biranje najboljih za rad na lokalnim razinama, sagledavanje cijele mreže ustanova, voditelja, djelatnika, njihova edukacija, odgovornost, umreživanje, sposobnost predviđanja mogućih događanja, povezanost uzroka i posljedica…, od prošlosti, preko sadašnjosti do realne budućnosti.

Međutim, mi se uglavnom zadovoljimo papirima – izvještajima, koji se uvijek niti ne pročitaju, već se spreme u ladicu, te služe za potvrdu dobrog rada, ponekad i izvrsnog. Na terenu je sasvim druga slika. U mnogim slučajevima se problemi zataškavaju ili riješe tek tako – ofrlje. Najlakše je dati nešto novca, odnijeti hranu, odjeću, knjige. Time smo svu brigu skinuli s vrata. To je zapravo najlakši dio posla. Obave ga uglavnom drugi, a ne onaj tko bi morao otkriti zašto stvar ne štima. Što se događa s obitelji i pojedinim članovima te obitelji. Na toj jadnoj djeci se sigurno odražavalo stanje u obitelji. Je li itko od onih tko su to trebali vidjeti ikoga dalje o tome obavijestio, ili je problem rješio besplatnim gablecom u vrtiću ili školi.

Slične se stvari događaju i u drugim resorima. Idemo dalje. Nema veze. Vozimo po zacrtanom pravcu do kraja. Nešto će se dogoditi. Radio ne radio “plaćica ide”. Uvijek će se nešto dobro dogoditi. Ako se dogodi i nešto loše, to će skrenuti pažnju medija i naroda, na ono drugo loše, ispod “rampe”, što je potrebno za održavanje, ostanak i opstanak. Nisam za to da ministrica Murganić sada bude Pedro. Imala je ona svojih “bisera”, odnosno gafova, ali to nije ništa s obzirom na gafove aktualne predsjednice države. Tko nema gafova? Premijer isto tako ima “bisera” kojih se eventualno srami, jer je on obrazovan i pametan čovjek, pa zna što je napravio, kao i što je umjesno, što je neumjesno, što je uredu, a što nije, Naime, neki to ne znaju. Ne može im se oprostiti što ne znaju. Zašto su prihvatili (prodali se) funkciju kojoj nisu dorasli.  Svi smo krivi za sve to, kao i za ovaj slučaj na Pagu, direktno i indirektno. Guramo glavu u pijesak. Ponašamo se kako je sve u redu, a oko nas kaos. Hodamo uzduž i poprijeko Lijepe naše, da bi se na terenu uvjerili u pravo stanje stvari, sagledali problem i prišli njihovu rješavanju, a kad tamo vidimo Potemkinova sela, govorimo unaprijed pitanja, za koje spremimo odgovore, čak i djeca imaju pripremljena pitanja za pojedine dužnosnike. Stvarno smo licemjeri.

Zar ne bi bilo bolje da se otvoreno razgovara i govori pred kamerama. Zar ne bi bilo dobro  da dijete predsjednici države spontano kaže: U mojem vrtiću, školi se događa to i to, moj prijatelj je tužan, nesretan, nema to i to, tuku ga, zlostavljaju, rugaju mu se, nego da pjevamo, plešemo, crtamo i sakrivamo one koji su u prljavoj odjeći, zapušteni, posramljeni i gladni baš kao i da učenicima dajemo pitanja i odgovore koje ćemo odraditi pred inspektorom, da onima koji su slabi u znanju kažemo da ne dođu u školu, ne bi li ih inspektor slučajno nešto zapitao, da sredimo administraciju, da uskladimo papire u računovodstvu… Koga mi to lažemo?

Gdje je tu odgovornost? Očito je da se taj pojam odselio iz Hravatske, poput svih onih stručnjaka, mladih ljudi koji su odgovorni za svoj život i život svoje djece, koji su odselili iz Hrvatske, tamo gdje postoji odgovornost, naročito u onih koji upravljaju državom, vode brigu o nama i pokušavaju nam osigurati život dostojan čovjeka. Malo je nade za to. Resorni ministar je nedavno rekao kako je 69 kuna puno, te kako  sa 3.000 kuna čovjek može dostojno živjeti. Gdje taj čovjek živi? Zbog  eksremno napuhanog ega i goleme važnosti, ne vidi dalje od svojeg nosa. Biti vrhunski stručnjak u nekoj egzaktnoj znanosti, ne znači imati veze sa stvarnim životom, koji se svakodnevno odvija, tu kraj nas. Za njega sigurno nitko ne će reći da nije kompetentan, jer je stručno vrhunski obrazovan, “čudo od djeteta”.

Ministrica Murganić nema znanstvene titule, ali dobro zna kako se u nas živi, kome je potrebna pomoć, što sve mnoga djeca trpe, čak i na oko u sređenim i “funkcionalnim” obiteljima. Očito nije mogla i uspjela pohvatati sve konce i držati iz u rukama. Aktualna je demografija kao mjera za poboljšanje stanja. To je u trendu. To nosi pozitivne političke poene i diže rejting pojedincu i stranci. U isto vrijeme očevi bacaju djecu  s prvog kata na beton. To je pojedinačni slučaj, reći će netko. Ne, nije to pojedinačni slučaj. To je simptom teške bolesti cijelog društva, kojem se godinama nameće kao veliki “problem” pozdrav Za dom spremni, čime se bježi od gorućih teških životnih problema, dijeli i svađa narod, te sije mržnja, umjesto da se ustrojava država i  njeni sustavi.

Između ostalih, socijalni sustav je disfunkcinalan, horizontalno i vertikalno. To nije nastalo od jučer. To se naslijedilo iz “stare” države. Sigurno postoje u nas ljudi koji to znaju, mogu i hoće riješiti. Zar je važno čiji su, kojoj političkoj stranci pripadaju? Bitno je da su stručni, sposobni,  pošteni, pravedni  i nadasve odgovorni, što je vidljivo iz njihova rada, djelovanja i života.

Ankica Benček