Hrvatski Fokus
Povijest

Potraga za blagom Epidaura

O materijalnim ostacima Epitaura na kopnu svjedoči više do danas zataškavanih slučajeva koji su mogli isplivati na svijetlo dana

 
 
Znanost ili pljačka: Kamo su završili nalazi koje je kod Cavtata 1958. izronio Ted Falcon Barker
 (Slobodna Dalmacija, 27. 4. 1997.)
 
Kad je 1958. Englez Ted Falcon Barker ustvrdio kako je kod Cavtata našao ostatke potopljenoga broda, domaći arheolozi su prvo prihvatili tu teoriju da bi je poslije pobili, no još uvijek se ne zna što je sa stotinama pronađenih vrijednih predmeta. – U arheološkim muzejima nema ni traga od nalaza, a u lučkim kapetanijama u Cavtatu i Dubrovniku uopće se ne spominje Barkerov brod, kao da je u pitanju ukleti Holandez.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/11/LATregurtha1-8-28-03LR.jpg
Godine 1958. međunarodna je ekipa istraživača pod vodstvom Engleza Teda Falcona Barkera, ustvrdila kako je u moru u uvali Tiha kod Cavtata, otkrila dio antičkog grada, prvo ilirskoga potom grčkog Epidaurosa te na posljetku rimskog Epitauruma, koji je potopljen nakon potresa 365. godine. Domaći arheolozi, koji su i sami sudjelovali u akciji, prvo su prihvatili tu teoriju, ali su je demantirali i odbacili poslije istraživanja 1971. godine. Međutim, za širu javnost sve se to skrivalo iza oblaka magle do prije nekoliko mjeseci kada je slučaj „odleđen“. U zatišju od tada, trajala je intenzivna „potraga za izgubljenim kovčegom“, tj. za najmanje 357 predmeta koje je ekspedicija izvukla iz mora, a koje je progutao mrak. Kako nijednog eksponata uopće nema gdje bi morali biti, u muzejima Cavtata, Dubrovnika i Splita, konačno se može ustvrditi jedna od najvećih pojedinačnih pljački hrvatske baštine u povijesti, s tima da joj se krajnje dimenzije mogu tek naslućivati. Stoga su o slučaju obaviješteni Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, stalna hrvatska misija pri UNESCO-u u Parizu, te odjel za zaštitu umjetnina i organizirani kriminalitet MUP-a RH, pa bi odgovore na mnoga pitanja mogla pružiti i eventualna istraga. Zasad je jedina dilema jesu li nepoznati počinitelji članovi strane  ekspedicije, znani ili neznani domaći ljudi koji (ni)su sudjelovali u operaciji ili pak kombinirano.
 
Zavjera šutnje
 
Sve se dalo naslutiti već na samome početku, kad je svako pitanje o sudbini eksponata djelovalo poput pojave „vraga na misi“. Naime, prvo je bilo nevjerojatno kako silina mita o potopljenom gradu opisana u Barkerovoj knjizi „1600 years under the sea“ (1600 godina pod morem) nikad nije prodrla u javnost. Štoviše, umjesto publiciteta ostalo je samo nekoliko zabilježaka u jednom internom izdanju te jedna duga, duga zavjera šutnje u trajanju od gotovo četiri desetljeća. Ako se pak opcija potopljenoga grada i ocijenila kao puka fantazija, na razmišljanje je i te kako stimulirala izuzetna povjerljivost svega vezanog za slučaj. I po tadašnjim jugoslavenskim zakonima domaći arheolozi, koji su sudjelovali u istraživanjima, obvezno su trebali sve nalaze prijaviti, a to sigurno nisu napravili jer ne postoji nikakva dokumentacija ni u zavodima za zaštitu spomenika kulture u Splitu i Dubrovniku, ni u Dubrovačkom arhivu, kao uostalom ni u republičkoj Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu. Same predmete tražili su još 1971. Zdenko Brusić (Arheološki muzej Zadar) odnosno 1979. Marijan Orlić (Uprava za zaštitu kulturne baštine Zagreb) i nisu ih uspjeli pronaći. Logički, sada se moglo samo konstatirati kako eksponata zaista nema u muzejima Cavtata, Dubrovnika i Splita, kao ni kataloga s fotografijama i podacima svakog predmeta pojedinačno. Poznato je da je službenu suglasnost za istraživanje dalo Savjetodavno tijelo jugoslavenskih arheologa iz Beograda, sastavljeno od 12 predstavnika republika, koje je usklađivalo cjelokupni rad te veza s inozemnim arheološkim ustanovama i stručnjacima, dok je na temelju toga dozvolu izdao Arheološki muzej Split. Dakle iako je zahvat bio legalan, dogodilo se nešto (ne)planirano što je prouzrokovalo potpuni opoziv, kao da se radi o „slučaju koji se zapravo nikad nije ni dogodio“.
 
Da su u pitanju nečista posla, dokazuje i to da o boravku ekspedicije, ljeta 1958. u Cavtatu i okolici, ni u ostalim službenim dokumentima nije zapisano ni slovo! To se odnosi na dnevnike lučkih kapetanija u Cavtatu i Dubrovniku gdje nema ni spomena broda „Pagan 2“ ni kapetana Teda Falcona Barkera za razdoblje dugo skoro četiri mjeseca. U Cavtatu su registrirani samo brodovi FNRJ, a u Dubrovniku među ostalima i plovila sa zastavom Velike Britanije („Pagan 2“ je bio pod propisnom britanskom crvenom pomorskom zastavom s Union Jackom u kutu). Kao da je u pitanju ukleti Holandez… Također nikakvih podataka nema ni u dubrovačkoj carini gdje „dokumentaciju navodno čuvaju samo 10 godina unatrag“, a upravo tu je bila napravljena carinska deklaracija, zajedno sa potvrđivanjem putovnica i otvaranjem viza. I tako se čarobni krug zatvara.
 
Amfore za nagradu
 
Što se broja nalaza tiče, Barker ih u svojoj knjizi navodi 357, s tim da su trojica vođa ekspedicije u znak zahvalnosti nagrađeni svaki sa po jednom amforom. Izgleda da je najviše bilo amfora – 16 raznih tipova s dugim vratom te 15 različitih vrsta kratkog okruglog vrha, s tim da je istog tipa bilo najviše po šest komada. Tu je bila još jedna oštećena kamena skulptura, glava druge skulpture, kameni natpisi, tanjuri, posude, vaze, sidra te razne grčke i rimske bakrene, srebrne i zlatne kovanice. Sam Barker piše da čak više nije htio uzimati amfore i kovanice ako se nije radilo o novim tipovima. Predmeta je moglo biti još mnogo više jer je ekipa temeljito „pročešljala“ cijeli akvatorij Cavtata (uz to i mnoge kopnene lokalitete) pa sve do Molunta gdje su „operirali“ na još nekoliko antičkih brodoloma i onih iz kasnijih epoha. Misterij predstavlja i priča o nekoliko zlatnih skulptura prirodne veličine o kojima je Barkeru svjedočio rimski zapis – da su bili u Epitaurumu, ali da su pred opasnosti trebale biti evakuirane. Isti izvor kaže da su neke skulpture ukrcane na brod koji, međutim, nije daleko stigao… Barker priznaje da su ih tražili i da ih nisu našli, ali je li to zaista tako bilo?
 
U svezi s evidentiranim predmetima Barker tvrdi kako je splitski muzej najviše bio zainteresiran za jednu platu sa slikom broda te za komade s natpisima, dubrovački za raznu keramiku, a cavtatski za amfore. Po Barkeru je do uzimanja predmeta došlo još prije deponiranja u cavtatski muzej, tj. na brodu, dok je specijalna komisija pregledavala nalaze, kad je jedan član odnio pet komada s natpisima, a drugi veliku amforu.
Danas je preostalo još vrlo malo svjedoka koji bi nešto više mogli reći o tajanstvenim događanjima u Cavtatu. Ipak, vrijedan je podatak Dubravke Beritić, nekadašnje direktorice Zavoda za zaštitu spomenika u Dubrovniku (sada u mirovini), koja je na tom mjestu naslijedila svog pokojnog oca Luku Beritića, aktivnog sudionika istraživanja.
 „U vezi sa slučajem i nestalim eksponatima otac mi je ispričao kako su ih Barker i ostali bili odnijeli. Međutim, pri odlasku im je dio zaplijenila carina, a to je sve poslije opet nestalo. Sjećam se da je rekao kako je Barker ipak uspio iznijeti ono najvažnije i najvrijednije. O čemu se radilo nikad nisam saznala“.
Ako se tako i dogodilo, samo čuditi može izostanak rezolutne intervencije, odnosno, blagonaklonost po rigoroznosti poznate jugoslavenske policije i mornarice, naravno ako posrijedi nije bilo ništa drugo. S druge strane neposredni je svjedok bila Branka Skakić (kasnije udana Simatović), nekad član Udruženja konzervatora historijskih spomenika Beograd, a sada umirovljenica u Beogradu. Njezina je verzija nešto drugačija: „Vrlo slabo se svega sjećam. Znam da je Barker pokušao odnijeti sve predmete, ali smo Luka Beritić i ja dio amfora ipak uspjeli zaplijeniti na njihovu brodu u Cavtatu. Na žalost, te su se amfore koje smo čuvali nešto poslije sve raspale jer nisu bile konzervatorski obrađene.“
 
Aktivni sudionik bio je i bivši djelatnik Arheološkog muzeja Split Mladen Nikolanci, sada umirovljenik u Splitu, koji kaže: „O predmetima ne znam ništa. Bio sam nekoliko puta dolje dok se istraživalo. Barker me je pošto-poto htio snimiti, što sam ja izbjegavao, ali ipak je jednom uspio, kako sam poslije primijetio u knjizi. Inače, Barker je bio jedan veliki hohštapler, koji je izmislio potopljeni brod…“ Po dostupnim informacijama saznali smo da je od poznatih domaćih arheologa (bilo ih je i onih koje Barker nije popisao) u životu još jedino Josip Luetić, koji sada stanuje u Austriji te povremeno dolazi u Dubrovnik. Na koncu, ostali su još poneki slučajni svjedoci kao cavtatski umirovljenik I.V., nekadašnji predsjednik Turističke zajednice, koji ipak otkriva jedan drugi bitan podatak:
 
Otkrića kažnjenika
 
„Mene se ne može smatrati kao važnog očevidca jer sam samo jednom s Barkerovom ekipom bio i tom prilikom istraživanja jame Asclepios na poluotoku. Inače mogu potvrditi da smo ih mnogo puta s obale gledali kako rade u uvali Tiha. Predmete su u nekoliko navrata donosili, iskrcavali na rivi i spremali u Knežev dvor. To vam je današnji muzej. Jesu li predmeti nestali kad su oni otišli ili poslije ili su još u muzeju, ja nemam pojma. Također vam mogu reći da su tu u Tihoj početkom pedesetih godina, dakle prije Barkera, u podmorju snimala dva Nijemca. Oko 150 fotografija zaplijenila im je milicija, njih su protjerali iz zemlje, a fotografije, zapravo preslici negativa na nekoliko većih fotopapira, poslije su pohranjeni u Kneževom dvoru. Ja vam ne mogu reći jer ne znam jesu li fotografije još uvijek tamo.“ Na žalost, ni njih više nema u muzeju, za koji je indikativno (znakovito) da posjeduje još samo nekoliko amfora!
 
O materijalnim ostacima Epidaura na kopnu svjedoči više do danas zataškavanih slučajeva koji su mogli isplivati na svijetlo dana samo u domino učinku nakon glavnog slučaja. Prilikom  početka radova na odmaralištu MUP-a FNRJ, nekoliko godina poslije rata, mješovita skupina ratnih zarobljenika je otkrila šupljinu s mnoštvom antičkih kovanica, brončanog prstenja, oklopa, mačeva i zlatnih ukrasa. Predmeti su navodno otpremljeni u splitski muzej, ali je iz Splita negirano njihovo dobivanje. Priču će poslije Barkeru potvrditi Dubrovčanin dr. Milan Wagner koji je tu i sam robijao i radio kao arhitekt. Po nedavnom kazivanju njegova sina Josipa Wagnera, koji ništa ne zna o nalazima, njegov pokojni otac je zaista bio osuđenik između 1948. i 1952. (pod optužbom da je kao reakcionarni i antidržavni element htio pobjeći u Italiju), te je bar dvje godine zaista radio na lokalitetu.
 
Na istom mjestu, zbog proširenja radova radi gradnje septičke radnje i vodovoda, nešto poslije tu će raditi kažnjenici i kriminalci iz Srbije, koji su tu našli na dva mozaika (jedan sa crvenim životinjama i crnim figurama, a drugi žuti s motivima domaćih životinja). Opet se je po zakonu nalaz trebao prijaviti državnim institucijama, ali u tom bi se slučaju radovi morali prekinuti. Stoga je sve nastavljeno po planu, a problema zacijelo ne bi bilo, jer je iza svega stajao tada svemoćni Aleksandar Ranković. Kad se u radove uključilo crnogorsko građevinsko poduzeće iz Prijepolja, na radilište je kao stolar došao i Cavtaćanin A.S. koji se sjeća: „Zatvorenici, koje su čuvali milicionari, bili su u rovu dubokom oko dva metra. Mi ostali nismo tu imali pristupa, ali vidjeli smo da su u košarama iznosili neke stvari. Samo nekoliko puta sam slučajno vidio ponešto kostiju, lubanja, bakrenog novca, cekina te keramičkih tanjurića promjera oko 15 cm.“ Tek 1955. građevinu je preuzelo cavtatsko hotelsko poduzeće, te se poslije, kada se više nije moglo rušiti, sondiranjem utvrdilo postojanje mozaika – ispod današnjeg hotela Epidaurusa.
 
Stimulacija iz grobova
 
Uoči izgradnje hotela Croatia 1971. godine na lokaciji je pronađeno rimsko groblje tako da je gradnja dislocirana više prema vrhu poluotoka Sustjepana. Na prijašenjm lokalitetu radove otkopavanja, koje su izvodili Albanci angažirani od Komgrapa iz Beograda (Komunalno građevisnko poduzeće kontrolirali su djelatnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Dubrovnika, a na kraju je konstatirano da se pronašlo samo jednu zlatnu naušnicu iz 2. stoljeća te zlatnik iz 3. stoljeća koji bi danas trebali biti u cavtatskom muzeju. Nasuprot tomu, posredni svjedok D.M. iz Cavtata priča da su radnici bili novčano stimulirani za svaki nađeni predmet te da je bilo prepirke tko je više predmeta iskopao (samim tim i zaradio) iz netaknutih grobova.
 
Na poluotoku Ratu 1973. godine je Cavtaćanin B.S. (danas pokojni) zakupio jedan teren radi poljoprivrede, a već je pri prvom kopanju našao je ostatke radionice ili skladišta antičkih amfora. Željan zarade, prodao je 12 komada, no stvar se pročula, pojavila se milicija zajedno s predstavnicima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik. Po službenoj verziji oni su zaplijenili samo hrpu razbijenih fragmenata i vrhova, koji bi i danas trebali biti u cavtatskom muzeju. S druge strane svjedok D.M. govori kako je odatle kamionom otpremljeno tridesetak cijelih amfora koje više nitko nije vidio. Prilikom gradnje vojnog objekta u Kuparima predstavniku Zavoda za zaštitu spomenika Dubrovnik iz Beograda su uporno odbijali dati odobrenje za nadzor gradilišta, a kad su se ipak „smilovali“ utvrđeno je da je opljačkana gomila nađenih turskih malih zlatnika. Slično je bilo i za gradnje zračne luke Čilipi.
 
Na kraju popisa sasvim „novih“ potencijalnih slučajeva je još jedan iz Kneževog dvora gdje je od 1912. smještena zbirka pravnika, znanstvenika i kolekcionara Balde Bogišića (1834-1908), da bi se poslije rata prostor nastavio upotrebljavati kao Institut JA te od 1956. kao Muzej Cavtat. Naime, u numizmatičkoj zbirci Bogišića inače vrlo bogatoj novcem srednjovjekovne srpske države te Dubrovačke Republike, pored više rimskih kovanica bilo je i nekoliko grčkih, a za koje je1978. utvrđeno da su netragom nestali.
 
TAJNA POTOPLJENIH ZIDOVA
(„Slobodna Dalmacija“ od 28. 4. 1997.)
 
Glavna dvojba vezana uz Bakerova istraživanja je vjerodostojnost zidova pronađenih pod morem, jesu li oni zaista ostaci Epitauruma, ili pak prirodne formacije. – Postoji mnogo verzija propasti rimskog grada kod Cavtata, od razornog potresa, rušilačkih pohoda Gota, Huna, Slavena… – S obzirom na skoro potpuni nedostatak nalaza, veličina i značaj Epidaurosa i kasnije Epitauruma mogu se samo nazirati iz starijih izvora. – Trag Bakerovim nalazima definitivno je nestao, ni u londonskim muzejima i galerijama, ni u kući Sotheby's o njima ne znaju ništa.
 
Sasvim drugi dio priče predstavlja arheološko pitanje – jesu li „zidovi“ na dnu uvale Tiha ostaci građevina ili prirodne formacije? Godine 1958. svi su se složili da su irađeni ljudskom rukom, a postignuta je i suglasnost glede potresa, i to iz dvaju nezavisnih povijesnih izvora, dakle ne uzimajući u obzir legende. Barker je donio dokument portugalskog biskupa Idatiusa (rođen 395. u Limici – Galicija, Španjolska), koji je napisao dvije knjige kronika svoga doba. Na temelju njemu vrlo bliskoga vremenskog izvora, piše da su 365. godine veliki potresi pogodili Italiju, Germaniju i Iliriju. S time se izvrsno poklopio podatak Luke Beritića, direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture Dubrovnik, da je konkretno Epitaurum potopljen poslije potresa koji se je dogodio nekoliko godina iza 363. tj. poslije smrti poznatog cara Juliusa Apostata. Sve je to zabilježeno u Criptores, vol. I., Annales Ragusini iz 1883., čiji bi se primjerak i danas morao nalaziti u željeznom kovčegu Dubrovačkog arhiva.
 
Po zapisanim činjenicama, Epitaurum je doživio i razaranje druge vrste (sigurno, ali pitanje kad ili koliko puta), o čemu se gotovo ništa ne može naći u našoj javnosti dostupnoj literaturi. U knjizi J.G. Wilkinsona „Dalmatia and Montenegro“ (1848.) stoji da su grad još 285. razrušili Goti. Istina je da su tada užasno stradale Makedonija i Grčka, ali nema drugog spomena da je Dalmacija bila tada napadnuta. Drugi izvor novo uništenje grada navodi za 449., kad je navodna stradala i Salona, no službeno su tada dalmatinske planine spriječile najezdu Huna, kao i tisuću godina kasnije tatarsku. Zapisi potvrđuju da je 530. bilo još sve u redu, budući da se na provincijalnom koncilu u Saloni biskup Epitauruma Fabricianus pojavljuje kao četvrti potpisnik po redu. Šest godina kasnije car Justinijan za vrijeme gotskog rata, epitaurum smatra važnim gradom te u njemu stvara pripremnu bazu za pohod na trenutno izgubljenu Salonu. Posljednja navođenja Epitauruma, kao grada, datiraju iz 591. te iz 598. po pismu koje je nekad bilo u Dubrovačkom arhivu.
 
Od stoke do parfema
 
Inače, po starim arhivskim izvorima, koje navodi Barker, Epitaurum je bio veliki grad (na vrhuncu s čak 40.000 stanovnika) koji je imao dvije glavne ulice pod imenom Via Cesaria i Via Vetus. U ranijoj fazi stanovnici su uzgajali stoku i konje, žito i kukuruz, proizvodili sol te svoju robu mijenjali za lončariju, keramiku, oružje i druge metalne predmete. Kasnije se proizvodnja proširila pa su počeli izrađivati luksuzne parfeme, ukrase i nakit, a to dokazuje i radionica za nakit pronađena u zapadnom predgrađu grada.
 
Dakle, dio događanja datira mnogo kasnije od potresa 365. godine. Barker je zaključio kako je nakon kataklizme, kad je potopljen veći dio središta s lukom grad nastavio postojati u otprilike današnjim razmjerama ostataka – dva poluotoka sa zaleđem te obala prema zapadu na kojoj su bile vile te utvrde sa zidinama. Ostaci Epitauruma počeli su se ispitivati od početka renesanse. Prvi je bio antikvar Kiriak iz Ancone 1435., zatim su slijedili dubrovački starinari, koji su opskrbljivali Aldusa Manitusa i druge s materijalima s nalazišta, potom dubrovački plemić De Sorgo u 18. stoljeću, pa A. Kazančić i drugi u 19. stoljeću. Ipak, glavni izvori su bila dva autoriteta svjetskoga glasa, čije analize su bile poštovane poput Svetog pisma, koji su istraživali na tom području. Prvi je bio njemački povjesničar i arheolog prof. Theodor Mommsen koji je za svoje djelo „Rimska povijest“ dobio Nobelovu nagradu 1903. godine. Upravo on je tijekom istraživanja u 19. stoljeću pronašao oko stotinu vrijednih nalaza na kopnenom dijelu te još toliko samo u polju blizu vrha poluotoka Rata, a na temelju čega je zaključio da je to bio draguljarski kvart.
 
Mommsen zato konstatira da bi svatko tko je poput njega posjetio Cavtat i vidio ostatke amfiteatra usječenog u stijenu, zatim ostatke rimske luke (!) mnogobrojne i impozantne natpise (od koji ni jedan ne navodi ime grada) kao i mnoge druge tragove rimske prisutnosti, što se svakodnevno otkrivaju, morao prihvatiti činjenicu da je poznati i značajni rimski grad ipak postojao na tome mjestu, a radi se o koloniji Epitaurum.
 
Rimski vodovod
 
Iza Mommsena, Cavtat je još podrobnije istražio engleski arheolog Arthur Evans koji će se kasnije proslaviti otkrivanjem Minojske civilizacije te zatrpanoga grada Knossosa na Kreti. Evans je smatrao da su „zidovi“ u podmorju građevisnki ostaci, ali i da je cjelovitih arhitektonskih ostataka na kopnu vrlo malo, jer je ono što je ostalo od rimskoga grada bez sumnje uvelike pridonjelo opskrbi građevnim materijalom kasnijega srednjovjekovnoga grada. No Evans je ipak evidentirao ostatke mozaika, tragove pristaništa, dijelove gradskog bedema, antička stubišta, natpise, rimsko groblje te je posebno istaknuo da se po zidovima i vrtovima mogu naći mnogi dijelovi skulptura, stupova, natpisa i drugih spomenika. Vrlo bitno je to što je Evans utvrdio da je rimski vodovod od planinskog izvora Vodovađa, koji se spajao s drugim planinskim izvorom Ljuta, do grada bio dug čak oko 25 kilometara, što je još jedan kapitalni dokaz da Rimljani ne bi gradili toliko vodovod da u pitanju nije bio veliki grad. Po vodovodu je i čitav kraj dobio ime, preciznije iz Canali u Konavli. Posljednji preostali stup vodovoda, ispred samog ulaska u Cavtat, uklonjen je 1875. radi proširenja ceste u čast posjeta austrougarskog cara Franje Josipa.
 
Zanimljivo je da danas, nakon svih navedenih nalaza, a ima ih i još, Cavtat, odnosno Epitaurum, nije upisan ni u jednu arheološku mapu koja predstavlja kopnena antička nalazišta, građevisnke objekte s lučkim uređajima, potonule brodove s opremom i teretom, rastresita nalazišta istovrsnih ili raznovrsnih predmeta tzv. sidrišta te usamljene predmete. I u literaturi je sve obojeno istom bojom pa recimo u knjizi Mate Suića „Antički grad na Jadranu“, koja se koristi kao udžbenik, među ostalim piše: „Epitaurum je bio središtem kolonije rimskih građana. O njemu zaista ne postoji nikakva materijalna dokumentacija koja bi se odnosila na urbani areal, jer nije bio istraživan, a sačuvanih ostataka ima vrlo malo. Neki arhitektonski relikti naziru se na nešto povišenom mjestu pri kraju poluotočića, ali bez istraživanja teško im je odrediti namjenu. Nije pouzdano utvrđen čak ni gradski perimetar i zavretak grada na kopnenoj strani. S druge strane uvale otkriven je u najnovije vrijeme oveći arhitektonski kompleks, ali on je cemeterijalnog karaktera, dok ostaci u uvali sa suprotne strane (Tiha) pripadaju rustičnoj arhitekturi.
 
Novo istraživanje?
 
Što se tiče fotografija koje je u podmorju uvale Tiha snimila Barkerova ekipa, nekoliko hrvatskih arheologa, s kojima smo razgovarali, imaju različita mišljenja. Jedni kategorično odbijaju mogućnost da su to arhitektonski ostaci, drugi su u dvojbi, te kažu da bi ih svakako trebalo ponovno istražiti, jer na slikama „zidovi“ doista izgledaju autentično, dok neki smatraju da su to bez sumnje antički zidovi. Točnije rečeno, da je riječ o tehnici gradnje u ranocarsko vrijeme, tj. o neodređenim strukturama pod imenom opus incertum koje su vrlo česte u  rustičnim građevinama. Slično je utvrdio i Barkerov arheolog koji je zidove svrstao u ranu grčku konstrukciju, slične onima u Pompejima (Italija). Zanimanje za novo istraživanje već je iskazano, pa ćemo odgovor radi li se o dijelu potopljenoga grada ili ne, dobiti možda već ovog ljeta.
 
U pogledu nestalih predmeta, ne samo iz Barkerove operacije, već i onih drugih, dvojbe će jamačno potrajati malo duže. No, ne treba zaboraviti staru maksimu – pravda je ponekad spora, ali je dostižna… Priča o Barkerovoj avanturi spavala je četiri desetljeća, no nije umrla. Spoznaja da je Barker i prije Cavtata prodavao nalaze i fotografije sa svojih putovanja nametnula nam je da se na kraju raspitamo je li možda kakav izložak završio u Londonu, kao svjetskom centru za trgovinu antičkom robom. Trag se, međutim, i tu gubi jer u British museumu, Royal Galery of Arts i aukcijskog kući Sotheby's kažu da nemaju predmeta s tog lokaliteta. Samom Barkeru, koji je sav svoj kapital uložio u kupnju broda „Pagan 2“, misija u Cavtatu bila je posljednja. Poslije zaključenja pustolovne karijere, jedini glas od njega bila je još samo knjiga „1600 godina pod morem“. Oleg Prelas (prijepis: D. R.)
 

Damir Račić

Povezane objave

Ispovijest generala Ivana Babića

HF

Mučki ubijen profesionalni vojnik. Borio se uvijek za nezavisnost Hrvatske

hrvatski-fokus

Dopisivanje vojvode od Windsora s Nijemcima

HF

K srbskom pitanju

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više