Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (9)

Elisabethe Druga

 

«Ja VAS plaćam» – govorila je visoka starica krupnim razlivenim flekama išaranog lica. «Zašto da vam zahvaljujem kad VAS plaćam?» – govori glasom naviknutim na nipodoštavanje ljudi koji je okružuju, koji su rođeni i odgajani da bi njeno visočanstvo moglo beskonačno uživati u privilegijama dodijeljenim njenoj i nijednoj drugoj ljudskoj rasi. Naučeno i odgajanjem okamenjeno nepoštovanje prema nižim od sebe je u situaciji poodmakle staračke poremećenosti i stalne zavisnosti od drugih, oduvijek prezrenih «ništavila» dovodi u tragi komičnu situaciju.

  • Otvorite novčanik i pokažite kojim ćete me parama platiti, gospođo – kaže joj Lucia koja već punih pet minuta pregovara s njome o popodnevnom ustajanju iz kreveta.
  • Kako se usuđuješ to od mene da tražiš, ljudski mravu? Kako smiješ sebi dozvoliti da posumnjaš u moje mogućnosti plaćanja? – zacikta Elisabethe i pridigne se na laktove minut dva, tek da saspe malo otrova u to nezahvalno stvorenje što je drsko gleda i neumoljivo od nje nešto zahtjeva, ne sjeća se više šta i nije je briga. Svali se potom na leđa u protestnom padu. I kad hoda i kad liježe njeno dugo tijelo se stalno ljutito izvija i zabacuje, kao da je satkano od zelene, iz oboljele žuči prolivene tečnosti. Rijedak smijeh joj je kiseo, jetak, nervozno izlazi iz nje kao iz neprestano zategnutog luka.
  • Rekla sam da ću ti platiti i tačka. Izlazi iz moje sobe – zavrišti.
  • Ustanite da mi pokažete kojim ćete me parama platiti – nastavlja Lucia ne predajući se.

Elisabethe-in ponos bogatašice koja nikad nikom nije ostala dužna je uzdrman. Diže se u jednom ljutitom zamahu, navlači cipele i pođe  prema zelenoj komodi da potraži tašnu koje nema, koju nije ni donijela u dom.

  • Mislim da ste je zaboravili dole u salonu – kaže Lucia pomirljivim glasom i priđe da je uzme pod ruku.
  • Mogu sama, ne treba mi vaša pomoć – obrecnu se na nju Elisabethe i krenu hitrim korakom prema izlazu.

Za osoblje je to svakodnevno pregovaranje, moljakanje, provlačenje kroz tu žilavu staračku neumoljivost varanjem postalo težak balast. Svi pokušaji stvaranja podnošljivog, bilo kakvog iskrenog kontakta su pali u vodu. Stara Elisabethe nije htjela da se miješa s «poslugom». Svakim danom je povećavala udaljenost i od ostalih štićenika koji su imali ikakvu vidljivu mahanu. Nisu bili njen nivo. Nisu bili dostojni njenog druženja. Tražila je nešto izvan toga. Izlazila je u baštu da se šeta sama i gubila se. Nezadovoljno ciktala na one koji su je nalazili i odbijala ponuđenu pomoć. Iskustvom poduprta nada da se svaki starac jednom, kad tad, mora prilagoditi i smiriti se u njenom slučaju nije ostvarila. Njena otuđenost je prevazišla sve dotad poznate slučajeve. Dobrovoljna usamljenost je postalo jedino čemu se mogla okrenuti. Skoro čitave dane je provodila u ležanju i gledanju u plafon. Nije je zanimalo ni čitanje niti gledanje televizije. Odupirala se silovito, uvredljivo svakom pokušaju da se otrgne iz učmalosti.

  • Gadura – praskala je na svoje izborano lice u ogledalu. – Kako sam mogla dozvoliti da se u To pretvorim?
  • Vi ste samo ostarili, gospođo. O tome vam nije dato da odlučujete – kaže mirno

      Amina. – Hoćete li oprati lice? – kaže i nudi joj mokru salvetu.

  • Neću. Zašto si ti plaćena, lenjivice? Misliš li ti da se tako zarađuje za život?
  • Vaš je posao bio da ponižavate sve oko sebe a moj da vas naučim da svaki čovjek kome je Bog podario zdrave ruke mora da sam sebe pere.
  • Onaj ko plaća ima pravo da zahtijeva od svojih potčinjenih što želi.

Amina se nasmija. Svaki dan je s njome isti cirkus. Ružna starost i žučljiva, uvredama nabijena pitanja i odgovori. Njeno tmasto nepomično teško tijelo, koje odbija da prizna slabost, umara i mišiće i nerve.

  • Slušajte, gospođo. Morate izbiti sebi iz glave da ste nekad bili božja izabranica a sad otpadnica. Starost je svačija kao i smrt. Tu nema privilegija.
  • Da nemam privilegija? To bi vi htjeli od mene da napravite. Ružnu staricu što hoda pognute glave i radi sve što joj se naredi. Neću vam nikad to dozvoliti. Nikad.

Noću je ona sasvim druga osoba. Njena mržnja, prezir prema ljudima, cjelodnevno pućenje usana i berzrazložno frktanje se transformišu u iskonski strah od noći i nevidljivih stvorenja što samouvjereno zaposjedaju od uspavanih ljudi napušteni posjed. Često je napadaju košmari i neurolepticima izazvane halucinacije. Vrišti, doziva u pomoć ili glasno jeca. Prihvata  kratkotrajnu utjehu i umirenje sretno poput prepadnutog djeteta.

  • Vratite se u krevet, Elisabethe. Mrkla je noć – kaže Amina. Čula je lift kad je stao u prizemlju, iščekivala minut hoće li čuti korake ali vrata su se automatski zatvorila a da niko nije izašao. Do prije godinu dana se prilično bojala tog lifta fantoma koji se po cijelu noć, prazan, šeta s gornjih spratova prema podrumu, otvara i zatvara sa zveketom svoja metalna tamno crvena vrata ali se s vremenom na to privikla. Prihvatila je objašnjenje glavnog tehničara da se na taj način lift noću odmara i da bi bilo najbolje nikako ga ne koristiti u to doba. S vremenom se odomaćila na sve ostale objašnjive i nerazumljive zvukove,  huktanje mašina, instalacija, bubnjanje nevrijemena kroz dimnjak, ljudski glasni melodični zvižduk što je dolazio iz dubine prazne sale za ručavanje, srodila se s stalnom, potmulom bukom kojom je noć u staračkom domu ispunjena kao košnica. Ubijedila je sebe da je njena molitva jača od nerazumljivog prisustva koji je svom snagom, neumorno disao, kretao se i poslovao po hodnicima. Osjećala je svog meleka na ramenu, nosala je njegovu bjestelesnu težinu još od ranog djetinjstva, još od vremena kad ju je jednim odlučnim zamahom oslobodio od morine što ju je davila iz noći u noć tokom nekoliko mjeseci. On je postao nerazdvojni prijatelj. Jedno vrijeme mu je, raznoraznim vratolomijama, pentranjima po drveću, preskakanjem kanala, pretrčavanjima preko ulice tik ispred zahuktalih auta, zadavala puno posla i brige. Trebalo ju je izvući iz svog silnog divljanja i ludiranja bez ijednog loma, bez ijedne povrede vrijedne pomena. Otkako je odrasla i razumno postala oprezna dešava joj se da povremeno zaboravi na njegovu stalnu zaštitu i da se poboji da ju je zasvagda napustio. Kad je počela da radi u noćnoj smjeni obnovila je staru bliskost. Ljudi se inače jednako neodgovorno ponašaju prema vjeri, Bogu i melecima. Sjete ih se kad im zagusti. Amina je vjerovala najčvrčće kad je spopadne strah i bivala nemalo iznenađena što joj se nezasluženo smirenje tako brzo šalje.
  • Ne smijem – kaže Elisabethe dok joj prozeblo, znojem obliveno tijelo drhti kao stabljika. Ogrnula je samo sivi sako preko krhkih golih ramena. Zaštitne pampers gaćice su joj se, povučene težinom mokraće, svukle do ispod kukova. – Istjerali su me iz sobe – dahće uzrujano. – Ne smijem se vratiti nazad.
  • Ko vas je istjerao?

Ulazi u lift i uzima je za ruku. Pritišće dugme koje vodi na prvi sprat.

  • Znaš one što te izguraju iz kreveta i bace na pod – odgovara starica usplahireno.
  • Kako izgledaju, Elisabeth?
  • Ne znam, nisam ih vidjela. Čula sam samo ljudske glasove. Puno različitih ljudskih glasova. Neki se kihoću, drugi zavijaju i urliču kao da su upola vučji. Užasni su.
  • Tako – kaže Amina. – Sad ćemo mi potjerati sve te uljeze. Oni nemaju pravo da vam to rade.

Amina je uvodi u predsoblje pošto  s ulaza upali svjetlo. Elisabethe zastane i čeka dok Amina samouvjereno razgrće zavjese, zaviruje po ćoškovima i pod krevet. Ulazi i u kupatilo i poziva je da se i ona uvjeri da ni tamo nema nikoga.

  • Oni su do maloprije bili tu. Sigurno su bili tu, ne izmišljam – zasmija se poluplačljivim glasom. – Zašto ne vjerujete staroj budali?
  • Nisam tako nešto rekla. Ne sjećam se da sam išta rekla. Obećala sam vam da ću ih otjerati iz vaše sobe i to sam i uradila. Pogledajte još jednom ako hoćete. Nema više nikoga u sobi osim nas dvije.

Presvuče je, obuče joj novu čistu košulju i položi u krevet.

  • Hoćete li da vam ostavim upaljenu lampu?
  • Ne, hvala. Puno vam hvala. – odgovori Elisabethe pospanim glasom. Amina s naporom uzdrža smijeh. Vrijedelo je ovo doživjeti. Čuti tu jedinstvenu staricu kako se jednom iskreno zahvaljuje. Niti jednom nije rekla da će joj za to platiti. Koliko opomena čovjek treba da doživi pa da siđe jedan sitni korak s pijedestala na koje ga je hrpa novca i samoljublja nezasluženo uspela?

Amina klekne pored njenog uzglavlja i pomiluje je po čelu. Nije se pobojala da će joj starica protestno odgurnuti ruku.

Noćni radnici su vjerovali kako su pronašli sklonište stalnog kućnog fantoma. Na njegovo prebivalište u podrumu visokim šuštećim borovima zaklonjenog paviljona pri dnu bašte je Jean-Marie-a upozorila debeljuškasta usidjelica Marie-Claude koja je radila u dnevnoj smjeni.

«Tu, iza mase električnih baterija, sklopki i svjećica, iza te metalne sive pregrade postoji prazan prostor veličine monaške ćelije. Kad se okruži okolo, proračuna koliko prostora zauzima mehanizam za rasvjetljavanje, može se biti siguran da je dio ostao neiskorišten i da se tu smjestio naš fantom» – rekla mu je pošto ga je ubijedila da siđu u podrum i razgledaju po njemu. Jean-Marie je pomislio da je ona malo luckasta ali ju je, pun poštovanja, nastavio da sluša.

«Kad poželi izađe iz skloništa i poigrava se našim ljudskim strahom. Kako on može da izađe kroz zid, to što njegova soba nema ni prozora ni vratiju mu nimalo ne šteti. Preko dana se može odmarati do mile volje a da niko ne upadne u njegov svijet»

«Kako onda znaš za njegovo postojanje?» – pitao je Jean-Marie. «Ako se danju odmara, ti ga ne možeš čuti».

«On je neki čudan fantom. Vjerovatno je izašao iz neke omatufjele starice koja je previše godina provela u ovoj kući. Često pobrka svoje fantomsko vrijeme djelovanja i pojavljuje se u rano jutro ili predveče. Možda mu bude dosadno da povazdan iščekuje vas u noćnoj smjeni pa započne prerano svoj posao».

«A kakav je to njegov posao?» – zasmija se Jean-Marie glasno kršeći svu šaptavu tajnovitost trenutka.

«Ništa značajno ni strašno. Premješta mjesta šoljama i čašama na poslužavniku, recimo.

Zatekneš  zaboden tupi nož za mazanje kriški u čaši na tacni, izvrnute šoljice i tome slično. Povremeno se zabavlja otvaranjem i zatvaranjem sobnih vratiju, sakrije nam kesu za smeće iza vrata u kupatilu, pobaca čiste peškire u bijelu vreću za pranje prljavog veša».

«To se tebi samo pričinja, Marie-Claude. Fantomi ne postoje» – rekao je Jean-Marie. «Zaboravi na to».

«Kako god hoćeš. Možeš da ne vjeruješ ali on će ti se već pojaviti. Svi koji zalaze u ovaj paviljon su makar jednom nabasali na njega» – rekla je Marie-Claude i uspela svoje teško tijelo zavojitim škripavim stepeništem na sprat.

Prošle se dvije sedmice. Jean-Marie je zviždukao i pjevušio dok je djelio vječernji čaj po sobama. Za pola sata mu se završavao radni dan a sutra je bio slobodan pa ga je razdraganost svog obujmila. Kako je uzimao koji poslužavnik iz unutrašnjosti metalnih kolica na točkiće da ponese u neku od soba svaki put je, zbog ljetne žege i roja muha zunzara koje su kružile po kućici, zatvarao metalna dvokrilna vrata na kolicima. Pošto bi poslužio nekog štićenika vraćao bi se da uzme naredni poslužavnik i zaticao kolica širom otvorenih vratiju. Nastojao je da ih solidno zatvori, pomno provjerio mehanizam zatvaranja ali bez rezultata, vrata su po njegovom dolasku bivala širom raskriljena. Tad se, pošto je bio sam u kućici, sjetio fantoma i svog ga je oblio hladni znoj. Neko mu je jednom rekao da fantomi ne zalaze među svijet koji ih se ne boji pa je, uz mukotrpno naprezanje suzbio strah, zastao na sred hodnika onako dug i mršav, podigao visoko ruke i progovorio glasno:

«Prekini s glupiranjem, čuješ li me, ti otpadniče?! Ja se mrtvih ne bojim, a ti si mrtav da mrtviji ne možeš biti. Ne vrijedi ti to poricati».

  • I je li te poslušao? – pitala ga je Amina dok su sjedili u malom salonu i jeli bijelim sosom za salate polivene kriške hljeba. Otkako im je direkcija, bez ikakvog upozorenja, ukinula noćni besplatni tanjir jela snalaze se na razne dovitljive načine. Kad nema ni svježeg ni tvrdog hljeba posluže se biskotima koji su bili namijenjeni za štićenike koji su u međuvremenu umrli pa im se više ne dijele za doručak ali i dalje stoje u bijeloj kartonskoj kutiji. Nekad jedu sočne narandže iz kojih se ujutru cijedi svježi ljepljivi sok ili neke druge, često prezrele natrule voćke. Oni nisu pravili pitanje oko toga naprasno ukinutog obroka koje, inače, dobivaju sve noćne ekipe ali ni svoje ponašanje ne smatraju nedoličnim. Tvrde da onima što je davanje teško treba uzeti da ne znaju i hrane se onim što zateknu po frižiderima i ormarima. Skoro uvjek ima hljeba, maslaca i džema, ali Jean-Marie i Amina sebi često prave «supu» od hljeba polivenim sosom za salatu i hvale se svojim kulinarskim specijalitetom koji se ostalima iz noćne ekipe gadi.

–    Neko je vrijeme odustao od takve nesuvisle igre, ni drugi ga više nisu pominjali, pa        sam se bio ponadao da je ga je vrag odnio gdje mu je mjesto. Prošlu noć, na Marguarite-in poziv, ona stalno zvoni u dva sata, odem s Paolom u paviljon i što otključam ulazna vrata začujemo njen kihot i pjevanje. Ta, ta, ta… ta, ta, ta… deklamuje promuklo starica koja nikad ne pjeva Bethoven-ovu petu simfoniju da se nas dvoje začuđeno pogledamo i umalo ne prsnemo u smijeh. Paola zapuši sebi dlanovima usta da ne bi iz nje kihot probio kao poplava kad uđemo u sobu. Marguerite nabila na glavu, kao i obično, providnu namreškanu kapu za kupanje, na dlanove navukla kao kese široke rukavice za jednokratnu upotrebu i kihoće se kao luđakinja.

«Vi ste noćas dobro raspoloženi, gospođo» – kažem kad pod nju podvukoh noćnu posudu.

«Ta, ta, ta….ta, ta, ta» – nastavlja da pjeva i diriguje visoko podignutim kesa-rukama kao da se potpuno raspametila. Naše je prisustvo nimalo ne zbunjuje. Mi izađosmo u hodnik da sačekamo dok ona išišti svoju mokraću u patku i zasjedosmo na kanape.

Paola me bubnu u rebro:

«Pogledaj ovo» – jedva izusti od uzbuđenja. Uprla prst na vrata Marguarite-ine sobe. Imaš šta vidjeti. Snop magličaste svjetlosti žuto-narandžaste boje kao plamen izlazi iz sobe. Podigosmo se i uputismo prema toj svjetlosti da vidimo o čemu se tu radi. Tad ugledasmo kao kreč bijele bose stope što su se s praga kretale prema stepeništu. Krenusmo za tim neobičnim tragom. Na pola donjeg stepeništa trag je naglo skretao prema zidu i tamo se gubio. Pretražili smo sve hodnike, zavirivali posvuda ali drugih tragova nismo našli. Ponovo se vratimo gore kod Marguerite.

«Divan vam je ovaj kolega»– reče ona.  «Nisam ga ranije viđala».

«Kakav kolega»? – upitah.

«Pa taj mladić što je pjevao sa mnom. Zar niste čuli»?

«Aha, taj»! – počeša se Paola po vratu.  «Njemu se vazda pjeva». – Zatim se okrenu prema meni da mi namigne mada sam bio shvatio. «Budalama je uvjek praznik».

«Nemojte biti nepravedni» – reče Margurete prekornim glasom. « Da imate više takvih meni bi bilo manje dosadno i ne bih vam zvonila po svu noć».

  • Možda se neko iz dnevne smjene htio pošegačiti s vama – prekide Amina Jean-Marie-evu priču. – Jeste li dotakli prstima te tragove?
  • U tome je stvar. Nisu se mogli otrti.

Amina se vrlo malo osvrtala na te noćne priče. Vjerovala je u postojanje džina, meleka i drugih nadnaravnih bića jednako kao i mikroba koje je u školi na časovima biologije gledala pod mikroskopom ali nije voljela da o tome razglaba ili misli. Jednako je tako izbjegavala da gleda filmove strave. Trebala joj je sva prisebnost da bi svoj posao mogla obavljati korektno. Morala je biti ona što suzbija strahove, tješi i umiruje a kako će postupati ako se sama boji? Kad je jednom u dva sata ujutru čula otvaranje staklenih kodiranih harmonika vrata, što radi sigurnosti štićenika pregrađuju sva stepeništa, sasvim je malo zadrhtala, prilijepila hitro pampers – buka otvaranja vratiju ju je zatekla u poslu presvlačenja jedne štićenice – i istrčala iz sobe. Pretpostavila je da je neko iz direkcije svratio u noćnu posjetu paziteljicama kako bi ih još jednom upozorio usmeno – a sutradan preporučenim posljednjim pismom prije otkaznog, ako ih uhvati na djelu – da se na poslu ne smije spavati. Nije zatekla nikoga niti je čula korake. Pošto je sišla stepeništem s drugog sprata u prizemlje nazvala je Paolu:

  • Neko je u kući. Možda je lopov. Da je neko od glavešina izašao bi na glavna vrata, ne bi se krio po sobama.
  • Eto me za dva minuta. Čekaj me pred ulazom – odgovorila je Paola. Ona nikad nije postavljala suvišna pitanja i Amina je bila sretna što je baš ona a ne neko drugi svjedok njenog straha.

Pretražile su svaku sobu, potkrovlje i garažu ali nije bilo nikoga.

  • Možda je neki od štićenika slučajno otkucao broj 19, prepao se od nesvakidašnjeg otvaranja vratiju pa istom zbrisao nazad u svoju sobu.
  • Malo vjerovatno. Brzo sam izašla iz sobe. Ni jedan starac ne korača toliko brzo da za minut nestane iz vidokruga.
  • Toliko bivših radnika nije na odlasku vratilo ključeve od kuće. Da ne računamo sve one što su trenutno zaposleni. Kad bi im palo na pamet da nas prepadaju brzo bi nam dohakali.

Popile su kafu. Paola se vratila u gornju zgradu pošto ju je Amina uvjerila da se više ne boji. Sve je bilo u redu. Može biti da je muha ili komarac uletio u mehanizam automatskog otvaranja i poremetio na trenutak sistem. Ljeto  je bilo na izmaku. Dani su, zalivani britkim

talasima kosih kiša što su nalijetale s zahuktalim vjetrovima i udarcima gromova, počeli hladniti i kraćati. Vlaga s bliskog jezera Leman se počela taložiti po fasadama i balkonima i utjeravati kroz pukotine  i otvore muhe, raznorazne gmizave bube u rojevima. Pauci su vješto spleli mreže po svim zaklonjenim mjestima a najviše pod baštenskim lampama i neonskim svjetiljkama pred ulazom. Amina je zasjela za sto i nastavila s večerom prekinutom prije dva sata. Morala je svo vrijeme jela lijevom rukom rastjeravati muhe što su zujavo šištale oko tanjira. Čim je završila i zapalila cigaretu zazvonio je Pierre. Morala je znati da će pozvoniti, on uvjek pogodi kad pali cigaretu, kad srkne prvi gutljaj kafe. Ima šesto čulo kojim prokljuvi početak svakog njenog užitka.

  • Đavolska posla – reče glasno, ugasi pažljivo crveni vršak cigarete, istisne zakorjeli dio i odgega se do lifta.
  • Hoću da me neko stavi u krevet – reče Pierre ne otvarajući oči. Nema običaj da se obraća s ljubaznom molbom niti da noćne njegovatejlice udostoji pogleda.
  • «Neko» nije došao na posao. «Nekome» je potreban san.
  • I meni je potreban san. Ukočih se sjedeći u ovoj fotelji. Hoćete li me, dovraga, već jednom staviti u krevet?
  • To je već mnogo bolje. Sad još otvorite oči pa ćete vidjeti da ste u krevetu svom dužinom i da se «neko» ne mora oko vas truditi – ona se tako s njime nagađa već godinu dana tako da joj se začas uzavrela gorčina iz stomaka sliva i pršće kroz tek malo potisnutu ljutitost riječi.
  • Nisam slijep. Skvrčih se u ovoj drvenoj fotelji.
  • Niste ni otvorili oči, gospodine. A da ste u fotelji ne bi sigurno bili u drvenoj jer takvih nemamo.

Pierre se promeškolji malo kao da se počinje buditi i pogleda oko sebe.

  • Koliko je sati?
  • Četiri i petnaest – reče Amina. – U noći. Nemojte mi tražiti ni večeru ni doručak jer je gluha noć. Ako ste gladni možete izabrati između voćnog jogurta ili banane, drugo nemam ništa.
  • A kad će biti doručak? – nastavlja Pierre odavno uvježbanu igru mačke i miša.
  • Kad se hodnikom pronese miris kafe. Kad se napolju dan toliko zabijeli da ga i iza zatvorenih očiju možete vidjeti.

Zvonce opet zabrunda.

  • Moram ići, nekome drugom sam potrebna. Odlučite se brzo šta ćete jesti.
  • Neću ništa jesti. Otkud vam ideja da sam gladan?
  • Ništa onda, laku noć – Amina krene da izađe iz sobe.
  • Mogao bih jedan «Clinutren» iz mog hladnjaka – reče Pierre. – Žedan sam.

Pošto je stavila u Pierre-ovu zdravu ruku tečni jogurt sa pravilno savijenom slamčicom, Amina požuri da odgovori Edith-inom pozivu. Gospođa Edith ne zvoni sigurno zato što se nasmrt dosađuje, već samo kad joj je potrebna pomoć.

  • Pala sam, drago dijete. Tako sam jako tresnula da me svaka koska boli. Hoćeš li mi pomoći da se dignem s poda?
  • Šta vam je, Edith? Otkud vam to da ste pali? U krevetu ste i obe ograde su podignute. Sigurno ste nešto ružno sanjali. Padanje u snu je često.

«Pierre se najverovatnije izmotava ali Edith ne» – pomisli Amina. «Nisu ovo čista posla».

Tek što je sišla u prizemlje začuje se zvonjava. Zove gospodin Paul koji je tek mjesec dana u staračkom domu. Pošto se oporavlja od operativnog zahvata i ostaje nakratko dodijelili su mu sobu na trećem spratu. Amina se premišlja nakratko prije nego odustane da se vrati prema liftu. Kreće gore pješice. Dok pritiska šifru za otvaranje stubišta sjeti se da je devetnaest lijep broj i da je čitav časni Kur`an na njemu zasnovan. Prije nego desnom nogom zakorači u omraženu zadahom mnogih smrti impregniranu sobu prouči Šehadu.

Zatiče glomaznog gospodina Paul-a svog zadihanog. Lice mu modro crveno, masno od znoja a grudi mu se nadimaju u nepravilnom brzom pihtavom ritmu. Požuri prema stočiću na kojem je inhalator stalno spreman za hitnu upotrebu, namjesti ga pred njegova usta i naredi da udahne duboko.

  • Mislio sam da nikad nećete doći. Zašto ste toliko zakasnili? – reče Paul kad se malo povrati.
  • Ne više od tri minuta. Tek koliko je neophodno da se dovde dođe.
  • Čuli ste pucnjavu, dakle?
  • Kakvu pucnjavu? Nije bilo nikakve pucnjave.
  • Šta to ona govori!? Nije bilo pucnjave!? – uzbudi se gospodin Paul. – Meci su treštali i fikćali na sve strane a ona tvrdi da se nije pucalo. I te kako se pucalo i ubijalo. Užas gori nego na filmskom platnu –  treštao je krupni napukli glas prepadnutog diva. Gospodin Paul nije patio od nijedne psihožerijatrijeske bolesti, makar se u njegovom dosjeu takva dijagnoza nije mogla naći, pa se Aminina koža na obnaženim rukama namah nakostriješila.
  • Ubili su ženu što je ležala do mene na krevetu – brzao je. – Meci su je strovalili na pod uz takvu strašnu lomljavu da se moglo čuti u devetom selu a ne u istoj kući. Probao sam zvati u pomoć ali glas nije mogao iz mene izaći. Užas! Užas!
  • Smirite se malo gospodine. Niko nije spavao pored vas da bi ga mogli ubiti. Pored vas tolikog ni drvce šibice ne bi mogli postaviti a da se ne polomi. Pogledajte oko sebe. Ima li mjesta u vašem krevetu za još jednu osobu? – Amina napravi krug oko kreveta da bi mogla upaliti noćnu lampu.
  • Stanite! – povika starac. – Ciljaju na vašu stranu! Bježite, za ime Boga.

Amina mu priđe i dohvati ga za uzdrhtalu  podignutu šaku.

  • Budimo razumni, gospodine. Da su nas htjeli upucati – ja ne nazirem nikoga ko bi nam mogao nanijeti zlo – oni bi to već učinili. Ne vrijedi se oko toga uznemiravati.

Jedva ga ubijedi da joj dopusti da upali svjetlo. Ustreptalom starcu su 86 godina. Amina mu drži ruku dugo kao da je plašljivi dječačić.

  • Stidim se zbog ovoga. Možda je nešto palo na krov a meni se u mraku učinilo da gruvaju meci.
  • To će biti to – Amina se uhvati za to nesuvislo objašnjenje. Nijedno drvo nije bilo tako blizu krova da bi se uz buku na njega moglo obrušiti. Napolju je noć bila gusta, nepomućena šuštanjem vjetra, a vazduh ustajao i težak. – Sigurno se grana onog starog oraha srušila na krov.

Požurila je s jutarnjim obilaskom pacijenata. Već je podosta kasnila. Kad je začula Liliane-ine krikove upitala se je li u sebi zadržala još toliko hrabrosti da zađe i u tu sobu. Starica često vrišti, i danju i noću se dere meketavo kao koza, ne prestaje dok joj se ne priđe, zaprijeti da će

dobiti keca iz nedoličnog vladanja i poslata strogom direktoru u kancelariju.

    «Šta sam tako strašno uradila?» – pitala bi Liliane koja se bojala «direktora».

    «Probudili ste cijelu kuću. Zar ne znate da je odavno prošla ponoć?» – rekla bi Amina prigušenim glasom da joj pokaže da se može govoriti samo sasvim tiho u kasnu noć.

    «Nisam znala da je prošla ponoć. Izvinjavam se».

    «Dobro. Ako odsad budete mirni neću ništa reći direktoru. Hoćemo li tako?» – kazala bi njegovateljica pomirljivo.

   «Naravno. Biću odsad dobra». Nekad su takve izmišljotine palile, nekad nisu. Liliane je imala svoje, za osoblje nedokučive fobije i divlje, neuračunljive napade trenutne agresivnosti ili krištanja. Ostalo vrijeme se njome dalo lako vladati.

Sva Aminina čula su na oprezu. Korača kao da hoda po pamuku i stalno se osvrće na sve strane. Zatiče Liliane na sred hodnika na prvom spratu.

  • Vratite se u krevet, Lili – kaže joj blago. – Znate li da je davno, oho-ho kako je davno prošla ponoć?!
  • U mojoj sobi, pored mog kreveta plače mali bijeli cuko. Ja mu pričam, tepam mu, milujem ga po vratu ali on i dalje plače. Šta da radim? Ne nogu spavati pored cuka koji plače.
  • Možda je gladan, Lili. Daću mu da jede i on će se smiriti.
  • Dobro si se toga sjetila. Cuko je gladan, inače ne bi morao da plače.

Napolju se noć raspršavala pod blijedo sivim oblacima što su plovili nebom. Amina se nalaktila pored otvorenog prozora i gleda dostojanstveni jutarnji ples u čast rumene lopte što plamenocrvena proviruje iza brda. Još da ispiše nekoliko dosjea i širom će otvoriti ulazna vrata, sjesti na klupu pored niskog baštenskog zida i čekati da neki od ranoranilaca dođe na posao. Već se nazire kraj mučenju. «Užasno duga i teška noć. Još nekoliko takvih i moraću sebi da tražim drugi posao».

«Gospođa je dobro spavala» upisuje u dobru većinu dosjea. Ta kratka rečenica je skoro posve umiruje. Noćas je dokučila kakvim peripetijama čovjek biva izložen prije nego prolupa. Činilo joj se da je shvatila dubinu provalije u koju puno usamljenih odbačenih ljudi pada iz noći u noć. Ona uvjek traži posebno značenje u ružnom i krutom teško svarljivom iskustvu koje joj se povremeno nameće.

«Košmar i halucinacije vjerovatno izazvani neurolepticima» upisuje u preostale dosjee. Prohujaloj noći bi više pristajalo da napiše: «Žrtva posjete razularenog fantoma». Takvo  istinitije zapažanje bi izazvalo dugu burnu besplodnu raspravu od koje noćna ekipa ne bi imala nikakve opipljive koristi. Sa svojim strahovima i mukama bi svakako nastavila da se sama pati i bori.

  • Maknite ruke s mog vrata, ko Boga vas molim! – začuje se plačljivi vapaj iz sobe preko puta biroa u kome Amina završava s redanjem kardeksa u dvokrilni ormar.
  • Nemojte mi nauditi, ništa vam nisam skrivila. Zašto ste tako zli prema meni? Čime sam to zaslužila? – glas Elisabethe Druge je napukao, pun žalosnosnog straha što se miri s neizbježnim stalnim kinjenjem i mučenjem.
  • Popustite stisak, boli me kad tako stežete! – Amina skamenjena od ledenog straha stoji pored ormara i sluša. Da je to neka druga noć uletela bi u sobu bez premišljanja i umirila preplašenu ženu.

Elisabethe Druga stalno prima noćne posjete. Nekad se bijesno ludo kihoće. Nekad se radosno glasno smije. Amina ju je jednom zatekla kako se na engleskom, uz česte provale kihota obraća «prijateljima» na plafonu.

«Sklonite se odatle! Vaše tijelo mi zaklanja pogled na moje društvo!» rekla joj je kad joj se obratila po treći put.

«Budite dobri i govorite mi na francuskom. Vrlo slabo razumijem engleski jezik»

«Kažem vam da ste upali u sobu u nezgodno vrijeme. Baš sam se lijepo provodila a vi navalili s pitanjima. Eno ih, odoše… Sačekajte još malo!» Amina je podigla jorgan. Gola voda. Skoro svaku noć mora da presvlači svu njenu znojem iskvašenu posteljinu. Zamolila ju je da ustane iz kreveta. Ona se digla s naporom i odgegala do fotelje na koju je, mada se inače ljutito baca, ovaj put lagano sjela.

«Ko je to bio, Elisabathe?»

«Moji engleski prijatelji. Dođu mi često u posjetu. Lijepo me razgale. Vi ste sad sve pokvarili».

«Ma kakvi, doći će oni i sutra. Izgleda da su u penziji pa im puno dosadno. Možda dobivaju besplatne vozne karte.»

«Oni su bogataši, dušice. Plantažeri kafe u Keniji. Sve svoje obaveze pošteno plaćaju».

«Vaš muž je bio oficir, zar ne?»

«Još uvjek je oficir u engleskoj vojsci. Zato ga ovako dugo nema. Ganja pobunjenike po afričkom kontinenentu».

Amina se kanila čitavih pet minuta prije nego se prisilila da uđe u sobu i prekine stravičnu viku i jecaje koji su se prolamali na tri metra od nje. Stegla je pesnice kao da upada u tuču i otvorila vrata.  U sobi do poda spuštenih roletni je vladao crni mrak. Upalila je centalno svjetlo.

  • Smirite se, gospođo! Nemojte da plačete, molim vas. Dajte, smirite se već jednom! – zabrzala je uzrujano. – Evo, podići ću te užasne roletne i vidjećete da je već dan, vrijeme za ustajanje, topli doručak…Sve će uskoro biti dobro… Na dnevnoj svjetlosti je sve ljepše nego što slijepa noć može da ponudi.
  • Šta vam je? Zašto se uzbuđujete? Trebam li to već da ustanem?
  • Vikali ste, gospođo – Amina je razgrnula teške brokatne zavjese i dan je bahnuo u sobu. Elisabethe je protrljala pospane, sitnim borama porubljene oči.

Ona se, kao i obično, brzo smiruje, nevoljko ustaje iz kreveta koji je mokar kao da ga je neko zalio kantom punom vode i korača dugim koracima prema komodi. Pomno gleda u fotografiju svoje kćeri premišljajući se je li to ona sama ili neko drugi. Dešava se da umisli kako je trudna i da zato ima neprekidne mučnine. Njene mogućnosti prerušavanja ružne neprihvaćene stvarnosti  u daleku idilom obojenu prošlost su neiscrpne. Tek povremeno, pred ogledalom, nakratko prihvati da je stara, da su joj osamdeset šest godina i da je njena ljepota zauvjek svehla.

  • Vi ste se opet previše oznojili. Moraću da sve čaršafe promijenim.
  • Svakako, gospođice. Bićete pristojno nagrađeni za vaš trud.
  • Idemo, onda, zajedno u Pariz. Odsješćemo u hotelu Crillone. Pričali ste mi jednom da biste željeli da još jednom tamo odete.
  • Oh, da, svakako da želim, ali moj muž nikako da dođe i tamo me povede.

****

Elisabethe-in muž je već odavno mrtav ali je za nju najčešće odsutan zbog teške vojničke službe. Stalno iščekuje kad će doći na dopust i povesti je na još jedno predivno putovanje. Ponosno je pokazala na uramljenu žutu fotografiju mršavog muškarca u oficirskoj uniformi.                                                          

– Ah, u kakvim smo samo hotelima nas dvoje spavali! Prvoklasna hrana, predivni pogledi na stare kamenom popločane trgove… Posluga lijepo dotjerana i uglađena. Dotrčavali su na jedan mig moga muža… – zastade malo – Ovo je najgori hotel u kojem sam odsjela.

  • Ovo nije hotel, gospođo. Ovdje se niko ne odaziva na mig. Mora se lijepo zamoliti.
  • I čekati! Biti strpljiv! Vi samo to znate reći: sačekajte i budite strpljivi. Niko se ne trudi da zaradi napojnicu.

Amina je povode prema krevetu i poleže.

  • U nijednom hotelu se ne smije čekati. Tako je govorio moj muž. Kad se masno plaća za uslugu ona mora biti na nivou. Vi ste u ovom hotelu lijeni i nemarni. Nekad tako nije bilo. Moj bi muž podigao ruku i sve bi se oko nas zaletjelo da nam udovolji. Ha, ha, ha… «Izvolite, gospodine… na vašoj sam usluzi, gospođo….poštovanje, gospodine». Da, tako je bilo prije. Posluga je bila ljubazna i samo je oko nas trčala.
  • Mora da su bili i puno znojavi – našali se Amina. – Od tolikog trčanja, mislim.

Elisabethe se pridiže malo i potkoči laktovima.

  • Vi pristajete da otputujete sa mnom u Pariz? – upita.
  • S dopuštenjem vašeg sina i pod uslovom da u meni gledate ravnopravnu družbenicu a ne sluškinju.
  • Zašto ne bi dopustio, šta on s tim ima? – odmahne glavom. – Hotel Crillone gleda na trg Concorde i na Eiffel-ovu kulu. Čitav stari grad kao pod dlanom. Prošetamo sat dva i vidjeli smo skoro sve što je u Parizu vrijedno gledanja. Moje slabe noge takvo pješačenje mogu podnijeti.
  • Vaše slabe noge mogu ući u autobus ili taksi. Ima mnogo toga da se vidi u Parizu. Nećemo škrtariti oko prijevoza. Odmaraćemo se puno a poslije šetati, iću u pozorište, posjetiti Louvre… Ostaćemo čitav mjesec. Ne vraćamo se dok se ne zasitimo Pariza.

Elisabethe-ino pospano lice se radosno zarumeni. Nasmija se razdragano.

  • Što dođe moj sin govoriću mu o tome.

    «Pare nisu problem, draga mama» – vjerovatno je rekao njen vrli brižni sin ako se sjetila da ga priupita o tome. « Tvojim nogama je potrebno mirovanje i odmor. Putovanje u Pariz tvoje noge ne bi podnijele. Ti znaš, mama, da bih sve učinio za tvoje dobro. Putovanje u Pariz bi za tebe, a naročito za tvoje noge, bilo jako loše. Ja neću da dozvolim ništa što bi za moju najdražu mamu bilo jako loše».

  • Nema razloga da on ne pristane – reče Amina.
  • Zašto ne bi pristao? – prihvati Elisabeth koja se tokom tih četvrt sata pripovijedanja o putovanjima prerušila u ljupku, nježnu staricu.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezane objave

SINARKIZAM – Krojenje svijeta (4)

HF

MOJ KRIŽNI PUT – Partizani igraju ruski rulet strojnicom (3)

HF

Stjepan Lozo o Stevanu Moljeviću (2)

hrvatski-fokus

LAŽ NA LAŽ – Što je to indoktrinacija? (19)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više