Hrvatski Fokus
Gledišta

Srbijanski akademik o lažnoj knjizi Hrvata Viktora Novaka

“Što je protiv Viktora Novaka i knjige Magnum crimen radio Vatikan, a što komunisti!?…”

 

Odmah nakon objavljivanja, “prvu ocjenu” knjige, kaže Novak, dala je “Congregatio sancti officii” stavljajući je na indeks zabranjenih knjiga. Zagrebačke novine objavile su je u prosincu 1948., devet mjeseci nakon izlaska knjige. Knjiga je doživjela neviđen uspjeh u jugoslavenskom javnom mnijenju. Tri mjeseca nakon izlaska knjige prijatelj mu je pisao o velikom odjeku u Zagrebu, “čak je čuo i prve primjedbe da niste objektivni”. [1] Vaso Bogdanov ga je obavijestio da je “među stranačkim ljudima u Zagrebu recepcija knjige odlična… Krleža je zadovoljan”. [2] Njegov politički kolega Oskar Tartalja javio mu je iz Splita u siječnju 1949. da je knjiga rasprodana, da nema novca da je kupi, da je zbog pisanja odležao 70 dana, a da mu je brat Ivo sedam u zatvoru. godine. [3]

Povjesničar Gavro Škrivanić rekao mu je da su u Splitu svećenici otkupili 600 primjeraka knjige, kako bi je sklonili od čitatelja. U drugom, od 55 zabilježenih prikaza knjige, objavljeno je da je župnik kupio 20 primjeraka knjige i spalio ih. Jugoslavenski iseljenici i izbjeglice u SAD-u Viktora Novaka zvali su “Viktor Prvi”. [4] Knjigu je Milan Budimir predstavio 11. siječnja 1949. uz vijest da je “Vjesnik Moskovske patrijaršije” objavio povoljan prikaz knjige. [5] Knjiga je povoljno ocijenjena u “Journal of Central European Affaires”, Boulder u Sjedinjenim Državama, a povjesničar O. Naumann ju je vrlo povoljno predstavio u Stockholmu.Bilo je prijedloga iz Zagreba i inozemstva da se knjiga objavi u engleskom prijevodu, a za to su čak tražena i financijska sredstva. Ako se to nije dogodilo, razlog je vjerojatno taj što knjiga nije dobro primljena od strane dijela stranačkih vrhova koji su o njoj odlučivali. Dobio je pismo od Ante Matijevića o otporu knjiž. „Zanemarujem mišljenje svećenika, ali dobro mi je poznat opći sud hrvatske inteligencije, kako klerikalne tako i liberalne: posvuda sam vam našao isti poraz.“ Dobro znam da niste bolje prošli ni s najjačim strankama akademika u Zagrebu“.[6] U Bosni i Hercegovini knjiga je vrlo brzo nestala iz knjižara, a pojavila se i sumnja da je svećenici kupuju, čak ni ne vraćaju nakon posudbe u knjižnici. Knjigu je na poljski trebala prevesti Halina Kalita. (…)Iz rukopisa su izostavljena dva poglavlja. Prva je “Ecclesia militans u ratu s Tyrševom ideologijom”, o ustrajnom odbijanju crkve da u Hrvatskoj razvije pokret “Sokola”, koji se iz Češke proširio na sve slavenske zemlje Austro-Ugarske.Umjesto toga crkva je stvorila vlastitu sportsku organizaciju “Orao” koja je kasnije prerasla u pokret “Križari i križari”. Uz to, stvorena je gusta mreža dječjih, omladinskih, seljačkih, radničkih, građanskih, ženskih, sportskih, grupa za masovno opismenjavanje i drugih organizacija. Njihov glavni cilj bila je kroatizacija katoličkog stanovništva, pri čemu je proces pobjede hrvatske nacionalne svijesti do 1918. bio odgođen. Bonifacije Perović u svojim sjećanjima navodi da su u dubrovačkim srednjim školama, prije nego što je on preuzeo grupu učenika katolika, bilo samo 3-4 učenika koji su se izjašnjavali kao Hrvati. Izolirao je “romantičarske Jugoslavene”, nije ih pozivao na procesije i javne nastupe vezane uz crkvu, pa je vrlo brzo jugoslavenski nacionalni osjećaj počeo sušiti. “Katolička akcija” preuzela je vodeću ulogu u svim društvenim aktivnostima hrvatskog stanovništva. Kroatizacija katoličkih Srba i Jugoslavena bila je njezin glavni zadatak. [7] Iz knjige je izbačeno poglavlje o jastrebovskim organizacijama, jer su ih nove komunističke vlasti također smatrale svojim ideološkim protivnicima.Drugo izostavljeno poglavlje „Libellusove optužbe. Spomen 1. listopada 1934. nadbiskupu koadjutoru Stepincu“, umirovljeni svećenik i senator iz Splita don Fran Ivanišević. Memorandum je odobrio splitski biskup Uccellini, a dostavljen je svim biskupima u Hrvatskoj i nadbiskupu u Zagrebu. Ivanišević upozorio na ulogu svećenika u radu protiv jedinstva jugoslavenske države, 1937. godine dao Viktoru Novaku na znanje, da ga kasnije po potrebi objavi. Oba poglavlja sačuvana su u zbirci Viktora Novaka Arhiva Srpske akademije nauka i umetnosti, a prvi ih je 2005. objavio Vasilije Krestić u zasebnoj knjizi.[8] Nadbiskup Stepinac šutio je primivši dopis, a bilo je vidljivo da pod njegovim vodstvom Crkva napušta projugoslavenski stav njegova prethodnika.Djelo Viktora Novaka “Magnum crimen” prošlo je kroz vatru kritike, kao nijedna knjiga prije ili poslije njega. Ne čini se da je obračun s kazivanjem u njemu pri kraju. Ostao je i uvijek će biti više od velikog znanstveno-istraživačkog postignuća. U moderno doba postoji tendencija da se istakne njegova politička uloga 1946., ili da se u njemu vidi duh masonske netrpeljivosti prema klerikalizmu. Godine 1989. svojedobno Novakov istomišljenik i vodeći povjesničar suvremene hrvatske povijesti Bogdan Krizman napisao je da je ovo djelo “Novakov masonski obračun s klerikalizmom u Hrvatskoj… Knjiga je u prvom izdanju (1948.) poslužila tadašnjoj političkoj eliti. u Hrvatskoj dobro stvoriti prikladno ozračje za suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu”. [9] Viktor Novak je zapisao da je prikupljao izvore za povijest hrvatskog klerikalizma još od studentskih dana – dakle prije nego što je postao član masonske lože. Djelo je više kritika politike Vatikana i pape Pija XII nego nadbiskupa Stepinca. (…)Napadi na knjigu postaju spomenici koje hrvatski nacionalisti nakon raspada jugoslavenske države 1992. podižu onima koji su ovdje prikazani kao zločinci. Djelo je postalo mejnik i duhovni spomenik povijesti jugoslavenske kulture. Kad-tad će netko obratiti pozornost na imena koja je Viktor Novak obilato spominjao na svojim stranicama i usporediti ih s istim imenima njegovih današnjih protivnika i štovatelja. (…)

Bilješke:

[1] M. Abramić – V. Novaku, Zagreb, 22. juna 1948, u „Reflexiones ad Magnum crimen“, 1948, fond Viktora Novaka, SANU.

[2] Vaso Bogdanov – Viktoru Novaku, Zagreb, 22. jula 1948, isto.

[3] Oskar Tartalja – Viktoru Novaku, Split, 22. januara 1949, isto.

[4] Milan Kresović – Viktoru Novaku, Milwake, 26. decembra 1959, isto.

[5] Milan Budimir: Ognjem i mačem, „Republika“, Beograd, 11. januara 1949.

[6] Ante Matijević – Viktoru Novaku, Zadar, 10. septembra 1954, isto.

[7] A. I. Filimonova: Katoličeskaя akщiя v Юugoslaii, u zborniku „Čelovek na Balkanah. Gosudarstvo i ego institutы“, RAN, Sankt Peterburg, 2006, str. 305.

[8] Viktor Novak: Magnum crimen. Dva izostavqena poglavlja. Priredio Vasilije Krestić, Beograd, 2005.

[9] Bogdan Krizman: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb, 1989, str. 5.

* Odlomak iz predgovora engleskom izdanju Magnum crimen Viktora Novaka (Gambit, Jagodina, 2011)

Milorad Ekmečić, Srbin info, 1. VIII. 2015., https://standard.rs/2015/08/02/milorad-ekmecic-napadi-na-magnum-crimen/

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Povezane objave

Gospodo u DSHV-u, smijenite predsjednika!

HF

Ne namećite gluposti hrvatskim biračima!

HF

Književnost u Hrvata po Žigmanovu

HF

Antifašistička liga = Protuhrvatska liga

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više