Zašto Hrvatska treba nacionalnu strategiju protupožarne otpornosti

Najveći uspjeh jedne države nije kada uspješno ugasi veliki požar koji se već razbuktao, nego kada mudrim planiranjem, brigom o prostoru i dugoročnim ulaganjima postigne da se veliki požar uopće ne dogodi

 

Svakoga ljeta gotovo ista slika. Na naslovnicama su požari, dim, kanaderi, iscrpljeni vatrogasci, evakuirana naselja i zabrinuti stanovnici. Divimo se hrabrosti ljudi koji danima i noćima brane kuće, šume i živote. Kada požar konačno bude stavljen pod nadzor, odahnemo. A zatim, već do sljedećeg ljeta, o svemu tome uglavnom prestanemo razmišljati.

To je možda i najveći problem. O požarima najviše govorimo onda kada već gore. Mnogo manje govorimo o tome kako spriječiti da uopće do njih dođe. A upravo je u tome razlika između države koja reagira i države koja dugoročno upravlja rizicima.

Mediteran živi s požarima tisućama godina

Šumski požari nisu nova pojava. Još su antički pisci opisivali velike ljetne požare na Mediteranu. Sušna ljeta, visoke temperature i jaki vjetrovi oduvijek su bili dio života ovog prostora. Ono što se promijenilo nisu samo klimatske prilike. Promijenio se način na koji koristimo prostor.

Na obroncima obraslim borovom šumom danas se nalaze naselja, turistički kompleksi, hoteli, kampovi, prometnice, dalekovodi i druga infrastruktura. Istodobno su mnoga ruralna područja napuštena, šumama se manje gospodari, makija se širi, a gorivi materijal godinama se nakuplja. Zato današnji požari više nisu samo prirodni fenomen. Oni su sve više posljedica načina na koji planiramo prostor.

Požar nije problem samo vatrogasaca

Često požare promatramo kao pitanje vatrogastva. Naravno da bez vrhunskih vatrogasaca nema učinkovite zaštite. Hrvatska ima profesionalce kojima se s pravom divimo. Kanaderi, izvrsni letači i ostale zračne snage postali su simbol uspješne intervencije (osnovom tog iskustva mozemo uslugu ponuditi zemljama u susjedstvu koje pozara imaju no nemaju tehniku ni nase iskustvo gasenja pozara iz zraka).

Ali kanader dolazi tek kada je požar već izbio. Najveći uspjeh nije ugasiti veliki požar. Najveći uspjeh je spriječiti da on uopće nastane ili da se razvije u katastrofu. To zahtijeva sasvim drukčiju filozofiju.

Što nas uči Portugal?

Portugal je nakon katastrofalnih požara 2017., u kojima su stradali desetci ljudi, odlučio potpuno promijeniti pristup. Nije se usredotočio samo na kupnju novih letjelica ili povećanje broja vatrogasaca. Promijenio je strategiju.

Osnovana je posebna nacionalna agencija za integrirano upravljanje ruralnim požarima, izrađen je Nacionalni akcijski plan do 2030., a naglasak je premješten s gašenja na prevenciju, upravljanje krajolikom i suradnju s lokalnim zajednicama i vlasnicima zemljišta.

Rezultati pokazuju da takav pristup polučuje učinak. Posljednjih godina Portugal bilježi znatno manji broj požara nego prije reformi, a više od polovice javnih ulaganja sada odlazi upravo na prevenciju, održavanje prostora i smanjenje rizika, umjesto gotovo isključivo na gašenje. To je možda najvažnija lekcija. Požari se ne pobjeđuju samo u zraku. Pobjeđuju se na zemlji.

Hrvatska mora početi planirati prostor drukčije

No vratimo se Hrvatskoj. Naša zemlja ima jedan od najljepših obalnih prostora na Mediteranu. Upravo zato mora posebno pažljivo promišljati njegov razvoj.

Koliko se pri planiranju novih naselja uopće razmišlja o mogućem dolasku požara? Jesu li predviđene zaštitne zone između šume i kuća? Postoje li dovoljno široke prometnice kojima se u kratkom vremenu može evakuirati velik broj ljudi? Mogu li vatrogasna vozila lako pristupiti svakoj kući? Postoje li dovoljne količine vode i hidrantska mreža za izvanredne situacije? Na mnoga od tih pitanja odgovor često nije zadovoljavajući.

Šuma također traži upravljanje

Još je jedno pitanje koje rijetko postavljamo: Kako danas gospodarimo našim šumama? Na velikim površinama makija i nisko raslinje godinama rastu bez ozbiljnog održavanja.

Posljedica je to i poljoprivredne politike koja je zanemarila selo i obiteljska poljoprivredna gospodarstva i uglavnom nije prepoznala sve vrijednosti očuvanja ljudi i ekonomske aktivnosti u prostoru. Pokušaji da se pravac promijeni, sačuva hrvatsko selo, dokumentirani su u knjizi „Boj za živo selo“.

Protupožarni putovi često nisu dovoljno razvijeni ili se ne održavaju. Velik dio šumskog zemljišta nalazi se u privatnom vlasništvu, gdje je gospodarenje otežano zbog rascjepkanosti parcela i nedostatka ekonomskog interesa. Sve to povećava količinu gorivog materijala. Drugim riječima, požar dobiva sve više „hrane“.

Trebamo li promijeniti sastav svojih šuma?

Možda je vrijeme da otvorimo i jedno osjetljivo pitanje: trebamo li na svim opožarenim područjima uvijek obnavljati iste sastojine? Bor ima brojne vrijednosti i važan je dio mediteranskog krajolika, ali poznato je da je riječ o vrsti koja se lako zapali i brzo prenosi vatru.

Dio buduće strategije trebalo bi možda usmjeriti prema raznolikijim šumama, većem udjelu autohtonih tvrdolisnih vrsta, maslinicima, pašnjacima i drugim krajobraznim rješenjima koja prirodno usporavaju širenje požara. Takve odluke zahtijevaju ozbiljna znanstvena istraživanja i dugoročno planiranje. Upravo zato o njima treba početi razgovarati već danas.

Umjetna inteligencija može pomoći

Nova tehnologija otvara mogućnosti koje prije deset godina nisu postojale. Dronovi s termovizijskim kamerama, bežično povezani središtem gdje umjetna inteligencija obrađuje prikupljene podatke i u realnom vremenu upozorava na sve prepoznate moguće ugroze. Takav sustav još bi više skratio vrijeme odgovora, a mogao bi i prepoznati uzročnike, slučajne ili zlonamjerne. Satelitsko praćenje. Automatske kamere.

Sustavi umjetne inteligencije koji prepoznaju dim nekoliko minuta nakon nastanka. Prediktivni modeli koji upozoravaju gdje postoji najveći rizik od izbijanja požara. Sve su to tehnologije koje mogu omogućiti da se požar otkrije u njegovim prvim minutama, kada ga je još moguće brzo zaustaviti. Međutim, stručna literatura pokazuje da su AI, dronovi i senzori najučinkovitiji kada su dio šire strategije koja uključuje upravljanje vegetacijom, planiranje prostora i koordinirano djelovanje svih službi.

Prevencija nije trošak

Često se postavlja pitanje koliko bi sve to koštalo. Možda bismo trebali postaviti drukčije pitanje: Koliko nas košta kada to ne učinimo? Jedan veliki požar može uništiti desetljeća rasta šume. Može uništiti kuće, prometnice, dalekovode, turističke objekte i poljoprivredne površine. Može zaustaviti turističku sezonu, može ugroziti živote ljudi, može ostaviti posljedice koje će se osjećati desetljećima..

U tom svjetlu ulaganje u prevenciju više nije trošak. To postaje jedna od najboljih razvojnih investicija koje država može poduzeti.

Vrijeme je za nacionalnu strategiju

Hrvatskoj ne treba samo još nekoliko zrakoplova. Ne treba joj samo više vatrogasaca. Treba joj dugoročna Nacionalna strategija protupožarne otpornosti. Strategija koja će povezati urbanizam, šumarstvo, zaštitu prirode, poljoprivredu, energetiku, promet, vodno gospodarstvo, digitalne tehnologije, umjetnu inteligenciju i obrazovanje građana.

Požari ne će nestati. Na Mediteranu će ih uvijek biti. Možda i češće. No sama njihova razornost nije unaprijed određena. Ona u velikoj mjeri ovisi o tome koliko smo spremni ulagati u prevenciju, upravljanje prostorom i odgovorno gospodarenje šumama.

Svakoga ljeta divimo se hrabrosti naših vatrogasaca i pilota kanadera. I s pravom. Ali najveći uspjeh jedne države nije kada uspješno ugasi veliki požar koji se već razbuktao. Najveći uspjeh je kada država mudrim planiranjem, brigom o prostoru i dugoročnim ulaganjima postigne da se veliki požar uopće ne dogodi.

Dr. sc. Đuro Njavro, https://www.hkv.hr/vijesti/komentari/47986-d-njavro-pozar-koji-nikada-nije-izbio.html