Get Adobe Flash player

Pedeseta obljetnica od proglašenja svetim Nikole Tavelića

 
 
Pedeseta obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića (Tavilića) proslavljena je u nedjelju 21. lipnja 2020. u Šibeniku misnim slavljem koje je uz svečevo Nacionalno svetište predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.
https://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2015/11/sveti-Nikola-Taveli%C4%87.jpg
„Kanonizacija sv. Nikole Tavelića prije 50 godina bio je izvanredan događaj za cijeli hrvatski narod, kako u domovini, tako i u dijaspori. Pitamo se gdje je danas sveti Nikola!? Gdje svijetli njegova svjetlost? Odgovor nije težak. On je i dalje prisutan u rodnom mjestu, Krešimirovu gradu. Tu je njegovo svetište. Tu se odvijaju razne aktivnosti i pobožnosti, ali ne samo tu. Izdaju se knjige i bilteni. I ova današnja svečanost, koja je imala svoju pripravu posebno po župama Šibenske biskupije, govori da je sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svečano proglašeni svetac, još uvijek živ i prisutan u Crkvi u Hrvatskoj kao svjedok vjere sve do mučeništva, koji može i dalje biti primjer života koji je u potpunosti predan Kristu. Prigodom ove svečane proslave pedesetgodišnjice kanonizacije zamolimo ga da štiti ovaj grad, čuva našu vjeru, da ostanemo vjerni vjeri otaca koji su sagradili ovaj grad na čvrstoj 'stijeni', a to je Isus Krist: isti jučer, danas i sutra“, istaknuo je u homiliji apostolski nuncij Lingua.
 
Misno slavlje završilo je blagoslovom kipa sv. Nikole Tavelića koji će biti postavljen na svečev blagdan, 14. studenoga ove jubilarne godine u parku uz dvoranu Posljednje večere na Sionu u Jeruzalemu, gdje se i danas nalazi samostan u kojem je sv. Nikola živio za vrijeme svoga boravka u Svetoj zemlji. Projekt postavljanja kipa inicirao je fra Tomislav Glavnik, gvardijan samostana Svetog Duha iz Zagreba i dobar poznavatelj hrvatskih tragova u Svetoj Zemlji. Izrada kipa povjerena je akademskom kiparu Vidu Vučaku iz Starog Čiča kraj Velike Gorice.
 
Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red. Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski, koji je tada upravljao Bosanskom franjevačkom zajednicom (vikarijom), na nagovor pape Grgura XI. šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni. Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se zaputio u Bosnu. Stanovništvo Bosne bilo je tada pretežno bogumilsko. Nikola je u Bosni proboravio dvanaest godina. Proživljavao je u njoj radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Teškoće nisu bile malene. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema surovosti života i teškoj pristupačnosti ljudskom srcu.
 
Premda je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme. Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Zbog toga je pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: „Jao meni ako ne propovijedam“, Nikola je zaključio da je za njega „život Krist, a smrt dobitak“. U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove. Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao „ostatak ostataka“, „plačuća“, „suha kao prut“, mala, pritješnjena Hrvatska.
 
Prikaz mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima, objavljeno je 1971. godine u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu.
 
„Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
 
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
 
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom godine 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju, a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke Crkve, 21. lipnja 1970. godine.
 
Ovogodišnje slavlje pedesete obljetnice kanonizacije svetog Nikole Tavelića odvija se pod geslom „Sveti budite jer ja sam svet“ (1Pt 1,16). Neka nam sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac, bude primjer ustrajnog i zauzetog rasta u vjeri i zagovornik kod Boga u teškim trenucima života.
 

Nives Matijević

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1583 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević