Get Adobe Flash player
Je li lijek opasniji od bolesti?

Je li lijek opasniji od bolesti?

Navijači pomažu sve one koji nastradali, ali nema onih koji brane tzv....

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Trebamo se odmah okrenuti vlastitoj poljoprivrednoj...

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Zaraza vratila Europsku uniju u 1951....

Naknadna pamet Borislava Škegre

Naknadna pamet Borislava Škegre

Dragi Borislave, najprije treba rezati davanja raznim...

Moralna i etička sramota novinarstva

Moralna i etička sramota novinarstva

Manjinski mediji, ako žele na tržište, neka se sami...

  • Je li lijek opasniji od bolesti?

    Je li lijek opasniji od bolesti?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:12
  • Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:03
  • Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 15:14
  • Naknadna pamet Borislava Škegre

    Naknadna pamet Borislava Škegre

    utorak, 24. ožujka 2020. 20:18
  • Moralna i etička sramota novinarstva

    Moralna i etička sramota novinarstva

    utorak, 24. ožujka 2020. 17:36

Selo Maglice imalo je 1971. godine 183 stanovnika, 1991. godine samo 80 stanovnika, a 2013. jedva 17

 
 
„Oh, pa to je naš svećenik!“, ponosno s osmijehom na licu uzviknula je meni nepoznata gospođa što ju je u prolazu na ulici pozdravio moj otac dok smo se približavali crkvi u kojoj se održavao godišnji susret Ramaca. Iako sam nosio svoj crni franjevački habit ipak sam još bio samo bogoslov i student, te nisam još bio svećenik. A kamoli da sam bio „njezin svećenik“ jer gospođu nisam niti poznavao.
Slikovni rezultat za rama maglice
I dok smo se rukujući upoznavali pomalo zafrkantski sam joj odgovorio: „Gospođo ja nisam 'Vaš svećenik', ja sam još uvijek mamin i tatin“. Ponosni smiješak koji se pojavio na licu moga tate nakon gospođinog pozdrava sada je postao još veseliji. Ponosni su ti ljudi Ramci na svoje korijene i raduju se uspjehu svakog svojega sunarodnjaka. A i ja sam s vremenom ipak morao prihvatiti da sam „njihov svećenik“ jer su moji dida i baka iz Rame. Baka je iz potopljenog sela Lučići, a udajom je došla u didino selo Maglice na planinu Smojnik u podnožju Vran planine. „Donje Maglice ili Poljana kako ih zovu stanovnici svojevrsni je „muzej“ i preslika nekadašnjeg života na ramskim planinama (naravno, uz korištenje svih blagodati koje je donijelo vrijeme i napredak tehnologije). Ovdje je još uvijek „normalno“ da vam susjed dođe, bez da se mora najaviti i kojemu nikada ne ćete smetati svojim dolaskom“, tako je nedavno zapisao jedan planinar svoj doživljaj Maglica. (www.rama-prozor.info.)
 
Pa zašto bi onda netko odlazio iz tako pitomog i lijepoga mjesta, sigurno se pitate kad god od ljudi iz Bosne i Hercegovine čujete kako je prekrasan njihov rodni kraj. Ne znam vam točno reći, jer i ja još uvijek tražim odgovor na to pitanje. Znam jedino da su moj dida Mato i njegov brat Šimun svoje obitelji 1953. godine odveli u ravni Srijem u selo Tovarnik kod Vukovara. Bilo je to samo desetak godina nakon što su četnici 1942. godine samo u jednoj noći u njihovom selu Maglice strijeljali ili zaklali 18 muškaraca među kojima i njihovog oca (mog pradjeda) Andriju. A narod im je dan ranije u znak dobrodošlice pristupio s rakijom i jabukama. Zato mislim da taj odlazak u Srijem nije bio samo trbuhom za kruhom, već i od straha zbog zločinaca kojima se nikad nije sudilo.
 
Selo Maglice imalo je 1971. godine 183 stanovnika, 1991. godine samo 80 stanovnika, a 2013. jedva 17. Kad sam se zadnji put našao u Maglicama 2017. nabrojali su mi možda šest ili sedam stalnih stanovnika. Tom iseljavanju pridonijela je i izgradnja brane za hidroelektranu na rijeci Rami koja je stvorila akumulacijsko jezero i time potopilo desetke hrvatskih i katoličkih sela, a ona po planinama ostala su odsječena jer su stari putovi bili poplavljeni, a mostovi do njih gradili su se tek desetljećima kasnije, dok dobrih cesta do njih još niti danas nema.
 
Pišem sve ovo, dragi vjernici, jer kažu statistike da je svaki treći Hrvat u Hrvatskoj podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, a svaki sedmi rođen je na današnjem području te zemlje. Hrvati katolici postali su najveće žrtve u srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u postdaytonskom miru. Prije rata na tom je području živjelo 820.000 katolika, uglavnom Hrvata, a sada tek 460.000 i nakon svega navedenoga licemjerno je tvrditi da katolici, bili Hrvati ili neke druge nacionalnosti, u Bosni i Hercegovini svoje probleme trebaju rješavati sami. Zato Hrvatski Caritas već po sedamnaesti put uoči Treće korizmene nedjelje organizira program „Tjedan solidarnost i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“, a ovaj puta pod geslom „Da ne ohladi ljubav mnogih“ (Mt 24,12). Prikupljenim sredstvima pomaže se izgradnji odgojnih i karitativnih ustanova i tako ljudima olakšava ostanak i opstanak u Bosni i Hercegovini.
 
U akciju se može uključiti pozivom na donacijski telefon 060 9010 (cijena poziva 6,25 kn, PDV uključen), uplatom na žiro račun Hrvatskog Caritasa HR05 23400091100080340, poziv na broj 101 te on-line uplatom na stranici www.caritas.hr. No, nismo mi Šibenčani tako daleko od Bosne i Hercegovine da se možemo hladno distancirati od njihovih problema. I naša Šibensko-kninska županija graniči s Bosnom i Hercegovinom i znam da je prije srpske agresije bilo puno više kontakata sa stanovnicima Bosanskog Grahova i Drvara. Poneki stanovnici tih gradova dolazili su na šibenski pazar prodavati svoje domaće prehrambene proizvode. Zašto se opet ne bi mogle uspostaviti gospodarske veze između susjednih gradova i županija te tako započeti kvalitetniju pomoć susjedima? Možda je to naš obol koji možemo dati?
 
Jer ponekad se pitam što bi bilo da su moji dida i baka ostali tamo u Rami? Kakvo bi moje djetinjstvo bilo da sam odrastao u njihovim Maglicama uz vukove i medvjede na Vran planini, da sam pio čistu vodu s izvora Osik i penjao se na vrh Kragulja na 1418 m? Ako već ja nisam mogao proživjeti takvo lijepo djetinjstvo, onda možemo pomoći nekome drugome da to ostvari. Ako sam ja njihov „ramski svećenik“, onda je Rama i cijela Bosna i Hercegovina i moja domovina.
A vjerujem da i vi dragi vjernici imate neke pretke ili rodbinu vezanu za taj kraj naše Domovine. Pomozimo koliko možemo.
 

Vaš župnik fra Ivan Penava, župnik župe sv. Petra na Vidicima u Šibeniku

Anketa

Čega se više bojite?

Četvrtak, 02/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1388 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević