Genocid nad Armencima – nije genocid. Hagia Sophia – nije crkva, tvrde muslimani

 
 
Bila jednom jedna velika, najveća crkva na svijetu. Podigao je Justinijan u današnjem obliku 537. i dao joj ime Hagia Sophia – Božanska Mudrost (Sveta Mudrost). Kad su Turci zauzeli Carigrad 1453. oteta je tada najveća svjetska kršćanska bogomolja i pretvorena u – fethija džamiju. Da podsjetimo, to je ona godina i onaj povijesni događaj, kako piše Andrić, kad je ”evropskom čovečanstvu naneta rana”. No, ne piše to i tako samo Andrić, jer gotovo istim riječima takvo što piše i bugarska književnica Elizabeth Kostova kad govori kako je ”trenutak u kojem je Mehmed II. 1453. godine zauzeo Konstantinopol zapravo jedna od najvećih tragedija u povijesti” i naširoko to ilustrira i elaborira.
https://www.researchgate.net/profile/Mario_Baghos/publication/326146900/figure/fig2/AS:644219458830338@1530605296227/Justinians-Hagia-Sophia-turned-into-a-mosque-hence-the-minarets-after-the-conquest-of.png
Ona piše kako je sultan probio zidine topovskim kuglama, a zatim unutra poslao vojsku koja je tri dana pljačkala i ubijala. Vojnici su na crkvenim oltarima, čak i u Svetoj Sofiji, silovali djevojčice i dječake. Krali su ikone i sve ostalo sveto blago, taljenjem dobivali zlato, a svetačke relikvije bacali psima na ulicama. Prije toga, ovo je bio najljepši grad u povijesti. Tako ona. Davna povijest, ratnička, nasilnička, nimalo drukčija od bilo koje osvajačke. A onda je ta crkva/džamija postala simbol nečega drugog. No, simboli i jesu tu da se uvijek iznova ruše ili pretvaraju u nešto novo, zar ne…
 
Orhan Pamuk, sjajni književnik i intelektualac, a onda i književni nobelovac, inače sumnjičen i tužen za ”vrijeđanje turskosti” (čujte samo tu optužbu! takve se ni Staljin ne bi postidio!) jasno je i precizno identificirao gotovo svaki novi politički iskorak čovjeka koji se zove Erdogan kao odmak od demokracije.
 
Genocid nad Armencima – nije genocid. Hagia Sophia – nije crkva. Istanbul ionako ima premalo džamija pa mu treba još jedna. Malo im Plava džamija, prekoputa Aje Sofije, malo im više od 500 drugih stambolskih džamija. Oni hoće fethija džamiju – osvojenu, silom otetu, ukradenu džamiju. Zove li se to haram džamija? Haram znači, kako nas uči Škaljićev rječnik turcizama, imovina stečena na nepošten način. I ovdje bi bio kraj priče da se Sarajevo već ”službeno” nije sramotilo s Erdoganom i Pamukom, a domaći mentalni talibani s Andrićem i onima koji su se usudili vidjeti ono na što oni širom otvorenih očiju – žmire.
 
No, kad se svemu malo pridoda i priča bugarske književnice, pa malo Pamukov aktivizam, pa onda domaća priča o genocidu, pa primjerice crkva na tuđoj zemlji (nane Fate), stvar dobiva posve novu dimenziju.
Vjerojatno je sve to (kontekst!) i utjecalo na reakciju dvojice profesora Islamskog fakulteta u Sarajevu (Karić i Neimarlija) da u takvome Erdoganovu činu, ako baš ne kao Pamuk, prepoznaju kraj sekularizma u Turskoj, onda barem najmanje potreban muslimanski autogol u utakmici u kojoj žrtve mogu biti oni europski muslimani kojima se u njihovoj čestitosti življenja i svjedočenja onoga što identitarno jesu, ”nanosi rana”, evo i da ne kažem riječima Kostove ”tragedija”. A nije, ne zavaravajmo se, Aja Sofija jedini slučaj. Ona je samo najpoznatiji.
 
Imamo mi i u BiH takvih slučajeva. Spomenut ću samo dva. A i to samo zarad onih koji sve zlo vide u drugom i drugačijem, a nikad u sebi i svome. Otimanje crkava na prostoru koji danas jest BiH u vrijeme Osmanlija nije ništa neobično. Kažem onome što danas jest BiH, jer Bihać tada nije bio ni Bosna ni BiH, nego tek i samo Turska Hrvatska, ali…
Dakle, Crkva svetog Ante u Bihaću ili Crkva svete Marije u Jajcu su bosanskohercegovačke fethija džamije, bosanskohercegovačke Aje Sofije (Hagia Sophia). Otete crkve i pretvorene u fethije džamije (fethija = zauzeta, oteta), dakle otete reprezentativne građevine sakralne kršćanske arhitekture.
 
Da se Sarajevo ne bi baš osjećalo neugodno što njega ne spominjem, evo bilježim i njega, zarad onih koji se vole gađati terminima tipa ”haram”, osim kad je o njima riječ. Tako je Gazi-Husrev beg, među katolicima u Bosni upamćen po zlu i teroru, za svoju, tj. Begovu džamiju ”posudio” za ”pročelje [koje] se sastoji od predivnih i impozantnih stubova koje su Turci nekada davno prenijeli iz katoličke katedrale iz Vrhbosne, koju su potom do temelja srušili”. Da, gazi Husrev-bega, treba reći zarad oni koji ne čitaju, stariji franjevački ljetopisci optužuju kao otimača imanja bogatijim katolicima (što ćemo onda s bogumilskim mitom!?) koji su odbijali uzeti islam, pa je iz tih i sličnih ”gazijskih djela” (ideološkoga terora i notorne pljačke!) stvarao vakufe (haram novac?!) i tako silom, ognjem i mačem širio islam. No, dobro.
 
I dok je, kako rekoh, u ratu i ljubavi sve dopušteno, pa i nasilje (čak i genocid!) koje jedni drugima čine sve same miroljubive i ”od Boga objavljene religije” ili ”velike svjetske demokracije”, želim samo ukazati na ispraznost još jednog, ovaj put bošnjačkog mita o hiljadugodišnjoj vjerskoj toleranciji, Ahdnami i tzv. slobodnim prijelazima na islam.
A htio sam i treba, u povodu još jednog otimanja Aje Sofije, samo upozoriti na tri (dva i pol!) slučaja fethija džamija u nas, ali ne i na nebrojena rušenja i paljenja crkava i samostana ili onoga što naliči književnim ”ilustracijama” Elizabeth Kostove ili Orhana Pamuka, da ne spominjem omraženog Andrića kojemu bi Sarajevo (kao i Titu i Strossmayeru) već ujutro otelo ulicu kad mu već ne može oteti (za takvo što u zadnje vrijeme specijalizirano!) Nobelovu nagradu za književnost ili počasnu povelju Grada Sarajeva.
 

Željko Ivanković, https://www.autograf.hr/fethija-aja-sofija/