Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Islam je najveći krivac i najodgovornija strana za počinjeni zločin i veleizdaju ukidanja Republike BiH

 
 
Objavite kakav članak o islamu i SDA da malo seremo po njima! Odavno nema ništa o njima pa da se iskenj... baš dobro na njih i da onda pokažu svoje pravo lice!
https://hr.n1info.com/Picture/207864/jpeg/sa-sastanak-sda-071119-djk-wmt.11_14_21_19.Still004.jpg
Ja lično smatram ISLAM ZA NAJVEĆEG KRIVCA, i najodgovorniju stranu, za počinjeni zločin i veleizdaju ukidanja Republike BiH i stvaranje Republike Srpske jer je Islam stvorio Srpsku Državnu Agenciju (SDA) preko svojih agentura u BiH a to su Islamska Zajednica u BiH i Džamije!!
Osim toga islam/Muslimani od kada su došli u Bosnu nikada nisu prihvatili Bosnu kao svoj cilj, kuću i svoju majku već samo kao alat u svojim rukama za provođenje Kuranskih ciljeva, tj. Islamskog Fundamentalizma. To je oduvijek bila njihova prćija, jer kako reče i njihov otac te današnje bošnjačke nacije (?) „NIJE BOSNA SVETA KRAVA PA DA JOJ SE MI MUSLIMANI KLANJAMO“, što u prijevodu znači da su islam i Muslimani veći i važniji od te Bosne.
 
Islam je duhovnost, nebo, tj. Magla, dok je Bosna zemlja, majka i ono bez čega se ne može dok se bez islama može i to još kako jer su Bosanci i Bosna postojali i bez islama i Muslimana. NAJVEĆE ZLO ISLAMA JE U TOME ŠTO ON SAM SEBE SMATRA NAJVAŽNIJIM, NAJZNAČAJNIJIM I NEČIM ČEMU SVE OSTALO MORA BITI POTČINJENO KAKO NARODI, TAKO I DRŽAVE I CIJELA DRUŽTVA!!! Znači, svi Bosanski Patrioti i Nacionalisti u prvom redu MORAJU SRATI PO ISLAMU, i dobro se na njega iskenjati, jer samim tim seru i po Srpskoj Državnoj Agenciji (SDA) koju je Beograd stvorio u cilju podjele Bosne na srpsko-hrvatsko-muslimanske djelove i da na taj način Bosna ne bude bosanska, već srpsko-hrvatsko-muslimanska i samim tim obavili njenu podjelu!

 

Džafo Pašović, avaz.ba/vijesti/bih/561852/the-new-york-times-pisao-o-smrti-dr-pasagica-raste-zabrinutost-u-bih

Ima preživjelih hrvatskih svjedoka, žrtava strašnog muslimanskog zločina u srednjoj Bosni

 
 
Nitko, ama baš nitko, ne smije bilo što, napose ne istinu kazati o Bosni i Hercegovini izvan kruga bošnjačke grupe udruženog zločinačkog pothvata, koja je na isilovski način okupirala i osvojila tu zajednicu Bošnjaka, danas potomaka Osmanlija, Hrvata i Srba. Bilo otkuda i od koga da dolazi istina vjerskog rata u Bosni i Hercegovini, za udrugu zločinačkog pothvata, organiziranu i plaćanu naftnim dolarima iz islamskih zemalja, ona je neprihvatljiva i dočekivana s jakim udarcima da se raskomada u neprepoznatljive i nevidljive komadiće, koje ubrzano zatrpavaju izmišljenim lažima medijskom propagandom kroz osvojene i uzurpirane medije svih vrsta. Reći danas istinu o vjerskom beha ratu, o tragediji najstradalnijeg hrvatskog naroda, kojeg je i njegov hod "k'o guske u maglu" na referendum 1992. učinio još stradalnijim u bošnjačkoj udruženoj organizaciji zločinačkog pothvata znak je za nastavak rata. Jer, u pobjedničkoj euforiji koja ih još uvijek drži, ne mire se sa činjenicom da ima preživjelih hrvatskih svjedoka, žrtava strašnog muslimanskog zločina, od ubojstava fratara, konclogora u Gluhoj Bukovici, genocida u Križančevu Selu, Bugojnu, Buhinim Kućama, Maljinama, Travniku, Sarajevu, Zenici…, zločinom nad hrvatskom djecom u Vitezu, Čifluku i svim drugim prostorima koji su bili planirani kao dio velike Džamahirije.
https://www.irishtimes.com/polopoly_fs/1.3869423.1556035944!/image/image.jpg_gen/derivatives/ratio_1x1_w1200/image.jpg
Nisu samo Hrvati na bošnjačkom udaru kada govore o istini muslimanske agresije na njih, i kada je zapisuju za budućnost koja bi ih morala učiti i poučavati kako se ponašati, i koju stranu zauzeti u sljedećoj beha tragičnosti rata, koja će zasigurno, na žalost, doći. Na istom udaru se nađu i svi drugi koji govorom istine nastoje beha problem rješavati, upravo na istini budući da je istina jedini, nezamjenjivi temelj buduće beha zajednice, koji je može održati u miru, snošljivosti i zajedništvu jednih pokraj drugih. Poput jugoslavensko-komunističkog, terorističko-diktatorskog vremena u Jugoslaviji i danas, u bošnjačko zamišljenoj i zabranjenim sredstvima branjenoj, zasigurno u budućnosti neobranjenoj, jugoslaviji u malom, na neki način o svemu je dozvoljeno diskutirati i dijalog voditi, ali o planiranoj Islamsko deklaracijskoj Velikoj Džamahiriji ne. O toj zamišljenoj muslimanskoj i branjenoj bošnjačkoj, vjerskoj, islamskoj tvorevini na periferiji Europe, svaki govor izvan krugova udruženog zločinačkog pothvata Muslimana a zatim Bošnjaka je islamofobija koja se pokušava suprotstaviti i braniti od radikalne kršćanofobije. Agresivna kršćanofobija je dozvoljena, obrambena islamofobija ne.
 
Ne smeta vjerski radikaliziranim Bošnjacima ni upozoravanje nekih europskih lidera na nefunkcionalnost takve zajednice, u kojoj cijelo postdaytonsko vrijeme drže prst na okidaču, i da je ta ratna retorika neprihvatljiva europskoj civilizaciji, kulturi, toleranciji i snošljivosti u razlikama. Nefunkcionalnost ratom ispregrađivane daytonske tvorevine Bošnjacima je sredstvo radikaliziranja vlastitog naroda i izgladnjivanje nebošnjaka, testirajući njihovu izdržljivost u toliko neodrživom stanju.A koliko je opasna nefunkcionalnost te zajednice, koja je duboka provalija europskog i svjetskog hoda u mirnu i demokratsku, slobodnu budućnost, upozoravaju lideri najmoćniji europskih zemalja koji za taj daytonski poluproizvod, s velikim argumentima i razlozima, kažu da je taj prostor "bure baruta" kojeg bi svakog momenta mogli zapaliti isilovci, vehabije, mudžahedini i cijela ta udružena islamska zločinačka organizacija koncentrirana pred vratima Europe.
 
I ti europski lideri, koji iz straha za sigurnost svoga naroda i svoje zemlje, pred tim radikalnim islamom koji je okupirao Bosnu i Hercegovinu, otvoreno ukazuju na islamski radikalizam, meta su bošnjačkih čuvara Islamske revolucije, bošnjačkog ajatolaha Alije Izetbegovića. Čuvanje i širenje Isĺamske revolucije, koja svoje temelje ima u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića više negoli u Iranu, za Bošnjake je sasvim dozvoljeno u zajednici suverenih i konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali hrvatska i srpska, i na mala vrata ulazeća europska obrana od te vrlo opasne vjerske ideologije nije. Teorija agresije isilizma nikako, ni u najmanjim dimenzijama, ne uklapa se u svjetsku teoriju ljudski hprava i sloboda, među kojima je i pravo na obranu. Po bošnjačkoj ideologiji političkog islama svaka njegova agresija u cilju širenja i prisilne islamizacije je dozvoljena, čak i načinima brutalnog terorizma, ali i zabranjen svaki vid obrane kršćana.
 
Ono što tu vjersku ideologiju čini uistinu globalnom prijetnjom ostatku svijeta je u činjenici što u toj brutalnosti širenja prvo, kao maska, udara na nacionalni i vjerski identitet žrtve. Za početak im je cilj žrtvu istrgnuti iz nacionalnog i vjerskog korijena, jer kada ostane tako ogoljena, bez nacionalnog i vjerskog identiteta puno lakše ju je prevesti na vjerski, islamski identitet. Stoga Bošnjaci svim radikalnim metodama nastoje u Bosni i Hercegovini iščupati hrvatski nacionalni i katolički vjerski korijen, namećući mu svoj izabrani bošnjačko-islamski, koji im je samo momentalni cilj oslabljenja hrvatske obrane. Kada uspiju, što je apsolutno nemoguće i što im je već sada izgubljena bitka, Hrvate bošnjačizirati, tada bi se i sami, a to već sada pokazuje jedan njihov dio, odrekli nacionalnog identiteta Bošnjak i izjasnili bi se Potomci Osmanlija. Ukazivati i na ovu osmanlijavirusnu opasnost koja prijeti nebošnjacima, a time i na obranu od nje, zabranjeno je njenoj žrtvi. A sve dok je u beha entitetu dozvoljena bošnjačka agresija i zabranjena hrvatska, srpskoj strani manje budući da Srbi imaju svoj entitet, obrana, Bosna i Hercegovina će biti nefunkcionalna, veliko bure baruta ispunjeno vrlo razornim radikalnim islamizmom. Opasnijim i razornijim od virusa Corona.
 
Vrijeme je, stoga, za snažan i detaljan proces dezinficiranja Bosne i Hercegovine i od osmanlijavirusa i od radikalnog islamističkog virusa. Lijek za osmanlijavirus u Bosni i Hercegovini je troentitetiziranje beha zajednice na tri dijela, u kojima će moći svatko čuvati svoje od  bilo kojeg virusa, pa i od koronavirusa kada Bošnjaci, gotovo svu pomoć izvana, preraspodjeljuju u svoje gradove, svoje bolnice, svom narodu. Poput svih drugih podjela Bosne i Hercegovine i liječenje naroda je podijeljeno po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Stoga bi virus Corona, uz već stari osmanlijavirus, u Bosni i Hercegovini morao prisiliti međunarodnu zajednicu na jedan novi pravedniji način ustroja, kakvih već u svijetu ima u primjerima Švicarske ili Belgije.
 

Vinko Đotlo

Robijao pet godina, od 1949. do 1954. godine

 
 
Hafiz Abdulah-efendija Budimlija je rođen u Foči 20. studenoga 1922. godine. Sin je Hasana i Zejnebe, rođene Hasanović, i njihovo posljednje - četrnaesto dijete. Ime je dobio po djedu Abdulahu. Pradjed mu je Sadik, a šukundjed Husejn, pa su se po njemu ranije zvali Husagići. Husejn je bio među bošnjačkim borcima, koji su skupa sa Osmanlijama zauzeli Budim, te je njegova porodica, po njegovom povratku u Foču, dobila naziv Budimlije. Budimlije su bile age i imali su veliki posjed u Foči s lijeve strane Drine, koji i danas nosi naziv Budimlije. Otac mu je bio trgovac, a majka veoma pobožna i učena žena.
https://i0.wp.com/mizbijeljina.ba/fajlovi/uploads/2013/06/hfzbudimlija.jpg?fit=296%2C367&ssl=1
Budimlija je završio mahalski mekteb, a zatim mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, te Hadži-Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči. Hifz je počeo učiti u medresi 1936. godine. Muhafiz mu je bio muderris Muhamed-efendija Bjelan, kojeg su prema kazivanju hafiza Budimlije četnici zaklali u Foči, drugi dan Kurban-bajrama, 1942. godine. Hafiska dova je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči. Na hafiskoj dovi su bili svi profesori medrese na čelu sa hafizom Omer-efendijom Muftićem i muderisom Smail-begom Čengićem koji je u medresi predavao kiraet. Istog dana hafiska dova je bila i za hafize Uzeir-efendiju Aganovića i Aliju-efendiju Delića sa kojima prelazi u Sarajevo na pedagoško-metodski tečaj 1939. godine. Uporedo s tim, njih trojica su učili 'Talimul-Kur’an', pred Kurra-hafizom Akif-efendijom Handžićem u Carevoj džamiji u Sarajevu.
 
Medresa Mehmed paše Kukavice i džamija Mehmed paše Kukavice
 
Prvo zaposlenje dobio je u Bijeljini 8. kolovoza 1939. godine u svojstvu pomoćnika džematskog imama-matičara. Usporedno radi kao muallim i vjeroučitelj u mektebu i školi. Bio je upravitelj muške ibtidaije. Kada je hafiz Abdulah Smajić obolio, hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preuzima dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dašnica u Bijeljini gdje radi sve do studenoga 1946. godine. Usporedo drži analfabetske tečajeve za žene muslimanke. Krajem 1946. godine odlazi na odsluženje vojnog roka kojeg služi u Bitolju i Skoplju. U vojsci je upoznao dvojicu hafiza, Ejjuba Kavazovića i Džemala Hodžića, zv. Gagić i s njima u slobodnom vremenu preslušavao Kur’an. Nakon osam i po mjeseci proglašen je stalno vojno nesposobnim i vraća se u džemat Dašnicu, gdje radi sve do 7. rujna 1949. godine kada je zatvoren pod optužbom da je član organizacije Mladi muslimani.
 
Pristupanje Mladim muslimanima
 
Tijekom Drugog svjetskog rata u Bijeljini je djelovala sekcija Mladih muslimana i hafiz Budimlija je pristupio ovoj organizaciji i bio član Odbora za zbrinjavanje muhadžira iz Podrinja. Kasnije je kao pripadnik ove organizacije radio na nacionalnom, ideološkom i duhovnom preporodu muslimana i za ovo djelo uhićen oko ponoći 7. rujna 1949. Odveli su ga prvo u OZN-u u Bijeljini, a zatim, nakon kraćeg ispitivanja, u zatvor. Iste noći je uhićen i Alija Sadiković, imam iz Janje, član njegove trojke. Obojicu su sutradan sproveli autobusom u Okružni zatvor u Tuzli, a onda u Štok (Štok je dobio naziv po projektantu Štoku, podrijtlom Nijemcu, op.a.), gdje je odmah počelo istraživanje. Istražitelj je bio Cvjetko Guzina, koji je posebno nemilosrdno tukao hafiza koji je uhićen sa ahmedijom na glavi. Poslije batina prebačen je u ledaru u kojoj se zbog vode do koljena nije moglo ni leći ni čučnuti. Tu je proveo petnaest dana, a skoro svaku noć je ispitivan, tučen, zlostavljan i psovan. Nakon petnaest dana, suočili su ga sa trećim članom njegove trojke, hadži Hazimom-efendijom Hodžićem iz Janje. Tada je tek hafiz bio na mukama, jer su istražitelji tražili da otkrije koje još članove Mladih muslimana nisu uhitili. U tijeku istrage koja je trajala tri mjeseca hafiz nije nikoga teretio. Pored fizičkih i psihičkih maltretiranja, gladovanje je bilo iscrpljujuće.
 
Na optužnici, pored hafizove trojke, pridodana su još trojica, koje je hafiz upoznao tek na sudu. To su bili Jusuf Bilajac i Husejn Kavazović, oba od Gradačca, svršenici gradačačke Svirac medrese, i Edhem Šahinović iz Visokog, kožarski stručnjak. Nakon kratkog ispitivanja priopćene su im unaprijed donesene presude, i to: Abdulah Budimlija 10, Jusuf Bilajac 8, Edhem Šahinović 7, Alija Sadiković 6, Hazim Hodžić 6 i Husejn Kavazović 3 godine, ukupno 40 godina. Ubrzo, nakon suđenja, pokupili su 120 osuđenika iz Tuzle i sproveli u Crnu Goru u Podgoricu, među kojima je bila i ova šestočlana grupa. Sprovedeni su u mjesto Zagorić, gdje su ih strpali u tamnice bez prozora. Svaki dan su išli pješice na rad u Podgoricu. Zbog iscrpljujućeg fizičkog rada u Podgorici jako je oslabio i vraćen je u štok u Tuzlu i radi u rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica. Kasnije prebačen u Zenicu, gdje provodi oko petnaest mjeseci radeći u livnici i tokariji odakle je prebačen u rudnik ugljena Barbara kod Zenice. Hafizova grupa je iz rudnika prebačena na izgradnju pruge Breza-Vareš na betoniranje tunela. Ponovno ga vraćaju u kaznionu u Zenici, gdje se inzistiralo na „revidiranju stava“, kada su tvrdokorni ubacivani u zloglasne ćelije Staklare. U Zenici je radio i na tucanju kamena, kada je potiho, pa sve glasnije učio Kur’an što je ohrabrivalo zatvorenike. Robijao je i u Sarajevu gdje je radio na izgradnji zgrada za MUP. U zeničkoj robijašnici je ostao do kraja 1953., kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava.
 
Prepisali Kur'an u zatvoru
 
Godine 1953. godine jedan od zatvorenika zeničkog zatvora, izvjesni Ante Artner čistio je zatvorski tavan i tom prilikom našao jednu malu knjigu, veličine nekoliko centimetara. To je bio Kur’an koga je spomenuti zatvorenik tajno predao muslimanima zatvorenicima. Cijeli Kur’an, u zatvorskim ćelijama, prepisali su: Derviš-efendija Spahić, Omer-efendija Okanović i Mustafa-efendija Mujagić. Budući je tekst bio vrlo sitan, naočale sa većom dioptrijom pozajmio im je fra Didak Burić, provincijal hercegovački. Fra Didak je te 1945. određen najprije za vikara pa za gvardijana na Širokom Brijegu. Već je sljedeće godine 1946. određen za provincijalnoga vikara i »upravljao je Hercegovačkom franjevačkom provincijom u najtežim danima njezine povijesti«, od 1946. do 1949. Nakon što je tri godine bio provincijal, osuđen je s mnogom svojom braćom i završio u jugokomunističkom kazamatu u Zenici. Raspored osoblja iz 1950. navodi da su u Zenici dvadeset i tri (23) hercegovačka franjevca. To je brojem braće najbrojniji samostan u Provinciji. Među njima je i fra Didak Burić. Osuđen je na 10 godina tamnice, a izdržao pet godina u Mostaru, Sarajevu, Zenici i Srijemskoj Mitrovici (1949. – 1954.). 
 
Nakon toga prijepis su pregledali: hafiz Mahmut Traljić, hafiz Abdulah Budimlija i hafiz Hamid Muftić. Nažalost, ovaj prijepis Kur’ana nije sačuvan. Po izlasku iz zatvora, na veliko inzistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Poslije preseljenja na ahiret Hajdar-efendije Tešnjakovića za imama Atik džamije 1960. godine dolazi hadži hafiz Abdulah Budimlija i na toj dužnosti ostaje sve do umirovljenja 1975. godine, kada za imama ove džamije dolazi Edhem-efendija Čamdžić. Najljepše godine mladosti proveo je na robiji, a ostatak života proveo je pod prismotrom. Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, svibnja 1981. kojem je nazočio u svojstvu člana Sabora i predsjednika Medžlisa IZ Bijeljina, po povratku u Bijeljinu osuđen je na dva mjeseca zatvora.
 
Tijekom radnog vijeka obavljao je dužnost vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama) Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina. Bio je član Sabora IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju i član Sabora IZ-e za SFR Jugoslaviju. U mirovini je radio na sređivanju vlastite biblioteke od oko 2800 starih rukopisa, knjiga i časopisa. Veći dio hafizove biblioteke otkupio je njegov učenik Husejn Jukan iz Kerepa. Početkom 1988. počeo je s pisanjem Kur’ana. Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu nestalo je deset posljednjih džuzova, ali ih je hafiz dopisao u Tuzli. Među kolegama posebno je cijenio Hazim-efendiju Hodžića i Aliju-efendiju Sadikovića. U sjeveroistočnom dijelu Bosne kolege Jusufa Bilajca, Husejna Kavazovića i Hamdiju Vikala. Kada je spominjao BH ulemu, posebno je isticao: reisa Čauševića, Handžića, Dobraču, Korkuta, Pandžu, Đozu, dr. Smajlovića i reisa dr. Cerića. Od 1966. do 1980. pet puta je obavio hadž. Kao umirovljenik posjetio je Siciliju, vulkan Etnu, Španjolsku Maroko, Maltu, Tunis i Alžir. U organizaciji Udruženja ilmije bio u Londonu na izložbi Islamske kulture. Premda je dva puta robijao kao politički zatvorenik, ipak njegov faktički politički angažman počinje tek po padu komunističke vladavine u R BiH. U Sarajevu je bio na Skupštini SDA 26. svibnja 1990.
 
Muhadžir po drugi put
 
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu 6. travnja 1992. hadži hafiz Budimlija napušta Bijeljinu, bez ičega, i stiže u Tuzlu kada po drugi puta postaje muhadžir. Iz Tuzle piše pozive vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da on svojim autoritetom utječe na četnike da obustave zločinačko divljanje. Zatim, dva puta piše apel Sveislamskom kongresu u Rijadu i u Jeddi kako bi ih upoznao o stanju muslimana u Bosni, te pozive nadležnim institucijama i forumima UN-a. Piše i Svetom Sinodu srpsko-pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Židova i Cigana ističući i osobe koje su spašavale druge narode tijekom Drugog svjetskog rata. Kad je obnovljen rad Behrambegove medrese, uspješno obavlja dužnost profesora kiraeta sve do oboljenja od angine pektoris i vrši usporedno ulogu muhafiza za 19 učenika i učenica medrese i još nekoliko pojedinaca. U Bijeljini je bio muhafiz jednom mladiću, koji je poginuo tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je član komisije kad su hifz položilo preko pedeset kandidata.
 
Suradnik je više novina i časopisa, a između ostalih objavljuje radove u „Preporodu“, „Zmaju od Bosne“, „Zem-Zemu“, „Sumeji“, „Hikmetu“, „Glasu Mladih muslimana“ i „Bihnamu.“ Hafiz Budimlija je 2006. za životno djelo dobio Povelju Hasan Kaimija. Hafiz se bavio kaligrafijom i skupa sa prof. Fuadom Kasumovićem organizovao je izložbu levhi 'Nur'. Uz to drži hutbe, vazove i predavanja posebno za muškarce i žene, kurseve, vazove i piše uputstva, naročito za borce, vrši i šerijatska vjenčanja, a i pogrebne dove i govore. Bio i jedan od savjetnika reisu-l-uleme dr Mustafe-efendije Cerića.
 
Autor je kataloga izložbi Kaligrafije arapskog pisma, zbirke šaljivih priča „Hafizove latife“, „Bošnjaci u pričama, dosjetke i šale“, te knjige „Moja sjećanja“, „Čuvajte se zabranjenih djela“, 45 hutbi iz vremena socijalizma i rukom pisan čitav Kur’an. Abdulah-efendija Budimlija jedan je od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji, bio je izuzetno cijenjen i priznat u Islamskoj zajednici i bošnjačkom narodu. Hafiz Abdulah nema vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku sa Fatimom, rođenom Mehmedović, kćerkom Rizvana i Hatidže iz Bijeljine. Fatimina majka Hatidža potiče iz poznate zvorničke familije Omer-Kavazovića. Fatima je bila velika mu’minka i preživljavala je sve životne tegobe skupa sa hafizom. Preselila je na ahiret 1988. godine. Krajem iste godine hafiz je stupio u novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hafiza Ibrahima i Izete Islamović iz Bijeljine, koja iz prvog braka ima dva sina i kćerku. Njezina djeca su puno pomogla majci i hadži hafizu Budimliji posebno u muhadžirluku i starosti. Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preselio je na ahiret, umro, u subotu, 11. srpnja 2009. godine.
 

Kenan Sarač, https://focanskidani.wordpress.com/2018/07/05/hafiz-abdulah-budimlija-focak-20-novembra-1922-foca-11-jula-2009-tuzla/

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Nedjelja, 24/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1121 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević