Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Zamislite, bošnjački muslimani tvrde da su osmanslijski agresori zulumćari oslobodili BiH

 
 
Po putu kojim danas hodi, i po onima koji su joj taj put pripremili, i silom je guraju da ide njime, Bosna i Hercegovina nikad ne može biti, ovakva kakva je i kakvom je vođe brojnijeg bošnjačkog naroda vode  u budućnost, jedinstvena zajednica bez tri nacionalna entiteta. Najglasniji bukači o njenoj održivosti kao neke, neodržive, cjeline, zapravo su njezini najbrutalniji razbijači, sa ciljem da je urede po svojoj vjerskoj, islamskoj ideologiji u kojoj niti može niti smije biti bilo tko drugi i drukčiji, napose ne druge vjere.
https://filecdn.tempi.it/wp-content/uploads/2019/04/india-radicali-indu-cristiani-ansa.jpg
Militantni islamizam kao najradikalnija, i po svjetski mir najopasnija, povijesna vjerska ideologija Bosnu i Hercegovinu je izgradio kao svoj centar u Europi, iz kojega kreće u ubijanja i rušenja svih europskih stečevina i europskog kršćanskog identiteta. Nisu militantni islamisti okupirali i ubili samo beha sadašnjost, a time i budućnost, oni joj na jedan svirep, izvan ljudske civilizacije, način ubijaju i prošlost, samo kako bi što dublje u toj europskoj i kršćanskoj zemlji ukopali svoju zločinačko terorističku, kršćanofobičnu ideologiju, započetu 11. rujna 2001. globalnom islamskom agresijom na kršćanstvo. Oni koji ubijaju, bez obzira na koji način i kojim sredstvima bosanskohercegovačku hrvatsku kraljevsko-katoličku prošlost, i veličaju zločinačko genocidno konfesiocidno osmansko okupatorsko vrijeme ubijanja Bosne kroz prisilnu islamizaciju, to su suvremeni isilovci, ubojice kršćanske civilizacije i kršćanskog identiteta. Bošnjačko-muslimansko veličanje krvavog osmanlijskog danka u krvi, i njihovo sve učestalije krivotvorenje te strašne istine nazivajući je čak "osmanlijskim oslobađanjem srednjovjekovne Bosne", je zapravo samosvrstavanje i samoidentificiranje Bošnjaka sa tim zlikovcima i njihovim vremenom, carstvom terora, zločina, genocida i konfesiocida.
 
Govoriti da su Osmanlije oslobodile Bosnu, mogu samo okupatori i agresori, zlikovci i ubojice, zločinci i genocidisti, kršćanofobisti i konfesiocidisti, kakvi su bili Turci u okupiranoj i porobljenoj Katarininoj i fratarskoj Bosni. Gledajući iz današnjeg političkog kuta stanje u Bosni i Hercegovini, bošnjački zagovornici osmanlijskog terora pokazuju se gorim, brutalnijim, svirepijim, krvoločnijim, genocidistijim, kršćanofobistijim islamistima i od samih krvavi Osmanlija. Naime, zar je moguće da u današnjem muslimanskom narodu, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan nje, ima još uvijek takvih zlikovaca, terorista, ubojica. Je li moguće da u današnjoj Bosni i Hercegovini postoji bošnjačka politika koja zagovara taj, u ljudskoj povijesti najbrutalniji zločin konfesiocida.
 
Očito da jest. A to da jest, povlači i pitanje tko su današnji, samozvani, Bošnjaci? Odgovora ima više, a među njima je onaj najvjerodostojniji, onaj kojeg sami Bošnjaci takvom agresivnošću na beha prošlost daju sebi, je da su to neki ostatci Osmanlija, u svim njihovim dimenzijama i znakovima koje su ostavili iza sebe. I kako onda sa takvima graditi neku zajedničku Bosnu i Hercegovinu. Nikako, jer oni tu zemlju i ne doživljavaju domovinom, već nekim privremeno okupiranim teritorijem, kao sredstvom povratka Osmanlija i njihova zloglasnog carstva. Upravo ta činjenica bošnjačkog opravdavanja turske okupacije Bosne u tolikoj mjeri da vrijeme osmanlijskog terora, nabijanja na kolac porobljenih kršćana, potkivanje i guljenje kože živim kršćanima i njihovim fratrima, pravo prve bračne noći turskog age s udatom kršćankom, prisilna islamizacija cijelih kršćanskih sela, gradnja džamija na porušenim crkvama, zid je trajne diobe Bosne i Hercegovine na te koji to ponovno zagovaraju i zazivaju, i one koji su se tada borili, i koji se i danas bore protiv tog zla.
 
Bošnjački zagovor osmanskog okupatorskog perioda u Bosni i Hercegovini, negira im svako pravo govora o bosanskohercegovačkom kontinuitetu državnosti, kojeg su upravo Osmanlije prekinule provalijom dubokom gotovo pola tisućljeća strahovlade, terora i zločina svake vrste. Gotovo polutisućljetni turski prekid svakog segmenta državnosti Bosne i Hercegovine morao bi biti početak gradnje nove troentitetske zajednice, one bošnjačke nostalgičarske i one kršćanske, katoličko pravoslavne kojoj su Turci prekinuli kontinuitet.
 
Ne mogu Bošnjaci govoriti, bez obzira što ih u tom govoru podupirao, i stajao iza njih suvremeni sultan Erdoğan, o srednjovjekovnom kontinuitetu Bosne, a u isto vrijeme braniti povratak bosanske kraljevske krune iz Vječnog grada Rima, kamo ju je odnijela, bijegom ispred Turaka kada su joj zarobili djecu i odveli na prisilnu islamizaciju u Tursku, hrvatska kraljica Katarina. Stoga, bošnjačko nostalgičarenje za zločinačkim osmanskim periodom okupirane Bosne, je uistinu ponovna turska agresija na tu zajednicu, i otvoreni okupatorski pokušaj vraćanja Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu a time i Europu. No, to je isto i neoborivi argument za trodijelno uređenje Bosne i Hercegovine, prije negoli joj militantni islamizam ne ubije svaku mogućnost opstanka u slici i uređenju u kakvom je bila prije osmanlijske okupacije, i krvavog danka u krvi. U vrijeme kraljice Katarine kada je Bosna u mnogim segmentima državnog uređenja  bila  u ravni sa, gotovo, svim tadašnjim europskim zemljama, pa čak i ispred neki.
 

Vinko Đotlo

Bošnjaci sve više čine da se dodvore sultanu Erdoğanu

 
 
U zemlji u kojoj su spomenici zloglasnog turskog okupatora važniji od čovjeka, u zemlji u kojoj jedan od naroda, bošnjački, više čuva osmanlijsku ostavštinu negoli gradi vlastitu sadašnjost i vrijednosti za budućnost, u takvoj zemlji ne može nikada zavladati mir, sigurnost, prosperitet, sloboda, demokracija, niti mrvica europejstva. Ne može zavladati jednakost i ravnopravnost naroda u njihovim posebnostima i razlikama. Tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, na propast osuđuju i osudiše turski nostalgičari, oni koji je i ne mogu doživjeti domovinom, napose zemljom koju moraju dijeliti sa kršćanima, sa drugima i drugačijima.
https://mymodernmet.com/wp/wp-content/uploads/2018/04/islamic-architecture-2.jpg
I dok je svugdje u svijetu u uređenim društvima zemlja zbog čovjeka i za čovjeka, i čovjek ispred svega, u Bosni i Hercegovini kako je vide današnji Bošnjaci, za koje se ne zna što bi bili ako bi se vratilo tursko vrijeme zuluma u Bosnu i Hercegovinu, osmanlijska ostavština je ispred čovjeka. Čovjek je ne u drugom već u zadnjem redu, i na najnižoj cijeni. Uzdizati spomenike okupatora a ne graditi vlastite i vlastiti identitet vezan za povijest banovske i kraljevske Bosne prije Osmanlija, suicid je identiteta kojeg su Bošnjaci sami izabrali, i strašna veleizdaja Bosne i Hercegovine, ravna, u intenzitetu udara razornija i od građansko-vjerskog rata, kojeg su Muslimani pretvorili u globalni svjetski sukob vjera i civilizacija.
 
Ovih dana mjeseca studenog 2019. godine Bošnjaci ushićeno obilježavaju godišnjicu rušenja turskog spomenika u Mostaru, Starog mosta, građevine koju je gradila, ispod zamahnutog turskog mača koji je danonoćno visio nad njima gladnima i žednima, kršćanska katolička raja. Iako je sve više i više dokaza kako su ga srušili upravo Muslimani vjerujući da će zbog njegova rušenja svijet stati na njihovu stranu, što se i dogodilo, i da će im poslužiti kao otvorena vrata za izlazak na more, danas taj rušilački čin i dalje koriste kao sredstvo sotoniziranja, progona i političkog osvajanja Hrvata i njihovih prostora.  Ne obilježavaju Bošnjaci godišnjicu njegova rušenja kao znakom žalosti za njim, već da se što više dodvore sultanu Erdoganu, i zbog toga kako bi i dalje vršili pritisak na Hrvate s ciljem potpune obespravljenosti u čemu su im pomagali i pomažu izmijenjani Visoki predstavnici, suvremeni okupatori hrvatskog naroda.
 
Bombastičnim nazivima koje su ispod svaki normi ljudski ocjenjivanja događaja "Rušenje Starog mosta je tragedija cijelog čovječanstva" osuđuju njegovo nestajanje, čak i takvima koje ta građevina ni po čemu ne zaslužuje. Te bošnjačke jadikovke za mostom su više žal za ne izlaskom na more, i zavjesa da prekriju vlastitu odgovornost kako pred svijetom tako i pred svojim narodom. Nazvati stoga rušenje Starog mosta, svjetskim spomenikom mira, tragedijom cijelog čovječanstva, je u najmanju ruku izrugivanje i devalviranje istinski svjetskih spomenika mira.
 
Može li građevina koju je prisilno gradio pokoreni kršćanski narod, bez hrane i vode, biti spomenik mira. Zasigurno ne, to je samo bio i jest spomenik okupatoru i njegovu zulumu. Sve dok se Stari most ne proglasi spomenikom kršćanskih graditelja, osmanlijskih robova, on će biti zid razdora i diobe, kao što je i sada, između turskih nostalgičara i nasljednika koji su ga prisilno gradili i izgradili. Stoga, niti jedan svjetski most nije tako dijelio, i dijeli, narode kao taj mostarski. U prošlosti je dijelio okupatora od okupirane raje, u sadašnjosti dijeli nostalgičare za okupatorom od, nažalost, i dalje okupiranog hrvatskog naroda.
 
Kada su islamisti srušili spomenike Zapadnog svijeta, spomenike demokracije i slobode u Americi 11. rujna 2001. godine, i dalje kada su rušili po svijetu, niti jedna jedina riječ osude nije se čula iz muslimansko-bošnjačkog vodstva. Za njih je to bio vid obrane islama, način njegova širenja, naprosto bilo je to pravo muslimana. Taj islamski urbicid, isilovski udar na američku i svjetsku demokraciju i slobodu, pojedini bošnjački čelnici su opravdavali i stajali uz teroriste, kao što sada stoje iza turske agresije na Siriju i turskog genocida nad Kurdima. Ne čudi stoga muslimansko-bošnjačka šutnja na rušenje i granatiranje katoličkih crkava u Dolcu, Putičevu, Gučoj Gori, Vitezu, Novoj Bili, Brajkovićima…, gradnja džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji, i skrivanje masovnih grobnica ubijenih Hrvata diljem beha prostora kroz koje prošao Komšić sa svojom zločinačkom armijom. To nije nikakav konfesiocid, genocid ili urbicid, to je muslimansko pravo, i sveta dužnost u širenju islama.
 
Selektivni prilaz zločinima iz, ne samo turskog perioda okupacije već i iz građansko vjerskog sukoba ne može biti temelj zajedničke, mirne, demokratske i europske Bosne i Hercegovine. To je fundament samo radikalnog islamskog entiteta na periferiji Europe. I stoga Bosna i Hercegovina nije problem samo za kršćane u njoj, već je to, gotovo veći i opasniji problem za Europu i kršćanstvo na Starom kontinentu. Koliko je to velika opasnost govori i činjenica bošnjačke šutnje na stradanja narodâ, i tolika buka i halabuka zbog rušenja jednog turskog spomenika, kakvih je još stotine u, danas duboko islamiziranoj i erdoganiziranoj Bosni i Hercegovini.
 
Ako nekome nije do čovjeka, a očito radikaliziranom bošnjačkom čelništvu i nije, zar im onda može biti do neke građevine, napose one koja je  spomenik bilo Hrvata, Srba, ili Ostalih. Za građevinama Austrougarske koje su Bosnu i Hercegovinu velikim dijelom vratile u Europe, tamo gdje je bila prije otomanske okupacije, nije se čuo bošnjački žal. Naprotiv, Austrougarsku ostavštinu su rušili i ruše, a Austrougarsku proglašavaju okupatorom, iako je ona u samo četiri desetljeća vladavine zemljom više izgradila mostova, putova, zgrada, tvornica i svakog boljitka za ljudski život negoli Turska u više od četiri stoljeća okupacije. Ako je Alija Izetbegović kazao da je spreman žrtvovati 250 tisuća Muslimana za islamsku Bosnu i Hercegovinu kako bi je ostavio u amanet turskom zlikovcu, onda nije teško zamisliti da je bio spreman za taj cilj porušiti sve mostove, i cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako pustu ako treba ostaviti Turcima. Bošnjački žal za turskim spomenicima u Bosni Hercegovini znak je snažnog sudara dva svijeta na tom malom prostoru, islama i kršćanstva, koji traje sve od tragične 1463. godine kada  Bosna, hrvatske kraljice Katarine, pade pod vlast najokrutnijeg povijesnog okupatora. To i jest razlog da turski mostovi u Bosni i Hercegovini dijele narode, za razliku u svijetu gdje ih mostovi  povezuju. No da bi i turski mostovi u Bosni i Hercegovini kao u cijelom svijetu povezivali narode potrebno je zemlju podijeliti na entitete naroda, bošnjački, hrvatski i srpski.
 

Vinko Đotlo

Tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti

 
 
Bosanskohercegovačka zajednica koju čine tri naroda, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i dva entiteta, jedan etnički i vjerski čisti srpski, i drugi na papiru definiran kao federacija, a u praksi na putu da postane čisti muslimanski, nikako da uđe u vrijeme mira, tolerancije i izgradnje prosperitetne budućnosti, jednakosti i ravnopravnosti svih tih silnih razlika. Naivno se mislilo i vjerovalo da nepravedni daytonski sporazum može pomiriti suprotstavljene, zaraćene i građansko-vjerskim ratom za teritorij podijeljene i udaljene narode. I stoga, umjesto da je poslije Daytona, ispisanog pod sjenkama najmodernijeg oružja za masovna ubijanja, pod palicom svjetskog policajca kojeg je predstavljao tenk pregovarač Holbrooke, a u Bosni i Hercegovini ga naslijedili u pregovaračkim zločinima prema Hrvatima, Bildt, Ashdown, Petrischt, Schwarz-Schilling, beha zajednica krene u izgradnju mira i tolerancije, usmjeriše je na put krađe i laži, mržnje i sukoba, bez oružanog rata.
https://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1503999510.jpg
Povelja Hrvata Kulina bana od 29. kolovoza 1189.
 
Brojniji beha narod, bošnjački, koji prisvaja apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, negirajući i nepriznavajući ni u kojem znaku druge i drugačije, uveo je u beha društvo krađu kao pravo, a laž kao istinu. No ono što ovu krađu i laž koju šire bošnjački čelnici čini specifičnom, a time i vrlo opasnom za one koje kradu i o kojima lažu, je u činjenici da se krade povijest, kraljevsko hrvatski identitet Bosne i Hercegovine, a time i identitet domicilnog autohtonog hrvatsko katoličkog naroda. Laže se o prošlosti hrvatskih banova i kraljeva, krade se njihov nacionalni i vjerski katolički identitet, što je zapravo i krađa same Bosne i Hercegovine. Čak ni najbrutalniji turski agresori i okupatori nisu u tolikoj mjeri krali hrvatsko katoličke banove i kraljeve u Bosni i Hercegovini kao što to u postdaytonskom vremenu stvaranja nove muslimanske nacije, kradu Bošnjaci. Ta bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova koji su, prije turske okupacije i počinjenog genocida i konfesiocida nad njihovim narodom, Bosnu i Hercegovinu svrstali u red tada najuređenijih i najnaprednijih europskih zemalja, ravna je onoj muslimanskoj agresiji na hrvatski narod tijekom građansko vjerskog sukoba, kojeg su vehabije i mudžahedini učinili i svjetskim vjerskim ratom.
 
Koliko je bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova Bosne i Hercegovine podla, licemjerna, zločinska i okupatorska, u službi babe Erdogana, najbolje pokazuje bošnjačko pjevanje Turskoj i njenom genocidnom vremenu okupacije hrvatske kraljevske Bosne i Hercegovine. Pjevati okupatoru koji je na najkrvaviji mogući način trajno prekinuo hrvatski kraljevski kontinuitet, "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", te  i u isto vrijeme vezati svoj nacionalni identitet s Kulinom banom, zapravo je bošnjački nastavak agresije i okupacije Bosne i Hercegovine, tamo gdje su Osmanlije zaustavljene. I kao takvi njihov prvi, ili je drugi, član tronacionalnog a u praksi dvonacionalnog beha Predsjedništva, muslimanski zet okićen zlatnim ljiljanom, vrlo brutalni ubojica hrvatskog suvereniteta i konstitutivnosti u beha zajednici, Željko Komšić, otišao je čak u Beč da svojata i krade hrvatskog Kulina bana. Zasigurno da je to povijesni fenomen da jedan vojnik agresorske armije ide po svijetu i obilježava godišnjicu Bana onog naroda po kojem je u ratu pucao, a u današnjem vremenu krađe i laži koje i sam kreira i kojima se služi u procesu muslimansko-bošnjačkog etničkog čišćenja naroda Kulina bana. I to je tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti, koja joj ni po čemu ne jamči niti sigurnost, niti cjelovitost, niti budućnost. Krađa i laž klimavi su temelji bilo koje zajednice, napose slojevite i heterogene kakva je bosanskohercegovačka.
 
Komšićev odlazak u Beč, grad pred kojim je Turska poražena i gdje je počeo, opravdani, pad zločinačko genocidnog Osmanskog carstva, na obilježavanje 830. obljetnice Povelje Kulina bana, potez je koji zaslužuje svaku osudu, i on nikako i ni po čemu nije predstavljao hrvatski narod, i samog Kulina bana. Stoga Komšićeva nazočnost u Beču povodom 830. obljetnice Povelje Kulina bana, je zapravo na neki način ponovni turski osvajački pohod na taj grad. Kao i u prošlosti i danas iz Bosne i Hercegovine krenuo je osvajački pohod na Beč. Ostatci Osmanlija, janjičari, nostalgičari tog zloglasnog u danku krvavog carstva, koje se održavalo na vlasti najkrvavijim metodama zločina nad porobljenim kršćanima, nakon rušenja Kulinove zemlje, i ubrzanog povratka te genocidne imperije u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom obljetnice Banove Povelje ušli su u Beč.
 
Naivna, a danas njemačkom diktaturom merkelizma ušutkana i zavezana Europa, dočekala je muslimansko-bošnjačkog člana beha Predsjedništva, pripadnika muslimanske zločinačke armije, i dala mu priliku da govori o onome kojem su zemlju okupirali, narod prisilno islamizirali, na temeljima crkava džamije izgradili. Slabost i naivnost, dobrotu i humanost, iskoristio je Alijin vojnik, okićen zlatnim ljiljanom za zasluge progona katolika, općenito, kršćana, po kojima je isilovski pucao, ali eto kako kaže ne zna je li nekog ubio, i ako jest, a vjerojatno da jest, zar bi dobio zlatni ljiljan da nije, te poput milijunske islamske bujice migranata bez ikakva otpora, i pitanja o njegovoj ratnoj prošlosti ušao u Beč.
 
Apsurd nad apsurdima, progonitelji i Bana i Banovih stečevina, ubojice bana i  banova naroda, i okupatori njegove zemlje, pokušavaju se u Beču prikazati njegovim nasljednicima, čuvarima njegove ostavštine. Ne i identiteta, jer oni to i nisu niti mogu biti. No, da apsurd bude još veći, ti isti lažni zagovornici Banovih vrijednosti, paralelno sa odlaskom u Beč na proslavu 830. obljetnice njegove Povelje, Bosnu i Hercegovinu ostavljaju Turcima u amanet, i pjevaju im pjesme, pa i onu „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta“. Svaki spomen na turski zulum u pokorenoj i prisilno islamiziranoj Bosni i Hercegovini, kao i pjesme toj genocidnoj imperiji, ponovno je ubojstvo i Kulina bana, i kraljice Katarine, i svih drugi hrvatskih banova i kraljeva i njihova katoličkog naroda, koji su nestali pod krvavim turskim opankom.
 
Muslimansko je to ubojstvo i hrvatskih civila, žena, djece, staraca, i branitelja, u muslimanskoj agresiji, po selima Srednje Bosne. Odlazak muslimanskog člana beha Predsjedništva Komšića u Beč na 830. obljetnicu Povelje Kulina bana, bošnjačko je zatrpavanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava Armije kojoj je odano služio. No to je i pokazatelj ropskog položaja Hrvata u federalnom entitetu, kao i sva nepravda po kojoj su izabrana dva bošnjačka člana, i ni jedan hrvatski, u tronacionalno beha Predsjedništvo. Zbog te nepravde, zbog obespravljenosti hrvatskog naroda, u sve više šerijatiziranom federalnom entitetu, Komšić je i mogao ići u Beč, i Europi demonstrirati muslimansko-bošnjačku moć centraliziranja i unitariziranja, zapravo islamiziranja danas beha federacije a sutra cijele beha zajednice. I nije mu bilo teško se tako ponašati u merkeliziranoj i muslimansko migracioniziranoj Europi.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Andrej Plenković je zabranio izvođenje pjesama Marka Perkovića Thompsona, hoće li zabraniti i maškare?

Srijeda, 26/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1016 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević