Get Adobe Flash player
Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li)...

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

Gospođo profesorice, ispričajte se svojim đacima, ako ne nikome...

Karmine na Pantovčaku

Karmine na Pantovčaku

Lisičina karikaturalna izvedba Lijepe...

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola...

Ekaterina Velika u

Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

Inauguracija protekla bez mentorâ     Kako je...

  • Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    Na priredbi inauguracije gafova k'o u priči

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:43
  • Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    Himna svira, a ona na tipka po mobitelu…

    četvrtak, 20. veljače 2020. 09:40
  • Karmine na Pantovčaku

    Karmine na Pantovčaku

    četvrtak, 20. veljače 2020. 10:02
  • Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    Nevjerodostojni SABA-ovci protiv odluka EU-a

    srijeda, 19. veljače 2020. 12:30
  • Ekaterina Velika u

    Ekaterina Velika u "Vili Zagorje"

    četvrtak, 20. veljače 2020. 15:38

Usađivanje ekavice, dr. Nametak i poruka koju nisam odgonetnuo

 
 
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac.
https://storage.bljesak.info/article/141673/1280x880/musacazimcatic.jpg
Musa Ćazim Ćatić
 
Polovicom ožujka 1969. godine napokon skraćenje – “vojska gotova”! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vlakom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se svi do jednog ostvariti.
Kad je u prvom izaponoćnom satu vlak stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ “Ahmet Fetahagić” u nedalekom selu Kamenici. Nikako sebi nisam mogao objasniti zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavnik bio iz Šumadije. Učenici su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto – “nema veze, sve je to isto”. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, koje je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije objavljen u Zori zagrebačkoj godine 1965.
 
JEDNOSTAVAN ŽIVOT, DO SUROVOSTI
 
Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, poput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama Džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi, a brat, najmlađi, dječak, zamazan mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.
Civilni životme podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari – jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se “dala u biznis”: Dogovorila je s “kvartovkim političarima” održavati čistim i urednim prostorije Narodne fronte (poznate “Lire”), posluživati kahve, organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h.
 
ŠAMAR UVLAKUŠE ZVANOG ”SIMBOL JUGOSLAVENSTVA”
 
Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom, Kordićem i Radom Budalić. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom… Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu “Abraševića”, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti odnekud naleti “simbol jugoslavenstva”, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionara do funkcionara po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija. Ništa nije bez veze, već je “naš M. M.” zaposjeo mostarske informativne punktove (Slobodu i Radio)…, a u godinama koje će slijediti stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama “Mostarskih kiša” do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako “žuri iz škole” (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je “morao dati peticu iz srpskog”. E, kvragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: “Dečku si morao dati desetku!” – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: “Desetku?” “Pa ja – peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!” On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! “Da ih ne oštetim”, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i “našeg generacijskog prijatelja”. Krešo i Cuco – ni mukajet. Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja “pozicija”, pozicija bosanskog muslimana, identična praznini između “srpsko-hrvatskog”, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo – “srpski jezik”. E, slavljeni mostarski patrioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?!
 
U POZORIŠNOJ S DR. NAMETKOM
 
Svratih u pozorišnu kavanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s njegovim sinom Hamicom. Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se, “eto, usudio”, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je u svojoj karijeri i direktor banjolučkog kazališta (1943.–1945.), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog kazališta u kojem se susrećemo. Autor je na daskama ove kuće izvedene drame Legenda o jednoj ljubavi u stihovima napisane po motivima epske pjesme Ženidba bega Ljubovića. Hrpimice smo je dolazili gledati jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Sabrana djela Musina, koja je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija “Rade Bitanga”. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da “Bitanga” prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!”, odgovori Mostarac. Sarić ga upita: “Kolega Mirica, znate li Vi kad je umro taj pjesnik?” “Ne znam.” “Umro je 1915, kad nije bilo ni poglavnika ni doglavnika.” Knjiga je odštampana do kraja.
Nametak mi je mahnuo rukom pozivajući me za svoj stol.
“Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova”, pitao me polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. “Pričaj!” – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta, “je li čitao Legendu o Ali-paši”. Nasmijao se pun blagosti, govoreći: “E, moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog. Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija nego ja. Moguće je da je Alija bio “krivac” da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta 1943. godine, koje je, Pavelićevim anšlusom u NDH, preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište.
“Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu… ‘Stvarnost’ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945, Kur’ani-Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sam shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde de… Nego, reci ti meni što sad namjeravaš?”
 
Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio… Moram naći neki posao. “Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću..” Utom, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice Slobode Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: “Reci mi, Šefkija, što ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u Slobodi?” Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a “Ibrahim je i tako naš suradnik”. “Objavili smo mi prije nekoliko mjeseci intervju s Ibrahimom povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!”, reče Pašić gledajući u svog starog prijatelja. “Pa morao sam”, nasmijah se i dodadoh: ”Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama (‘otkud tebe tamo’)… Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u Slobodi posao našao?”
 
Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao “da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji” i da mu ponesem Arabiju ljubavi, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.
“Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić…”, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.
Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašića, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. “Nešto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.” Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo i lagano zakoračio niz stube.
Šutio sam jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stubištu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći što bi to moglo biti. Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih Pet pjesama Ibrahima Kajana iz Telegrama?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik, br. 5., 1968.).
Tko zna što mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950. godine, mjesec poslije bio je zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu. Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva “poruka” ostat će mi tajnom.
 

Ibrahim Kajan, https://stav.ba/usadjivanje-ekavice-dr-nametak-i-poruka-koju-nisam-odgonetnuo/

Srbija je ostala složna i jedinstvena u poricanju zločinâ

 
 
Zvijer u ljudskom obličju, pripadnik „Vojske Republike Srpske“ Radomir Šušnjar koji je zajedno s krvnicima Milanom i Sredojem Lukićem i drugima sudjelovao u spaljivanju najmanje 119 živih ljudi – muslimana u Višegradu, u srijedu (30. listopada 2019.), od strane suda u BiH nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora. Okrutna smaknuća dogodila su se na dvije lokacije u Višegradu: 14. lipnja 1992. u jednoj kući u Pionirskoj ulici i dva tjedna poslije u drugoj kući na području Bikavca. U prvom slučaju, iz kuće su bile izvedene neke od žena i silovane, potom su vraćene nazad, kuća je zaključana u nju ubačena bomba i potom zapaljena, tako da je živo izgorjelo 59 osoba. Nekolicina koja je preživjela ovaj okrutni masakr svjedočila je na procesu pred MKSJ u Den Haagu dvojici počinitelja zločina, Milanu i Sredoju Lukiću.
https://genocideinvisegrad.files.wordpress.com/2014/07/607_20140404182331_susnjar.jpg
Na Bikavcu su krvnici postupali slično. Dana 27. lipnja pod prisilom su natjerali i zatvorili u jednu sobu oko 70 muslimanskih civila koje su prije toga temeljito opljačkali i potom kuću zapalili. Izgorjelo je najmanje 60 osoba. Dana 4. prosinca 2012., za ove su zločine pravomoćno osuđeni u Den Haagu Milan Lukić (na doživotni zatvor) i Sredoje Lukić (na 27 godina zatvora). Pri izricanju presude Lukićima, predsjedavajući Sudskog vijeća, sudac Robinson je zločine u ovom predmetu okarakterizirao kao „bezobziran i izopačen prijezir prema ljudskom životu”.
 
Radomir Šušnjar uhićen je u travnju 2014. godine u Parizu, nakon što je njegovo izručenje zatražila BiH, izručen je u lipnju 2018., a suđenje mu je počelo krajem kolovoza iste godine. Tijekom procesa potvrđena je odgovornost Šušnjara na temelju optužnice u kojoj se pored ostaloga kaže: „Šušnjar je ubacio ručnu bombu, a istodobno je iz automatskog oružja pucao po kući kako bi spriječio civile da pobjegnu. U kući je bilo zatočeno 57 civila, među kojima su žene, djeca i starci, koji su živi zapaljeni. Nekoliko ih je uspjelo pobjeći i spasiti se, a posmrtni ostaci ubijenih do danas nisu pronađeni.“ Milan Lukić, vođa srpske paravojne skupine „Osvetnici“ koji je bio glavni organizator zločina i za kojega se u optužnici Tribunala u Den Haagu navodi kako je vjerojatno odgovoran za smrt najmanje 132 identificirane žrtve (ljudi, žena i djece), u „Republici srpskoj“ i Srbiji uživa status nacionalnog heroja.
 
Tako se u posljednjih nekoliko godina u Srbiji naveliko promovira njegova knjiga „Ispovest haškog sužnja“ u kojoj negira zločin i odbacuje svaku krivnju. Predstavljanja knjige odražana su na brojnim mjestima u Beogradu, među ostalim i u Hramu svetog Save, Domu omladine u Beogradu itd., a promotori ove kampanje su Srpska pravoslavna crkva i Srpska radikalna stranka. Srbija je ostala složna i jedinstvena u poricanju zločina – rekao bi Sreten Ugričić, nekadašnji ravnatelj Narodne biblioteke Srbije.
 

Zlatko Pinter

Vjerski put islama – Muslimani poveli, Bošnjaci nastavili

 
 
Svakim novim danom unitariziranja i centraliziranja dijelova Bosne i Hercegovine pod kontrolom ratne i poratne mladomuslimanske političko vjerske partije, Stranke Demokratske Akcije Alije Izetbegovića i njegova nasljednika sina Bakira, jača veza religijskog i etničkog u muslimansko-bošnjačkom društvu. Ne bi bilo strašno za beha zajednicu da se ta religijska islamska politika ne prenosi, čak i nameče, i nemuslimanima, napose Hrvatima kao federalnom partneru. Brišu se i najmanji zidovi između politike i vjere koji su bili izgradili euromuslimani na tom europskom tlu.
https://www.worldbulletin.net/images/resize/100/656x400/haberler/news/2016/10/19/alijab_1.jpg
Sve su vidljiviji obrisi radikalnog islamskog entiteta, koji se sve manje i manje razlikuje od ostali islamskih zemalja. I u najmanjoj sličnosti dijelova Bosne i Hercegovine pod vladavinom dinastije Izetbegović, a koji se svakodnevno šire i pojačavaju, otkriva se namjera i cilj građansko vjerskog beha rata. Na jednoj, obrambenoj strani vidio se strah nemuslimana, napose Hrvata kao malobrojnijeg beha naroda, strah od Alijine Islamsko deklaracijske Bosne i Hercegovine, i na drugoj agresorsko osvajački muslimanski pohod k cilju vladavine šerijata. Da je to muslinanski cilj vidjelo se u Alijinom pozivu tisućama i tisućama šarolikih džihadista, vehabija, mudžahedina, isilovaca, kako onih izvana što su ulazili u Bosnu i Hercegovinu, tako i onih domaćih koji su se, kroz Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju spremali, čekali i dočekali svoje vrijeme. Njihovim vjerskim motivima, i brutalnostima ratovanja, građansko vjerski beha sukob ubrzo je prerastao u svjetski globalni vjerski rat. Bio je to, i još uvijek jest, budući da Bošnjaci još nisu zaokružili granice svoje Islamske Republike Bosne, početak svjetskog sukoba vjera i civilizacija, u kojeg su muslimani uveli Zapad 11. rujna 2001. i tada, brutalnostima ubijanja i rušenja, nagovjestili ISIL i isilizam, najkrvaviju i najbrutalniju, najrazorniju i najopasniju vjersku ideologiju u povijesti čovječanstva.
 
Na tragu današnjeg Isila bila je i politika Alije Izetbegovića koji je bio spreman u rujnu 1994. godine prihvatiti jedan, čak i ne velik, dio Bosne i Hercegovine sa atributom Republika, i u kojoj bi, a to je bio uvjet, bili tadašnji Muslimani, odnosno današnji Bošnjaci, većinski narod, njome upravljali i dominirali, što bi bio korak do Svjetskog priznanja čistog muslimanskog entiteta na toj europskoj periferiji. Europa i cijeli Zapadni demokratski i kršćanski svijet uvidio je Alijine namjere, i spriječio ga u tom nacifašističkom naumu. Lažno se sve od tog ratnog perioda prikazuje da je taj Alijin cilj odbijen na Prvom bošnjačkom saboru, jer prava istina je da to nije prihvatio Zapad. Zapadno protivljenje muslimanskom vjerskom entitetu na pragu vlastite kuće, razlogom je kasnijeg stvaranja muslimansko-hrvatske federacije, i uvođenje Međunarodnog protektorata u podijeljenoj bosansko hercegovačkoj zajednici.
 
Ipak i u ograničenoj bosanskohercegovačkoj, bošnjačko, hrvatsko, srpskoj zajednici, bošnjačka radikalna politika kontinuiteta, dinastije Izetbegovića nije odustala od ratne ideje, što je i bio razlog krvavog građansko vjersko rata za teritorij, te kasnijeg vjerskog globalnog sukoba za islam, čisti muslimanski entitet u Europi. Ta opcija radikalnog islama na nekadašnjim prostorima genocidno konfesiocidnog, naci fašističkog Osmanskog carstva još uvijek je politički aktualna u mnogim muslimansko-bošnjačkim, podjednako i u političkim i vjerskim centrima. Taj suludi cilj opravdavaju riječima, ako ne izborimo, bez obzira kojim sredstvima, a cilj opravdava sva sredstva, čisti muslimanski entitet uzalud nam sve žrtve koje smo dali na tom putu,, i čime opravdati svu onu silnu pomoć u milijardama i milijardama dolara i eura koju smo dobili od naših, po vjeri, bratskih zemalja.
 
I kad ih svijet otkriva u opasnim namjerama, mijenjaju omotač za taj cilj, i omotavaju  ga u građanski koncept Bosne i Hercegovine. Idu i dalje pa kažu građanska Bosna i Hercegovina u nekom, šerijatskom, republikanskom izgledu. Zamagljivanjem svjetske zajednice, na način kako je to radio Izetbegović stariji, Bošnjaci su se sami razgolili, nakon čega predsjednik SDA Izetbegović mlađi uoči 7. Kongresa partije kaže da mu je vjerski (islamski) zakon iznad svjetovnog. Eto razloga zbog kojeg su Muslimani izvršili agresiju na hrvatski narod, i u ime čega su vodili krvavi vjerski rat u Bosni i Hercegovini, učinivši ga čak globalnim vjerskim ratom. Da je Izetbegoviću mlađem vjerski zakon iznad svjetovnog pokušaj je i opravdavanja milijardi dolara koje su došle iz islamskih bratskih zemalja, u prvom redu od Islamske Republike Iran, te i od drugi muslimanskih zemalja, koje su gradnjom džamija na okupiranim hrvatskim prostorima, Travnik, označile teritorijalne granice buduće muslimanske Bosne i Hercegovine.
 
No, upravo ovim voditi bosanskohercegovačku zajednicu Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostali, bošnjačko-muslimanska strana pokazuje svijetu da je Bosna i Hercegovina moguća samo sa tri čista nacionalna vjerska entiteta, budući da svako drugo uređenje nije u skladu sa islamskim zakonima funkcioniranja država. Prije negoli Bošnjaci ovladaju cijelim federalnim prostorima, i  šerijatski njime zavladaju, svijet bi morao priznati volju beha naroda, i Bosnu i Hercegovinu konfederalno urediti od tri nacionalna entiteta, bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. Time bi Bošnjaci neometano mogli svoj entitet urediti na način da im vjerski zakoni budu iznad svjetovni, Srbi svoj entitet da putiniziraju, a Hrvati svoj entitet europeiziraju. Tako uređena, sa dva nacionalna, hrvatski i srpski, i jedan vjerski bošnjački entitet, Bosna i Hercegovina bi zaista bila svijet u malom.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Andrej Plenković je zabranio izvođenje pjesama Marka Perkovića Thompsona, hoće li zabraniti i maškare?

Srijeda, 26/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 987 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević