Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Dosad neviđena pristranost međunarodne zajednice

 
 
Začuđujuće je veliko, i jednako tako opasno licemjerstvo svjetske zajednice u Bosni i Hercegovini, koju je okupirala, navodno da joj donese i osigura mir. Zar je moguće da okupator donese okupiranim narodima mir. Takva teorija je van svake pameti, izvan svih ljudskih vrijednosti, slobode, prava, pravde, jednakosti, pravednosti. A da je svjetska zajednica kroz osobe visokih predstavnika licemjerna, nedobronamjerna i okupatorska potvrđuje njezina nazočnost na jednu sukobljenu beha stranu, kao i nepoznavanje ili nepriznavanje prave istine krvavoga vjerskog rata kojeg su međusobno vodile tri vojne, nacionalne i vjerske beha formacije, ustrojene i organizirane, jedna u čistoj muslimanskoj Armiji Bosne i Hercegovine, druga u čistoj srpskoj Vojsci Republike srpske i jedna u čistoj hrvatskoj Hrvatskom Vijeću Obrane.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/fb/International_Court_of_Justice.jpg
Tri zaraćene vojske, tri beha prošlosti, tri cilja, tri Bosne i Hercegovine, tri sadašnjosti, tri budućnosti, tri datuma obilježavanja postanka vojski i armija, tri vojne civilizacije, tri načina ratovanja, tri odore, tri zapovjedna mjesta, tri oslobođena dijela Bosne i Hercegovine. Sve u znaku broja tri, što je svakom dobronamjernom sudioniku direktne ili indirektne umiješanosti u beha problem dovoljno jasno da se taj stegnuti politički i vojni čvor nikako ne može rješavati, niti riješiti samo sa dvjema ili samo sa jednom sukobljenom stranom. On je rješiv jedino i samo u jednakom pristupu, jednakom tretmanu sve tri ratne strane, sve tri vojske. Ono što još dodatno dijeli i udaljuje te vojske jednu od druge je spoznaja za što se, i za kakvu se Bosnu i Hercegovinu borila svaka od njih. Ni u ratu, ni u sadašnjosti, no ni u budućnosti, ni blizu nisu imale niti slične a kamoli iste slike buduće Bosne i Hercegovine. Izrasle iz različitih naroda, kultura i civilizacija, zasigurno i nisu mogle imati neki zajednički, a još manje isti cilj. Da su ga imale zasigurno ne bi ni ratovale međusobno. Poglavito ne bi bilo tako počinjenih strašnih zločina, napose onako strašni na vjerskoj bazi kakve je činila muslimanska Armija Bosne i Hercegovine prema hrvatskom narodu, i njegovom vjerskom, katoličkom, identitetu.
 
Zar onda pored toliko strašnih neljudskih, necivilizacijskih, nevojničkih, a isključivo vjerskih ratnih zločinâ nad hrvatskim narodom, napose u Srednjoj Bosni, muslimanska Armija Bosne i Hercegovine ima moralne, vojničke ili bilo koje druge odvažnosti da ovih travanjskih dana 2020. obilježava 28. godišnjicu svoga formiranja. No bez obzira na stvarnu činjenicu da su sve tri zaraćene beha vojske činile i počinile ratne zločine, ipak na muslimanskoj strani daleko je najveća odgovornost, napose glede zločina nad Hrvatima s kojima su prije sukoba vezali zastave i u nekim dimenzijama bili ratni saveznici. Upravo nad tim svojim saveznicima Muslimani su počinili strašan ratni zločin, s dimenzijama genocida i konfesiocoda. Zločin je tim veći kad se zna da su Muslimani u kritičnom vremenu kada se hrvatski narod svim snagama branio od velikosrpskog fašizma, muslimansko čelništvo udara nož u leđa Hrvatima.
 
Nakon vidljive i u svim dimenzijama dokazane pristranosti svjetske zajednice na bošnjačkoj strani, i od iste negiranje hrvatskih žrtava od strane Muslimana i njihove Armije, Haaški sud ne može nikako, ni po kojim parametrima pravde i pravednosti, suda i sudstva, biti mjerilo koliko je koja vojska i armija u Bosni i Hercegovini tijekom vjerskog rata počinila ratni zločina. Naime, po dosadašnjem, političkom i interesnom radu te međunarodne vrlo interesne, kad je u pitanju suđenje ratnim Muslimanima i poratnim Bošnjacima, za počinjene zločine, gotovo se može zaključiti da su u tom krvavom, brutalnom, i izvan svih Međunarodnih konvencija ratovanja u Bosni i Hercegovini se rat vodio samo između Srba i Hrvata. Po tim aršinima Haaškog Tribunala u Bosni i Hercegovini ili nije bilo Muslimana u to vrijeme, nisu sudjelovali u ratu, nisu imali ni svoju armiju, niti je na njihovoj strani ratovalo desetine tisuća islamskih džihadista. Slaviti 28. godišnjicu svoje Armije, potvrda je da je ta vojska sudjelovala u vjerskom beha ratu. A da je uistinu bila sudionik tih strašnih zločina dovoljno je pogledati čiste bošnjačke gradove, iz kojih je nestalo svakog traga hrvatstva i katoličanstva. Dovoljno je pogledati sliku Srednje Bosne i vidjeti hirošimsko nagasakijske slike hrvatskih sela, od kojih se u neka ni danas nije vratio niti jedan prognani i izbjegli Hrvat. Njihov ne povratak na trinaeststoljetna ognjišta, na kojima u prošlosti nije ni konfesiocidno genocidni osmanlijski danak u krvi ugasio vatru, govori o strahotama zločina muslimanske Armije, koja eto tako vojnički slavi  svoj rođendan.
 
No te strašne slike spaljenih i opustošenih, u korov zaraslih hrvatskih sela, i brojna bošnjačka ubijanja hrvatskih povratnika, Travnik Dolac, Ovnak, Kakanj, Bugojno… danas su velika sramota svjetske zajednice, napose Haaškog tribunala, institucija koje su, umjesto mira u Bosnu i Hercegovinu unijeli nemir, pojačali mržnju, osvetu, nesnošljivost, i trajno je učinili nestabilnom i neodrživom. To je nezabilježen povijesni primjer suda. To se zaključuje i po činjenici da ta međunarodna palača (ne)pravde u svom gotovo tridesetogodišnjem djelovanju, po formuli tko više plati on je neviniji, nije osudila niti jednog muslimanskog ratnog zločinca, ni bošnjačkog poratnog. I kako onda da ona bude bilo kakvo mjerilo po kojem bi se zaključivalo tko je bio zločinac i ubojica a tko nevin i žrtva.
 
Nikada u ljudskoj povijesti nije zabilježen rad neke svjetske asocijacije tako pristran, tako sramotan, tako nepravedan, i tako u bagatelu  prodan u onim vrijednostima zbog kojih je osnovan. I stoga, ne čudi da je Haaški Tribunal najveća sramota međunarodne zajednice na kraju dvadesetog stoljeća. Pored takvog rada suda i može muslimanska Armija Bosne i Hercegovine nekažnjeno slaviti svoje rođendane. To su slavlja koja Bosnu i Hercegovinu dijele i podijeliše, na one dijelove za koje su se borile zaraćene beha vojske i armije.
 

Vinko Đotlo

Bošnjaci se sve više zauzimaju uistinu za radikalnu islamsku Bosnu i Hercegovinu

 
 
Narod koji ne poznaje, ne uči svoju prošlost, ona mu se uvijek u najcrnjem obliku ponavlja. Prošlost se ne uči, ne spomenira neki njen datum ili neka njena povijesna ličnost, da bi se osvećivalo tuđincima kreatorima njenog crnila i egzekutorima, već jedino da se više nikad ne ponovi žrtvi, ili svijetu u cjelini. Stradalnički narodi svijeta, među koje spada i hrvatski, posebno su dužni poznavati svoju prošlost, a time i memorirati neke njene datume i poznavanje povijesnih ličnosti i pojedinaca kao velikih žrtava toga vremena. Hrvatski narod na svom četrnaestostoljetnom bosanskohercegovačkom prostoru često je žrtva nepoznavanja svoje tragične stradalničke prošlosti. Nije to njegov slobodni izbor, uvijek je to nametnutost mu od okupatora, agresora, egzekutora, ubojica, i cijelog onog povijesnog vremena Otomanskog carstva, velikosrpskog jugoslavenstva, i današnjeg velikomuslimanskog islamizma koji se koronavirusnom opasnosti širi u Bosni i Hercegovini.
https://volimjajce.com/wp-content/uploads/2020/04/spomenik_jajce_032017c-480x320.jpg
Mora se priznati da je u nekim povijesnim periodima nacionalnog i vjerskog stradanja zaborav na prošlost i (ne)djelo hrvatskih aktualnih vođa. Nisu se obazirali na prošlost jer su dijelom bili i sukrivci njene tragičnosti, već su se zbog toga bavili isključivo tom vremenskom tadašnjosti, koristeći je uvijek u svoje osobne interese. Bivalo je i vremena, nažalost kad su ti lideri, vođe i svekoliki političari svoju tadašnju politiku vodili u službi i interesu okupatora i agresora, zlikovaca i naših ubojica i progonitelja. Oni su uvijek bivali daleko nemilosrdniji i agresivniji na naša memoriranja i sjećanja na vremena stradanja, na naše povijesne velikane. Kako bi se dodvorili, te u bescjenje prodane duše, svojim zlim gospodarima često su predvodili ubojice naših sjećanja, razbijače naših obilježavanja dana stradanja i progona. To i jesu, uz agresorske i okupatorske zabrane, razlozi zaborava mnogih datuma hrvatskog stradanja i hrvatskih povijesnih velikana.
 
Uvijek iza naših apokaliptičnih stradanja, iza naših zbjegova i u broju prepolavljanja, kada su neprijatelji slavili naša nestajanja, kada su nas ponižavajuće ispraćali kao prognanike, i u takvim sudbonosnim periodima našega biti ili ne biti, nalazili su hrvatske Jude. Niti za šačicu srebrnjaka prodavali su se, i izdavali nas, dajući se na posao zatrpavanja istine rata, i brisanja traga našim velikanima izrasli u tadašnjosti obrane kada su svojim herojstvom, svojom vojničkom no daleko više ljudskom veličinom sa svojim hrvatskim narodom branili „krst časni i slobodu zlatnu". Bosna i Hercegovina je upravo po tim velikim hrvatskim i vojničkim braniteljima hrvatstva i katoličanstva zapravo i postala predziđe kršćanstva. Napose je tu povijesnu i civilizacijsku, ljudsku i kršćansku zadaću dobila onoga dana kada se našla nezaštićenom metom nadirućeg islama, kroz osmanlijski okupatorski pohod na osvajanje Europe.
 
Tu svetu zadaću kršćani katolici u Bosni i Hercegovini pišu, sa izuzetnim i ponosnim uspjehom gotovo 557 godina. Kao graničari i čuvari Zapadne kršćanske civilizacije, zapadni vrjednota slobode i demokracije, dijaloga i snošljivosti, kulture i tolerancije, Hrvati katolici su u kontinuitetu žrtve Osmanlija i njihovih potomaka, isilovaca i džihadista. Našim progoniteljima uz ubijanja, mučenja, silovanja, masakriranja, zadaća im je i  krivotvorenje istine vjerskog beha rata i zatrpavanje imena hrvatskih ratnih velikana, imena očeva, majki, supruga, hrvatskih sinova ubijenih od strane islamista, bilo onih došli izvana ili oni iz redova bošnjačkog naroda, koji su se pokazali brutalnijim i od samih vehabija, mudžahedina, i svih drugi vrsta džihadista, koji su daleko prije korona virusa zatrovali beha društvo.
Svi ti silni pripadnici tih zločinačko-terorističkih vjerskih islamskih formacija danas u daytonskoj isilovskoj nepravdi prema najstradalnijem hrvatskom narodu čine sve da se zaborave hrvatske žrtve, djeca, stari i nemoćni, civili i pripadnici Hrvatskog Vijeća Obrane.
 
Na, svijetu poznati, islamski način fetvama prijete svima onima koji pišu o toj „bliskoistočnoj" stradalnosti kršćana u muslimanskoj agresiji i vjerskom beha ratu za teritorij. Prisvojivši sve beha medije  pisane i elektroničke, što je također znak obespravljenosti i velike žrtve hrvatskog naroda, žestoko se okomili na još onaj mali ostatak ostataka medijskog prostora u kojem Hrvati mogu pisati, i čuvati od zaborava sve one ratne strahote kroz koje su prošli ispred osmanlijskih potomaka. Udarili tako islamski zlikovci, koje predvodi sin ratnog zločinca Alije Izetbegovića, Bakir, i na hrvatski portal u kraljevskom gradu Jajce, "Volim Jajce". Zasmetala, kao uvijek i svugdje u islamskom svijetu radikalizma i fundamentalizma, terora i zločina, beha "euro" muslimanima istina zločina što ih počinili i čine nad hrvatskim povratnicima, svi ti silni zlikovci, povratnici sa ratišta genocida i konfesiocida nad kršćanima Bliskog istoka, i onih bošnjačkih ratnih i poratnih lidera koji ih raširenih ruku dočekuju u beha zajednici Bošnjaka-Hrvata i Srba.
 
Novcima hrvatskih poreznih obveznika plaćaju hakere da hakiraju hrvatske portale, prijete urednicima i onima koji pišu istinu. Zbog toga je nekoliko dana jajački portal "Volim Jajce" bio hakiran i nedostupan svojim čitateljima, čime su čuvari Islamske revolucije u Bosni i Hercegovini izdali fetvu svima onima koji se usude čuvati istinu vjerskog beha rata od zaborava. Podsjeća to na vrijeme kada se po Sarajevu u masovnim muslimanskim prosvjedima osuđivalo na smrt sve one pisce koji su ukazivali, i dalje ukazuju, na opasnost islamskog vjerskog terorizma koji je okupirao Bosnu i Hercegovinu, i učinio je taborom zapjenjenih džihadista koji čekaju zapovijed na osvajanje Europe. I sve te zastrašujuće prijetnje bošnjačkih džihadista promotorima istine vjerskog beha rata, kojeg su obilježili brutalni zločini islamista, događaju se u Europi, na tom starom svjetskom prostoru ljudskih prava i sloboda, slobode govora i pisane riječi. Na prijetnju koju je čelništvo vjerske muslimanske partije pod vlašću sina ratnog zločinca Alije Izetbegovića uputilo dotičnom portalu i autoru teksta koji ih je razotkrio u svim njihovim brutalnostima, kako u ratu tako i u poraću, Europa i europski visoki predstavnici u toj "krčmi pogašenih svjetala" koja je danas najopasnije "bure baruta" pred europskim vratima, nijemo šute, što uistinu pokazuje snažnu pristranost protektora na bošnjačkoj strani.
 
Tko poslije ovakvih tarorističkih muslimanskih prijetnji nebošnjacima, napose katolicima, može na bilo koji način više braniti hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini na svoj televizijski program, na svoje zasebne škole, na povratak Hrvatske Republike Herceg Bosna i Hrvatskog Vijeća Obrane, kao mirnodopskih asocijacija koje im jedine mogu osigurati opstanak na trinaeststoljetnom hrvatsko katoličkom ognjištu. Nije li ovo nepobitan dokaz kako se Bošnjaci zauzimaju uistinu za radikalnu islamsku  Bosnu i Hercegovinu, ne priznajući ni jedan drugi narod, ni jednu drugu vjeru. A u takvoj zajednici nemoguće je graditi bilo kakav suživot, dijalog, snošljivost i toleranciju.  Na svjetskoj zajednici je, stoga, odgovornost da u beha „krčmi pogašenih svjetala“ upali neko svjetlo, da „bure baruta“ deaktivira, i taj europski prostor trajno učini mirnim, sigurnim, da bude uistinu prostor budućnosti a nikad više prostor prošlosti. Učiniti beha zajednicu prostorom budućnosti moguće je samo konfederaliziranjem tri nacionalna entiteta, u granicama međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Samo u takvoj konfederalnoj zajednici svaki narod moći će uživati sve povijesne stečevine ljudski prava i sloboda, govora i pisanja. Za takvu Bosnu i Hercegovinu još nije kasno, iako je već pet do dvanaest. Ne povede li međunarodna zajednica Bosnu i Hercegovinu na put konfederalizma, ta europska periferija ne će biti samo opasnost za kršćane katolike, koji na njemu žive dugi četrnaest stoljeća, već daleko veća će opasnost biti za Europu, europski mir, sigurnost i budućnost.
 

Vinko Đotlo

Nema nikakvog smisla da je Hrvatska agresor na BiH a HVO nije

 
 
Siguran među zidovima kantonalne bolnice “dr. Safet Mujić”, Denis Zvizdić uputio je otrovne žalce Hrvatskoj što “pomaže samo jednoj bolnici” misleći na drugu mostarsku kantonalnu bolnicu. To je u skladu s nekoliko dana ranijim kukumakanjem njegove stranačke kolegice Bisere Turković koja je službeno prosvjedovala Mađarskoj što “pomaže samo jednoj strani”. To su otprilike kapaciteti bošnjačke vanjske politike – Nemamo saveznika ni prijatelja, ali smo protiv da drugi imaju saveznike i prijatelje.
https://static.euronews.com/articles/stories/04/64/65/18/1440x810_cmsv2_0a5253a2-7f70-5983-83cd-d0c511aef4a0-4646518.jpg
A nije uvijek bilo tako. Kada je Franjo Tuđman uručio lentu prijateljstva Aliji Izetbegoviću 1995. godine, Hrvati su bili bošnjački saveznici. Evo kako danas govore vjerni polagači vijenaca na Alijin mezar: Bakir Izetbegović, 30. 4. 2018.: "...relevantne rezolucije organizacije Ujedinjenih naroda i presude međunarodnih sudova su nedvojbeno potvrdile da se radilo o agresiji susjednih zemalja i udruženim zločinačkim poduhvatima koji su sezali do Miloševića i Tuđmana".
Šefik Džaferović, 17. 11. 2019.: "Branili se i obranili od dva agresora" i nešto preciznije 15. 9. 2018.: „Zavidovićani su tihi, čestiti i pošteni ljudi. I onda kada nam je bilo najteže, ovi ljudi su shvatili što nam je činiti i raditi. Braniti odlučno svoj grad i svoju domovinu. Ovaj grad je doživio dvostruku agresiju“.
Željko Komšić (govor u UN-u), 21. 1. 2019.: „Mi u Bosni i Hercegovini nismo ni 1992. godine započeli rat, taj rat započet je od naših susjeda“.
 
Bošnjačka politika danas, sa svojih najviših pozicija nedvosmisleno izjavljuje da je Hrvatska bila agresor na BiH. To je službeni stav oko kojeg se slažu sve bosanske, probosanske i građanske stranke. Naravno, nema nikakvog smisla da je Hrvatska agresor na BiH a HVO nije. Dakle, ako je Hrvatska agresor na BiH, onda je agresor i HVO i ukupna hrvatska politika u BiH. Kako se hrvatska politika u BiH od 1990. do danas nije mijenjala, i kako hrvatski narod u BiH uporno podržava uvijek istu politiku, onda je sukladno tumačenju bošnjačke političke elite, hrvatska politika u BiH jednako agresivna danas kao i za vrijeme „agresije“. Uostalom, upravo to potencira ranije nabrojani trojac u svakoj prilici.
 
Što onda mogu očekivati Bošnjaci koji doslovno graniče samo sa dva naroda – srpskim i hrvatskim!? Mudro vodstvo bi uvijek pravilo savezništva s bar jednim susjednim narodom. Možda bi učinilo i neke ustupke, zaboravilo na neke grješke iz prošlosti... Ne. Bošnjačko vodstvo za razliku od 1995. ne prima lente nego bljuje vatru nemilice, bez prestanka, bez obzira na priliku. Od Zavidovića do New Yorka.
S kojim ciljem? Nema cilja. Ima samo posljedica. A posljedice su jasne. Prva posljedica je približavanje hrvatske i srpske elite. Ne samo po pitanju odnosa prema Bošnjacima nego i drugim praktičnim i ideološkim pitanjima. Druga je posljedica udaljavanje hrvatske i bošnjačke politike. Najmanje pet zadnjih godina bošnjačkim političarima zatvorena su vrata Zagreba. Nema susreta ni s predsjednicima ni premijerima. Osim multilateralnih susreta gdje su pozvani kao nužno zlo, nikakvih bitnih kontakata nema.
 
Pelješki most, koji su bošnjački političari digli na najvišu razinu, kukali, prijetili i galamili, završio je potpunim fijaskom. Osim dva prosvjedna pisma, nisu čak izmamili ni poštenu reakciju hrvatskih vlasti. A most još malo i završen. Ni jedan od bošnjačkih političara se u biti nema sastati ni sa kim u Hrvatskoj, nazvati ga, zatražiti neku uslugu, dogovoriti posjet, dobiti donaciju. Makar koju kiruršku masku. Ništa. Činjenica da Zvizdić i Turkovićka moraju kao uplakana djeca vrištati „a što ja nisam ništa dobio!?“, umjesto da recimo član Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“ ima neki kontakt u Hrvatskoj osim Stipe Mesića ili Vlahe Orepića, pa da „izganja“ kakvu pomoć. Ne. Bošnjačka politika danas nema ni prijatelja ni saveznika. Ima tek iznuđenu podršku moralno ucijenjene međunarodne zajednice koja čini razliku tek u dnevno političkim razmiricama, ali suštinski nikom ne koristi. Ni Bošnjacima a ni Bosni i Hercegovini, jednoj i jedinoj.
 

Tvrtko Milović, https://www.facebook.com/srednjobosanac/?

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Srijeda, 23/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1726 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević