Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Neprirodna tvorevina u Daytonu nazvana je Federacija Bosne i Hercegovine

 
 
Svako, kao najbrojnijeg beha naroda, bošnjačko obilježavanje datuma vlastitog stradanja u vjerskom bosanskohercegovačkom ratu za teritorij, ne samo da je podebljavanje u sukobu izgrađenih međunacionalnih zidova, već i nepriznavanje nemuslimanskih žrtava njihove zločinačke Armije, mudžahedina, vehabija, džihadista, isilovaca. Sve dok se na taj način prilazi i tumači vjerski beha sukob, Bosna i Hercegovina će sve dublje tonuti u mržnju, netoleranciju i nesnošljivost kao temelje budućeg rata. I krajnjeg nestanka. Zapravo bošnjačko negiranje hrvatskih žrtava je nastavak rata s elementima etničkog i vjerskog čišćenja katoličkog naroda. U ovom "daytonskom" ratu što ga osmislili visoki međunarodni predstavnici u osobama Ashdowna, Petritscha, Bildta, Schwarz-Schillinga, Bošnjaci koriste jednako brutalna sredstva kao i u beha sukobu. U nekim načinima čak i brutalnija, jer svi ti svjetski šerifi što su Bosnu i Hercegovinu okupirali i nametnuli vladavinu "šerijata" svaki na svoj način, prodali su se, i ne samo sebe već i zemlje iz kojih dolaze, za šačicu naftnih dolara i čvrsto stali na bošnjačku stranu, štiteći i skrivajući dvadeset i pet godina sve muslimanske zločine nad Hrvatima, i masovne grobnice hrvatskih žrtava.
https://media.iwm.org.uk/ciim5/51/92/large_000000.jpg
Pristranost visokih predstavnika, napose britanskog visokog predstavnika Paddyja Ashdowna na bošnjačku stranu, uz velike naftne dolare što je dobio iz islamskih zemalja, i od Bošnjaka koji su ga plaćali novcima humanitarne pomoći poslane Bosni i Hercegovini, bila je i u službi skrivanja vlastite, napose odgovornosti ili suodgovornosti, svoje zemlje za mnoge počinjene zločine u bosanskohercegovačkom ratnom mraku. Napose će još dugo ostati tajnom britanska odgovornost, i suodgovornost, za zločin u muslimanskom selu Ahmići. Kolika je britanska odgovornost, također i iranskih obavještajnih službi, za zločin u Ahmićima, govori činjenica da je Ashdown u koaliciji s muslimanskim tadašnjim čelništvom i vođama obavještajnih iranskih službi koje su u to vrijeme poput pauka pokrivali beha ratni teren, taj zločin pripisali u potpunosti hrvatskoj strani, uzdigli u ravan sa srpskim zločinom u Srebrenici, i u potpunosti  negirali daleko veće muslimanske zločine nad Hrvatima.
Za britansko-muslimansko-iranske vojne planere, zasigurno izvršitelje i suizvršitelje zločina u Ahmićima ne postoje jednako tako strašni, a u pitanju broja žrtava i načina likvidiranja, i strašniji muslimanski zločini u susjedstvu Ahmića nad hrvatskim civilima, ženama i djecom, također i pripadnicima Hrvatskog Vijeća Obrane u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Vitezu, Dubravici, Maljinama, Miletićima, Travniku, Novom Travniku, Gučoj Gori…
 
Zaboravljajući, ili u "zaboravu" na tolike strašne zločine nad hrvatskim narodom, i u strahu pred povijesnom odgovornošću koja zasigurno mora doći, u neposrednoj blizini svih tih genocidno-konfesiocidnih zločina, Bošnjaci su obilježili 27. godišnjicu, još uvijek nekažnjenih pravih zločinaca, stradanja muslimana u selu Ahmići u potpunosti pripisanih Hrvatima. U svim ratovima, napose u vjerskim kakav je bio bosanskohercegovački, najlakše je osuditi i kazniti najstradalniju, najnezaštićeniju i najmalobrojniju sukobljenu stranu. U beha slučaju to je hrvatska strana.
 
Spomenirati Ahmiće, mjesto strašnog zločina u kojem se "slučajno" prije negoli je zločin i počinjen, našli pripadnici britanske vojske zajedno s iranskim obavještajnim službama, znači i dalje skrivanje pravih počinitelja zločina i svaljivanje krivnje isključivo i samo na Hrvate. I ne samo to, već je to i neuspjeli bošnjački proces skrivanja muslimanskih zločinaca koji su počinili isilovske zločine nad hrvatskim žrtvama, napose strašne i brutalne na prostorima Lašvanske doline, upravo tu gdje su, opet slučajno, bili utaboreni britanski vojnici i iranski obavještajci, koje je predvodio, nedavno od američkih snaga ubijeni, iranski general Qassem Soleimani. Stacioniranost iranskog generala i njegovih čuvara i širitelja Islamske revolucije u Travniku bila je po zadatku osvajanja svih vojnih poduzeća u Lašvanskoj dolini, "Vitezita" u Vitezu i "Bratstva" u Novom Travniku, kao i tekstilnog poduzeća za vojsku "Borac" u Travniku, a zatim povezivanje tih gradova sa Zenicom i daljnji prodor za izlazak na more.
 
Da bi stigao na cilj trebalo je isplanirati i realizirati slučaj Ahmiće, kao jedini zid koji je dijelio muslimanske vojne postrojbe, hrvatski narod sotonizirati pred svjetskom zajednicom, čime se razbija svaka njihova obrana i cijela Lašvanska dolina pada, a muslimanskoj se Armiji otvara slobodan izlaz na more. U neuspjehu spajanja travničkog kraja sa zeničkim, i kada muslimanska strana uviđa da ni planirani im zločin u Ahmićima nije dovoljan za osvajanje Lašvanske doline, počimaju, kao ranjene zvijeri, vršiti masovne zločine nad Hrvatima diljem tih prostora.
 
Uz Ahmiće puno je i drugih stradalničkih mjesta Muslimana koja su bili plan Alije Izetbegovića, kako bi svjetsku zajednicu senzibilizirao na pristranost i svoju stranu, spreman uvijek ići dalje do broja od 250 tisuća muslimanskih žrtava, koliko je bio spreman žrtvovati za Islamsku Bosnu i Hercegovinu. Pristranost svjetske zajednice na muslimanskoj zatim bošnjačkoj i na kraju strani potomaka Osmanlija potvrđuju visoki predstavnici cijelo vrijeme protektora nad Bosnom i Hercegovinom.
Jednako strašne zločine, kakve su činili njihovi predci Osmanlije u vrijeme danka u krvi, čine tada i Muslimani čime su pokazali da su zaista potomci jednaki predcima. Time se taj strašni zločin u Ahmićima, koji je još uvijek nerazjašnjen, a za pravu istinu bez obzira što je narodi tih prostora znaju, trebat će možda i stoljeće, pretvara u oružje za potpuno pokoravanje Hrvata i pravo Bošnjaka da skrivaju svoje zločince, čiji su zločini daleko, mada je i jedna žrtva previše, obimniji od onog u Ahmićima. Svako hrvatsko selo, svaki grad u Bosni i Hercegovini, svaki dio zemlje kroz koji je prošla zločinačka muslimanska armija, džihadisti i islamski revolucionari koje je predvodio ubijeni iranski general, napose ona beha mjesta u kojima su Muslimani i Bošnjaci držali slike iranskog ajatolaha Khomeinija, ima svoj 16. travanj, dan masovnog stradanja iz vremena muslimanske agresije.
 
Potvrđuje to i činjenica da i više od četvrt stoljeća daytonskog rata u miru hrvatski narod ne dobiva mjesta masovnih grobnica, da se, gotovo ni u kojim promilima ne vraćaju prognani hrvatski narod svojim domovima, kućama, na svoju zemlju, da im se ne vraća oduzeta imovina, napose ona crkvena, da Bošnjaci grade džamije na njihovoj zemlji (Travnik) i u njihovim selima, da im se crkve otimaju (Jajce) i pretvaraju u džamije, da još niti jedan muslimanski ratni, pa i poratni zločinac nije procesuiran i kažnjen. Stoga, bošnjačko ili potomaka Osmanlija, obilježavanje stradanja u Ahmićima, pored nekažnjenih muslimanskih zločinaca počinjenih zločina u neposrednoj blizini tog sela, Križančevo Selo, Buhine Kuće, u Vitezu zločin nad osmero hrvatske djece, Čifluk zločin nad djevojčicom i njenim ocem, konclogor za Hrvate u Gluhoj Bukovici, Maljine, Brajkovići, Grahovčići, Miletići, Pojske, Rudnik, Brdo, Dubravica, konfesiocid u gučogorskom samostanu… zapravo je bošnjački nastavak zločina nad preživjelim hrvatskim narodom tih prostora. Zapravo, diljem neprirodne tvorevine u Daytonu nazvane Federacija Bosne i Hercegovine. Svako bošnjačko obilježavanje Ahmića demonstracija je muslimanskih pobjednika, negacija hrvatskih žrtava i poraz hrvatskog naroda. U pobjedničkom slavlju ove 2020. godine ih nije zaustavila ni korona pandemija, da se okupe u tom selu šaljući preostalom hrvatskom narodu poruku da se seli i odlazi.
 

Vinko Đotlo

Opasan plan Emira Suljagića i Refa Bajrovića

 
 
Suljagić i Bajrović u svojem predviđanju bliske budućnosti BiH imaju i jednu ključnu grešku. Naime, ispravno su prepoznali da ovaj pakleni plan političkog Sarajeva može proći samo ako ga "odobre" Srbija i Hrvatska. Za Srbiju predviđaju da će u sljedećem razdoblju značajno oslabiti, dok za Hrvatsku misle da će i dalje ostati nezainteresirana za događaje u BiH.
https://ba.n1info.com/Picture/49898/png/suljagic-komsic-bajrovic.PNG
Za ulazak u Banja Luku više nisu potrebni tenkovi, dok su Hrvati već poraženi i samo treba pričekati sljedeće izbore da se to i ovjeri te da konstitutivan i politički narod ostanu samo na papiru, dok bi u praksi bili podanici Sarajeva. Sažetak je to zajedničkog članka bošnjačkih ekstremista Emira Suljagića i Refa Bajrovića. Riječ je o dvije samo naoko marginalne persona, koje redovito najavljuju sljedeće poteze SDA. Ni Suljagić ni Bajrović sami na izborima ne mogu ostvariti nikakav rezultat, no to što nemaju podršku birača samo olakšava SDA da preko njih artikuliraju određene političke stavove.
Sjetimo se i kako je spomenuti dvojac bio predvodnik predizborne sotonizacije hrvatskoga naroda u BiH kako bi se motiviralo Bošnjake da masovno glasuju za Komšića i tako Hrvatima otuđe pravo izbora svoga političkog predstavnika u instituciji kolektivnog šefa države BiH. Za svoju ulogu, između ostalog i u tom procesu, SDA je Suljagića nagradila funkcijom ravnatelja Memorijalnog centra u Potočarima.
 
Spomenuti dvojac tako predviđa da će se RS sama od sebe raspasti zbog nagomilanog entitetskog duga, dok Hrvate planiraju izbaciti iz  upravljanja državom BiH i entitetom FBiH kroz spuštanje fenomena Komšić u domove naroda. Naime, cilj im je na liste za županijske skupštine staviti što više svojih "halal" Hrvata za koje bi glasovali Bošnjaci i tako ovladati klubovima Hrvata u federalnom i državnom Domu naroda. Time bi Hrvati u praktičnom smislu ostali bez bilo kakvih poluga utjecaja na federalnu i državnu vlast. Preostala bi im samo vlast u županijama u kojima su većina, odnosno ZHŽ-u, HBŽ-u i Posavini. Vjerojatno bi dijelom sudjelovali u vlasti i u HNŽ-u i SBŽ-u. I dok je plan o "raspadu" RS u domenu najobičnije tlapnje i mokrih snova neiživljenih ekstremista, plan o dekonstituiranju Hrvata je u potpunosti realan scenarij.
 
Naime, bošnjačka politika već punih 20 godina pokušava oduzeti politička prava hrvatskome narodu u BiH i u tomu su prilično uspješni. Fenomen Komšić se ponovio već tri puta, dva puta je Vlada FBiH formirana bez hrvatskih političkih predstavnika (alijansa i platforma), a nema ni govora o izmjenama Izbornoga zakona BiH tako da se onemogući da jedan narod nameće političke predstavnike drugomu. U tom svjetlu treba gledati i na nedavno bošnjačko ovladavanje Središnjim izbornim povjerenstvom (SIP) BiH. Budući da do izmjena Izbornoga zakona BiH zasigurno neće doći u sljedeće dvije godine, bošnjačka politika će upravo preko SIP-a pokušati premostiti sve manjkavosti Izbornoga zakona. Poznato je da nije provedena presuda Ustavnoga suda BiH u predmetu "Ljubić" koja kaže da su domovi naroda upravo ono što im i ime kaže - domovi konstitutivnih naroda u kojem mora postojati veza izabranih izaslanika s konstitutivnim narodima koje predstavljaju. Ta presuda je u potpunoj suprotnosti s nastojanjima bošnjačke politike koja stoga spomenutu presudu jednostavno ignorira. 
 
Dakle, umjesto dogovora o izmjenama Izbornoga zakona, bošnjačka politika će ići na nametanje svojih rješenja preko SIP-a. To pak neće pogoditi RS, nego upravo hrvatski narod. Naime, svaki napad na RS samo jača težnje političkog vodstva tog entiteta za samostalnošću, dok je istovremeno proces dekonstituiranja Hrvata već dobro uznapredovao. Ipak, Suljagić i Bajrović u svojem predviđanju bliske budućnosti BiH imaju i jednu ključnu grešku. Naime, ispravno su prepoznali da ovaj pakleni plan političkog Sarajeva može proći samo ako ga "odobre" Srbija i Hrvatska. Za Srbiju predviđaju da će u sljedećem razdoblju značajno oslabiti, dok za Hrvatsku misle da će i dalje ostati nezainteresirana za događaje u BiH. To su ključne grješke, jer niti Srbija a niti Hrvatska ne će skrštenih ruku gledati kako im "neprijateljske snage" dolaze na granice. Za sada, Hrvatska i Srbija, unatoč svemu, i dalje prijateljski promatraju političko Sarajevo. No i u jednoj i u drugoj zemlji postoji konsenzus oko položaja njihovih sunarodnjaka u BiH. U Srbiji postoji konsenzus o očuvanju RS-a po svaku cijenu, dok u Hrvatskoj postoji konsenzus o očuvanju konstitutivnosti Hrvata u BiH.
 
Bošnjačkoj pak politici uopće nije ni stalo do uništavanja RS-a, nego im je primaran cilj pretvoriti Federaciju u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom. U drugoj fazi bi se uređivalo "odnose" s RS-om. Granica između dva entiteta je, uostalom, već povučena.
Također, vrijedi napomenuti kako se političko Sarajevo već godinama "igra vatrom" i testira u prvom redu Zagreb koliko daleko mogu ići u procesu pretvaranja Hrvata u nacionalnu manjinu. No, već je nekoliko godina razvidno da Hrvatska počinje shvaćati kako bi pretvaranjem Hrvata u nacionalnu manjinu u BiH odjednom na svojim granicama dobila neprijateljski raspoložene, s jedne strane Ruse i Srbe a s druge Bošnjake i Turke. U cijeloj priči ostaje prilično nejasno ima li hrvatska politika u BiH uopće svijest o spomenutim težnjama političkog Sarajeva, a da ne govorimo o kvalitetnom odgovoru.
 
Hrvati su davno trebali imati svoj vlastiti parlament u BiH kao i svojevrsnu vladu hrvatskoga naroda u BiH (HNS i Glavno vijeće HNS-a). Davno je trebalo prostor BiH na kojem su Hrvati većina pretvoriti u najbolji dio ove države. No, to se nije dogodilo, nego su se i većinski hrvatski krajevi utopili u opće bh. sivilo. Ipak, i dalje nije sve izgubljeno niti je kasno povući odlučne političke poteze. Prvi među njima mora biti vršenje pritiska kako bi  se izmijenio Izborni zakon. To se mora učiniti pod svaku cijenu, pa makar i pod cijenu doslovnog zaustavljanja života u BiH dok se Izborni zakon ne izmijeni. No, za takve poteze mora se biti spremno i na sve moguće posljedice, pa i na zatvor. Sloboda nikom s neba nije pala, uvijek se za slobodu moralo izboriti. Na hrvatskom političkom vodstvu u sljedeće dvije godine bit će ogromna odgovornost, jer bi mogli ostati zapisani kao kalkulanti koji su vlastiti narod pretvorili u građane drugog reda u vlastitoj domovini.
 

Jurica Gudelj, Dnevnik.ba, 17. IV. 2020., https://www.dnevnik.ba/kolumne/ekstremisticki-snovi-plan-izbacivanja-hrvata-iz-bih-koji-su-iznijeli-suljagic-i-bajrovic-ima

Pobijeni franjevci

 
 
Tragične 1945. na nekad obasjanim širokobriješkim uzvisinama život je zastao, mladenački glasovi, zamukli i igrališta zašutjela upadom partizanskih tirana koji ga pretvoriše u prah i pepeo. Nakon ubojstva fratara (7. veljače) avet straha lebdjela je zrakom i prolazila šutljivim hodnicima franjevačkog samostana. A ispražnjene klupe gimnazije čeznule su za đacima koji su se nekada u njima napajali vjerom i hranili blagodatima klasične kulture. Zgrada je mukom šutjela kao slikovna spomenica prošlosti. 
Mandino Selo-MS - Publicações | Facebook
U tom odgojnom zavodu odigrao je važnu ulogu fra Bonifacije Majić kao vjeroučitelj, profesor i upravitelj konvikta. Tu je kao svećenik proveo 35 godina bez prekida i postao sinonimom toga mjesta na raskrižju putova srednje Hercegovine. Komunisti ga pretvoriše u pustoš, ali u tijeku vremena franjevački kovači povijesti ponovno su ga izgradili na ponos svojih hrvatskih pređa. Tu je fra Bonifacije kao sljedbenik ubogara iz Asiza cijeli svoj svećenički život neumorno radio u samici samostana, u svetištu crkve i u zanosu svoga poziva pod arkadama gimnazijskih zdanja. Svatko ga je na Širokom Brijegu poznavao, a i on, takoreći, svakoga. Posjedovao je dobrotu srca i razumijevanje prema potrebnima, posebno prema slabostima povjerenih mu đaka i pitomaca u konviktu. 
 
Rodio se 6. svibnja 1883. u pitomoj Vitini, a kršten 8. svibnja u Veljacima pod imenom Ante. Bog je njegove roditelje Ambrožu i Katu obdario s osmero djece koja su se lako uklopila u već blisko i raspjevano susjedstvo. Nama, nestašnim dječacima, bili su darežljivi i velikodušni. Majka Lozuša darivala nas je bajamima i suhim smokvama odnoseći se prema nama kao prema svojoj djeci. Od svoga poroda posebnu su pozornost posvećivali nadarenom sinu Anti želeći ga vidjeti na oltaru kao fratra svećenika. Želja im se ispunila. U staračkim godinama on ih je često posjećivao i s njima dijelio poteškoće života. Umrli su iste godine (1921.) u dubokoj starosti. 
Nakon četiri godine pučke škole u rodnoj Vitini pošao je 1894. u sjemenište na Široki Brijeg gdje je našao sama sebe jer je na tom mjestu živio kao đak i svećenik više od četrdeset godina. Nakon šestog razreda gimnazije stupio je 6. listopada 1900.u novicijat na Humcu i tu se nakon godinu dana kušnje zavjetovao da će slijediti Pravilo Manje braće. Tri godine bogoslovije studirao je u Mostaru, a zatim se uputi u Njemačku (Paderborn-Duseldorf) i Poljsku (Krakow). U Paderbornu je 14. lipnja 1906.zaređen za svećenika. U Krakowu je tri godine studirao klasične jezike, grčki i latinski, i konačno diplomirao u Zagrebu. Slovio je kao stručnjak klasičneliterature koju je godinama predavao širokobriješkim đacima gradeći među njima mostove povjerenja i ljubavi. 
 
Stalno je pratio svjetske događaje i domaća zbivanja. U duši je bio sljedbenik slobodarskih ideja braće Radić iako se u rodoljubnim akcijama nije ni za koga javno određivao. No, Hrvatska mu je bila duboko usađena u srce koje je za nju kucalo. Na njega bi se mogla primijeniti Matoševa misao da mu je domovina bila duša, jezik, majka, a ne znamen (u pjesmi Gospa Marija).
Na 8. veljače 1945. silom je morao napustiti ljubljeni grad na gori i sa sedmoricom svoje subraće poći na daleko stratište koje mu odrediše krvoločni partizani. U šezdeset drugoj godini starosti propješačio je desetke kilometara kroz neprohodne puteljke hercegovačkih zaseoka na putu do neke zabiti u Dalmaciji. Na putu je tučen, mučen i zlostavljan da posve iscrpljen tragično završi svoj životni put na zemlji. Ubijen je i bačen u masovnu grobnicu vjerojatno s većim brojem ubijenih hercegovačkih franjevaca. 
Njegova završna faza života jasan je primjer komunističkih zločina i nevino prolivene krvi njihovih žrtava. Njegov neznan grob i grobovi njegove zločinački ubijene subraće prekretnica su hrvatskih povijesnih događaja koji nas potiču na razmišljanje da kršćanski mučenici u orlovskom letu odlaze prema nedokučivim visinama neba koje je za razbojnike zatvoreno.

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.

http://mandino-selo.com/wp/pobijeni-franjevci-fra-bonifacije-majic-1883-1945/

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Nedjelja, 20/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1586 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević