Get Adobe Flash player
PASTORALA - Globalizacija provincije

PASTORALA - Globalizacija provincije

Kako je počeo rat u našem...

Specijalni rat protiv Hrvatske

Specijalni rat protiv Hrvatske

Popuštanje samo ohrabruje srpskog, zasad samo verbalnog...

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

Dvojac Pupovac - Radin destabilizira...

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

Ništa novo od naših "reformiranih" komunista...

"U" na čelu Venus Williams

Borisa Petka za zapovjednika kninskoga...

  • PASTORALA - Globalizacija provincije

    PASTORALA - Globalizacija provincije

    četvrtak, 12. rujna 2019. 12:29
  • Specijalni rat protiv Hrvatske

    Specijalni rat protiv Hrvatske

    utorak, 10. rujna 2019. 12:03
  • Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    Hrvati trebaju Pupovcu reći - DOSTA!

    četvrtak, 12. rujna 2019. 11:40
  • Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    Prosrpske nebuloze Davora Bernardića

    utorak, 10. rujna 2019. 11:58
  • "U" na čelu Venus Williams

    utorak, 10. rujna 2019. 11:46

Za stanogradnju morali smo izdvajati svi, a stanove su dobili samo neki

 
 
"A rekel je terputec:
"Slatki vi gosponček, naj daju mi jen preponizni pardonček,
kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!"
(M. Krleža)
 
Balade se ne bave samo junacima, tragičnim ljubavima, već i socijalnim temama, koje su uvijek aktualne i prisutne. Na kraju  balade glavni junak ili junakinja ne mora nužno tragično završiti, ali taj isti junak nikad  ne doživi pravdu, niti pravicu, jer za mnoge ona jednostavno ne postoji, unatoč proklamiranoj jednakosti i pravima po zakonu, čemu svjedočimo stalno, svakodnevno, u bilo kojem obliku i metodi, bez obzira kada se to događalo, kakvo je državno ustrojstvo i koja opcija je na vlasti, koliko god ta vlast bila socijaldemokratska ili se barem trudila takvom biti. Svi oni nama svima žele dobro, svi se za to zalažu i to ne samo verbalno, ali u praksi to je nešto sasvim drugačije, dok jedni dobiju sve, drugi nešto, a treći ništa, bez obzira na postojeće relevantne uvjete. Tako je to oduvijek bilo i bude. To je valjda ljudski, ili je to ipak sudbina svakog pojedinca.
http://www.lagodigardaveneto.com/uploads/elenchiFileUnici/ImgLaterale/BALDO_attrazioni_web.jpg
Nedavna rasprava u Saboru o POS-ovim stanovima, mogućnostima njihove kupnje i najma, prepucavanje i nadmudrivanje pojedinih zastupnika, naročita sveopća, naknadna pamet nekih pojedinaca, koji sad sve znaju, a dok su bili na vlasti, po tom pitanju nisu ništa napravili, potaknula me na ovo razmišljanje. Mnogima je dobro poznato kako smo svi zaposleni, dugi niz godina, u prošloj državi, po jedinstvenom obrascu, obvezno morali izdvajati za stanogradnju. Poznato je i evidentno kako stanove nisu dobili svi, već samo neki. Uvijek je uz obvezne, nužne kriterije, postajo još po neki uvjet, koji nigdje nije bio napisan, koji se određivao prema određenoj osobi i njezinoj podobnosti, ili pak prema tome tko je gdje koga imao i kako mu je bila naklonjena stambena komisija. 
 
Ljudi su se svakojako dovijali i na mnoge načine, dopuštene i nedopuštene skupljali bodove, kako bi dospjeli na vrh stambene liste.  Bilo je tu puno bezakonja, nepoštenja i nepravde, opravdavane raznim potvrdama i svjedočenjima. Znalo se to, ali se uglavnom šutjelo i trpjelo, misleći kako će i tom zlu jednom doći kraj. Međutim, vrijeme je pokazalo kako je to bila velika nepravda za mnoge, koji stan nisu nikada dobili, već su uzimali kredite za kupnju stana, i uz podstanarstvo, otplaćivali velike rate svojeg stana, čija izgradnja je trajala o nekoliko godina i kojemu je stalno rasla cijena. Takvi su ljudi jedva proživljavali, dok ih na neki način nije spasila velika inflacija. Oni nisu mogli kupovati zemljišta, graditi vikendice ili apartmane na moru. To su naravno radili svi oni koji su stanove dobivali, unatoč posjedovanju značajnog imetka, koji je bio knjižen na nekoga iz familije. Takvi spretniji i sposobniji bi se prividno i rastajali, kako bi dobili još jedan stan. U ovoj državi im je omogućeno da za male pare otkupe te stanove. Jedan ili oba bi bez imalo grižnje savjesti prodali po tržišnoj cijeni, dali djeci ili u najam. Otišli su na djedovinu.
 
Zbrinuti višestruko i osigurani doživotno proklinju jednu i drugu državu, naročito komuniste i partizane, koji su im sve to omogućili. Takvi „majstori“ ili sretnici se bez imalo srama mogu pitati i čudom čuditi kako oni drugi nemaju vikendicu, zašto su im djeca podstanari i kako krpaju kraj s krajem svakog mjeseca, a imaju fakultet, bili su na značajnoj funkciji ili položaju i imaju relativno dobru penziju. Komentar nije potreban. Onaj tko je dobio državni stan, bez obzira u kojoj državi, je dobio veliki i neprocjenjivi imetak. Tri generacije onih koji su stan morali kupiti neće priskrbiti toliko da budu  ravni onome tko je stan dobio od države ili firme sasvim svejedno, pogotovo danas kad  mladi ljudi nisu u mogućnosti podizati kredite za kupnju stana.
 
Mnogi su podstanari, pa bi uz plaćanje podstanarstva, trebali plaćati rate za svoj stan. Ukoliko oboje rade i imaju solidna primanja, to nije moguće. Mnogi mladi ljudi zbog toga ne zasnivaju obitelj i žive kod roditelja u  četvrtom i petom desetljeću svog života. Zar je onda za čuđenje višegodišnji negativni demografski rast? Zar je dovoljna samo konstatacija takvog kretanja? Mladi stručni ljudi odlaze iz Hrvatske, ne da traže pogaču nad kruhom, nego da se zaposle, osnuju obitelj, podižu djecu i žive životom dostojnim čovjeka, da ne govorim o većoj mogućnosti  stručnog usavršavanja, napredovanja, višeg standarda, kupnji stana ili kuće, većem standardu, višim civilizacijskim i demokratskim dosezima… Ta pojava uzima sve više maha, a neki „mudrijaši“ u Saboru, se nadglasavaju o stanogradnji i omogućavanju građanima da dođu do stana, na što brži i povoljniji način. Mnogima od njih nije jasno što znači ne imati svoj krov nad glavom i ovisiti o nekome, makar to bili i vlastiti roditelji.  Pri tome jako malu ulogu igra obrazovanje, sposobnosti, vještine i svestrana kompetencija pojedinca, kao i društvena i gospodarska potreba za takvim ljudima, jer još uvijek vlada ona „Snađi se druže!“, htjeli mi to priznati ili ne.
 
Osim toga u zadnje smo vrijeme bezbroj puta, od javnih osoba,koje sebe smatraju respektabilnima i umnima, čuli onu narodnu kakone treba plakati za prolivenim mlijekom. Istina, ne treba plakati, ali treba biti jako orezan sa svime što ti pripada i na neki način je tvoje, jer mnogi beskrupulozni arivisti i „aktivisti“ ne prežu ni pred čime, kako bi sebe okoristili i svoje bližnje osigurali,kroz nekoliko generacija, na tuđu štetu, prikazujući se pri tom sposobnima, izvrsnima, jedinstvenima i Bogom pozvanima, da bdiju nad ovim neobrazovanim, priglupim povodljivim, „lobotomiranim“, jadnim, osiromašenim i obespravljenim pukom. Dapače, takvi se tobože žrtvuju za „svoj narod“, a pojma nemaju kako taj narod živi i što mu se sve događalo zadnjih dvadesetak godina, dok se stvarala društvena elita, sasvim svejedno  je li  politička ili gospodarska, ili neka druga, da ne kažem švercerska, mafijaška, zelenaška… Za približnu sliku o tome kako narod živi dovoljno je doći u bilo koju čekaonicu ili ambulantu, ne nužno u bolnicu, na bilo koju tržnicu oko podneva, zorom u bilo koju ulicu gdje su kante za smeće. Toga nekada u takvom obliku i toliko nije bilo.
 

Ankica Benček

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Srijeda, 18/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1162 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević